Društvene mreže “trpe” objave svih profila ljudi, a pogotovo onih nezadovoljnih svojim životima.

U moru gnjusnih objava, složit ćete se, najdegutantnije i najbjednije su one kada netko nekoj osobi želi nauditi na način da vrijeđa članove njegove obitelji, nastojeći na taj način, pa makar i lažima, nanijeti mu štetu, bol i sramotu.

To zapravo nisu ljudi, to je ljudski otpad, šljam, dno dna.

Kada je Severina željela nauditi Štimcu, nije to učinila “mangupski”, pa njega osobno pokušala degradirati, već je na hinjski, kukavički, onaj najniži jadnički način to učinila preko njegovog oca.

Na onaj najprimitivniji način dirajući u svetinju svakog čovjela, a to je njegova obitelj. Odnosno iznoseći neistine o gospodinu Vladi Štimcu, Igorovom ocu.
Naravno, Igor joj “nije ostao dužan”, ali joj je odgovorio na mangupski način. Ne vrijeđajući njezinu obitelj, već se isključivo obraćajući njoj.

Takve vijesti ne prođu nikada nezapaženo, pa su mnogi koji poznaju gospodina Vladu Štimca javno stali uz njega, ne kako bi ga “bezrazložno” branili, već njegovu veličinu iznijeli i potkrijepili činjenicama. Već jučer su ljudi pisali s izrazitim poštovanjem o gospodinu Vladi Štimcu u komentarima, čak se javio i čovjek iz Opuzena koji kaže da je jučer u nedjelju na svetoj misi u Opuzenu susreo Vladu Štimca koji je došao iz Kleka jer je čuo da će se poslije svete mise kupiti dobrovoljni prilozi za stradale u Omišu, gdje je došao dati osobno dobrovoljni prilog.

Ne, nije zvao medije da o tome pišu, došao je ponizno na svetu misu i nakon toga dao dobrovoljni prilog za stradale u Omišu. I onda se nađe neka Severina koja ima hrabrosti govoriti tko je gospodin Vlado Štimac. A protiv činjenica ne možeš, neovisno koliko zlo te tjeralo da širiš laži.

U nastavku bez ikakvih korekcija prenosimo objavu svećenika koji se osvrnuo na to tko je otac Igora Štimca:

Svjedočanstvo bivšega župnika o Vladi Štimcu i njegovoj obitelji

Dok sam bio župnik župe Slivno Ravno, imao sam milost biti svjedokom jednog lijepog i važnog djela izgradnje crkve svetih Petra i Pavla u Kleku.

Danas, nakon toliko godina, osjećam potrebu reći nekoliko riječi o ljudima koji su u to djelo utkali svoje vrijeme, snagu, trud i odricanje.

Ne činim to da bih bilo koga uzdizao iznad onoga što jest, niti da bih ikome sudio. Kao svećenik znam da konačni sud o čovjeku pripada Bogu. Ali isto tako vjerujem da je naša kršćanska dužnost priznati dobro koje smo osobno vidjeli i kojemu smo bili svjedoci.

U tom vremenu posebno se isticao Vlado Štimac.

Vlado nije bio čovjek koji je samo dao prilog i otišao. On se osobno zauzeo za izgradnju crkve. Darovao je svoje vrijeme, svoju energiju, svoje sposobnosti i svoj trud. Bio je uključen u ono što je trebalo učiniti, razgovarati, organizirati i riješiti. U izgradnju te crkve ugradio je velik dio sebe.

Njegova je uloga zabilježena i u službenom izvještaju IKA-e iz 2004. godine, u kojemu je naveden kao glavni koordinator izgradnje. To je samo jedan službeni trag onoga što smo mi koji smo tada bili ondje mogli vidjeti izbliza.

Ali danas ne želim govoriti samo o Vladi.

Želim se sjetiti i njegove supruge Ljubice i njihovih triju sinova.

Jer kada jedan suprug i otac toliko svoga vremena posveti jednom velikom pothvatu, tada i obitelj na svoj način sudjeluje u tom daru. Vrijeme koje je Vlado davao crkvi bilo je vrijeme koje je mogao provesti sa svojom obitelji. Njegov trud, zauzetost i odgovornost nisu bili samo njegova osobna stvar. I njegova je obitelj nosila dio svega toga.

Zato danas, kada govorim o Vladi Štimcu, govorim i o Ljubici i njihovim sinovima. Govorim o obitelji koja je u jednom razdoblju svoga života dala svoj doprinos da Klek dobije crkvu koja će služiti Bogu i ljudima.

Crkva se izvana može vidjeti kao kamen, zid, krov i zvonik. Ali iza svakoga takvog zida stoje ljudi. Stoje njihove godine, njihovi razgovori, njihova odricanja, njihova pomoć i njihov trud.

A ova crkva ima svoju priču.

Ona je mjesto gdje se slavi sveta Euharistija. Mjesto gdje se naviješta Božja riječ. Mjesto gdje se ljudi krste, vjenčavaju, mole i opraštaju se od svojih pokojnih. Mjesto gdje se čovjek može povući iz buke svijeta i stati pred Boga.

Zato njezina izgradnja nije bila samo građevinski pothvat. Bilo je to služenje zajednici i Crkvi.

Ne želim ovim riječima reći da je Vlado bio čovjek bez pogreške. Takav čovjek, osim Blažene Djevice Marije po posebnoj Božjoj milosti, ne postoji. Svi smo mi ljudi sa svojim vrlinama i slabostima.

Ali isto tako nije kršćanski dobro učinjeno jednostavno prešutjeti.

Ako sam nešto vidio svojim očima, ako sam tomu bio svjedokom i ako mogu za to stati kao svećenik – onda je moja dužnost to i reći.

A istina je jednostavna:

Vlado Štimac učinio je mnogo za izgradnju crkve svetih Petra i Pavla u Kleku.

To dobro ne treba pretvarati u ljudsku slavu. Treba ga prinijeti Bogu kao zahvalnost.

Jer sve što čovjek dobro učini, na kraju je moguće samo zato što mu je Bog dao život, snagu, sposobnosti i priliku da to učini.

Danas je Vlado u svojim devedesetim godinama i još je među nama, zajedno sa svojom suprugom Ljubicom. Zato želim ovo reći dok je živ.

Ne čekati da čovjek ode s ovoga svijeta pa tek tada govoriti o njegovu dobru.

Dobro treba priznati dok je čovjek živ.
Zahvalnost treba izreći dok je još možemo izgovoriti.
A istinu treba čuvati neovisno o tome što će tko o njoj misliti.

Kao tadašnji župnik mogu posvjedočiti: Vlado Štimac, zajedno sa svojom obitelji, ostavio je svoj trag u povijesti crkve svetih Petra i Pavla u Kleku.

Neka ta crkva i dalje bude mjesto u kojem će se Krist slaviti, Božja riječ naviještati, sakramenti dijeliti, a ljudi pronalaziti mir i nadu.

A svima koji su na bilo koji način pomogli njezinoj izgradnji neka Gospodin uzvrati svojim blagoslovom.

Bogu hvala za crkvu.
Bogu hvala za ljude koji su je gradili.
I Bogu hvala za svako dobro koje je u nju utkano.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve (br. 1867) postoje U nebo vapijući grijesi koje Bog posebno osuđuje. To su: Krv Abelova, Jauk potlačenoga naroda u Egiptu, Jauk stranca, udovice i sirote, Nepravda prema zaposlenom radniku i Sodomski grijeh. Ti grijesi vape, zovu i prizivaju Božju intervenciju i nikako ne mogu bili laki!

“Krv Abelova” je svako hotimično ubojstvo, svaka nedužno prolivena krv u bezumlju, ratovima, abortusima, ubojstvima…
Jauk potlačenoga naroda u Egiptu je jauk svakoga potlačenog i prognanog naroda sa svojih ognjišta.
Jauk stranca, udovice i sirote je grijeh bezosjećajnosti, nemilosrdnosti prema potrebnome.
Nepravda prema zaposlenom radniku je uskraćivanje i zakidanje na zasluženoj plaći, grijeh gramzivosti i pohlepe.
Sodomski grijeh je grijeh protuprirodne seksualnosti, seksualna perverzija u koju spadaju homoseksualnost, pedofilija i općenje sa životinjama.

Moj Neretljanin i moja dva Hercegovca. Ljudine, pisci, prijatelji stvarni. Barbir, Baković, Marijanović. U Ravnom prije dvije godine. Kad pogled odluta na jug na njih pomislim. Na vjerodostojne mušketire.
Matija Poljak Ivan Bakovic Srećko Marijanović