Pokušaj predstavljanja prijepora oko francuskog poziva Hrvatskoj da na vojnu paradu u Parizu pošaljemo vojsku, novim navijačkim javnim srazom Milanovićevih i Plenkovićevih sljedbenika je totalno promašen.

Ako je istina da Francuska nije ni odgovorila na poziv Hrvatske da uputi prikladnu vojnu grupu na mimohod povodom Dana pobjede, onda je ovo što Plenković pokušava izraz najtežeg nepoštovanja vlastite države i naroda.

Nitko tko minimalno drži do sebe ne bi ni razmišljao o vojnom sudjelovanju na proslavi takvog “strateškog partnera”.

Plenković samo godinu ili dvije poslije francuskog ignoriranja našega poziva u kamere objašnjava da je u francuskom pozivu naglašeno da nas pozivaju kao “strateškog partnera” nastojeći s tim poslati poruku o tome koliko je njegova vlast važna Macronu i Francuskoj, a ne ističe da smo “strateški partneri” bili i godinu, dvije ranije kad su Macron i Francuska praktično demonstrirali potpuno nepoštovanje i Hrvatskoj i Plenkoviću.

Sad ponovo pokušavati primjeniti jeftine fore o rusko-ukrajinskoj razdjelnici na dobre i loše Hrvate, dok se pod tom proukrajinskom pričom otvoreno metastaziraju oligarhsko-lobističke mutne akvizicije iz neposredne Plenkovićeve interesne blizine parazitirajući na tragediji ukrajinskog naroda i predstavljati Milanovića rusofilom jer nije od početka pristajao na te jeftine manipulacije, zatim antieurpeistom jer ukazuje na katastrofalno i vrlo štetno ponašanje briselskih činovnika, pa čak i antiameričkim političarem uz ovakvog Plenkovića, koji ni s Bidenovom, ni s Trumpovom administracijom nema nikakve odnose i predstavlja sve suprotno Trumpovoj Americi, ispada ne samo dezorijentirano i neinteligentno, nego i ružno podcjenjivanje zdravog razuma ljudi u Hrvatskoj.

Takva pitanja elementarnog odnosa prema svome narodu i državi ne mogu i ne smiju jeftinim kampanjskim marifetlucima poprimati navijačku dimenziju obezglavljenog stada, što u ovom slučaju pokušavaju Plenkovićevi propagandisti. Njegova prijetnja da će inzistirati na ostavci načelnika GS HV generala Kundida ako ne pošalje vojsku u Pariz, pokazuje težak poremećaj opetovanog ružnog poistovjećivanja države i nacionalnih interesa sa svojim, sve opasnijim, projekcijama, pa bi konačno u HDZ-u, ako je u toj stranci ostala mrvica slobodne državotvorne osobnosti, moralo izazvati, ako ne ozbiljnu reakciju koje je moralo biti odavno, onda bar ozbiljno promišljanje u što se pretvorila ta nekada velika nacionalna stranka i kamo već tako nepodnošljivo dugo i otvoreno vuče državu i narod.

Njegova sintagma – “Ako Kundid ne izvrši ono što je Anušić najavio” u ovom slučaju, kao bezbroj puta tijekom zadnjih šest godina natezanja s Milanovićem, pokazuje svu prijetvornost i podmuklost javnog djelovanja, svaljivanja i delegiranja odgovornosti i sukobljavanja s Milanovićem, na suradnike hijerarhijski podčinjene u Vladi, na koje javno svaljuje i adresira svoje osobne interese predstavljajući ih državnim. Nema nikoga u Hrvatskoj, koji znajući bar donekle Anušića, vjeruje da bi Anušić po svojoj odluci “najavio” slanje vojske Macronu, nakon što je Macron iskazao prijezir prema Hrvatskoj, a nedugo nakon toga paradirao s vojskom Srbije.

Anušić je cijeli život bio sve suprotno tome, pa je nejasno o kojem se ovdje Anušiću radi, Ivanu Anušiću iz Antunovca, ili o nekom Plenkovićevom klonu s posuđenim Anušićevim likom proizvedenom u labosima “strateških partnerstava”.

Izuzetno je ružno, kako s karakternog stajališta, a neusporedivo ružnije sa stajališta upravljanja nacionalnim interesom dovoditi s jedne strane ministre u poziciju latentnog sukobljavanja s temeljnim moralnim načelima i odgovornim odnosom prema minimumu nacionalnih interesa, i s druge strane, političku, stranačku i timsku lojalnost izravno suprotstavljati tim moralnim načelima zbog svojih krajnje suspektnih ciljeva i interesa.

Ako će po nečemu biti zapamćeno Plenkovićevo razdoblje upravljanja Vladom, to će biti ključna prepoznatljivost, s nevjerojatnom potrošnjom, kompromitacijom i odbacivanjem ljudi.

Bila ovo u konačnici još jedna javna igra između “dva brda” ili ne, igra kojom se recimo guraju pod tepih ili na marginu opasni proboji “državnog strateškog partnerstva s Bošnjacima” u jeku jakoga interesa za status Hrvata u BiH, pa se sukob koristi kao puno puta do sada za uvođenje javnosti u standardne okvire, povod za Milanovićevu reakciju i sama reakcija je državnička.

Plenkovićeva posve suprotna.

Zoran Milanović svojom reakcijom u ovom slučaju štiti minimum samopoštovanja nacije, nasuprot Plenkovića koji iskazuje prijezir prema hrvatskom narodu.

Zato, bravo Predsjedniče Republike!