Connect with us

KULTURA

Slavkovo hodočašće u Santiago de Compostelu: “Što pješačenje duže traje, to sam u sve boljoj formi”

Published

on

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Petak,  22. rujna 2006.

Saint Remy – Chavanges    (29 km;   6 sati i 30 minuta)

 

 

Domaćica se nije na vrijeme probudila pa prilično kasnim. Krenem tek u 9,15. Put vodi poljem pa uskim cestama. Prolazim kroz mnoga mala sela i vidim crkve sagrađene u istom stilu kao kuća u St. Remyu. U svakom selu i gotovo u svakoj kući ima bar jedan pas, koji najavljuje moj dolazak. A kad se jedan javi, onda se jave svi – jedan po jedan pa svi zajedno. Kakav doček. Kuće su siromašne, pa se pitam što to toliki psi čuvaju.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Sunce grije, ali nije previše vruće jer vjetar je jak. I puše u lice i na trenutke toliko jak, da imam problema s napredovanjem. A diže i prašinu, pa moram zatvarati oči. Srećom promet je slab.

Stižem u Chavanges u 16,15. Nisam uopće umoran, pa pitam domaćicu da li ima pošta u selu. Kaže da ima, ali se vjerojatno zatvara u 17,00 sati. Brzo se tuširam i trčim u postu. Šaljem kući knjige, razglednice i karte koje mi više ne trebaju. Smanjio sam time težinu u torbi za više od jednog kilograma. U pošti nemaju dovoljno malu kutiju pa treba popuniti prazan prostor nečim. Nemam ništa i gospođa mi reče da ja to ostavim kod nje pa će ona kasnije već nešto naći i popuniti prazan prostor u kutiji. Nekoliko ljudi je čekalo red iza mene pa je njih željela uslužiti. Složim se, platim i vraćam u hotel.

 

 

Odlučio sam ošišati kosu ponovno jer je u zadnjih 22 dana već prilično narasla, pa pitam domaćicu ima li frizer u selu. Kaže da ima, ali kad sam joj rekao što želim, reče da ona ima mašinu i ako želim, ona će me ošišati i tako mi uštedjeti novac. Složim se i s tim i ona me ošiša ondje u kavani. Gosti, koji su tu sjedili stalno su joj davali savjete dok je šišala. Rezultat je bio dobar, tj. kosa je bila jako kratka. Što sve neću doživjeti.

Večerao sam u hotelu i bio jedini gost. Kažu da je sezona pri kraju, pa tek vikendom poneki gost dođe u restoran.

Domaćini me zamole da im nešto napišem u knjigu gostiju. Uzimam knjigu i čitam što su sve gosti napisali. Ima ih iz cijele Europe. Najviše Flamanaca, ali nađem i tekst nekog Hrvata, koji je tu bio prošle godine. Piše da mu je hrana čudna, ali da je ipak bilo dobro. Ja napišem da su domaćini jako ljubazni i da bi domaćica trebala otvoriti frizerski salon za hodočasnike.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Idem rano u krevet. Crkveno zvono odzvoni svaki sat, i to dva puta. Stavljam čepove u uši.

Subota,  23. rujna 2006.

Chavanges – La Rothieres   (31 km;  7 sati)

Probudim se u 7 sati i krenem u 8.30. Spavao sam dobro iako me kiša probudila negdje u noći. Jutros je također oblačno i uskoro počne ponovno padati. Obučem kišnu opremu, razapnem kišobran i uživam u šumu kapi kiše na kišobranu. Idem uskim cestama i potpuno sam sâm. Tek ponekad prođe neki auto. Nakon dva sata kiša prestane i sunce se ponovno pojavi.

Kasnije prolazim kroz mala sela. Dvije mi djevojčice u jednome selu dovikuju „Bon courage“, a u jednome drugom selu  tražim vode i dobijem bocu mineralne. Nude mi i jabuka, koje rastu u vrtu.

 

 

Prolazim pored livade na kojoj pasu krave. Čim me ugledaju, trče prema meni i začuđeno me gledaju.

Opet je jako vruće, ali ipak dobro napredujem. Što pješačenje duže traje, to sam u sve boljoj formi. I sve više uživam. Moj se dan svodi na osnovne stvari: jelo, voda, spavanje i pješačenje. Novosti nisam slušao niti čitao otkad sam otišao od kuće. Stresa više nemam. Čak se više i ne brinem hoću li naći prenoćište. Dosad sam svaki dan našao, pa će tako i ubuduće biti. Osjećam se divno. Umoran jesam, ali kad dođem na cilj, tuširam se, legnem na krevet, dignem noge u zrak i nakon desetak minuta umor prođe.

Stižem u La Rothieres oko četiri sata po podne. Konobarica, Nathalie, pokazuje mi sobu. Mala jeste, ali ima sve što umornom pješaku treba. Nakon tuširanja i malo odmora silazim u bar i pijem pivo. Saznajem da selo ima 125 stanovnika. Ima i crkvu iz XII. stoljeća, ali je zatvorena, kao i u prijašnjim selima.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Večeram u hotelu, jer je to jedini restoran u selu i dogovaram se za doručak. Sutra je nedjelja, pa se doručak servira od osam sati nadalje. To mi je kasno, jer me čeka dugačka etapa. Nathalie mi obećava da će pripremiti doručak večeras, a mašinu za kavu će programirati pa ću imati svježu kavu u sedam sati. Još mi napravi dva velika sendviča. Platim sobu i večeru odmah, jer sutra neće biti nikoga na recepciji.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Idem u krevet oko deset.  Poslije dobre večere zalivene dobrim vinom zaspim brzo i spavam kao klada.

Nedjelja,  24. rujna 2006.

La Rothieres – Bar sur Seine   (33 km;  7 sati i 31 minuta)

Dižem se u šest i silazim na doručak u sedam sati. Nathalie je ispunila obećanje. Mašina za kavu upaljena i svježa kava već gotova. Na stolu osim kruha i marmelade košara puna voća. Bravo, Nathalie. Doručkujem brzo, uzmem jabuku i naranču za kasnije pa žurim krenuti. Čeka me danas dosad najduža etapa.

 

 

Izlazim iz hotela u 7,30. Cesta je prazna. Znam da moram ići širokom cestom oko dva kilometra, ali eto srećom još nema prometa.

Na sporednoj cesti, kojom sam kasnije krenuo, također nije bilo puno auta. Svježe je pa dobro napredujem. Prolazim kroza sela i primijetim da im pločnici nisu asfaltirani nego posuti šljunkom. Nezgodno je po njima hodati pa najčešće idem cestom. U svakom selu crkva.

Vrijeme se stalno mijenja, sad kiša sad sunce pa moram često mijenjati odjeću. Gubim tako prilično vremena, pa se ne zaustavljam pojesti sendvič, nego ga jedem u hodu. Popodne je promet puno gušći i auti prskaju nakupljenu vodu s ceste.

 

 

Ugledam kućicu pored ceste i učini mi se da veliko drvo raste kroz nju. Prođem s druge strane i vidim da je to optička varka.

Što od buke automobila, što od monotonije puta, prilično sam umoran. Prešao sam već 30 kilometara, a gradića u kojem trebam prenoćiti još nema. Cesta silazi krivudajući kroz šumu. Okolo čujem pucnjeve. Valjda su lovci. Nešto oni puno pucaju, pomislim. Šumi nikad kraja. Uključujem GPS želeći vidjeti koliko još ima do cilja i “Žaklina” mi kaže da se okrenem nazad. Probam malo kasnije i opet isto kaže. Kažem joj ako ne prestane pričati gluposti, da ću je baciti u jarak. Ili se uplašila, ili je bilo zato što krošnje drveća više nisu prekrivale cestu, “Žaklina” mi reče da imam još 2 kilometra do cilja. I zaista uskoro izađem iz šume i ugledam gradić. “Žaklina” me vodi do ulice gdje se nalazi hotel, ali nemam broja. Pitam prolaznika i reče mi da je na kraju ulice, udaljen oko 1,5 km. Dakle, izvan grada.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Dolazim u hotel oko četiri sata, prilično umoran, na vrijeme prije nego zatvore vrata u pet sati. Nedjelja je pa su restoran i bar zatvoreni. Brzo se tuširam i idem u bar popiti piće prije nego zatvore. Imam vremena popiti jedno pivo.

Vraćam se u sobu i perem rublje. Grijanje ne radi, a prozor se ne da otvoriti pa palim veliki ventilator i stavljam rublje ispred njega na naslon stolice. Nadam se da će se osušiti do sutra ujutro. Pokušavam rezervirati prenoćište i opet isti problemi. Berba grožđa, pa su sve sobe  zauzete. Okrećem posljednji broj telefona i kažem gospođi da imam vreću za spavanje i da mi je dovoljno imati krov nad glavom. Kaže da jedino što ima slobodno, jest hangar s betonskim podom. „Ma, odlično“, velim joj.

 

 

Malo se odmorim pa pođem u grad. Prolazim pored ogromne crkve, ali i ona je zatvorena.

Tražim neku ustanovu gdje bih dobio pečat, ali sve je zatvoreno. Primijetim dva policajca kako prave alkotest pa ih pitam imaju li pečat žandarmerije. Nemaju tu, ali ako pričekam, povest će me u ured i udariti mi pečat na putovnicu. Pričekam desetak minuta i pođem s policajcima u njihov ured. Udare mi pečat, malo popričamo i još mi objasne gdje mogu naći otvoren restoran. Srećom, jer su nedjeljom navečer gotovo svi zatvoreni.

Vraćam se u hotel i idem odmah spavati, jer sam, čini mi se, jedini gost u hotelu. Malo kasnije nestane struje, pa se moj ventilator ugasi, što znači da se rublje neće osušiti. Struja se poslije vratila, ali nisam više uključivao ventilator.

Slavko Jurčević

Nastavlja se…

Continue Reading

EKONOMIJA

Hoće li se Hrvatima vratiti bar dio otetih prava prije zatvaranja OHR-a?

Published

on

Sjedište ureda visokog predstavnika u Sarajevu

Nakon istupa američke predstavnice u UN-u Tammy Bruce jasno je da su dani kolonijalne uprave nad BiH, koja je trajala više od 30 godina, bez pravnog uporišta u Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH, preko tzv. visokog predstavnika, odbrojani. Mandat sljedećeg visokog predstavnika će biti ograničen, njegov zadatak će biti ovlasti prenijeti na lokalne lidere, uživajte u samoupravljanju i suverenitetu…,nedvosmislena je bila Bruce.

Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

Izjava američke diplomatkinje je “hladan tuš” za bošnjačke političare, koji na visokog predstavnika i gledaju kao izvanjskog tutora koji će i dalje ispunjavati njihove želje za centralizacijom i unitarizacijom i biti batinu za hrvatske i srpske političare koji se tome protive. I većina njih su to doista i bili. Austrijski diplomat Wolfgang Petritsch, kojim je upravljao tadašnji američki veleposlanik Thomas Muller uništio je Hercegovačku banku i konstittutivnost Hrvata u FBiH, omogućujući Bošnjacima izbor jedne trećine hrvatskih izaslanika u federalni Dom naroda i s tom jednom trećinom formiranje Federalne vlade bez stranke ili stranaka za koje je glasala većina Hrvata. Petritsch je ukinuo i hrvatski veto u Vladi FBiH i u vrijeme pokušaja uspostave hrvatske samouprave, kao odgovora na izbacivanje Hrvata iz federalne vlasti, smijenio čak 450 izabranih hrvatskih dužnosnika.

Britanac Pady Ashdown dok je radio na centralizaciji FBiH i BiH nametnuo je Mostaru konsocijacijski model, kakav ne postoji nigdje u jedinicama lokalne samouprave u BiH. Austrijanac, Valentin Inzko, veliki katolik koji je redovito odlazio u Međugorje, legitimirao je nezakonito uspostavljenu platformašku Vladu FBiH, bez stranaka koje su dobile podršku 90 posto hrvatskih birača- katolika, uvođenjem nove matematičke formule prema kojoj je 5 trećina od 17.

Kada je lider SDA Bakir Izetbegović uoči prošlih izbora, odbacujući dogovor o izmjenama Izbornog zakona kojima bi se osiguralo da i Hrvati mogu izabrati svog predstavnika u Predsjedništvo BiH Hrvatima zaprijetio “raskidanjem okova” visoki predstavnik Christian Schmidt intervenirao je u Izborni zakon, u izbornoj noći, povećavajući broj izaslanika u nacionalnim klubovima federalnog Doma naroda sa 17 na 23 i prag za kandidiranje čelnika FBiH sa 6 na 11. Time je spriječio ponovni pokušaj formiranja vlasti u hrvatsko-bošnjačkoj federaciji bez predstavnika većinske hrvatske izborne volje. No, istovremeno je ukinuo veto u nacionalnim klubovima uvođenjem kataloga pitanja od vitalnog nacionalnog interesa. Za pokretanje hrvatskog vitalnog nacionalnog interesa i dalje je potrebna dvotrećinska većina u Hrvatskom klubu, no tim mehanizmom Hrvati više ne mogu oboriti ni jedan zakon jer o tome je li ugrožen njihov vitalni nacionalni interes ne odlučuju oni sami, već Ustavni sud FBiH, u kojem većinu imaju “probosanski sudci”.

U Sarajevu uporno ponavljaju laž kako je Schmidt ovim pogodovao HDZ BiH. Istina je da je on svojom intervencijom onemogućio formiranje Vlade FBiH bez predstavnika Hrvata, ali je istovremeno omogućio preglasavanje Hrvata u Domu naroda, njihovoj zadnjoj brani od majorizacije, što se potvrdilo i nametanjem Zakona o Južnoj plinskoj interkonekciji, uz sponzorstvo bivšeg američkog veleposlanika Michaela Murphyja, bez ijednog hrvatskog glasa.

Nakon 30 godina međunarodnog intervencionizma, iza kojeg su ključnu ulogu imale SAD, pozicija Hrvata u BiH, kao državotvornog naroda, konstituenta FBiH i BiH, u hrvatsko-bošnjačkoj federaciji BiH je potpuno devastirana, dok na razini BiH Bošnjaci i dalje bez problema mogu uz bošnjačkog birati i hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Američka veleposlanica u UN-u jasno je dala do znanja da je tomu došao kraj. Sada je ključno pitanje hoće li se bar djelomično Hrvatima vratiti mehanizmi zaštite ustavne jednakopravnosti, koje su im posredo oduzele ranije američke administracije. Bruce je najavila “ograničeni mandat” sljedećeg i posljednjeg visokog predstavnika, ne isključujući mogućnost da on bude i Amerikanac.

U skladu s Trumpovom politikom “America First” aktualnoj američkoj administraciji je primarni cilj rješenje pitanja državne imovine kako bi se  realizirao projekt Južne plinske interkonekcije, odnosno prodaja američkog plina Bosni i Hercegovini, a potom i širenje plinske mreže prema južnoj, srednjoj i istočnoj Europi. Realizacija tog projekta, međutim, neće biti moguća bez političke stabilnosti u BiH, a te stabilnosti neće biti dokle god Bošnjaci budu majorizirali Hrvate u Predsjedništvu BiH i domovina naroda, i dok im se ne vrati pozicija jednakopravng naroda predviđena Washingtonom i Daytonom.

Budući da Hrvati nemaju političke i diplomatske snage da u to uvjere Trumpovu administraciju ostala im je samo nada da će Hrvatska pokušati nagovoriti Washington da u “ograničeni mandat” posljednjeg visokog predstavnika, uz rješavanje pitanja državne imovine uključi i izmjene Izbornog zakona kako bi se osigurala legitimna zastupljenost Hrvata u Predsjedništvu BiH i domovima naroda. /HMS/

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa Miljenka Mide Prskala…..Sramota i ponos Sirokog Brijega na djelu veceras…

Published

on

Večeras sam imao čast biti nazočan otvaranju izložbe koja nije bila obojena dnevnom politikom, interesima ni podjelama, nego istinom, emocijom, pijetetom i dubokim poštovanjem prema tragediji koja je zadesila hrvatski narod u BiH i Republici Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Bila je to večer tuge, ponosa, molitve i sjećanja. Večer koja dira dušu svakog čovjeka koji nosi hrvatsko ime i koji nije zaboravio svoje korijene, svoje pretke i svoje mučenike.Stephen Nikola Bartulica's Video on X
Zastupnik u Europskom parlamentu Stjepo Bartulica organizirao je ovu veličanstvenu i dostojanstvenu izložbu posvećenu stradanju hrvatskog naroda, ali i hercegovačkih franjevaca — mučenika sa Širokog Brijega, koji su nevini ubijeni samo zato što su bili Hrvati, katolici i duhovni stup svoga naroda. Gledajući njihove fotografije, čovjek nije mogao ostati ravnodušan. U tim licima vidiš vjeru, ponos, dobrotu i patnju jednog naroda koji je kroz povijest previše puta bio progonjen, ubijan i ponižavan, ali nikada slomljen.
Dvorana je večeras bila puna običnih, dobrih i poštenih ljudi. Ljudi koji nisu došli radi kamera, interesa ni političkih bodova, nego iz srca. Bilo je tu gospodarstvenika, umjetnika, domoljuba, franjevaca i ljudi svih generacija koji osjećaju ljubav prema svom narodu i poštuju žrtvu svojih predaka. Osjećala se posebna emocija, tišina puna poštovanja i ponosa. To nije bila obična izložba — to je bio vapaj povijesti i glas onih koji više ne mogu govoriti.

Ali ono što je večeras najbolnije i najsramotnije jest činjenica da gotovo nigdje nije bilo političkih predstavnika Širokog Brijega. Kao da je mrak pao nad grad. Kao da su se svi uvukli u mišje rupe. Došao je veliki europski parlamentarac, profesor, intelektualac i hrvatski domoljub Stjepo Bartulica, čovjek koji je svojim dolaskom pokazao poštovanje prema žrtvama i prema Hercegovini, a naši lokalni politički predstavnici nisu našli za shodno ni pojaviti se. Nisu bili dostojni ni stati pred slike mučenika i pokloniti se njihovoj žrtvi.Široki Brijeg: Premijera dokumentarnog filma „Dolazak franjevaca u Hercegovinu“
Pitam vas, političari Širokog Brijega — čega se bojite? Istine? Povijesti? Svoga naroda? Bojite li se pogledati u oči franjevcima i potomcima onih koji su ubijeni 1945. godine? Zar je moguće da danas, nakon toliko desetljeća, još uvijek postoje oni koji šute iz straha, interesa ili političke podobnosti?
Kao čovjek koji već gotovo 40 godina živi u dijaspori, ali nikada nije zaboravio svoj Široki Brijeg, Hercegovinu i hrvatski narod, večeras osjećam i ponos i tugu. Ponos zbog običnog hrvatskog čovjeka koji nije zaboravio svoje mučenike i svoju povijest. Tugu jer oni koji bi trebali predstavljati ovaj narod večeras nisu imali hrabrosti ni obraza biti među svojim ljudima.
Kad sam nekada pjevao gangu:
„Oj Široki, predi se ti ime, pa se nemam ponositi čime…“
nisam ni slutio koliko će te riječi jednoga dana boljeti i koliko će istine nositi u sebi.
Danas je Široki Brijeg moj ponos, moja tuga i moja ljubav.
Ponos zbog našeg naroda, naših franjevaca, naše vjere, tradicije i tvrdog hercegovačkog kamena koji je kroz stoljeća odgojio ljude ponosne i nepokorene.
Tuga jer gledam kako šutnja, strah, interesi i političko poltronstvo pokušavaju ugušiti duh naroda koji je uvijek znao razlikovati istinu od laži i čast od izdaje. Tuga jer večeras, na jednoj od najdostojanstvenijih večeri posvećenih hrvatskim žrtvama i hercegovačkim franjevcima, mnogi koji se kunu u domoljublje nisu imali hrabrosti ni pojaviti se među svojim narodom.
A ljubav… ljubav prema Širokom Brijegu nikada neće prestati. Jer gdje god čovjek otišao, koliko god godina proveo u tuđini, srce uvijek ostane tamo gdje su mu korijeni, gdje su mu roditelji, djedovi, grobovi predaka i uspomene djetinjstva.
Večeras sam među običnim ljudima, poštenim Hercegovcima, umjetnicima, gospodarstvenicima i franjevcima ponovno osjetio dušu starog Širokog Brijega. Onog ponosnog, hrvatskog i vjernog Širokog koji ne zaboravlja svoje mrtve i svoje mučenike.
Neka se stide politička kaljuža, poltronstvo i kukavičluk koji su večeras šutjeli i skrivali se. Jer večeras nije trebalo držati govore niti skupljati glasove — trebalo je samo doći, pokloniti se žrtvama i pokazati ljudskost. A ni to nisu mogli.
Za kraj mogu samo reći: politički miševi Širokog Brijega, slobodno izađite iz svojih mišjih rupa. Hrvatski narod zna prepoznati tko govori iz srca, a tko šuti iz interesa. Dr. Bartulica ide dalje prema europskoj političkoj sceni pokušavajući pomoći hrvatskom narodu i očuvati istinu o našoj povijesti, dok će mnogi od vas ostati zapamćeni samo po šutnji onda kada je trebalo imati hrabrosti.
Široki Brijeg nije samo grad.
Široki Brijeg je emocija.
Široki Brijeg je rana koja boli i ljubav koja nikada ne umire.
Neka je vječna slava i hvala svim hrvatskim žrtvama i hercegovačkim franjevcima. Njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena. 🙏🇭🇷
Miljenko Prskalo Mida

Continue Reading

KULTURA

Schmidt pred Vijećem sigurnosti- ni riječ o nametanju hrvatskog člana Predsjedništva BiH

Published

on

Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt upozorio je danas pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda da se Bosna i Hercegovina nalazi na sve užem putu između institucionalne stabilizacije i daljnje političke stagnacije, ocijenivši da je zemlja suočena s kontinuiranom krizom funkcionalnosti institucija i političke odgovornosti.

Predstavljajući 69. izvješće glavnom tajniku UN-a o provedbi mira u BiH, Schmidt je poručio da sigurnosna situacija ostaje stabilna, ali kako stabilnost ne treba zamijeniti za institucionalno zdravlje, upozorivši na, kako je naveo,“namjerne” pokušaje razgradnje državnih institucija kroz blokade i onemogućavanje njihovog rada.

U obraćanju Vijeću sigurnosti Schmidt je kao četiri ključna prioriteta za ovu godinu naveo očuvanje institucionalnog poretka uspostavljenog Dejtonskim sporazumom, obnovu funkcionalnosti institucija, rješavanje pitanja državne imovine te uvođenje izbornih tehnologija pred opće izbore 2026. godine.

Ocijenio je da se ustavni poredak BiH kontinuirano slabi iznutra kroz neslaganja oko tumačenja Dejtonskog sporazuma, nepoštivanje odluka najviših sudskih institucija i političke blokade koje, kako je rekao, postepeno podrivaju funkcionalnost države do točke u kojoj narativ o neodrživosti BiH postaje samoispunjavajuće proročanstvo.

Posebno je upozorio na povratak secesionističke retorike iz entiteta Republika Srpska, navodeći da rukovodstvo tog entiteta nastavlja dovoditi u pitanje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i podrivati stabilnost i reformske procese.

Kao primjer naveo je “izjave Milorada Dodika tijekom obilježavanja u Donjoj Gradini”, ocijenivši da oscilacije između angažmana i konfrontacije dodatno podrivaju povjerenje i onemogućavaju stvarni politički napredak.

Schmidt je ukazao i na zabrinutost zbog položaja povratnika i pripadnika konstitutivnih naroda u RS-u, pozivajući se na pismo potpredsjednika Republike Srpske Ćamila Durakovića i grupe bošnjačkih političkih predstavnika u kojem su navedeni problemi poput diskriminatornog zapošljavanja, neinkluzivnog obrazovanja i glorifikacije ratnih zločinaca.

Govoreći o izborima planiranim za listopad 2026. godine, Schmidt je istaknuo da su zaštitni mehanizmi za integritet izbornog procesa ključni za vraćanje povjerenja građana, navodeći da je u suradnji s članicama Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, OESS-om, Europskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama pripremljen pravni i proračunski okvir za unaprjeđenje transparentnosti izbora.

Istaknuo je i da neriješeno pitanje državne imovine ostaje ozbiljna prepreka ekonomskom razvoju, investicijama i infrastrukturnim projektima, naglasivši da bi otvaranje zemlje domaćim i stranim ulaganjima moglo pozitivno utjecati i na političku dinamiku.

Kao pozitivan primjer izdvojio je projekt Južne interkonekcije za dopremu ukapljenog prirodnog plina iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.

Schmidt je upozorio i na pogoršanje stanja medijskih sloboda, posebno u Republici Srpskoj, navodeći da se civilno društvo i nezavisni mediji suočavaju sa sve restriktivnijim okruženjem.

Govoreći o europskom putu BiH, ocijenio je da koncept domaćeg vlasništva nije donio očekivani politički dijalog niti reformski napredak, poručivši da odgovornost mora biti provedena, a ne samo deklarativno zagovarana.

U završnom dijelu obraćanja Schmidt je priopćio da je odlučio okončati mandat visokog predstavnika u BiH te da je proces izbora njegovog nasljednika već pokrenut.

Naveo je da planira napustiti dužnost u lipnju ove godine, te da je današnje obraćanje Vijeću sigurnosti vjerojatno njegovo posljednje u svojstvu visokog predstavnika.

Schmidt je poručio da je krajnje vrijeme za suštinsko okončanje provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma i postupno gašenje Ureda visokog predstavnika u skladu s agendom 5+2, naglasivši da međunarodna zajednica ne smije dozvoliti postepeno urušavanje mira, demokracije i ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini. /HMS/

Preporučeno:

Podijeli:

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba