Većina čelnih kadrova u obavještajno – sigurnosnom sektoru, (namjerno nisam napisao Sustavu jer sustav ne postoji), došla nam je – iz ?
Dolazili su kao vrhunski obrazovani, “iskusni” kadrovi koji su svoja znanja i vještine stjecali u bivšoj državi ili u službama nama, (u tom području), superiornih zemalja.
U biti, obrazovanje većine iz bivše države je skromno, zastarjelo i ideloški indoktrinorano, a onih “iz vana” je dosezalo razinu trećerazrednog operativca u službama zemalja iz kojih su dolazili, bez doticaja sa pojmom, (a kamo li planiranjem na toj razini), strategije nacionalne sigurnosti, dok za koncepcijsku i doktrinarnu razinu nisu ni čuli.
“Školovali” su ih toliko, koliko im je bilo potrebno da bi im, nakon instaliranja u vrh obavještajno-sigurnosnog sektora RH, mogli služiti.
Mi smo, naravno, bili fascinirani njihovom “stručnošću”, CV-em (u kojemu je sve pisalo ali mi nismo mogli ili htjeli razumjeti).
Znali smo odakle su dolazili, no, znamo li kamo su odlazili?
Gdje su sada?
Što rade?
Za koga?
No, kao što uvijek biva, “prema magarcu i samar”!
Dobili smo fragmentirane dijelove različitih podsustava, poglavito zemalja iz kojih su naši “čarobnjaci” dolazili, koje je nemoguće povezati u operabilnu cjelinu.
Slikovito rečeno, puno ruku, ali – bez glave.
Sve te ruke imaju puno više od potrebitih 5 prstiju, no – nedostaje im palac.
Dijelovi tih podsustava, budući da nema (nervnog) sustava (u čijem središtu bi bio mozak) funkcioniraju kao nepovezani skup ganglija upravljanih iz različitih središta.
Nedostaje kvalitetna analiza i sinteza na svim razinama.
Sve je dodatno zakomplicirala farsa zvana Sustav Domovinske Sigurnosti.
Potemkinovo selo koje je omogućilo da na vlast, (de facto), dođe SDSS i pstali meprojatelji Hrvatske.
Raznorodna, no, vektorski određena skupina parapolitičkih pojedinaca i skupina osposobljenih za subverzivno djelovanje protiv RH, njenih institucija i vitalnih nacionalnih interesa.
Skupine i pojedinci koji su (bez dvojbe) trebali biti predmetom obrade i djelovanja obavještajno-sigurnosnog sustava (kada bi ga bilo), uvedeni su u Vladu, ministarstva, agencije, saborske odbore, pa i tajne službe.
Na izvore informacija!!
Ali to nije najbitnije.
Agenture i agenti ne moraju prikupljati informacije.
Na izvoru su.
Ne moraju se čuvati.
Imaju imunitet.
Ne moraju brinuti o financiranju.
Financira ih proračun RH.
Za susjednu “prijateljsku” Republiku Srbiju, (ali ni za druge) i njenu BIA-u Republika Hrvatska VIŠE NEMA TAJNI!!
Zašto je tomu tako?
Na samom početku rekoh, čelni ljudi obavještajno-sogurnosnog sektora, dolazili su nam iz bivše države ili iz vana.
Nedovoljno i neadekvatno obrazovani, bez iskustva, bez zadaća koje bi ih uputile u područja koncepcije i doktrine, nisu se njima ni bavili.
Nisu znali, nisu mogli i (ruku na srce) nije im bilo dopušteno.
Svi ste svjedoci da sve u RH vrvi – Strategijama!
Strategija ovoga, strategija onoga, strategija, …
Fali nam strategija …
Treba donijeti strategiju …
Ne dragi prijatelji.
Ne fali nam strategija.
Imamo ih viška.
Imamo inflaciju strategija.
Nama fali NADSTRATEGIJA!!
Fali nam Koncepcija!
Doktrina!
Discipline koje bi uključile kompletan hrvatski nacionalni potencijal u pogledu dimenzioniranja, determiniranja, interakcije, prioriteta u svim područjima nacionalnih interesa i sigurnosti.
Time se bavi znanost i to se zove doktrina.
Fali nam odgovorna politika koja će odlučiti što, kako i kojom dinamikom će se (od onoga što nam nudi znanost) primjeniti i preuzeti odgovornost za te odluke.
To se zove koncepcija.
Tek kada to budemo imali, moći će mo se baviti pitanjima strategije.
Strategija je provedbena kategorija i mora iz nečega izvirati.
Mora biti nečim definirana
Vektorski usmjerena.
S jasnim ciljem.
Dinamički tempirana i vremenski zadana.
Opsegom i dosegom limitirana.
A mi to “nešto” – nemamo.
To “NEŠTO” smo prepustili NATO-u i EU.
Mi (RH) danas ne odlučujemo o tome, ŠTO, KOLIKO, KADA I GDJE, nego KAKO?
Kako provesti ono što se od nas traži, zahtjeva, očekuje!!!
Netko će reći, to su samo pitanja nazivlja.
Konvencije.
Ne, to su (bez ikakve dvojbe) pitanja Koncepcije.
I onda se pitamo:-“Kako je moguće sve ovo što nam se događa?
U sudstvu, zdravstvu, državnoj upravi, javnim službama, području obrane, vanjskih poslova, sigurnosti, gospodarstvu, kulturi, …”?
Eto tako, moguće je.
Samo kormilo prepustiš drugima.
Samo neprijatelje pustiš u utvrdu.
Put u ludnicu je vrlo kratak i jednostavan
Samo skreneš!