Zašto je JNA izgubila rat protiv Zbora Narodne Garde, policije i Hrvatske Vojske u nastajanju?
Da se razumijemo, prekretnica u ratu se dogodila 1991./2.; potvrđena je 1992./3.; a 1994./5. je iskorištena za reorganizaciju, preustroj, preraspodjelu i koncentriranje sredstava, obuku i profesionalizaciju snaga i pripremu zapovjedništava.
No, vratimo se na početak.
Zašto je JNA izgubila rat?
Unatoč znatnoj, (u početku) brojčanoj, manevaskoj, organizacijskoj, ustrojbenoj tehničkoj, paljbenoj, … nadmoći, da bi se kasnije odnos snaga mijenjao.
Dijelom zbog napredovanja i rasta snage i sposobnosti hrvatskih OS, a dijelom zbog stagnacije i nazadovanja u JNA, dragovoljačkim četničkim i pobunjeničkim formacijama.
Ozbiljan odgovor i nije tako jednostavan.
Razloga je puno.
Jedan od glavnih je okoštala zapovjedna struktura ideološki podobnih, nepotistički biranih i (kroz hijerarhiju) vođenih kadrova, mlitavaca koji su imali formalno obrazovanje i “štreberski” usvojena znanja, novački sastav koji je bio nespreman za rat a predugo se čekalo sa supstitucijom “rezervistima”, …
Zapovjedni kadar JNA “zarobljen” u tromim procedurama, nenaviknut na brzo i samostalno donošenje odluka, u strahu od preuzimanja odgovornosti, negativna motivacija, poslusnički odnosi umjesto odnosa zdrave subordinacije, …
S druge strane, kadrovi u ZNG i rastućoj HV, zapovjednici (svih razina) su (uglavnom) imali temeljna znanja, birani su (bar u početku) po kriterijima sposobnosti, prirodnim značajkama “vođe”, hrabrosti, odlučnosti, spremnosti na brzo donošenje odluka i preuzimanje odgovornosti, neopterećeni tromim (mirnodopskim) procedurama, bez stečenog refleksa prebacivanja odgovornosti na hijerahijski više zaoovjednike, pozitivno motiviranih sa velikom dozom jasno izrazenog entuzijazma, …
Naravno, govorim o većini, iako je bilo i drugačijih primjera koje sam ovom prigodom (namjerno i s razlogom) izostavio.
Naravno, ovo o čemu govorim se ne odnosi samo na zapovjedni kadar nego na cjelokupni sastav ZNG, policijskih snaga i HV.
ZNG i policijske snage su skoro isključivo činili pozitivno motivirani, u najvećem broju prethodno za vojnu službu (temeljno i specijalistički) osposobljeni dragovoljci (naravno i tu je bilo izuzetaka), koji su u ubrzanom procesu “osvježili” stečena i stekli nova znanja.
I vještine.
Vrlo brzo, usudim se reći nevjerojatno brzo, su ZNG, policijske snage, i HV svoje nedostatke (broj, organizacija, ustroj, hijerarhijska uspravnica i komunikacijske mogućnosti, manevavarska sposobnost, paljbena moć, …), supstituirali svojim prednostima (pozitivna motivacija, hrabrost, odlučnost, inicijativa, domišljatost/improvizacija, požrtvovnost, entuzijazam, …), i zaustavili prodore neprijatelja (“otupili” oštrice klinova neprijateljskih napada).
Trendovi se, kroz 1992.; 93.; 94.; uglavnom nisu mijenjali.
Dapače, HV je iz taktičke inicijative postupno prelazila u operativnu, da bi 1995. preuzela stratešku inicijativu i Domovinski rat okrunila pobjedom.
Oružane snage RH (HV i HP) su u domovinskom ratu utemeljene, stasale, izrasle, opremljene, ali su i stekle SVOJA iskustva u svim elementima vodenja oružane borbe, organizacije i ustroja, sustava zapovijedanja.
I na tim iskustvima se izgrađivale.
I zato smo POBIJEDILI.
E sada jedno pitanje?
Zašto smo, i kako, nasuprot sjajnim vojnim pobjedama, IZGUBILI sigurnosno – informativni i obavještajni rat?
Taj poraz na sigurnosnom, informativnom i obavjestajnom području je GLAVNI RAZLOG koji je omogućio da se dogodi pljačka u “pretvorbi” i privatizaciji, omogućio je penetriranje jugo-komunističkih (udbaških) kadrova u sve pore hrvatskog društva (kultura, mediji, obrazovanje), kao i na sve razine institucija hrvatske države.
Taj poraz (koji traje) omogućio je “copy paste” udbaških metoda, oblika rada i djelovanja, transgeneracijski prijenos mentaliteta, načina razmišljanja, primjenu kriterija podobnosti, …
Onemogućio je (tihu) diskretnu lustraciju, promjenu paradigmi i iskorak iz jugokomunističke kolotečine.
Onemogućio je pobjednike u ratu da preuzmu vlast u miru.
Izravni krivac za sve naše poslijeratne poraze, (ali i za mnoge ratne drame i pojedinačne sudbine) je nakaradni sigurnosno – informativni i obavještajni, (kojega istini za volju treba djelomično ekskulpirati od odgovornosti), “sustav”.
Taj “sustav” u DR nije evoluirao, nije se, (poput HV), transformirao, nije, (osim tehničke opremljenost), napredovao.
Samo je, (pod drugim imenima), nastavio “RADITI SVOJ POSAO”!
Protagonisti tog i takvog, (duboko protuhrvatskog), procesa nose visoke činove, nagrađeni su razlicitim privilegijama, slavljeni su i čašćeni.
Za što?
I tu, u tom kontinuitetu, (jugo-komunizma i udbašije), leži UZROK svih naših problema.
No, o tome se šuti.
ZAŠTO?