Dragana je sedela na krevetu, obučena, spremna da ode — ali u sebi još uvek nije znala gde se zapravo ide kad se izađe iz ovakvog mesta.
Nina je ušla bez osmeha.
Ovaj put je na licu imala nešto teško, odlučeno.
Sela je pored nje i dugo ćutala.
„Neću da te zamajavam,“ rekla je napokon. „Ali ima nešto što moraš da znaš pre nego što izađeš odavde.“
Dragana je samo pogledala.
Nije više imala strah od loših vesti. Samo umor od njih.
Nina je nastavila tiše:
„Žena koja je usvojila tvoje dete… nije nestala iz grada.“
Dragana se nije pomerila, ali joj se dah jedva primetno promenio.
„Radi u ambulanti… blizu škole.“
Zastala je, kao da meri da li će reći dalje ili ne.
„A tvoj sin…“ Nina je progutala knedlu. „On je već prvak. Ide u tu školu.“
Tišina koja je usledila nije bila prazna.
Bila je teška, gusta, kao da se vazduh zgusnuo oko nje.
Dragana je spustila pogled u svoje ruke.
Kao da ih prvi put vidi kao ruke majke, a ne pacijenta.
„Znaš i ime škole,“ dodala je Nina pažljivo, „i gde ta žena radi. Nije skriveno, samo… niko ne gleda.“
Ustala je, prošla dva koraka po sobi, pa se okrenula.
„Slušaj me dobro, Dragana.“
Glas joj je postao oštriji, ali ne grub — više kao neko ko je već video previše izgubljenih ljudi.
„Nisi završila. Samo si preživela prvi deo.“
Zastala je.
„Ovo sada… ovo je borba.“
Dragana je prvi put podigla pogled pravo u nju.
U očima joj se nešto vratilo — ne snaga, ne radost — nego pravac.
Nina je tiše dodala:
„Ne tražim od tebe da rušiš živote. Tražim da ne odustaneš od svog.“
U sobi je ponovo zavladala tišina, ali drugačija nego ranije.
Ova više nije pritiskala.
Ova je vodila.
Kasnije tog dana, Dragana je stajala pored prozora i gledala napolje.
Ljudi su izlazili iz bolnice kao da se ništa nije desilo.
Kao da se život ne deli na pre i posle.
Ali kod nje — jeste.
Nina je već bila na vratima.
„Kad izađeš,“ rekla je poslednji put, „nemoj da gledaš u ono što su ti uzeli kao kraj.“
Zastala je.
„Gledaj kao pravac.“
I otišla.
Dragana je ostala sama.
Dugo.
Prvi put nije plakala.
Samo je zatvorila oči.
I u toj tišini, negde duboko, po prvi put posle svega — nije videla samo gubitak.
Videla je ime škole.
Videla je ulicu.
Videla je mesto gde postoji deo nje koji diše bez nje.
I to više nije bilo nešto što može da se ignoriše.
Naša “petorka” mora shvatiti razliku između nacionalne i političke stvarnosti. U politici, osim planiranja, nužno je voditi i ozbiljnu analitiku. Tada se razmišljanje mijenja, jer nacionalna i dnevno-politička logika nisu uvijek iste. Svjesni smo da živimo u teškim i izazovnim vremenima, a Bosna i Hercegovina je naša država – kakva god bila, u njoj živimo i u njoj moramo tražiti rješenja.
Da se ne izgubim u širim razmatranjima, pokušat ću, zahvaljujući iskustvu i kao svjedok vremena u kontinuitetu, pojednostaviti današnju političku stvarnost. Neću ponavljati kroz što prolazi hrvatski narod – od nametnutog izbora člana Predsjedništva, preko uzurpacija pozicija, do omalovažavanja nacionalnog vitalnog interesa, često i od onih koji su dobili mandat da ga štite.
Ovih dana svjedoci smo nekorektnog odnosa prema našoj kandidatkinji za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, Darijani Filipović. Krenimo redom. Tko je trebao dati prijedlog? Jasno je – državotvorna, stožerna stranka Hrvata u BiH, HDZ BiH. To je učinjeno transparentno i legitimno. U čemu je problem? Tko bi drugi trebao predložiti kandidata? Riječ je o ispravnom postupku.
Dodatno, jednoglasna potpora predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića budućem članu Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda BiH govori o važnosti i ozbiljnosti ove kandidature.
Postavlja se i pitanje zašto kandidat nije Borjana Krišto. Razlog je jednostavan – kao predsjedateljica Vijeća ministara, nakon izbora članova Predsjedništva rokovi su vrlo kratki, a otvaranje takvog procesa razrješenja i novog imenovanja bilo bi politički i institucionalno rizično. Slično vrijedi i za druge potencijalne kandidate.
Zašto kandidat nije predsjednik Dragan Čović? Neću ulaziti u biološke razloge, ali dovoljno je pogledati ulogu Doma naroda BiH – to je strateški nacionalni položaj i posljednji institucionalni štit hrvatske politike u BiH. Tu se vodi ključna borba za ravnopravnost.
Kada se argumenti stave na stol, jasno je da “petorka” može imati tisuću političkih razloga za vlastiti nastup, ali postoji jedan važniji – nacionalni interes. Podrška Darijani Filipović je prije svega nacionalno pitanje. Razumijem potrebu za oporbom i među Hrvatima – ona je potrebna i korisna – ali nacionalni projekti ne smiju biti predmet političkih nadmetanja. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda nacionalni je hrvatski projekt. Točka.
Što se tiče kandidata koje “petorka” predlaže, bilo bi neprimjereno ulaziti u osobne komentare. Najbolje je podsjetiti na misao prof. Ive Lučića: nacionalno iznad svega.(javna potpora Darijani Filipović HDZ- BIH ) Nadam se da će “petorka” poslušati i srce i razum te Zdenka Lučića kandidirati za nositelja državne liste za Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH.
Branitelji su posebno osjetljivi na nacionalne interese i o njima se ne trguje. Savjet Darijani Filipović je da uvaži udruge HVO-a proistekle iz Domovinskog rata, Odjel za branitelje pri HNS-u, ratne zapovjednike, organizatore otpora HVO-a i prve dragovoljce. Posebno treba uvažiti i pripadnike legendarne Poskok bojne HVO-a, kao i generale Hrvatske vojske i HVO-a.
Nadam se i da će se Hrvatski generalski zbor utemeljiti u Bosni i Hercegovini kao krovna braniteljska institucija, predvođena hrvatskim generalima, a posebno generalom Ljubom Ćesićem Rojsom, voditeljem Odjela HVO-a pri Uredu predsjednika i vrhovnog zapovjednika Republike Hrvatske.
Buke, brige, oluje, problemi i nemiri, nema im kraja, zar ne? Kao da je svaki dio života ispunjen svojim problemima i svaki dan svojim stresom. Nije lako ići protiv toga, biti svaki dan u stanju borbe, buditi se s nemirnim planovima i odlaziti zabrinuto na spavanje. Ali zapravo, ne mora biti tako. Ne moraš živjeti u stalnoj napetosti i strahu. Bog nije stvorio tvoje srce da svakodnevno kuca pod teretom briga, već da u Njega imaš povjerenje. Vjera nije samo utjeha, ona je snaga. Ona te podsjeća da nisi sam, da ima Netko tko vidi dalje, zna više i ljubi dublje nego što ti možeš zamisliti. Nema tog problema koji je veći od Njegove brige, ni tuge koju On ne može pretvoriti u mir. Kad se sve u tebi uzburka, ti se sjeti da Bog vlada i nad vjetrovima i nad valovima. On ti ne obećava lagan put, ali ti obećava da će biti s tobom. I zato, ne moraš se bojati, ni tjeskobno zamišljati sutra. Bog već hoda ispred tebe. Vjeruj mu, diši, i nasmij se, jer tvoj je život u sigurnim rukama.
Na Facebook stranici glasnogovornika HSP BiH Tihomir Šarca objavljena je vijest o dolasku Marko Perković Thompson u Mostar.
Na stadionu Bijeli Brijeg nastupit će Marko Perković Thompson, i to na isti datum kada je održao svoj povijesni koncert na Hipodromu u Zagrebu, što ovom događaju daje posebnu simboliku i snagu, napisao je Šarac.
Podsjetimo Thompsonov koncert na zagrebačkom hipodromu održan je 5.srpnja prošle godine.
-Očekuje nas večer ispunjena emocijama, pjesmom i zajedništvom – istinski praznik ljubavi, vjere, nade i domoljublja koji će okupiti tisuće ljudi iz svih krajeva.
Posebno želim poručiti i našim sugrađanima Bošnjacima da u ovom koncertu ne vide nikakvu prijetnju, jer Marko Perković Thompson nikada nijednom pjesmom ni riječju nije vrijeđao njihov narod. Naprotiv, ovo je događaj na koji su svi dobronamjerni ljudi dobrodošli.
Vidimo se u Mostaru – zajedno u pjesmi i zajedništvu!, napisao je Šarac./HMS/