Ne volim se razmetati
Ja frazama praznih riječi
Silno želim tek poruku
Kroz stih pjesme baš izreći.

Nije mene nikad dig’o
Neki ushit baš do trona
Uvijek negdje u prikrajku
Za uzbunu zvone zvona.

Na oprez me uvijek zovu
Da ne brzam, da usporim
I da baš u nekom trenu
Ne nastradam il’ sagorim.

Katkad mislim da sam luda
Ili malo baš šašava
Od tih rima i od riječi
Često mi je puna glava.

Neznam vješto ja glumiti
Kažem uvijek svu istinu
Bila dobra ili loša
Crne misli, me ne brinu.

Ne stoji mi dobro suza
Ne stoji mi dobro tuga
Al’ znam da mi stoji osmijeh
U očima sjajna duga.

A dese se loši dani
Ponekad i oni bolji
Uz njih, ja tek polagano
I kad nisu mi po volji.

Dal’ sam sretna ili tužna
Sve ovisi, al’ što mogu
Da li sam se, juče…danas
Dignula na lijevu nogu.

Eto takva stvarno jesam
I mjenat se ja ne želim
Ali vrlo, vrlo ….rado
Dio svoga srca dijelim.

Ana Piršljin, 2026.Zagreb

Fotografija:

Opis: Susret učiteljica i učitelja iz Rasna, Ledinca, Dužica i Buhova.

Komentar: Na fotografiji stoje slijeva nadesno: Anica Čolak, Nikola Kvesić (domar), Zdenka Iličić, Dragica Pezer, Radica Sopta, Jela Kraljević (župna dijačica), Branka Šantić, Zora Tica, Zvonko Džidić,
Kata Kvesić (podvornica). Sjede slijeva nadesno: Ferdo Akmadžić, fra David Zubac (župnik u Rasnu), Marko Džankić, Stipe Hrkać i Ivan Sabljić.

U vrijeme kada su se pučke škole otvarale u selima oko Rasna, najljepši dan u godini bio je zajednički izlet i susret djece iz susjednih škola – Ledinca, Dužica i Buhova. Budući da su škole bile male, s jednim ili dvojicom učitelja i 40 do 70 učenika, jednom godišnje, obično krajem svibnja ili početkom lipnja, djeca bi se okupljala u drugom selu.

Najviše su se iščekivale igre i natjecanja: povlačenje konopa, skakanje u vreći, trka na 60 metara, bacanje kamena s ramena, skok u dalj s mjesta, klikeri, „školce“ i omiljeni graničar.

Susreti su imali posebno značenje jer su djeca tada prvi put upoznavala vršnjake iz drugih sela i sklapala nova prijateljstva. Na izlete su nosila hranu koju bi zajedno jela na ledini, dok su učitelji razmjenjivali iskustva. Druženje se često nastavljalo uz zajednički objed i pečenje janjeta na ražnju.

Stariji mještani i danas pamte riječi: „Idemo na igre u Ledinac“ ili „Bit će izlet na Dužicama ili na Vlaštaku u Buhovu“. Djeca bi danima iščekivala taj dan, a posebno ih je veselilo što toga dana neće biti nastave – kako se tada govorilo, neće biti „škole“.

(fotografija je objavljena u knjizi “120 godina Pučke škole u Rasnu” autora Ivana Dugandžića)

Datum fotografije: 1969.
Lokacija: Široki Brijeg
Zemlja: Bosna i Hercegovina
Autor fotografije: Nije specificirano
Arhiv: privatni arhiv, Ivan Čolak

Kada ti dodjem u sred
misli i nikad izgovorene
reči,kada te pogledam
iz rama sećanja,tada
će sve što postoji iz
raspukle duše teći i
tvoja zaledjena suza
će tlo pod tobom iseći
i pašćes u ponore kao
nebo u vode duboke i
nestaće svet koga znaš
jer više neće biti nas.

Kada ti dodjem u vetru
što u nosnicama duše
podiže svete mirise i
utešnu nadu za nove
susrete,kao svetlica
groma tvoju savest
probošće to što izeče,
kada sam isped tebe
kao gladna srna stala
i iz nevinosti poverenja
bez milosti sam ostala,
ali tvoja maska je spala.

Kada ti dodjem,to neće
podrzati ni jedna stvarnost,jer nikad ti
više doći neću…