Ja sam kruh života koji siđoh s neba.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«
Isus im odvrati: »Ne mrmljajte meÄ‘u sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuÄe Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti uÄenici Božji. Tko god Äuje od Oca i pouÄi se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vjeÄni. Ja sam kruh života. OÄevi vaÅ¡i jedoÅ¡e u pustinji manu i pomrijeÅ¡e. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba siÅ¡ao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«
RijeÄ Gospodnja.
(Iv 6, 41-51)
NOVI JELOVNIK
„OÄevi vaÅ¡i jedoÅ¡e u pustinji
manu i pomriješe.“
ÄŒovjek, nazovimo ga Mate, svakog tjedna daje 50 kuna jednom te istom prosjaku u svojem gradu. Jednog tjedna doÄ‘e on do tog prosjaka i umjesto 50 kuna udjeli mu 30 kuna. Prosjak se zaÄudi i prigovori mu: „ZaÅ¡to si mi dao samo 30 kuna?“ – NaÅ¡ Mate mu odgovori: „Ostao sam bez posla. Recesija je.“ – Prosjak će na to: „Koje li sam ja sreće, tebi krenulo loÅ¡e, a ja moram patiti.“
Danas je moderno kukati, prigovarati, žaliti se na sve. Vrijeme je svekolikih promjena koje ljude ostavljaju zbunjenima. A ljudi teÅ¡ko prihvaćaju promjene, poglavito one drastiÄne.
Sve viÅ¡e Äujemo kako neki, i to sve glasnije i glasnije, nameću tezu – „kako je nekad bilo bolje“. Naravno rijeÄ je o bivÅ¡oj državnoj tvorevini u kojoj nas je većina živjela. Ta teza, koja perfidno, iz Äitave priÄe apstrahira pojam slobode, identiÄna je situaciji u kojoj se je naÅ¡ao židovski narod nakon Å¡to ga je Bog izbavio iz egipatskog ropstva.
Na svojem putu, kroz pustinju, u obećanu zemlju, Židovi su se žalili na manu kojom ih je Bog hranio s neba. Bio je to kruh koji im je redovito stizao svakog dana. Pa ipak mrmljali su i neprestano su govorili o obrocima koje su jeli za vrijeme svojeg sužanjstva u Egiptu.
U ovonedjeljnom Äitanju svjedoÄimo nezadovoljstvu Židova kojima Isusove rijeÄi da je on „kruh života“ nikako ne odgovaraju. Oni se neprestano vraćaju na temu mane, iako su baÅ¡ tu u pustinji njihovi prigovori bili najglasniji.
Umjesto zahvalnosti oni su prigovarali Mojsiju i Aaronu.
»Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« – rekoše im. »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!« (Izlazak 16,3)
Njihovo je prigovaranje eskaliralo u svađu. U biti, oni su prigovarali Bogu, a svađali su se s Mojsijem, jer je on bio njihov vođa.
»Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?« (Izlazak 17,3)
PoÄeli su se Äak pitati je li Bog uistinu s njima.
»Je li Gospodin među nama ili nije?« (Izlazak 17,7)
Pa ipak Bog je uvijek izlazio u susret njihovim potrebama.
Ako smo poÅ¡teni trebali bismo priznati da se i mi Äesto fokusiramo na ono negativno u naÅ¡em životu, a rijetko na ono pozitivno. Prigovaramo Bogu kada bismo ga trebali slaviti zbog svekolikih blagoslova kojima nas je obdario. NaÅ¡u pozornost odvlaÄe razoÄaranja i krizni trenutci koji su u biti za naÅ¡e dobro. Za naÅ¡e duhovno dobro i za naÅ¡ duhovni rast.
Ali pokušajmo ovako.
Prigovara li većina ljudi barem „tu i tamo“? – Da!
Pomaže li im to? – Ne puno!
Događaju li se loše stvari dobrim ljudima? – Da, događaju (i te kako)!
Imamo li svi mi problema? – Imamo!
Trebamo li podijeliti svoju bol s nekim? – Trebamo!
I zašto je onda prigovaranje nešto loše?
Priznajte, sasvim legitimno pitanje, zar ne?!
Pa, loÅ¡e je zato Å¡to se ono fokusira na problem, a ne na rjeÅ¡enje. Drugo, ono od nas udaljava ljude koji bi nam mogli pomoći. Treće, ne priznaje ulogu Boga u naÅ¡im životnim izazovima. I konaÄno, osoba koja prigovara ostaje zarobljena u svojim frustracijama i u svojoj boli.
Ali uzalud svi ovi savjeti. Kada se Äovjek žali, kada prigovara, onda to nikada nije neÅ¡to konkretno. Mi ljudi uvijek tražimo neÅ¡to na Å¡to bi se mogli žaliti. I, naravno, mi to uvijek i pronalazimo. Ako Äovjek želi prigovarati, onda će on (budite bez brige) – prigovarati.
Možemo mi odsjesti u hotelu s 5 zvijezdica i vjerojatno ćemo prigovarati da se oni na recepciji nisu baÅ¡ neprestano osmjehivali, ili da vino nije bilo idealno ohlaÄ‘eno, ili da je kava bila malo duža nego Å¡to bi trebala biti, ili da je tepih u sobi bio ipak malo premekan…
Nema savršenih stvari i ako tražimo „dlaku u jaju“ sigurno ćemo je i pronaći.
Iako osoba koja prigovara misli drugaÄije, prigovaranje nema nikakve veze s okolnostima. Ono je uvijek pitanje – stava. Ako je naÅ¡ stav dovoljno negativan mi ćemo prigovarati. Prigovarati ćemo i na manu koja nam pada s neba.
Poanta je u naÅ¡im oÄekivanjima. Å to su naÅ¡a oÄekivanja veća to se mi lakÅ¡e i viÅ¡e razoÄaramo kada se ona ne ostvare. Å to manje oÄekujemo to ćemo vjerojatnije vidjeti puno toga dobrog u svemu onome Å¡to nam se dogodi. OÄekivanja, poglavito nerealna, a ta su kod nas i najÄešća, nikada ne pridonose naÅ¡oj sreći.
Ako oÄekujemo savrÅ¡enstvo život će nas uvijek razoÄarati. Kad oÄekujeÅ¡ malo onda te život uvijek ugodno iznenadi.
OÄekivanja nam je nametnuo svijet. Svijet ih je i oblikovao. A kako je svijet daleko od bilo koakvog savrÅ¡enstva onda nam je razoÄaranje zajamÄeno.
Izlaz?
Život i sve ono povezano sa životom Božji je blagoslov kojeg Bog spuÅ¡ta na nas. Nezaslužen, ali blagoslov. Ako stvari gledamo na taj naÄin biti ćemo ispunjeni zahvalnošću i postati ćemo imuni kada je rijeÄ o prigovaranju.
Za sve to postići potrebno je imati snage odhrvati se svim tim silnim promjenama. Mi živimo u vremenima brzih i temeljitih promjena.
NaÅ¡a povijest i naÅ¡a tradicija izvrgnute su duhovnim buldožerima kako bi se raÅ¡Äistio prostor duha u nama za novogradnju.
PolitiÄari, znanstvenici, mediji odstranjuju ono Å¡to je generacijama postojalo, a sve kako bi usadili u nama neÅ¡to novo. Tradicija se eliminira. Istina se ubija.
Rezultat je – kaos. Konfuzija u ljudskim glavama i zbrka u društvu. Ovo društvo je definitivno izgubilo moralni kompas i pluta na morima relativizma.
Nama treba referentna toÄka. A to je stol Gospodnji. Kroz 2000 godina generacije kršćana za tim stolom se okupljaju i blaguju. Za tim stolom vrijedi novi jelovnik. Za tim stolom nema ni gladnih ni žednih. Nitko ne mrmlja. Nitko ne prigovara. Jer je na njemu poslužen – kruh života.
„Tko bude jeo od ovoga kruha,
živjet će uvijeke.“
Ivica Ursić bpz.ba
