Nino Raspudić je u sinoćnjem Otvorenom na HTV-u lucidnom primjedbom na istup potpredsjednika SDA iz Sarajeva, da je svima u Hrvatskoj dovoljno poučno bilo vidjeti i čuti Zahiragićevo ponašanje u emisiji, iznimno točno detektirao, a razumnim ljudima preporučio zauzimanje stava u javnim i političkim raspravama o pitanju statusa hrvatskog naroda u BiH.

Zbilja je trebalo vidjeti i čuti ponašanje i poruke Bošnjaka Zahiragića.

Haris Zahiragić, zastupnik u federalnom Domu naroda i potpredsjednik SDA, je nakon vrlo civiliziranog i argumentiranog izlaganja gl. tajnika Domovinskog pokreta Mladena Baraća uvodno reagirao:

“Da vam nešto kažem ovdje, usred Zagreba i u lice, krajnje dobronamjerno – Herceg-Bosna nikada neće biti napravljena, ni u Federaciji ni u BiH. To trebate znati. Kada prijetite, trebate znati čime prijetite. Ja vas upozoravam, BiH i bosanskohercegovačko društvo je dovoljno istraumatizirano ’90-ih da takve pojave, posebno kad dolaze susjedne države, nisu dobrodošle u BiH. Imao sam potrebu da vam to kažem osobno”.

Uz to je Zahiragić pozivao na višestoljetno prijateljstvo Hrvata i valjda Bošnjaka, kojih ni u spomenu nije bilo do 1993. godine, očito uvjeren da je vrijeme turske vlasti unazad nekoliko stoljeća, bilo razdoblje uzornog i danas poželjnog prijateljskog odnosa nekadašnji Hrvata katolika i bosansko-hercegovačkih muslimana na čemu je bez “mješanja sa strane” jedino dopušteno i moguće graditi BiH.

Vrlo poučno.

Ukupno, da opet parafraziram Raspudića, nije bilo savršenije demonstracije stanja u Federaciji BiH ljudima u Hrvatskoj koji još minimalno drže do sebe, obraza i ponosa.

Sliku i sadržaj svega je upotpunio tragični državni tajnik iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Hadezeovac Frane Matušić čije su riječi i jeftine mantre o “europskom putu, reformama i dogovoru tri naroda” svima kojima je stalo razumjeti probleme i detektirati uazroke s nositeljima odgovornosti za očajan politički status Hrvata, bile dovoljne za shvatiti razloge Zahiragićevoga ponašanja “usred Zagreba”.

Nema tu nejasnoća.

Ni u promilima.

Za kraj, Raspudić i Barać su pokazali da hrvatski narod ima odgovor na bošnjačko i “europsko” ponašanje, kao i na probleme hrvatskog naroda, te na željenu projekciju državničkih politika Republike Hrvatske.

Jer, da su državničke, a upravo taj pojam je nekoliko puta istaknuo Barać, ne bi se trideset godina ovako razgovaralo, niti bi političkom Bošnjaku padalo na kraj pameti ovako se ponašati “u sred Zagreba”.

Umjesto neskrivenih prijetnji i demonsteacije bezobrazluka s pozicija isprazne “moći”, smišljao bi modele ponašanja i poniznosti vozeći se prema granici Republike Hrvatske, grozničavo razmišljajući hoće li ga država propustiti ući na hrvatsko tlo.

Čovjek radi ono što može i za što je naučen imati razumijevanje i potporu Zagreba.

Upravo u Zagrebu zato započinje rješavanja statusa hrvatskog naroda u BiH, a ovakvima kao Zahiragić umjesto uvjeravanja, na stol treba staviti – moć.

Jedino to razumiju!