Connect with us

KULTURA

Marko Ljubic…BRAVO, PREDSJEDNIČE REPUBLIKE!

Published

on

 

Pokušaj predstavljanja prijepora oko francuskog poziva Hrvatskoj da na vojnu paradu u Parizu pošaljemo vojsku, novim navijačkim javnim srazom Milanovićevih i Plenkovićevih sljedbenika je totalno promašen.

Ako je istina da Francuska nije ni odgovorila na poziv Hrvatske da uputi prikladnu vojnu grupu na mimohod povodom Dana pobjede, onda je ovo što Plenković pokušava izraz najtežeg nepoštovanja vlastite države i naroda.

Nitko tko minimalno drži do sebe ne bi ni razmišljao o vojnom sudjelovanju na proslavi takvog “strateškog partnera”.

Plenković samo godinu ili dvije poslije francuskog ignoriranja našega poziva u kamere objašnjava da je u francuskom pozivu naglašeno da nas pozivaju kao “strateškog partnera” nastojeći s tim poslati poruku o tome koliko je njegova vlast važna Macronu i Francuskoj, a ne ističe da smo “strateški partneri” bili i godinu, dvije ranije kad su Macron i Francuska praktično demonstrirali potpuno nepoštovanje i Hrvatskoj i Plenkoviću.

Sad ponovo pokušavati primjeniti jeftine fore o rusko-ukrajinskoj razdjelnici na dobre i loše Hrvate, dok se pod tom proukrajinskom pričom otvoreno metastaziraju oligarhsko-lobističke mutne akvizicije iz neposredne Plenkovićeve interesne blizine parazitirajući na tragediji ukrajinskog naroda i predstavljati Milanovića rusofilom jer nije od početka pristajao na te jeftine manipulacije, zatim antieurpeistom jer ukazuje na katastrofalno i vrlo štetno ponašanje briselskih činovnika, pa čak i antiameričkim političarem uz ovakvog Plenkovića, koji ni s Bidenovom, ni s Trumpovom administracijom nema nikakve odnose i predstavlja sve suprotno Trumpovoj Americi, ispada ne samo dezorijentirano i neinteligentno, nego i ružno podcjenjivanje zdravog razuma ljudi u Hrvatskoj.

Takva pitanja elementarnog odnosa prema svome narodu i državi ne mogu i ne smiju jeftinim kampanjskim marifetlucima poprimati navijačku dimenziju obezglavljenog stada, što u ovom slučaju pokušavaju Plenkovićevi propagandisti. Njegova prijetnja da će inzistirati na ostavci načelnika GS HV generala Kundida ako ne pošalje vojsku u Pariz, pokazuje težak poremećaj opetovanog ružnog poistovjećivanja države i nacionalnih interesa sa svojim, sve opasnijim, projekcijama, pa bi konačno u HDZ-u, ako je u toj stranci ostala mrvica slobodne državotvorne osobnosti, moralo izazvati, ako ne ozbiljnu reakciju koje je moralo biti odavno, onda bar ozbiljno promišljanje u što se pretvorila ta nekada velika nacionalna stranka i kamo već tako nepodnošljivo dugo i otvoreno vuče državu i narod.

Njegova sintagma – “Ako Kundid ne izvrši ono što je Anušić najavio” u ovom slučaju, kao bezbroj puta tijekom zadnjih šest godina natezanja s Milanovićem, pokazuje svu prijetvornost i podmuklost javnog djelovanja, svaljivanja i delegiranja odgovornosti i sukobljavanja s Milanovićem, na suradnike hijerarhijski podčinjene u Vladi, na koje javno svaljuje i adresira svoje osobne interese predstavljajući ih državnim. Nema nikoga u Hrvatskoj, koji znajući bar donekle Anušića, vjeruje da bi Anušić po svojoj odluci “najavio” slanje vojske Macronu, nakon što je Macron iskazao prijezir prema Hrvatskoj, a nedugo nakon toga paradirao s vojskom Srbije.

Anušić je cijeli život bio sve suprotno tome, pa je nejasno o kojem se ovdje Anušiću radi, Ivanu Anušiću iz Antunovca, ili o nekom Plenkovićevom klonu s posuđenim Anušićevim likom proizvedenom u labosima “strateških partnerstava”.

Izuzetno je ružno, kako s karakternog stajališta, a neusporedivo ružnije sa stajališta upravljanja nacionalnim interesom dovoditi s jedne strane ministre u poziciju latentnog sukobljavanja s temeljnim moralnim načelima i odgovornim odnosom prema minimumu nacionalnih interesa, i s druge strane, političku, stranačku i timsku lojalnost izravno suprotstavljati tim moralnim načelima zbog svojih krajnje suspektnih ciljeva i interesa.

Ako će po nečemu biti zapamćeno Plenkovićevo razdoblje upravljanja Vladom, to će biti ključna prepoznatljivost, s nevjerojatnom potrošnjom, kompromitacijom i odbacivanjem ljudi.

Bila ovo u konačnici još jedna javna igra između “dva brda” ili ne, igra kojom se recimo guraju pod tepih ili na marginu opasni proboji “državnog strateškog partnerstva s Bošnjacima” u jeku jakoga interesa za status Hrvata u BiH, pa se sukob koristi kao puno puta do sada za uvođenje javnosti u standardne okvire, povod za Milanovićevu reakciju i sama reakcija je državnička.

Plenkovićeva posve suprotna.

Zoran Milanović svojom reakcijom u ovom slučaju štiti minimum samopoštovanja nacije, nasuprot Plenkovića koji iskazuje prijezir prema hrvatskom narodu.

Zato, bravo Predsjedniče Republike!

Continue Reading

KULTURA

U ČAST KRALJICI KATARINI 

Published

on

 

Na zidinama drevnog kraljevskog grada Bobovca danas je ponosno i dostojanstveno obilježen jubilarni 25. Molitveni dan za domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i 23. molitveni pohod Vojnog ordinarijata u BiH.
Uoči obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić, tisuće hodočasnika, zajedno s pripadnicima Oružanih snaga BiH, policijskih agencija i povijesnih postrojbi, ujedinilo se u molitvi za mir, zajedništvo i blagoslov domovine.
Bobovac je i danas posvjedočio snagu tradicije, vjere i duboke povezanosti s našom povijesnom baštinom.

Izvor📷:Hrvatski.ba

#Posavina #SredišnjaBosna
#Hercegovina
#Bobovac #KraljicaKatarina

Continue Reading

KULTURA

Večer zahvale HDZ-a BiH: Zajedništvom smo ostvarili izbornu pobjedu, odgovornošću gradimo budućnost

Published

on

Nakon Općih izbora u Bosni i Hercegovini, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine organizirala je u Mostaru Večer zahvale, okupivši članove, dužnosnike, suradnike i prijatelje stranke koji su svojim angažmanom pridonijeli ostvarenom izbornom rezultatu.

Uz predsjednika HDZ-a BiH dr. Dragana Čovića, večeri su nazočili i brojni predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, predstavnici gospodarskog, kulturnog i akademskog života te brojni drugi uvaženi gosti.

U ime HDZ-a BiH nazočnima se obratila izabrana hrvatska članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine i dopredsjednica HDZ-a BiH Darijana Filipović, koja je i kao voditeljica Izbornog stožera stranke posebnu zahvalnost uputila svima koji su tijekom kampanje, svatko na svoj način, dali doprinos zajedničkom uspjehu, od stranačkih organizacija i suradnika do brojnih pojedinaca koji su bili dio toga procesa.

“Iza nas su mjeseci susreta, razgovora, rada…. Znam koliko je truda, vremena i odricanja utkano u ovu pobjedu i zato večeras želim od srca zahvaliti svakome od vas. Jednako tako, veliko hvala svima koji su nam svojim glasom dali povjerenje. Različiti smo, dolazimo iz različitih sredina, ali pokazali smo koliko možemo postići kada vjerujemo u isti cilj. Naš posao nije završio izbornom pobjedom. Sada trebamo pokazati da ovo nije samo pobjeda Hrvata, nego da, kada Hrvati pobjeđuju, pobjeđuje i Bosna i Hercegovina. Pred nama su četiri godine u kojima ćemo se nastaviti boriti za jednakopravnost hrvatskoga naroda, za prilike koje naši ljudi zaslužuju i za sve ono sto vrijedi“, poručila je Filipović.

Posebno je istaknula kako ostvareni rezultat nije zasluga pojedinca, nego brojnih članova, simpatizera, suradnika i prijatelja stranke koji su svojim radom i potporom bili dio izbornog procesa.

Naglasila je važnost povezivanja novih generacija s iskustvom koje stranka baštini, kao i spremnost na otvaranje prostora novim ljudima. Zahvalila je predsjedniku Čoviću i vodstvu HDZ-a BiH na ukazanom povjerenju, a posebnu zahvalnost uputila je i sestrinskom HDZ-u Republike Hrvatske te predsjedniku Andreju Plenkoviću na snažnoj potpori tijekom izborne kampanje.

„Ova pobjeda vrijedit će, ako s njome napravimo ono što vrijedi. Ova pobjeda vrijedit će, ako budemo radili bolje. Ako budemo slušali više. Ako budemo imali hrabrosti da mijenjamo sve ono što ne valja, ali isto tako da čuvamo sve ono što nas je dovelo do ovdje“, kazala je Filipović.

U duhu ove večeri posebno je došla do izražaja snaga zajedništva, međusobne potpore i povezanosti svih sastavnica HDZ-a BiH, vrijednosti koje su obilježile dosadašnji rad stranke i ostaju temelj njezina budućeg djelovanja.

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa Ine Vukic moj nacionalni ponos

Published

on

Uskoro tu!
Memoari o borbi za nacionalni identitet i političkom djelovanju hrvatskog iseljeništva za oslobođenje od komunističke Jugoslavije

Almost here!
A Memoir of Struggles for National Identity and Croatian Diaspora Political Activism for Freedom from Communist Yugoslavia

Posveta:
Svim domoljubnim Hrvatima u iseljeništvu, njihovoj djeci i prijateljima koji su tijekom borbe za slobodu stajali uz njih —
svima koji su darovali svoje vrijeme, svoj trud, svoj novac, svoj glas i sve drugo čega su se mogli odreći kako bi san mnogih naraštaja napokon postao stvarnost.
Onima koji nikada nisu prestali vjerovati, čak ni tisućama kilometara udaljeni od domovine, da Hrvatska ima pravo na slobodu.
Onima u iseljeništvu koji su svjedočili rađanju slobodne Hrvatske u svojim kuhinjama i dnevnim boravcima, u hrvatskim klubovima i crkvama, za stolovima na kojima su se prikupljali dobrovoljni prilozi i na prosvjednim skupovima, uz telefone i telefaks uređaje, te u srcima iseljenika koji nisu dopustili da udaljenost od domovine preraste u zaborav.
Ovu knjigu posvećujem vama, sa zahvalnošću i ponosom.
Vaša odricanja i žrtve pridonijeli su rađanju slobodne i neovisne Hrvatske.

„…Postoje trenuci u životu kada povijest zakorači u najobičnija mjesta naše svakodnevice i zauvijek ih promijeni.
Za mene je jedno od tih mjesta bila moja kuhinja u Sydneyju.
Nikada nije bila zamišljena kao išta više od srca našega obiteljskog doma — mjesta za jutarnju kavu, obiteljske obroke, razgovore, rasprave, proslave i bezbrojne male rituale svakodnevnoga života. Ipak, početkom 1992. godine, dok se Hrvatska borila za opstanak i nastojala učvrstiti svoj položaj kao novostvorena neovisna država, jedan kutak te kuhinje postao je nešto iznimno.
Pretvorio se, zapravo, u neslužbeni hrvatski diplomatsko-konzularni ured u kojem su se obavljali službeni poslovi, premda bez formalnoga diplomatskog statusa.
Ondje nije bilo uglačanoga pisaćeg stola od mahagonija, diplomatskoga grba svečano istaknutog na zidu, niti osoblja sastavljenog od školovanih diplomata koji bi užurbano prolazili otmjenim hodnicima.
Moj pisaći stol bila je obična ploča od šperploče koju je moj otac, nekada domobranski časnik, pričvrstio na komodu i s ljubavlju lakirao. Pisaći stroj Canon StarWriter, telefon i telefaks postali su moja diplomatska sredstva rada.
S toga improviziranog radnog mjesta odlazila su pisma, zahtjevi, upiti i službena korespondencija. Ondje su se rješavala pitanja prijevoza posmrtnih ostataka preminulih u Hrvatsku i obavljali bezbrojni telefonski razgovori vezani uz zemlju koja je tek nedavno stekla međunarodno priznanje o kojemu su sanjali naraštaji Hrvata.
Ljudi su trebali pomoć pri ishođenju putovnica, stjecanju državljanstva, pribavljanju dokumenata, organiziranju putovanja te rješavanju imovinskih i obiteljskih pitanja.
Hrvatskoj je bilo potrebno uspostaviti veze s australskim institucijama i diplomatskim predstavništvima drugih država.
Trebalo je započeti pripreme za osnivanje službenoga veleposlanstva i mreže konzularnih predstavništava koja će naposljetku predstavljati Republiku Hrvatsku u Australiji.
Netko je morao započeti.
I tako smo započeli mi!…”

Dedication:

To all patriotic Croatians in the diaspora,
and to their children and friends who, during the struggles for freedom, stood beside them—
to those who gave their time, their labour, their money, their voices, and whatever else they could sacrifice so that the dream of generations might finally become reality.
To those who never stopped believing, even from thousands of kilometres away, that Croatia had the right to be free.
To those in the diaspora who witnessed free Croatia being born in their kitchens and living rooms, in Croatian clubs and churches, at fundraising tables and protest marches, beside telephones and fax machines, and in the hearts of emigrants who refused to allow distance to become forgetting.
This book is dedicated to you, with gratitude and pride.
Your sacrifices helped a free and independent Croatia to be born.

“…There are moments in life when history enters the most ordinary of places and changes them forever.
For me, one of those places was my kitchen in Sydney.
It was never intended to become anything more than the heart of my family home—a place for morning coffee, meals, conversations, arguments, celebrations and the countless small rituals of domestic life. Yet in the early months of 1992, as Croatia fought for survival and struggled to establish itself as a newly independent state, a corner of that kitchen became something extraordinary.
It had effectively become an unofficial Croatian diplomatic and consular office, carrying out official responsibilities despite lacking formal diplomatic status.
There was no polished mahogany desk, no diplomatic seal mounted impressively on a wall, no staff of trained officials moving purposefully through elegant corridors. My desk was a sheet of plywood fixed to a dresser and lovingly varnished by my father, a former Croaian Home Guards officer. A Canon StarWriter, telephone and facsimile machine became my tools of diplomacy. From that improvised workplace came letters, applications, enquiries, official correspondence, the repatriation of the deceased to Croatia, and countless telephone calls concerning a country that had only recently achieved the international recognition that generations of Croats had dreamed of.
People needed help with passports, citizenship, documents, travel, property and family matters. Croatia needed contacts with Australian institutions and foreign diplomatic missions. Preparations had to be made for the formal embassy and consular network that would eventually represent the Republic of Croatia in Australia.
Somebody had to begin.
And so we did…”

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba