Dragana je sedela na krevetu, obučena, spremna da ode — ali u sebi još uvek nije znala gde se zapravo ide kad se izađe iz ovakvog mesta.
Nina je ušla bez osmeha.
Ovaj put je na licu imala nešto teško, odlučeno.
Sela je pored nje i dugo ćutala.
„Neću da te zamajavam,“ rekla je napokon. „Ali ima nešto što moraš da znaš pre nego što izađeš odavde.“
Dragana je samo pogledala.
Nije više imala strah od loših vesti. Samo umor od njih.
Nina je nastavila tiše:
„Žena koja je usvojila tvoje dete… nije nestala iz grada.“
Dragana se nije pomerila, ali joj se dah jedva primetno promenio.
„Radi u ambulanti… blizu škole.“
Zastala je, kao da meri da li će reći dalje ili ne.
„A tvoj sin…“ Nina je progutala knedlu. „On je već prvak. Ide u tu školu.“
Tišina koja je usledila nije bila prazna.
Bila je teška, gusta, kao da se vazduh zgusnuo oko nje.
Dragana je spustila pogled u svoje ruke.
Kao da ih prvi put vidi kao ruke majke, a ne pacijenta.
„Znaš i ime škole,“ dodala je Nina pažljivo, „i gde ta žena radi. Nije skriveno, samo… niko ne gleda.“
Ustala je, prošla dva koraka po sobi, pa se okrenula.
„Slušaj me dobro, Dragana.“
Glas joj je postao oštriji, ali ne grub — više kao neko ko je već video previše izgubljenih ljudi.
„Nisi završila. Samo si preživela prvi deo.“
Zastala je.
„Ovo sada… ovo je borba.“
Dragana je prvi put podigla pogled pravo u nju.
U očima joj se nešto vratilo — ne snaga, ne radost — nego pravac.
Nina je tiše dodala:
„Ne tražim od tebe da rušiš živote. Tražim da ne odustaneš od svog.“
U sobi je ponovo zavladala tišina, ali drugačija nego ranije.
Ova više nije pritiskala.
Ova je vodila.
Kasnije tog dana, Dragana je stajala pored prozora i gledala napolje.
Ljudi su izlazili iz bolnice kao da se ništa nije desilo.
Kao da se život ne deli na pre i posle.
Ali kod nje — jeste.
Nina je već bila na vratima.
„Kad izađeš,“ rekla je poslednji put, „nemoj da gledaš u ono što su ti uzeli kao kraj.“
Zastala je.
„Gledaj kao pravac.“
I otišla.
Dragana je ostala sama.
Dugo.
Prvi put nije plakala.
Samo je zatvorila oči.
I u toj tišini, negde duboko, po prvi put posle svega — nije videla samo gubitak.
Videla je ime škole.
Videla je ulicu.
Videla je mesto gde postoji deo nje koji diše bez nje.
I to više nije bilo nešto što može da se ignoriše.
U pojedinim ulicama izgubili su i do 90 posto posla na plinskim trošilima, a sve je manje i mladih koji se žele baviti dimnjačarstvom. Zanimanje koje je nekad podrazumijevalo mnogo više posla u kućanstvima i poduzećima danas se suočava s velikim promjenama zbog modernizacije sustava grijanja. To najbolje zna Goran Trubelja, koji već više od 30 godina radi kao dimnjačar. Iako priznaje da se opseg posla znatno smanjio, a time i primanja, svoje zanimanje i dalje obavlja s jednakim žarom i voljom kao na početku, piše Podravski.hr.
–Smatra se da je sve prljavo, omalovažava se ta struka, a u stvari je raznovrstan posao, jer svaka kuća je drugačija, svaki objekt je drugačiji. Razgovaramo s ljudima, mi smo im odmah i psiholozi, radimo im društvo. Imamo puno starijih domaćinstava i ljudi vole da im se dođe, malo porazgovara i naravno napravi posao. Meni je zanimljivo i ja ga još uvijek volim raditi. Šteta što mlade to ne zanima, valjda je podcijenjena struka – govori Goran koji je dimnjačarski posao zavolio još kao dječak.
Tijekom ljeta pomagao je ocu koji je također bio dimnjačar, premda nije vjerovao da će se i sin odlučiti za isto zanimanje. Gorana je, međutim, posao odmah privukao. Svidjelo mu se što nije vezan uz jedno mjesto, što se mnogo kreće i boravi na svježem zraku, ali najviše ga je osvojila komunikacija s ljudima. Posebno mu je zanimljivo bilo što je kao dimnjačar mogao ulaziti i u objekte u koje inače ne može svatko, a posla je bila preko glave. Danas su okolnosti bitno drugačije. Najteže je razdoblje od proljeća do početka sezone grijanja, kada posla nema toliko kao tijekom hladnijih mjeseci. Tada se obavljaju određena mjerenja, među kojima je i kontrola rada ložišta. S početkom sezone grijanja obveza je više, no Goran ističe da nijedan radni dan nije jednak. S plinskim dimnjacima uglavnom ima manje posla, dok oni na kruta goriva, posebno drva, zahtijevaju više vremena i rada. Promijenili su se i uvjeti u kojima dimnjačari rade jer su kućanstva danas drukčije uređena nego nekada.
–Tu su i pripreme i čišćenje. Kućanstva su sad sređena, to ne znači da prije nisu bila, ali sad je to sve moderno sređeno i uređeno, parketi, namještaj, mora se sve zaštititi da ne dođe do nekakve štete i puno vremena se gubi na to. Prije su bile zidane peći, došli ste, napravili ste posao, gospođe nisu bile uvrijeđene ako se malo naprašilo, takav je sistem grijanja bio – prisjeća se Goran. Iako se posao tijekom desetljeća znatno promijenio, odnos s ljudima ostao je ono što ga najviše veseli. Kaže da ga domaćini redovito srdačno dočekuju, a posebno mu je drago što ga ne doživljavaju kao smetnju, nego kao dobrodošlog gosta. Dimnjačari se tradicionalno povezuju sa srećom, a Goran se i danas često susreće s ljudima koji se pri njegovu dolasku hvataju za gumbe.
–Simpatično mi je kako me ljubazno dočekaju, uvijek sam dobro došao gost, a ne nekakva smetnja. Često se love za gumbe, zadnjih godina sve više, a gospođe kažu da im nosim sreću – govori Goran kojemu upravo takvi susreti daju dodatnu volju za rad. Tijekom više od tri desetljeća rada doživio je i brojne neobične situacije. Posebno pamti jednu veliku kotlovnicu s visokim i širokim dimnjakom iz kojeg je spašavao dvije male sove. No, životinje nisu jedino što je pronalazio u dimnjacima. Nakon građevinskih radova znao je nailaziti na cigle, letve, pa čak i čekiće koji su majstorima tijekom posla skliznuli iz ruku. Svakodnevica dimnjačara uključuje i suočavanje s pogreškama koje mogu imati ozbiljne posljedice.
Jedna od najčešćih, upozorava Goran, povezana je s ogrjevnim drvima. Ljudi ih često ne nabave dovoljno rano pa tijekom sezone grijanja lože vlažna i nedovoljno suha drva. Zbog toga se u dimnjacima stvaraju naslage smole koje povećavaju opasnost od požara. Ipak, dimnjačari danas imaju modernije uređaje kojima mogu uklanjati takve naslage i riješiti problem prije nego što dođe do zapaljenja. Goran kaže da je upravo zahvaljujući takvim mogućnostima požara dimnjaka manje nego nekada. Kao još jedan problem izdvaja sve češće pretvaranje vikendica u objekte za život. Dimnjaci u često nisu prilagođeni svakodnevnom grijanju jer su prvotno bili namijenjeni povremenom korištenju. Kada se u takvim objektima počne trajno živjeti, a održavanje se zanemari, povećava se i opasnost od požara. Pojedini vlasnici jednostavno zaborave na održavanje dimnjaka te nakon duljeg razdoblja ponovno počnu ložiti bez prethodnog pregleda. Važno je na vrijeme prepoznati znakove da nešto nije u redu. Kod dimnjaka na kruta goriva problemi se mogu očitovati vraćanjem dima u prostoriju, slabim propuhom, nepravilnim izgaranjem ili jakim začađivanjem stakla na peći. Kod plinskih trošila poteškoće je teže primijetiti, a najveću opasnost predstavlja ugljični monoksid, plin bez mirisa i okusa koji može izazvati teško trovanje.
–Ako se stvara ugljični monoksid i vraća se u prostor, to se ne osjeti, on nema mirisa ni okusa, ali čovjek se osjeća pospano, slatkasto u ustima, po tome može vidjeti da mu nešto nije dobro. Samo, to treba spriječiti, a ne da bude kasno. Mora se pregledati dimnjak prije sezone, treba se očistiti, servisirati trošila da nema problema – upozorava Goran, naglašavajući koliko je važno redovito održavanje dimnjaka i uređaja za grijanje.
ABCPORTAL.info je news portal pokrenut idejom da u moru web portala i stranica na našem prostoru donese nešto drukčiji pristup odabiru informacija koje prezentiramo na našim stranicama.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvola izdavača!