Trump je nedavno zaprijetio da će ponovno otvoriti zloglasni Alcatraz, ali i Amerikance slati u strane zatvore, rekavši da bi rado deportirao američke državljane koji počine nasilna kaznena djela u ozloglašeni zatvor u Salvadoru, piše Euronews i ironično nastavlja, “nudeći mu” napuštene zatvore diljem Europske unije.
“Ako Trump traži otočne zatvore, EU ima mnogo toga za ponuditi, uključujući povijesne lokacije koje se mogu mjeriti s Alcatrazom i koje bi mogle privući Trumpov osjećaj za povijest i kulturu.”
U Euronewsovu užem izboru našao se i bivši zatvor na Golom otoku, koji je jugoslavenski komunistički režim otvorio 1949. godine kao izoliranu kažnjeničku koloniju za stvarne i navodne “suradnike Informbiroa”, odnosno općenito simpatizere Staljina i Sovjetskog Saveza.
Evo i malo čiunjenica o Golom otoku…
Na sjevernom Jadranu, između otoka Raba i kopna, leži Goli otok – naizgled običan, kamenit i ogoljen otok, danas prepušten zubu vremena i znatiželji turista. No, iza njegovih ruševina i zaraslih staza krije se jedno od najmračnijih poglavlja jugoslavenske povijesti: logor i zatvor Goli otok, mjesto političkog progona, prisilnog rada i psihičke torture, simbol straha i šutnje koji je obilježio živote tisuća ljudi i njihovih obitelji.
Povijesni kontekst: Tito, Staljin i početak pakla
Goli otok postao je sinonim za političku represiju nakon povijesnog raskola između Josipa Broza Tita i sovjetskog vođe Josifa Staljina 1948. godine. Jugoslavija je, izbačena iz Informbiroa (Kominforma), krenula vlastitim putem, a vlasti su u novonastaloj paranoji pokrenule masovne čistke protiv stvarnih i navodnih pristaša SSSR-a, tzv. “staljinista”. U tom kontekstu, Goli otok je 1949. godine pretvoren u strogo čuvani logor za “političko preodgajanje” – mjesto gdje su protivnici režima trebali biti slomljeni, preodgojeni i ponovo integrirani u “novog čovjeka” YU-socijalizma.
Tko su bili zatočenici?
Prvi zatvorenici stigli su već u srpnju 1949. godine. Bili su to komunisti, partizani, intelektualci, radnici, ali i obični građani – svi oni koje je UDBA (jugoslavenska tajna policija) označila kao sumnjive zbog simpatija prema Moskvi, kritike režima ili čak zbog anonimnih dojava i osobnih obračuna. Među zatočenicima su bili i nacionalisti, antikomunisti, ali i ljudi bez jasne političke pripadnosti, uhvaćeni u vrtlogu straha i denuncijacija.
Procjenjuje se da je kroz logor i kasnije zatvor prošlo oko 16.000 političkih zatvorenika, od kojih je između 400 i 600 umrlo na otoku, iako neki izvori navode i znatno veće brojke. Među žrtvama su bili i žene, koje su bile smještene na obližnjem otoku Sveti Grgur.
Život i smrt na Goli otoku: rad, glad, nasilje
Goli otok bio je doslovno “goli” – kamen, bez hlada, izložen ljetnim žegama i zimskim burama. Zatvorenici su morali izgraditi logor vlastitim rukama: zidali su barake, kopali cisterne za vodu, sadili rijetka stabla. Najteži i najokrutniji rad bio je u kamenolomu, gdje su pod užarenim suncem ili ledenim vjetrom razbijali kamen, često bez dovoljne hrane i vode.
Rad nije bio jedina muka. Sustav je bio osmišljen tako da zatvorenike slomi psihički: morali su međusobno špijunirati, prijavljivati i kažnjavati jedni druge. “Kroz stroj” – prolazak kroz špalir u kojem su ih drugi zatvorenici tukli – bio je jedan od najstrašnijih oblika poniženja i nasilja.
Hijerarhija unutar logora temeljila se na suradnji s upravom: oni koji su bili spremni izdati druge mogli su dobiti lakše poslove i bolje obroke, dok su “nepokorni” bili izloženi najgorim kaznama i izolaciji.
Posebno zloglasno mjesto bio je “Petrova rupa”, duboka jama u kojoj su najteži slučajevi bili izloženi dodatnim mukama, izolaciji i torturi. Glad, žeđ, bolesti i nasilje bili su svakodnevica, a smrt česta posljedica iscrpljenosti, premlaćivanja i očaja.
Nakon Informbiroa: od logora do zatvora
S popuštanjem napetosti između Jugoslavije i SSSR-a nakon Staljinove smrti, logor za političke zatvorenike formalno je zatvoren 1956. godine. No, Goli otok nije prestao biti mjesto stradanja: pretvoren je u zatvor za “delinkvente”, mlade prijestupnike i “neprijatelje države”, uključujući i one optužene za nacionalizam ili “ideološke zablude”. Iako je udio političkih zatvorenika opadao, represija i dalje nije nestala. Zatvor je radio sve do 1988. godine, kada je napušten i prepušten propadanju.
Šutnja, tabu i razotkrivanje
Goli otok bio je tabu tema u Jugoslaviji desetljećima. O njemu se nije smjelo govoriti, a bivši zatvorenici su često šutjeli iz straha ili srama. Tek nakon Titove smrti i početka krize jugoslavenskog sustava, počinju izlaziti memoari, romani i filmovi koji progovaraju o užasima otoka – od romana “Tren” Antonija Isakovića do filmova “Balkanski špijun” i “Kad je otac bio na službenom putu”.
S raspadom Jugoslavije i otvaranjem arhiva, Goli otok postaje predmet javne rasprave, istraživanja i pokušaja suočavanja s prošlošću. Ipak, do danas, pitanje odgovornosti, broja žrtava i karaktera represije ostaje izvor prijepora i bolnih sjećanja.
Nasljeđe i sjećanje: između zaborava i memorijalizacije
Danas je Goli otok ruševina – sablasni podsjetnik na sustav koji je ljude pretvarao u brojeve, a prijatelje u doušnike. Neke udruge bivših zatvorenika i povjesničari bore se da otok postane memorijalni centar, mjesto sjećanja i učenja o totalitarizmu i ljudskoj patnji. Drugi, pak, predlažu komercijalizaciju, pa su se pojavile i bizarne ideje o pretvaranju otoka u turističku destinaciju ili čak “gay resort”. Za sada, otok ostaje nigdje između – ni potpuno zaboravljen, ni dostojno obilježen.
Najveća tragedija Golog otoka nije samo u broju žrtava, već u tišini koja je pratila njihove sudbine. Mnoge obitelji nikad nisu doznale gdje su im nestali najmiliji, a mnogi preživjeli su ostatak života proveli u šutnji, noseći nevidljive ožiljke. Dokumentarni filmovi, knjige i svjedočanstva potomaka danas pokušavaju ispričati priču…
Goli otok ostaje simbol dvostruke naravi jugoslavenskog socijalizma: s jedne strane, vizije napredne, nesvrstane države, a s druge – brutalne represije protiv neistomišljenika. Njegova povijest podsjeća na to koliko su granice između “prijatelja” i “neprijatelja” u pojedinim sustavima tanke i koliko je lako izgubiti slobodu, pa i život, zbog pogrešne riječi, sumnje ili osobne osvete. Goli otok je, kako su već neki prije definirali, bilo mjesto gdje su se lomile kosti, ali i karakteri.
