Saint Remy – Chavanges (29 km; 6 sati i 30 minuta)
Domaćica se nije na vrijeme probudila pa prilično kasnim. Krenem tek u 9,15. Put vodi poljem pa uskim cestama. Prolazim kroz mnoga mala sela i vidim crkve sagrađene u istom stilu kao kuća u St. Remyu. U svakom selu i gotovo u svakoj kući ima bar jedan pas, koji najavljuje moj dolazak. A kad se jedan javi, onda se jave svi – jedan po jedan pa svi zajedno. Kakav doček. Kuće su siromašne, pa se pitam što to toliki psi čuvaju.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Sunce grije, ali nije previše vruće jer vjetar je jak. I puše u lice i na trenutke toliko jak, da imam problema s napredovanjem. A diže i prašinu, pa moram zatvarati oči. Srećom promet je slab.
Stižem u Chavanges u 16,15. Nisam uopće umoran, pa pitam domaćicu da li ima pošta u selu. Kaže da ima, ali se vjerojatno zatvara u 17,00 sati. Brzo se tuširam i trčim u postu. Šaljem kući knjige, razglednice i karte koje mi više ne trebaju. Smanjio sam time težinu u torbi za više od jednog kilograma. U pošti nemaju dovoljno malu kutiju pa treba popuniti prazan prostor nečim. Nemam ništa i gospođa mi reče da ja to ostavim kod nje pa će ona kasnije već nešto naći i popuniti prazan prostor u kutiji. Nekoliko ljudi je čekalo red iza mene pa je njih željela uslužiti. Složim se, platim i vraćam u hotel.
Odlučio sam ošišati kosu ponovno jer je u zadnjih 22 dana već prilično narasla, pa pitam domaćicu ima li frizer u selu. Kaže da ima, ali kad sam joj rekao što želim, reče da ona ima mašinu i ako želim, ona će me ošišati i tako mi uštedjeti novac. Složim se i s tim i ona me ošiša ondje u kavani. Gosti, koji su tu sjedili stalno su joj davali savjete dok je šišala. Rezultat je bio dobar, tj. kosa je bila jako kratka. Što sve neću doživjeti.
Večerao sam u hotelu i bio jedini gost. Kažu da je sezona pri kraju, pa tek vikendom poneki gost dođe u restoran.
Domaćini me zamole da im nešto napišem u knjigu gostiju. Uzimam knjigu i čitam što su sve gosti napisali. Ima ih iz cijele Europe. Najviše Flamanaca, ali nađem i tekst nekog Hrvata, koji je tu bio prošle godine. Piše da mu je hrana čudna, ali da je ipak bilo dobro. Ja napišem da su domaćini jako ljubazni i da bi domaćica trebala otvoriti frizerski salon za hodočasnike.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Idem rano u krevet. Crkveno zvono odzvoni svaki sat, i to dva puta. Stavljam čepove u uši.
Subota, 23. rujna 2006.
Chavanges – La Rothieres (31 km; 7 sati)
Probudim se u 7 sati i krenem u 8.30. Spavao sam dobro iako me kiša probudila negdje u noći. Jutros je također oblačno i uskoro počne ponovno padati. Obučem kišnu opremu, razapnem kišobran i uživam u šumu kapi kiše na kišobranu. Idem uskim cestama i potpuno sam sâm. Tek ponekad prođe neki auto. Nakon dva sata kiša prestane i sunce se ponovno pojavi.
Kasnije prolazim kroz mala sela. Dvije mi djevojčice u jednome selu dovikuju „Bon courage“, a u jednome drugom selu tražim vode i dobijem bocu mineralne. Nude mi i jabuka, koje rastu u vrtu.
Prolazim pored livade na kojoj pasu krave. Čim me ugledaju, trče prema meni i začuđeno me gledaju.
Opet je jako vruće, ali ipak dobro napredujem. Što pješačenje duže traje, to sam u sve boljoj formi. I sve više uživam. Moj se dan svodi na osnovne stvari: jelo, voda, spavanje i pješačenje. Novosti nisam slušao niti čitao otkad sam otišao od kuće. Stresa više nemam. Čak se više i ne brinem hoću li naći prenoćište. Dosad sam svaki dan našao, pa će tako i ubuduće biti. Osjećam se divno. Umoran jesam, ali kad dođem na cilj, tuširam se, legnem na krevet, dignem noge u zrak i nakon desetak minuta umor prođe.
Stižem u La Rothieres oko četiri sata po podne. Konobarica, Nathalie, pokazuje mi sobu. Mala jeste, ali ima sve što umornom pješaku treba. Nakon tuširanja i malo odmora silazim u bar i pijem pivo. Saznajem da selo ima 125 stanovnika. Ima i crkvu iz XII. stoljeća, ali je zatvorena, kao i u prijašnjim selima.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Večeram u hotelu, jer je to jedini restoran u selu i dogovaram se za doručak. Sutra je nedjelja, pa se doručak servira od osam sati nadalje. To mi je kasno, jer me čeka dugačka etapa. Nathalie mi obećava da će pripremiti doručak večeras, a mašinu za kavu će programirati pa ću imati svježu kavu u sedam sati. Još mi napravi dva velika sendviča. Platim sobu i večeru odmah, jer sutra neće biti nikoga na recepciji.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Idem u krevet oko deset. Poslije dobre večere zalivene dobrim vinom zaspim brzo i spavam kao klada.
Nedjelja, 24. rujna 2006.
La Rothieres – Bar sur Seine (33 km; 7 sati i 31 minuta)
Dižem se u šest i silazim na doručak u sedam sati. Nathalie je ispunila obećanje. Mašina za kavu upaljena i svježa kava već gotova. Na stolu osim kruha i marmelade košara puna voća. Bravo, Nathalie. Doručkujem brzo, uzmem jabuku i naranču za kasnije pa žurim krenuti. Čeka me danas dosad najduža etapa.
Izlazim iz hotela u 7,30. Cesta je prazna. Znam da moram ići širokom cestom oko dva kilometra, ali eto srećom još nema prometa.
Na sporednoj cesti, kojom sam kasnije krenuo, također nije bilo puno auta. Svježe je pa dobro napredujem. Prolazim kroza sela i primijetim da im pločnici nisu asfaltirani nego posuti šljunkom. Nezgodno je po njima hodati pa najčešće idem cestom. U svakom selu crkva.
Vrijeme se stalno mijenja, sad kiša sad sunce pa moram često mijenjati odjeću. Gubim tako prilično vremena, pa se ne zaustavljam pojesti sendvič, nego ga jedem u hodu. Popodne je promet puno gušći i auti prskaju nakupljenu vodu s ceste.
Ugledam kućicu pored ceste i učini mi se da veliko drvo raste kroz nju. Prođem s druge strane i vidim da je to optička varka.
Što od buke automobila, što od monotonije puta, prilično sam umoran. Prešao sam već 30 kilometara, a gradića u kojem trebam prenoćiti još nema. Cesta silazi krivudajući kroz šumu. Okolo čujem pucnjeve. Valjda su lovci. Nešto oni puno pucaju, pomislim. Šumi nikad kraja. Uključujem GPS želeći vidjeti koliko još ima do cilja i “Žaklina” mi kaže da se okrenem nazad. Probam malo kasnije i opet isto kaže. Kažem joj ako ne prestane pričati gluposti, da ću je baciti u jarak. Ili se uplašila, ili je bilo zato što krošnje drveća više nisu prekrivale cestu, “Žaklina” mi reče da imam još 2 kilometra do cilja. I zaista uskoro izađem iz šume i ugledam gradić. “Žaklina” me vodi do ulice gdje se nalazi hotel, ali nemam broja. Pitam prolaznika i reče mi da je na kraju ulice, udaljen oko 1,5 km. Dakle, izvan grada.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Dolazim u hotel oko četiri sata, prilično umoran, na vrijeme prije nego zatvore vrata u pet sati. Nedjelja je pa su restoran i bar zatvoreni. Brzo se tuširam i idem u bar popiti piće prije nego zatvore. Imam vremena popiti jedno pivo.
Vraćam se u sobu i perem rublje. Grijanje ne radi, a prozor se ne da otvoriti pa palim veliki ventilator i stavljam rublje ispred njega na naslon stolice. Nadam se da će se osušiti do sutra ujutro. Pokušavam rezervirati prenoćište i opet isti problemi. Berba grožđa, pa su sve sobe zauzete. Okrećem posljednji broj telefona i kažem gospođi da imam vreću za spavanje i da mi je dovoljno imati krov nad glavom. Kaže da jedino što ima slobodno, jest hangar s betonskim podom. „Ma, odlično“, velim joj.
Malo se odmorim pa pođem u grad. Prolazim pored ogromne crkve, ali i ona je zatvorena.
Tražim neku ustanovu gdje bih dobio pečat, ali sve je zatvoreno. Primijetim dva policajca kako prave alkotest pa ih pitam imaju li pečat žandarmerije. Nemaju tu, ali ako pričekam, povest će me u ured i udariti mi pečat na putovnicu. Pričekam desetak minuta i pođem s policajcima u njihov ured. Udare mi pečat, malo popričamo i još mi objasne gdje mogu naći otvoren restoran. Srećom, jer su nedjeljom navečer gotovo svi zatvoreni.
Vraćam se u hotel i idem odmah spavati, jer sam, čini mi se, jedini gost u hotelu. Malo kasnije nestane struje, pa se moj ventilator ugasi, što znači da se rublje neće osušiti. Struja se poslije vratila, ali nisam više uključivao ventilator.
Organizacijski odbor mora imati predsjednika koji preuzima odgovornost i potpisuje službeni protokol.
Ove godine obilježavamo 35. obljetnicu Poskoka. Budući da je izborna godina i vrijeme godišnjih odmora, prvi put neću sudjelovati u radu Organizacijskog odbora.(zdravstveni problemi) Organizaciju će preuzeti ljudi koji nisu (utemeljitelji) u događajima od 19. srpnja 1991. godine.
Još jednom želim istaknuti da bez HDZ-a BiH Široki Brijeg ne bi bilo ni nas Poskoka. Krešo Ćavar(predsjednik Kriznog Stožera općine Široki Brijeg) je, hvala Bogu, živ i zdrav te može potvrditi sve činjenice. Pokojni Jure Skoko, predsjednik Izvršnog odbora HDZ-a BiH Široki Brijeg, preuzeo je tada odgovornost, kao i pokojni Mladen Skoko, prvi ratni zapovjednik općine Široki Brijeg.
Dana 19. srpnja 1991. okupili smo se u školi u Knešpolju u 19 sati. Bilo nas je 50 utemeljitelja s prostora cijele općine Široki Brijeg. Po zapovijedi pokojnog Jure Skoke, uz suglasnost Kreše Ćavara i pokojneg Mladena Skoke-Bilog dobio sam zadaću pripremati i pozivati prve dragovoljce. U to vrijeme Andelko Mikulic predsjednik HDZ BIH SIROKI BRIJEG, Anđelko Ćavar bio je načelnik TO-a, a Ivica Markić načelnik Ureda obrane. Kao osobe imenovane od HDZ-a BiH Široki Brijeg raspolagali su potrebnim informacijama i jedini su imali ovlasti za ustrojavanje obrane. Sve se odvijalo u najvećoj tajnosti.
Nakon što smo uspjeli organizirati prve dragovoljce u svom rodnom selu, potom u župi Kočerin te u Donjoj i Gornjoj Britvici, osnovan je prvi Rejonski stožer Kočerin, 21. srpnja 1991. godine, sa sjedištem u Ljubotićima.
Za 30. obljetnicu na svetištu Kruškovac blagoslovljena je spomen-ploča prvim dragovoljcima.
Drugi stožer utemeljen je u Širokom Brijegu, (sjediste Vrelo Borak)ponajviše zahvaljujući braći Dragi i Mari Mandiću – Lojkiću, a treći je bio Blatski stožer sa sjedištem u Uzarićima. Njegov prvi zapovjednik bio je pokojni Stanko Lovrić – Oble, a zamjenik Mate Zovko iz Jara.
Podsjećam i na činjenicu da sam kao prvi zapovjednik Rejonskog stožera Kočerin, prema vojnom ustroju, bio i zamjenik zapovjednika općine Široki Brijeg. Za svoje zamjenike imenovao sam Gojka Ivankovića – Penavu, Franu Kovačelića Celića i Miljenka Kraljevića – Mikelu. U početku su djelovali odredi, a kasnijim preustrojem ustrojeni su vodovi prve
satnije.
Razumijem da članovi Organizacijskog odbora, koji su se javili Marinku Mikuliću – Cipukiću, pripremaju ovogodišnji protokol. Međutim, želim upozoriti da je velik broj pripadnika postrojbe u međuvremenu preminuo te da se, poštujući dosadašnju tradiciju, svakome od njih treba zapaliti svijeća na grobu. Također, pokojni Stanko Lovrić – Oble bio je po zapovijedi zamjenik zapovjednika, što također treba biti ispravno navedeno u protokolu.
Zbog svega navedenog pozivam organizatore da, ako u nešto nisu sigurni, pitaju sudionike koji su bili dio tih događaja te da imenuju predsjednika Organizacijskog odbora koji će preuzeti odgovornost za službeni protokol.
Od srca čestitam 35. obljetnicu svim pripadnicima naše postrojbe.
Autor objave:
Mladen Ljubić Vajta
prvi izabrani zapovjednik Rejonskog stožera Kočerin u sklopu prve dragovoljačke postrojbe Poskoci – Poskok bojne HVO-a Široki Brijeg.
Nakon bogate duhovno-molitvene priprave i sadržajnoga kulturnog programa, danas je u Tomislavgradu upriličena središnja proslava manifestacije Dani sv. Nikole Tavelića 2026.
Otkrijte više
Vrijeme i kalendari
Zaštita i sigurnost na radu
smrti
Program je započeo procesijom gradskim ulicama, nakon čega je ispred tomislavgradske spomen-bazilike, koja je posvećena prvome hrvatskom kanoniziranome svecu – sv. Nikoli Taveliću, svečano misno predvodio kotorski biskup mons. Mladen Vukšić, u suslavlju brojnih svećenika.
I ovogodišnju proslavu svojim skladnim pjevanjem uveličao je Veliki Župni zbor. Sv. Nikole Tavelića.
“U svakodnevnim pobjedama rađaju se veliki sveci”.
Foto: Tomislavcity
Iz homilije mons. Mladena Vukšića:
– Bog svakoga vodi posebnim putem: nekoga poziva na učeništvo krvi, nekoga na mučeništvo svakodnevne vjernosti, ali cilj je isti – potpuno pripadati Kristu. U tom nizu nalazimo i našega Nikolu Tavelića. On nije postao svet zato što je umro nasilnom smrću, nego zato što je prije smrti godinama vjerno živio Evanđelje.
Zato Crkva ne slavi smrt svojih mučenika, nego njihovu vjeru. Mučenik je čovjek koji svjedoči da je Krist živ i kojemu vrijedi povjeriti čitav život. Mučenik ne traži smrt, nego traži Krista.
Zato su mučenici najveći svjedoci kršćanske nade jer pokazuju da posljednju riječ nema smrt, nego uskrsnuće.
“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj Križ i neka ide za mnom”, kaže Isus. Isus nas uči da moramo nositi svoje križeve. Nažalost, mi ljudi pomalo smo se navikli da se križ ne nosi na plećima, nego postaje znak časti, modni detalj ili nešto slično. Stavljamo ga na zidove, u automobile i oko vrata, najčešće izrađenoga od zlata. Međutim, kada ga trebamo nositi na svojim plećima, tada nastaju problemi – prigovaranje, neprihvaćanje križa i križeva. A Isus ne kaže da križ trebamo nositi povremeno, nego danomice. Nasljedovanje Krista nije jedan veliki čin, već mnoštvo malih, svakodnevnih odluka – kazao je, među ostalim, u današnjoj homiliji mons. Mladen Vukšić.
Foto: Tomislavcity
Propovijed mon. Vukšića u cijelosti možete poslušati ovdje:
Po završetku misnoga slavlja riječi zahvale za središnje slavlje i proteklu devetnicu sv. Nikoli Taveliću, te svima koji su u tome sudjelovali i pomogli uputio je duvanjski gvardijan fra Bože Milić.
Program proslave završit će koncertomHrvatskih ruža, a počinje od 18 sati ispred spomen-bazilike.
Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a, mora iz čvrstih političkih pozicija artikulirati svoja stajališta i bošnjačkim političkim predstavnicima poslati nedvosmislenu poruku da preglasavanje Hrvata više nije ni prihvatljivo ni demokratski održivo
Nakon višetjednih pregovora HDZ-a i Domovinskog pokreta usuglašena je Rezolucija o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava potvrdio je da je konačni tekst rezultat kompromisa među koalicijskim partnerima, ali i naglasio kako je najvažnije da je dokument usuglašen i upućen u saborsku proceduru, piše Večernji list BiH.
Mogući model
“Nakon nekoliko tjedana vrlo intenzivnih razgovora iznjedrili smo rezoluciju koja će se na dnevnom redu naći već u utorak”, poručio je Penava novinarima u Saboru. Naglasio je da je riječ o inicijativi Domovinskog pokreta, ali i o dokumentu koji u konačnom obliku predstavlja dogovor parlamentarne većine. Pritom je priznao da je DP tijekom pregovora odstupio od dijela svojih početnih prijedloga, ne želeći otkriti o kojim je formulacijama riječ. Penava je poručio da su kompromisi bili nužni, ali da oni ne umanjuju vrijednost dokumenta. “Zadovoljni smo postignutim i zahvaljujem svima koji su doprinijeli da imamo taj akt već sljedeći tjedan”, zaključio je. Najvažniji politički element ipak je ostao u tekstu. Rezolucija izrijekom navodi hrvatsku, odnosno treću izbornu jedinicu kao mogući model kojim bi se osiguralo da Hrvati u Bosni i Hercegovini sami biraju svoje političke predstavnike.
Upravo je zadržavanje te inicijative nakon usuglašavanja HDZ-a i DP-a ključno jer dokumentu daje težinu koja nadilazi deklarativnu potporu Hrvatima u BiH. U četiri navrata su bošnjački birači birali Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva, a u dva navrata su uz poticaj međunarodnih dužnosnika iz vlasti isključene ključne hrvatske političke stranke za koje je glasovalo više od 90 posto Hrvata. Nakon što bude usvojena u Hrvatskom saboru, rezolucija bi trebala postati službena smjernica za vođenje hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Na nju će se Vlada, diplomacija i hrvatski predstavnici moći pozivati u razgovorima unutar Europske unije, NATO-a i drugih međunarodnih institucija. Time bi pitanje legitimnog političkog predstavljanja Hrvata trebalo postati trajniji dio hrvatske vanjske politike, a ne tema koja se otvara samo uoči izbora ili novih političkih kriza u BiH. Iz DP-a ističu da
Hrvatski sabor službeni dokument o položaju Hrvata u BiH nije donio punih osam godina, od deklaracije usvojene 2018., dok Europski parlament o stanju u toj zemlji raspravlja gotovo svake godine. Novu rezoluciju stoga smatraju snažnijom nadogradnjom prijašnjeg dokumenta i rezultatom svoje uloge u vladajućoj većini. U stranci navode i kako inicijativa u početku nije imala potporu drugih političkih aktera. Opisuju je kao svojevrsno “neželjeno dijete” koje je ipak došlo na svijet nakon što su koalicijski partneri uvjereni u važnost donošenja snažnijeg teksta. Naglašavaju i da je Herceg Bosna u dokumentu povijesno vrednovana kao ključan potez u obrani prostora s hrvatskom većinom te da se Hrvatska ne odriče ni njezina nasljeđa ni uloge Hrvatskog vijeća obrane.
Nije zaoštravanje
Posebno je važno što se preglasavanje Hrvata prvi put jasno naziva izbornim inženjeringom. Time se takva praksa više ne prikazuje kao slučajna posljedica složenoga izbornog sustava, nego kao politički obrazac u kojem brojniji narod presudno utječe na izbor predstavnika drugoga konstitutivnog naroda. Kritike prema kojima sada nije pravi trenutak za ovakav dokument, kako se navodno ne bi “iritirala” bošnjačka politička strana, teško mogu biti razlog za odustajanje od jasnog definiranja hrvatske politike. Upravo je sada trenutak u kojem Republika Hrvatska, kao članica Europske unije i NATO-a, mora iz čvrstih političkih pozicija artikulirati svoja stajališta i bošnjačkim političkim predstavnicima poslati nedvosmislenu poruku da preglasavanje Hrvata više nije ni prihvatljivo ni demokratski održivo.
Takav pristup nije zaoštravanje odnosa, nego jasno određivanje granica politički prihvatljivog ponašanja u državi utemeljenoj na ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda. Izbjegavanje otvorenog razgovora zbog straha od reakcija samo bi dodatno učvrstilo postojeće stanje i ostavilo prostor za nastavak izbornog modela u kojem Hrvati ne mogu samostalno izabrati svoje legitimne predstavnike. Opći izbori u BiH 2026. godine zato će biti ključan politički test. Ako se ponovno dogodi da bošnjački birači presudno utječu na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH, bit će teško tvrditi da je riječ o slučajnosti ili anomaliji sustava. Takav bi ishod potvrdio da sadašnji izborni okvir nije sposoban zajamčiti stvarnu jednakopravnost konstitutivnih naroda. U tom slučaju legitimirale bi se i druge inicijative za preuređenje Bosne i Hercegovine, uključujući hrvatsku federalnu jedinicu kao model institucionalne zaštite Hrvata. Za takvo rješenje bilo bi potrebno snažnije i sustavnije lobiranje među međunarodnim partnerima, ponajprije u Sjedinjenim Američkim Državama, koje i dalje imaju ključnu ulogu u očuvanju i mogućoj nadogradnji daytonskog poretka.
ABCPORTAL.info je news portal pokrenut idejom da u moru web portala i stranica na našem prostoru donese nešto drukčiji pristup odabiru informacija koje prezentiramo na našim stranicama.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvola izdavača!
je, hvala Bogu, živ i zdrav te može potvrditi sve činjenice. Pokojni Jure Skoko, predsjednik Izvršnog odbora HDZ-a BiH Široki Brijeg, preuzeo je tada odgovornost, kao i pokojni Mladen Skoko, prvi ratni zapovjednik općine Široki Brijeg.![POSKOK BOJNA - DRUGA VERZIJA RATNE PJESME [ŠIROKI BRIJEG]](https://i.ytimg.com/vi/ILkWXDagFSM/maxresdefault.jpg)
