U sklopu programa Briješka zvona 2025. i obilježavanja 33. obljetnice vojno-oslobodilačke akcije “Lipanjske zore”, sinoć je u prepunoj kinodvorani Borak održana širokobriješka premijera dokumentarnog filma “Zora nad Mostarom”.
Film donosi dosad neispričane i manje poznate detalje o zbivanjima koja su prethodila okupaciji Zapadne Hercegovine, te o samoj akciji oslobađanja Mostara i doline Neretve od srpsko-četničkih snaga koje su u Hercegovini bile prisutne od rujna 1991. do 11. lipnja 1992. godine.
Kroz svjedočanstva bivših zapovjednika HVO-a, sudionika akcije, povjesničara i vojnih analitičara, gledateljima je pružen autentičan uvid u ratne događaje koji su oblikovali suvremenu povijest ovoga kraja.
Posebnu vrijednost filmu daju arhivski materijali te izvorne komunikacije između srpskih zapovjednika i vojnika, koji dodatno naglašavaju dramatičnost i ozbiljnost tadašnjih
trenutaka.
Autor scenarija i redatelj filma je Zdenko Jurilj, dok je za izvršnu produkciju zadužen Tomislav Bubalo.
Montažu potpisuje Tomislav Topić, a direktor fotografije je Antoni Ćorić.
“Zora nad Mostarom” nije samo povijesni dokument, već i snažno svjedočanstvo o hrabrosti i odlučnosti onih koji su bili na prvoj crti borbe za slobodu.
nanstveno-stručna konferencije pod nazivom “Hrvati u BiH – jučer, danas, sutra”, na kojoj su sudionici kroz tri tematska panela raspravljali o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini iz različitih perspektiva, održana je u Širokom Brijegu.
Dopredsjednica HDZ-a BiH Darijana Filipović govorila je o aktualnoj političkoj poziciji Hrvata u Bosni i Hercegovini, te o tome kako bi se ona mogla razvijati u sljedećem desetljeću, a posebno se osvrnula na glavne ciljeve hrvatske politike u zemlji, korake potrebne za njihovo ostvarenje i najveće izazove na tom putu.
Foto: Fena
– Drago mi je što je organizator osmislio ovaj format gdje razgovaramo, prije svega o pitanjima Bosne i Hercegovine i njene funkcionalnosti, a naravno i pozicije hrvatskog naroda u BiH. Hrvatski narod u BiH je u neravnopravnom položaju, iako čujemo i drugačija mišljenja, pogotovo ovih dana pošto je trideseta obljetnica Daytona pa se puno razgovaralo o tome što je Dayton donio za BiH i u odnosu unutar države. Sigurno će tema mnogih okruglih stolova i rasprava u budućnosti biti kako učiniti Bosnu i Hercegovinu funkcionalnom – kazala je Filipović.
Dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (FF SUM) Dražen Barbarić predstavio je politološki i politički okvir, te primjere europskih država koje bi mogle poslužiti kao model Bosni i Hercegovini.
– Mi ovdje znamo položaj, možemo ga secirati, analizirati i stvoriti otprilike neke projekcije budućnosti, a pojma nemamo kakva će biti prošlost, što je paradoksalno. Ne znamo kako će nam se prošlost obiti o glavu, ne znamo kakvi će biti kodovi, institucionalna memorija, ne znamo kakav će biti prostor, nazivi ulica. Dakle sve ono što nas tišti iz prošlosti može biti veliki teret. Na sadašnjim generacijama je da stvore normalnu kulturu pamćenja, da se rasteretimo prošlosti i ugradimo je u zdravorazumski institucionalni okvir – kazao je Barbarić.
Što se tiče političke situacije, kada je riječ o Hrvatima kao naciji, političkom subjektu i konstitutivnom narodu, Barbarić ju je usporedio s pozicijom Mirka Hrgovića u profesionalnom boksu.
– Dakle, riječ je o izuzetno spremnom, stasalom, zrelom borcu koji u ovom trenutku nije dovoljno atraktivan izazivač. Ako njega nokautirate niste nešto puno dobili, dakle prebili ste malog subjekta i nastavljate dalje u svom procesu, bila to centralizacija, unitarizacija, razvaljivanje države. A ako ga ignorirate onda dobivate sve jačeg protivnika. To je u ovoj situaciji metaforički pozicija Hrvata, a veliko je pitanje koliko će ih se moći ignorirati – kazao je Barbarić.
Istaknuo je kako postoje brojni europski modeli državnog ustroja primjereni i za Bosnu i Hercegovinu.
– Kad sudjelujete na ozbiljnim konferencijama i čim se spomene Belgija u kontekstu Bosne i Hercegovine, liberali se odmah hvataju za glavu i kažu da to ne može i da je to stara demokracija. Kakav je to kriterij. Postoji i Švicarski model. Možemo kantonizirati ovu državu, što je bilo predviđeno po Washingtonskom sporazumu, riješilo bi puno stvari. Nekakav oblik federalizacije nužno će se morati dogoditi da ovo uopće opstane kao suverena država, a ne ovaj poluprotektorat. Iz različitih europskih praksi uzimat ćemo ono što nam je korisno da bi se stvorio održiv politički sustav i država – kazao je Barbarić.
Ministar hrvatskih branitelja u Vladi Županije Zapadnohercegovačke (ŽZH) Mladen Begić govorio je o ulozi medija u ratnom djelovanju s posebnim osvrtom na devedesete godine i vojne akcije u kojima je sudjelovao.
– Svjedoci smo tog vremena kako su informacije teško dolazile u svijet i do svjetskih medija. Za vrijeme i nakon Domovinskog rata bilo je mnogo selektivnog izvještavanja gdje su se javnosti prenosile one informacije koje određenoj etičkoj skupini odgovaraju, a one koje ne odgovaraju se zatome. Mediji ne bi trebali biti pod političkim nadzorom, a naročito ne radikalnih političkih stranaka i pojedinaca – kazao je Begić.
Dodao je kako nije zadovoljan kako mediji plasiraju informacije ni u današnje vrijeme.
– Danas sam govorio o jednom slučaju, o ubojstvima koja su se dogodila u istom danu, a različito se informacija prenijela u svijet, nisam zadovoljan s izvještavanjem u tom vremenu, a i u današnje vrijeme imamo određenih medija koji selektivno prikazuju žrtvu. Danas sam isključivo govorio o žrtvi, da istina dopre do javnosti – kazao je ministar.
Jedan od ciljeva ove konferencije bio je pokušati doći do zaključka o tome gdje se Hrvati u BiH nalaze danas u odnosu na prošlost, te u kojem smjeru se kreću u budućnosti.
Organizator događaja bio je portal Bild.ba, a konferenciju je moderirao politolog i kolumnist Bilda Tomislav Soldo./Fena/HMS/
Preporučeno:
DRUGI PIŠU: I Zelenskom prijeti (njegov) Dayton?
Oboljeli od rijetkih bolesti u BiH: Terapije nedostupne, pacijenti nevidljivi u zakonima
VIDEO Sve više razumijevanje za zahtijeve Hrvata u BiH u svjetskim centrima moći
Stjepan Krasić rodio se u kraju koji je slika Hercegovine kakvu svi zamišljamo u pričama iz
starine: otac Pero; cestar i kasnije nadzornik cesta, majka Stana od Dugandžića; kućanica,
vrijedna i zauzeta radnica na imanju. Stana je rodila desetero djece, osam ih je ostalo živih.
Marljiva i cijelim bićem za obitelj zauzeta žena ostavila je dubok trag u formiranju Stjepana.
Majka ga zadojila tako da je za svoju obitelj-zajednicu izgarao svim svojim bićem i do
krajnjih granica. Otac Pero formirao je u Stjepana ustrajnost i posvećenost cilju uz čuvanje
osobnosti i uvjerenja. U obitelji je usvojio tvrdu vjeru u Boga i razumijevanje kako uz zauzet i
predan rad čovjek se ne treba plašiti životnih teškoća. Gdje god da je živio i radio uz kuću je
formirao i za primjer uredio vrt, na korist kući i ljepotu svima. Rad u polju duhana, s
majkom, braćom i sestrama, naučio ga je kako ustrajno i iznova treba saditi uništene sadnice,
osigurati im zaštitu od nemilosrdnog sunca i žedne ih napojiti. Nebrojeno li je puta to poslije
uradio ljudima: žednu dušu napajao im je Božanskom riječju, u zajednici ih ukorjenjivao
krsnom vodom, a od žege i hladnoće branio krovom i toplim skrovištem.
Nakon pučke škole, koju je završio u Čitluku, upisao je i završio „realku“ u Mostaru. Iz
Mostara se uputio na daljnje školovanje u Split gdje je na Poljudu završio Klasičnu gimnaziju.
Zbog njegova odlaska u svećenike, zajedno s bratom Ljubom, otac mu na poslu biva izložen
ucjenama. Upravo ta kušnja formira ih i jasno određuje njihov put razumnih i ustrajnih
redovnika koji za uzor imaju biološkog, a za zaštitu nebeskog oca. Za dvanaest godina
školovanja promijenio je tri sredine; novi profesori, novi odgojitelji, stalne prilagodbe koje
formiraju njegovu socijalnu i intelektualnu širinu. Fazu samoformacije, po sticanju
punoljetnosti, završava stupanjem u redovništvo u Kraljevoj Sutjesci gdje je proveo godinu
novicijata.
Za svećenika je zaređen 1958.uzevši ime Petar, a Mladu Misu slavio je godinu dana kasnije.
Šezdesete ga se šalje u vojsku koja se tada služila dvije godine. Službe vikara i odgojitelja
obavljao je od mladomisničkog uvođenja u službu pa narednih pet godina na Širokom
Brijegu, Humcu i u Slanom za koje vrijeme je okončao znanstveni studij.
Fra. Petar je studirao filozofiju i teologiju od svoje devetnaeste do dvadesetdevete godine u
Sarajevu i Ljubljani te stekao magistarski znanstveni stupanj. Dvije godine kasnije stekao je
Licenijat na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Stručna preferencija i znanstveno
pastoralno obrazovanje odrediti će njegov put građenja žive Crkve u svim mjestima gdje je
radio.
Prvi put je za Župnika namješten ’66 u župi Ljuti Dolac. Upravo tu započinje njegov rad s
lovcima koji u pravilu nedjeljom ujutro odlaze u lov i vraćaju se iz lova popodne, izostaju od
Misnog slavlja. Fra. Petar se priključio lovcima, ušao u njihovo društvo te bi s njima sjeo
nakon lova i nakon što s pukom okonča nedjeljna misna slavlja. S ljubavlju ih prihvatio, za
njih izdvojio posebno vrijeme i pozvao ih da prije odlaska u lov dođu na Zornicu koja će se
svake nedjelje služiti u njihove nakane. Kako bi mogli doći sa psima za pse je uredio mjesto
gdje će se isti vezati do završetka Mise. Polako i ustrajno je počeo mijenjati okolinu. Lovci su
ga prihvatili, otvorili se prema njemu i Crkvi: on je postao dio lovačke organizacije, a lovci
zauzeti dio njegove župne zajednice. U te dvije godine s njima je raspravio mnoge brige koje
muče njih kao i zajednicu u kojoj djeluje. Ljudi iz ruralnih krajeva su odlazili u inozemstvo ili
se zapošljavali u industrijskim centrima. Sela su se praznila, ukidao se stočni fond i lovci su
imali zadatak neutralizirati pastirske pse koji su bili bez nadzora. ’67 godine počinje njegov
rad za spašavanje tih pastirskih pasa uz posebnu i sveobuhvatnu zauzetost prijatelja iz lovne
udruge. Kasnije pronađeni manuskripti će pokazati da je to bila jubilarna devetstota obljetnica
kako je đakon Peter iz Đakovačke biskupije, pri vizitaciji u Bosni opisao Planinskog
pastirskog psa koji je do današnjih dana očuvao svoje značajke, a pučki ga se zvalo Tornjak.
Tu i tada započinje fra Petrova misija očuvanja i revitalizacije te plemenite i gorde domaće
pasmine.
Čin punopravnog članstva u lovačkoj udruzi obilježen mu je dobivanjem na dar Istarskog
goniča. Kako je bio čovjek od reda tražio je način kako da ocijeni psa što ga je povezalo sa
kinološkom organizacijom i njemu dragim prijateljima. Do 1974. položio je sve ispite za
kinološkog suca i postao prvi, a koliko znamo i jedini svećenik All round sudac na svijetu.
Naučio je kako funkcionira međunarodna kinološka organizacija, kako se štite i razvijaju
pasmine, kako se djeluje kroz taj sustav i dobije zaštita od sustava. ’78. je s kinološkim
prijateljima isposlovao službeno imenovanje povjerenstva za zaštitu i revitalizaciju
„Planinskog pastirskog psa-TORNJAKA“, a koje je imenovao KSJ. Silno se založio da
uskladi rad povjerenstva u kom je bio član s radom povjerenstva koje je po istom projektu
radilo u Hrvatskoj. I uspjelo je; umjesto da budu suprotstavljeni, oba povjerenstva su gurala u
istom smjeru i rezultat nije izostao. Bosanskohercegovački-hrvatski pas Tornjak je definitivno
priznat 9.11.2017. na općoj skupštini FCI održanoj u Lajpcigu.
Fra. Petar je u vrijeme dok je bio župnik u Kočerinu s prijateljima lovcima, često izlazio u
Polja ispod Čvrsnice. Uočavaju kako taj divni kraj odumire. S mladim fratrima iz svoje
zajednice, počeo je razvijati ideju vraćanja života u taj kraj. Po okončanju gradnje crkve u
Kočerinu usmjerio se na obnovu sakralnih objekata na širem području Polja, što je zahtijevalo
veliku žrtvu i umijeće. Za živjeti u tom području trebalo je biti i planinar i skijaš i strijelac i
radioamater i prirodoslovac i misionar. I imati potpunu predanost tom poslu. Uz sve to, ništa
ne bi bilo moguće bez Božje providnosti. Mjesne vlasti, u to vrijeme, nisu bile voljne dati
dozvole za obnovu sakralnih objekata i groblja, a o gradnji novih nije se moglo ni pomisliti
jer je taj prostor planiran kao vojni poligon i desantno polje. Za graditi bilo što trebalo je imati
odobrenje od Saveznih organa JNA. Fra Petar se uputio u Beograd s nadom i vjerom u Božju
providnost. Dok je čekao prijem u hodniku ga prepoznao jedan od generala, čovjek koji je bio
ljubitelj pasa i koji je sudjelovao na kinološkim manifestacijama, a koji je baš bio voditelj
odjela koji daje odobrenja za gradnju u „prostorima od interesa za bezbednost“. U narednih
sat vremena, uz ugodne razgovore, imao je ishođena potrebna odobrenja: Bog i krivim
linijama može pisati pravo. O radu na revitalizaciji polja i Blidinjskog kraja napisana je
posebna monografija s naslovom „fratar i planina“. O ulozi fratarske kuće u vrijeme
domovinskog rata, o putu spasa preko tih polja i značaju fra. Petrovog djelovanja u prostoru
mora se napisati tisuće stranica ili stati na ovoj jednoj rečenici. Zaključimo: tražio je
odobrenje za gradnju jedne pokrivene kuće, a danas gore ima preko tisuću krovova.
Kako se bližio kraj rata fra. Petar je zauzeto radio na zakonitom utemeljenju institucija,
udruga i saveza: lovnog, kinološkog, skijaškog, planinarskog, radioamatera i krunu svega;
Park prirode Blidinje. Po pitanju lova i kinologije: formira ih kao odvojene saveze jer u
međunarodnim organizacijama ih se mora organizirati kao neovisne organizacije. Formirao je
posebno glasilo HOP kao glasilo kinološkog i lovačkog saveza HB. Na razini Bosne i
Hercegovine formira krovni Savez po uzoru na Predsjedništvo BiH što organizaciji garantira
punu jednakopravnost sastavnica i osigurava isključivo pravo biranja svojih predstavnika. U
Savezu postavlja visoke standarde koji se odnose na stručne kadrove, na transparentnost rada
te moralne i stručne kompetencije. Kroz članstvo u FCI vidi priliku prezentirati i afirmirati
svoj Savez i narod u kinološkom svijetu, a kao rezultat toga su fenomenalni rezultati na EU
kupu u radu ptičara. Zatim slijedi međunarodna izložba pasa svih pasmina u Mostaru.
Kinološki smo dio svijeta!
Unutarnja previranja kinologa BiH dovela su do isključenja krovne BiH organizacije iz FCI,
da bismo fratrovim zalaganjem i potporom prijatelja bili ponovno primljeni u kinološku
obitelj. Upravo, telegram sućuti upućen od strane Predsjednika i Izvršnog direktora FCI ,
nakon fra. Petrove smrti, kaže nam zašto je naša kinologija imala prijatelje i potporu, kako
vele: „fra Petar je bio izuzetno ljubazan, blag i mudar čovjek“.
Fra. Petar je slovio za stroga i pravična kinološkog suca, onoga koji uočava detalje. Sudio je
onako kao što je čitao kada radi na pisanju ili revidiranju važnih dokumenata; slovo po slovo,
riječ po riječ i svaku cjelinu s punom i istom pozornošću. S radošću je pored sebe imao
sudačke pripravnike i stažiste, kojima je prenosio znanje i metodiku ocjenjivanja. Mladi suci
KSHB zavjetovali su mu svoju ozbiljnost i nepristranost u suđenju, moralnost i trezvenost te
stalnost učenja i sticanja kompetencija. Prije dvije godine posljednji put je, kao sudac, ušao u
sudački krug i izabrao sveukupnog pobjednika od četiri izložbe na Risovcu „CAC/CACIB
Š.Brijeg 2023.“. Iskazao je veliki ponos što se međunarodne manifestacije održavaju PP
Blidinje i posebno zadovoljstvo što je Masnoj Luci okončao projekt Kuće molitve. Povezli
smo ga kući i sa zida njegovog boravka posljednju put su nas pogledali Franjo, Gojko i Mate.
Dobili smo potpisane monografije: „fratar i planina“, za koju mu je predgovor napisao
Dragan. Tijekom razgovora vraća nas na temu pobijenih fratara i iz pepela ponovnog
podizanja redovništva u Hercegovini. Na vratima crkve gledamo Propovijed na gori,
umjetnički djelo koje mu puni dušu.
Posljednji put gledamo u Masnoj Luci jednog velikog redovnika iz reda manje braće koji
planira napisati monografiju o Fra. Ljubi i moli neka mu Svevišnji daruje snage doći na EU
Kup 2024. Kupres: obećanu zemlju kinologije i lovstva; moli onako iskreno kao što je molio
Mojsije. Bog mu podari da dočeka, ali ne i da dođe na Kupres. Premješten je u samostan na
Humcu. Vjeran i zahvalan Stvoritelju, teško bolestan, dočekao je svoj 9. dan u studenom, onaj
datum u godini kada je Tornjak postao službeno priznata pasmina.
Bogu smo zahvalni što nam ga je dao i molimo da ga uvrsti među odabranike.
Knjiga žalosti će u narednih godinu dana biti postavljena na svim našim izložbama te je to
prilika da svi dopunimo ovaj tekst.
S obzirom da danima ne prestaju javna nagađanja, prepucavanja, s tipičnim parazitiranjem kvazinovinarskih i aktivističko-političkih bjednika s obje strane novinarskog spektra, onog navodnog lijevog i onog navodnog desnog, a u biti običnih propalica kako se god predstavljali, o časnoj sestri Mariji Zrno, pogotovo zbog inzistiranja i ustrajavanja “desnih istraživačkih i necenzuriranih novinara”, tipa Vlahovića i Bujanca, koji koriste dokazane slabosti države i nepovjerenje ljudi u institucije pa nastavljaju “otkrivati mogućnosti” skupljajući lajkove na nesreći te žene kako god nesreća nastala i kolika god svojom dubinom bila, dajući propalicama i javnim protuhama s tzv. ljevice dodatno gorivo za zlouporabu tih nepoznanica i kriminalizaciju Crkve posredno, potpuno mi je neshvatljivo da se o svemu snažno u laičkim nacionalnim medijima ne očituje Crkva.
Tragično je gledati kako su tim “istraživačko necenzuriranim podvizima” dvije spomenute kvazinovinarske propalice potpuno preuzeli ulogu žrtve umjesto nesretne žene i sebe doveli u poziciju da se o njima razgovara i svrstava za i protiv predstavljajući to svrstavanje kao moralni čin.
Koja bijedna prevara!?
Crkva danas ima moćan medijski i komunikacijski podsustav, ima još uvijek usprkos nepodnošljivom broju i učestalosti komunikacijske kompromitacije niza pripadnika klera golem moralni ugled u narodu, a ima i obavezu stati pred ljude i zaštititi svakog nesretnika, pogotovo časnu Mariju, u kakvoj se god nevolji nalazila i čime je god ta nevolja prouzročena. Svaki čovjek ima pravo i na posrnuće ako se o tome radi kad je u pitanju časna Marija.
Crkva, ali i svi pristojni ljudi bi uz uvažavanje svekolikih ljudskih slabosti, bile te slabosti izraz zločinačkog nasrtaja na drugo ljudsko biće, bile eventualni osobni posrtaji kakav je policija službeno objavila vezano za časnu Mariju, morali stati pred zloduh koji na temelju takvih djela zahvaća društvo preko javnosti i kreatura bez savjesti, koje nastoje na takvim događajima profitirati zadovoljavajući svoje najniže potrebe tipične za poremećene javne osobnosti.
Časnu Mariju ima tko braniti i obraniti da je ne znam što uradila ili da su joj uradili, a to svakako nisu dokazani medijski nevaljalci i teško kompromitirane “kvazinovinarske propalice” tipa Vlahović, Bujanec ili isti takvi s druge strane spektra.
Kako oni neće stati sa svojim “obranama” i “napadima”, a državnim institucijama se ne vjeruje ni približno dovoljno da se tu mladu ženu ostavi na miru, ženu koja ima Crkvu kojoj pripada, nužno je iz šapa parazita istrgnuti časnu Mariju i javno ju uzeti u krilo Majke. Ne shvaćam kako nadležni u Crkvi zaboravljaju u ovom slučaju već danima kome se Hrvati već stoljećima, a u golemoj većini i danas obraćaju kao Majci!?
Rad u polju duhana, s
