Zagreb je valjda jedini grad na svijetu u kojem gradonačelnik određuje tko je „poželjan“, a tko ideološki neprihvatljiv. Tko može pjevati i tko se može okupljati na javnim površinama.

Tomaševiću je, očito, sasvim normalno da je sloboda izražavanja selektivna. Jednima je sve dopušteno, drugima ništa. Ne zato što krše zakon, nego zato što se ne uklapaju u njegov svjetonazor.
Zaboravlja aktualni gradonačelnik da Zagreb nije ničije ideološko vlasništvo. Nije njegova privatna pozornica niti eksperiment za ekstremno lijevi aktivizam.
Zagreb je grad svih građana. I njihove emocije, ljubav prema Domovini i ponos zbog naših reprezentativaca ne mogu se zaustaviti ili zatomiti sumnjivim uredbama ni zabranama.
A povijest neumoljivo pokazuje jedno: oni koji pokušavaju upravljati slobodom, na kraju izgube i vlast i vjerodostojnost.

Uđite časno u mili nam Grad
sa notom od slavlja, k’o gost rad,
pa htijenjem mira neka vijori,
blagoslov riječi biskupa zbori,
milošću puka od svetog trona
festa, dok traje, uz sva naša zvona!
Namjerom dobrom otvorismo dom
(procesija tiho Sradunom hodi)
ćuteći ponos svatko pod svom
izvijajuć’ barjak mirima godi.
Zabalali Linđo neđe u kantunu,
nošnjom se diče od svih strana svijeta,
zavonjala kuća pohodeć’ je punu,
dohode gosti, ulicam’ šeta.
Tisuću ljeta tako je bilo
i još više neka će biti,
grom puške od trombunjera
molitvom zove: “Grličaj se i ti.”
Pa tiho poleti, golubico plaha,
iz ovog vječno ponosnog Grada,
blaženog parca SVETOGA VLAHA,
poruku mira ponesi mlada.
I skladam sada:
“Nek’ štuje vazda, nek’ se veseli
svatko, tko vjere otkrije čar,
a ova pjesma Dubrovnik slavi
iskrenog stiha i srca na dar.
Franka Fani Kohn
fotografija Đani Bulić @pratitelji

Kada su na HTV-u emitirane prve snimke ulaska Hrvatske Vojske u do tada okupirani Knin i kada se na Tvrđavi zavijorila hrvatska zastava i okrunila nacionalnu slobodu, hrvatski narod diljem svijeta je slavio uz pjesmu i veselio se slaveći svoje pobjednike.

Ne matjecatelje u borbi s neprijateljem, već pobjednike u borbi u kojoj je ulog bio život i sloboda, a cilj samo pobjeda.

Između te borbe i kasnijih sportskih borbi razlika je samo u ulozima, ni u čemu drugome.

Pitanje s kojim je danas hrvatski narod suočen je – jesu li tada i do tada, nakon objave početka oslobodilačke vojne operacije “Oluja” pripadnici hrvatskoga naroda bili navijači ili narod?

U Švedskoj i Danskoj smo pratili jedno drugo natjecanje, jednako kao i ono 1995. godine, u jedinstvenoj hrvatskoj odori, s grbovima na srcu i s molitvom na usnama, natjecanje za pobjedu i nacionalnu slavu kao i nazad 31 godinu i koji mjesec više, s narodom koji je diljem svijeta proslavljao pobjede i tugovao uz žrtvu svojih junaka.

U dvoranama Švedske i Danske su bili navijači, uz ekrane kao i u kolovozu 95. je bio hrvatski narod.

I nitko drugi.

I ne samo u Hrvatskoj.

U kolovozu 1995. je obranjena država hrvatskog naroda, danas je po tko zna koji put u svijetu proslavljena simbolika te države i hrvatski narod.

Niti su vojnici 1995. ni nogometaši 2018. ni rukometaši danas nastupali za vlast, niti su im na prsima i na zastavama bili politički lideri, neovisno o tome što su 95. za tadašnjeg vođu mnogi bili spremni umrijeti poistovjećujući njegovo ime s grbom na srcu, a što u drugim prilikama sportaši nisu ni znali tko je na vlasti, a nemalo njih su s razlogom i prezirali.

Jer su bili i jesu sve suprotno od njih i njihovog životnog i natjecateljskog profila i vrijednosti.

Zašto ovo pišem?

U životu naroda postoje nepromjenjive i vječne vrijednosti, postoje prolazne zgode, nezgode, događaji i ljudi.

Neprolazno i vječno nikada ne smije postati prolazno i prolaznost.

Ako postane, to je posrnuće naroda.

Hrvatskim rukometašima se priprema sutra slavljeničko doček u Hrvatskoj.

Gdje taj doček mora biti?

Samo u Zagrebu.

Zašto?

Jer je Zagreb trajnost, stalnost, ime i prezime hrvatskog naroda.

Čitam da će na dočeku pjevati Zaprešić Boysi i Hrvatske ruže.

Svi znamo da su hrvatskim rukometašima motivirajuće himne uz “Lijepu našu”, “Ako ne znaš šta je bilo”, te već vječna “Lijepa li si”, pjesme koje izvodi Marko Perković Thompson, neodvojive su od njega uvijek i zauvijek, i koje rukometni hrvatski tim sastavljen od mladića rođenih u hrvatskim obiteljima diljem svijeta , kao i svaki Hrvat mogu bez rezervi prihvatiti svojima.

I prihvatili su.

Između pobjede 95. i kasnijih sportskih pobjeda je most u niti slobode i borbe – pjesma “Bojna Čavoglave”.

Tu pjesmu, taj vrijednosni identitetski most i njenoga autora Thompsona kriminalizira s pozicija moralne milicije zagrebačka vlast, a to dopušta državna vlast.

Zaprešić Boysi su glazbena skupina koju ljudi poistovjećuju isključivo s pojmom navijači, Hrvatske ruže, makar njihov lider Neno Ninčević jest autor “Ako ne znaš šta je bilo”, su glazbena skupina, koja nije prepoznata kao simbol narodnog slavlja.

Oni su samo glazbenici.

Izbor glazbenika predviđen za nacionalnu proslavu sportske pobjede jasno ukazuje na namjeru organizatora da se proslavi oduzme kulturološko i identitetsko nacionalno obilježje i ime, da sve ostane na trenutnoj i prolaznoj navijačkoj razini koja je ostala na sportskim borilištima.

To je ponižavajuće.

Za hrvatske sportaše.

Za hrvatski narod.

To je debakl i sramotan krah hrvatske državnosti i državne vlasti.

U vječnom Zagrebu.

Ako ostane tako, makar je i sama namjera sramota i poniženje.

Nacionalne pobjede, kakve god natjecateljske naravi bile, su, ili nacionalne ili ničije.

Ako su pod hrvatskim grbom, zastavom i himnom, ne mogu biti nego nacionalne.

Naciju čini narod, nikakvi navijači.

Narod, kome pripada država i svaka vlast pod njenom jurisdikcijom. Hrvatska danas slavi sportske pobjednike, narod se identificira s pobjednicima.

Nikakvi navijači.

Nikakve alternative Zagrebu i nacionalnoj proslavi ne smije biti.

Niti se može režirati zamjenski slavljenički put, slavlje i odavanje počasti.

Navijači navijaju, narod slavi i proslavlja.

Svoje pobjede i svoje junake.

Sutra je Hrvatska pred ispitom – hoće li vlast Zagreba i Republike Hrvatske, a u svakom slučaju Republike Hrvatske, svom narodu uspjeti nabiti magareću oglav na glavu a nacionalne pobjednike prikazati svojim poraženim maskotama pognutih glava pred zabranama samoproglašenih vrijednosnih milicija karakterističnih za režime neslobode, koje im oduzimaju i niječu most prema junacima i pobjednicima iz kolovoza 95. cinično predstavljajući svoju izopačenost proslavom, a antivrijednosti vrijednostima?

Na to nitko tko drži do pobjedničke slave hrvatskog naroda nikada ne bi smio pristati.

Jer, to je poraz pobjednika, poraz hrvatskog naroda.

Jesmo li 31 godinu kasnije do te točke povijesti došli?