Bruno Bušić bio je za onaj režim opasan upravo i osobito zato što je odbio ulogu koju mu je on namijenio. Mlad, suvremen, politički pismen, s rečenicom izvan emigrantske galame i partijskoga drvenog jezika, ulazio je u samu jezgru jugoslavenskog mehanizma vladanja: u moralni rašomon crvenih i crnih kao trajni obrazac hrvatske podložnosti. Ništa manje 2026.
Njegov tekst Hrvatski ustaše i komunisti predstavlja pokušaj demontaže formule po kojoj se hrvatsko pitanje smjelo pojaviti jedino kao pitanje krivnje. Ako su Hrvati trajno zarobljeni između ustaške hipoteke i komunističke presude, tada ne mogu misliti vlastitu slobodu bez tuđeg dopuštenja. Bušić je tu zamku razumio bolje od mnogih svojih suvremenika. I mnogih naših.
U tome je bila njegova krucijalna opasnost. Ekstremista u ideološkom smislu je lako izolirati. Čovjeka koji otvara mogućnost političke sinteze bitno je teže neutralizirati. Bušić razlike između ustaša i komunista ne briše, već ih podređuje višem pitanju državnosti, slobode i nacionalnog samopoštovanja. Sukus hrvatske ideje vraća iz područja unutrašnjih prijepora u područje ideološke sinteze. Time režimu oduzima najvažnije oružje: pravo da svaku hrvatsku političku misao vrati u 1941. godinu. I tako je drži kao perpetuum mobile svake nacionalne kastracije.
Zato je ubijen. A Hrvati ga slabo čitaju jer bi čitanje Bušića značilo ponovno otvoriti neugodno, bolno pitanje: koliko je naše neslobode proizvedeno izvana, a koliko smo je prihvatili kao vlastiti moralni komfor. I jer ono lišava ugode moralne supremacije temeljem pripadnosti ideološkom fetišizmu 20. stoljeća.
Od šezdesetih godina u hrvatskoj političkoj emigraciji postupno sazrijeva svijest da se hrvatsko pitanje ne može riješiti trajnim zarobljavanjem u podjeli na “crvene” i “crne”. Počinje se oblikovati spoznaja da državna ideja mora nadvisiti ideološke biografije, poraze, krivnje i naslijeđene unutarnje obračune.
Upravo se to, u velikoj povijesnoj gesti, dogodilo devedesetih: hrvatska država nastala je kao sinteza različitih struja okupljenih oko prava na slobodu i suverenost. No čim je država stvorena, ponovno je započeo rad na istoj podjeli — kao da se hrvatsku političku svijest mora stalno vraćati u moralni labirint prošloga stoljeća, ondje gdje prestaje razgovor o državi, interesu i budućnosti.
Ovaj ćemo tekst zato pažljivo, ne prekratko recenzirati s motrišta okolnosti u kojima živimo: postojanja hrvatske suverene države, njezinih međunarodnih odnosa, pripadnosti i obveza, kao i njezina položaja u cikloni posthladnoratovskih odnosa suvremenih svjetskih hegemona.
Vanja Zlatović
