Connect with us

KULTURA

Slavkovo hodočašće u Santiago de Compostelu: “Što pješačenje duže traje, to sam u sve boljoj formi”

Published

on

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Petak,  22. rujna 2006.

Saint Remy – Chavanges    (29 km;   6 sati i 30 minuta)

 

 

Domaćica se nije na vrijeme probudila pa prilično kasnim. Krenem tek u 9,15. Put vodi poljem pa uskim cestama. Prolazim kroz mnoga mala sela i vidim crkve sagrađene u istom stilu kao kuća u St. Remyu. U svakom selu i gotovo u svakoj kući ima bar jedan pas, koji najavljuje moj dolazak. A kad se jedan javi, onda se jave svi – jedan po jedan pa svi zajedno. Kakav doček. Kuće su siromašne, pa se pitam što to toliki psi čuvaju.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Sunce grije, ali nije previše vruće jer vjetar je jak. I puše u lice i na trenutke toliko jak, da imam problema s napredovanjem. A diže i prašinu, pa moram zatvarati oči. Srećom promet je slab.

Stižem u Chavanges u 16,15. Nisam uopće umoran, pa pitam domaćicu da li ima pošta u selu. Kaže da ima, ali se vjerojatno zatvara u 17,00 sati. Brzo se tuširam i trčim u postu. Šaljem kući knjige, razglednice i karte koje mi više ne trebaju. Smanjio sam time težinu u torbi za više od jednog kilograma. U pošti nemaju dovoljno malu kutiju pa treba popuniti prazan prostor nečim. Nemam ništa i gospođa mi reče da ja to ostavim kod nje pa će ona kasnije već nešto naći i popuniti prazan prostor u kutiji. Nekoliko ljudi je čekalo red iza mene pa je njih željela uslužiti. Složim se, platim i vraćam u hotel.

 

 

Odlučio sam ošišati kosu ponovno jer je u zadnjih 22 dana već prilično narasla, pa pitam domaćicu ima li frizer u selu. Kaže da ima, ali kad sam joj rekao što želim, reče da ona ima mašinu i ako želim, ona će me ošišati i tako mi uštedjeti novac. Složim se i s tim i ona me ošiša ondje u kavani. Gosti, koji su tu sjedili stalno su joj davali savjete dok je šišala. Rezultat je bio dobar, tj. kosa je bila jako kratka. Što sve neću doživjeti.

Večerao sam u hotelu i bio jedini gost. Kažu da je sezona pri kraju, pa tek vikendom poneki gost dođe u restoran.

Domaćini me zamole da im nešto napišem u knjigu gostiju. Uzimam knjigu i čitam što su sve gosti napisali. Ima ih iz cijele Europe. Najviše Flamanaca, ali nađem i tekst nekog Hrvata, koji je tu bio prošle godine. Piše da mu je hrana čudna, ali da je ipak bilo dobro. Ja napišem da su domaćini jako ljubazni i da bi domaćica trebala otvoriti frizerski salon za hodočasnike.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Idem rano u krevet. Crkveno zvono odzvoni svaki sat, i to dva puta. Stavljam čepove u uši.

Subota,  23. rujna 2006.

Chavanges – La Rothieres   (31 km;  7 sati)

Probudim se u 7 sati i krenem u 8.30. Spavao sam dobro iako me kiša probudila negdje u noći. Jutros je također oblačno i uskoro počne ponovno padati. Obučem kišnu opremu, razapnem kišobran i uživam u šumu kapi kiše na kišobranu. Idem uskim cestama i potpuno sam sâm. Tek ponekad prođe neki auto. Nakon dva sata kiša prestane i sunce se ponovno pojavi.

Kasnije prolazim kroz mala sela. Dvije mi djevojčice u jednome selu dovikuju „Bon courage“, a u jednome drugom selu  tražim vode i dobijem bocu mineralne. Nude mi i jabuka, koje rastu u vrtu.

 

 

Prolazim pored livade na kojoj pasu krave. Čim me ugledaju, trče prema meni i začuđeno me gledaju.

Opet je jako vruće, ali ipak dobro napredujem. Što pješačenje duže traje, to sam u sve boljoj formi. I sve više uživam. Moj se dan svodi na osnovne stvari: jelo, voda, spavanje i pješačenje. Novosti nisam slušao niti čitao otkad sam otišao od kuće. Stresa više nemam. Čak se više i ne brinem hoću li naći prenoćište. Dosad sam svaki dan našao, pa će tako i ubuduće biti. Osjećam se divno. Umoran jesam, ali kad dođem na cilj, tuširam se, legnem na krevet, dignem noge u zrak i nakon desetak minuta umor prođe.

Stižem u La Rothieres oko četiri sata po podne. Konobarica, Nathalie, pokazuje mi sobu. Mala jeste, ali ima sve što umornom pješaku treba. Nakon tuširanja i malo odmora silazim u bar i pijem pivo. Saznajem da selo ima 125 stanovnika. Ima i crkvu iz XII. stoljeća, ali je zatvorena, kao i u prijašnjim selima.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Večeram u hotelu, jer je to jedini restoran u selu i dogovaram se za doručak. Sutra je nedjelja, pa se doručak servira od osam sati nadalje. To mi je kasno, jer me čeka dugačka etapa. Nathalie mi obećava da će pripremiti doručak večeras, a mašinu za kavu će programirati pa ću imati svježu kavu u sedam sati. Još mi napravi dva velika sendviča. Platim sobu i večeru odmah, jer sutra neće biti nikoga na recepciji.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Idem u krevet oko deset.  Poslije dobre večere zalivene dobrim vinom zaspim brzo i spavam kao klada.

Nedjelja,  24. rujna 2006.

La Rothieres – Bar sur Seine   (33 km;  7 sati i 31 minuta)

Dižem se u šest i silazim na doručak u sedam sati. Nathalie je ispunila obećanje. Mašina za kavu upaljena i svježa kava već gotova. Na stolu osim kruha i marmelade košara puna voća. Bravo, Nathalie. Doručkujem brzo, uzmem jabuku i naranču za kasnije pa žurim krenuti. Čeka me danas dosad najduža etapa.

 

 

Izlazim iz hotela u 7,30. Cesta je prazna. Znam da moram ići širokom cestom oko dva kilometra, ali eto srećom još nema prometa.

Na sporednoj cesti, kojom sam kasnije krenuo, također nije bilo puno auta. Svježe je pa dobro napredujem. Prolazim kroza sela i primijetim da im pločnici nisu asfaltirani nego posuti šljunkom. Nezgodno je po njima hodati pa najčešće idem cestom. U svakom selu crkva.

Vrijeme se stalno mijenja, sad kiša sad sunce pa moram često mijenjati odjeću. Gubim tako prilično vremena, pa se ne zaustavljam pojesti sendvič, nego ga jedem u hodu. Popodne je promet puno gušći i auti prskaju nakupljenu vodu s ceste.

 

 

Ugledam kućicu pored ceste i učini mi se da veliko drvo raste kroz nju. Prođem s druge strane i vidim da je to optička varka.

Što od buke automobila, što od monotonije puta, prilično sam umoran. Prešao sam već 30 kilometara, a gradića u kojem trebam prenoćiti još nema. Cesta silazi krivudajući kroz šumu. Okolo čujem pucnjeve. Valjda su lovci. Nešto oni puno pucaju, pomislim. Šumi nikad kraja. Uključujem GPS želeći vidjeti koliko još ima do cilja i “Žaklina” mi kaže da se okrenem nazad. Probam malo kasnije i opet isto kaže. Kažem joj ako ne prestane pričati gluposti, da ću je baciti u jarak. Ili se uplašila, ili je bilo zato što krošnje drveća više nisu prekrivale cestu, “Žaklina” mi reče da imam još 2 kilometra do cilja. I zaista uskoro izađem iz šume i ugledam gradić. “Žaklina” me vodi do ulice gdje se nalazi hotel, ali nemam broja. Pitam prolaznika i reče mi da je na kraju ulice, udaljen oko 1,5 km. Dakle, izvan grada.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Dolazim u hotel oko četiri sata, prilično umoran, na vrijeme prije nego zatvore vrata u pet sati. Nedjelja je pa su restoran i bar zatvoreni. Brzo se tuširam i idem u bar popiti piće prije nego zatvore. Imam vremena popiti jedno pivo.

Vraćam se u sobu i perem rublje. Grijanje ne radi, a prozor se ne da otvoriti pa palim veliki ventilator i stavljam rublje ispred njega na naslon stolice. Nadam se da će se osušiti do sutra ujutro. Pokušavam rezervirati prenoćište i opet isti problemi. Berba grožđa, pa su sve sobe  zauzete. Okrećem posljednji broj telefona i kažem gospođi da imam vreću za spavanje i da mi je dovoljno imati krov nad glavom. Kaže da jedino što ima slobodno, jest hangar s betonskim podom. „Ma, odlično“, velim joj.

 

 

Malo se odmorim pa pođem u grad. Prolazim pored ogromne crkve, ali i ona je zatvorena.

Tražim neku ustanovu gdje bih dobio pečat, ali sve je zatvoreno. Primijetim dva policajca kako prave alkotest pa ih pitam imaju li pečat žandarmerije. Nemaju tu, ali ako pričekam, povest će me u ured i udariti mi pečat na putovnicu. Pričekam desetak minuta i pođem s policajcima u njihov ured. Udare mi pečat, malo popričamo i još mi objasne gdje mogu naći otvoren restoran. Srećom, jer su nedjeljom navečer gotovo svi zatvoreni.

Vraćam se u hotel i idem odmah spavati, jer sam, čini mi se, jedini gost u hotelu. Malo kasnije nestane struje, pa se moj ventilator ugasi, što znači da se rublje neće osušiti. Struja se poslije vratila, ali nisam više uključivao ventilator.

Slavko Jurčević

Nastavlja se…

Continue Reading

KULTURA

Širokobriješka kamena ljepotica: Stoljetno duhovno središte Hercegovine

Published

on

Gospin Brig oduvijek je bio i ostao duhovna vodilja širokobriješkog i hercegovačkog katoličkog puka. Ovaj značajan lokalitet povijesti i vjere ističe se svojom bogatom prošlošću i arhitektonskom ljepotom.

Temelji crkve na Širokom Brijegu postavljeni su zajedno s franjevačkim samostanom 23. srpnja 1846. godine. Crkva je bila povezana sa samostanom dok je zvonik podignut 1871. godine.

Nakon što je stara crkva srušena 1905., iste je godine započela gradnja nove, veličanstvene crkve u stilu kasnoromaničke trobrodne bazilike. Nacrte je izradio poznati graditelj Maksimilijan David dok je vođenje radova povjereno fra Didaku Buntiću.

Tijekom Drugog svjetskog rata crkva i samostan pretrpjeli su velika oštećenja, ali su ipak sačuvani. Obnova pročelja završena je između 1959. i 1960. godine dok je južni toranj dovršen 1969. godine.Foto: Vrisak.info/Jure MusaFoto: Vrisak.info/Jure Musa

Foto: Vrisak.info/Jure Musa
Foto: Vrisak.info/Jure Musa

Crkva danas mjeri 50 metara u dužinu, 26 metara u širinu dok zvonici dosežu visinu od 32 metra. Masivni kameni stupovi odvajaju glavnu lađu od bočnih, a crkva je ukusno ukrašena kiparskim radovima.

Posebno mjesto u srcima vjernika zauzima zavjetni kip Gospe Širokobriješke, cilj brojnih Marijinih pobožnika.

Kip, koji prikazuje Bogorodicu duge kose i uzdignuta pogleda prema nebu, izrađen je u bijeloj haljini, simbolizirajući čistoću i uznesenje. Ovo djelo talijanskog majstora iz sredine 19. stoljeća odraz je duboke pobožnosti hercegovačkih katolika prema Isusovoj Majci.

U ljeto prošle godine kip je nakon restauracije vraćen u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u svom izvornom izgledu. Haljina na kipu nije više bijele, već je roze boje.

Osim crkve, Široki Brijeg je poznat i po svojoj franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, koja je odgojila mnoge istaknute intelektualce. Povijest gimnazije Fra Dominika Mandića usko je povezana s dolaskom franjevaca u Hercegovinu 1844. godine.

Tijekom Drugog svjetskog rata, gimnazija je privremeno prestala s radom, kada je njezin prostor pretvoren u bolnicu za njemačke vojnike.

Nažalost zgrada gimnazije godinama nije u onakvom izdanju kakvom bi trebala biti, a u siječnju 2024. godine zahvatio ju je i požar.

Danas traju radovi obnove i nadamo se kako će nakog toga zgrada gimnazije zasjati u pravom svjetlu i napokon biti dovedena u stanje kakvo zaslužuje.

Danas je Širokobriješka crkva, sa svojim predivnim okolišem, prava oaza mira i duhovnosti. Kao stoljetno duhovno središte, nastavlja privlačiti vjernike i posjetitelje iz svih krajeva, čuvajući svoju bogatu baštinu i tradiciju.

Foto: Vrisak.info/Jure Musa
Foto: Vrisak.info/Jure Musa

Župa Široki Brijeg  broji 5.040 obitelji i 16.935 vjernika svjedočila je snažnom duhovnom angažmanu svojih članova u protekloj godini.

Tijekom korizme posebno kroz sudjelovanje u križnim putevima svakog petka vjernici su zajedno s članovima dijaspore uložili svoje vrijeme i energiju pripremajući se za najveći kršćanski blagdan Uskrs.

Na Veliki petak župa Široki Brijeg okupila je brojne vjernike na tradicionalnom Putu Križa, koji je započeo kod crkve sv. Ante na Uzarićima, a završio u župnoj crkvi na Brigu.

Put Križa predvodio je fra Augustin Čordaš, župni vikar, čije su riječi molitve i razmatranja pratile sudionike kroz svaku postaju.

Poseban trenutak bilo je bdijenje na Veliku subotu, koje je označilo vrhunac zajedničkog iščekivanja.

Uskrsne mise okupile su velik broj vjernika pri čemu je crkva bila ispunjena do posljednjeg mjesta, što je odraz njihove predanosti vjeri i zajedništvu.

Posebnu ulogu u dušobrižničkom djelovanju imaju 12 fratara i 3 časne sestre, koji svakodnevno svojim radom osnažuju duh zajedništva i vjerske predanosti u Širokom Brijegu.

Vrisak.info

Continue Reading

KULTURA

Umro je papa Franjo

Published

on

Papa Franjo preminuo je u 89. godini života, objavio je Vatikan. Papa, koji je bio rimski biskup i poglavar Katoličke crkve, postao je papa 2013. nakon što je njegov prethodnik Benedikt XVI. podnio ostavku.

 

Njegovu smrt objavio je kardinal Kevin Farrell u priopćenju koje je objavio Vatikan. Rekao je: “Draga braćo i sestre, s dubokom tugom moram objaviti smrt našeg Svetog Oca Franje. Jutros u 7:35 sati rimski biskup Franjo vratio se u kuću Očevu.

Cijeli svoj život posvetio je služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi. Učio nas je živjeti vrijednosti Evanđelja s vjernošću, hrabrošću i univerzalnom ljubavlju, posebno u korist najsiromašnijih i najmarginaliziranijih.

S neizmjernom zahvalnošću za njegov primjer kao pravog učenika Gospodina Isusa, preporučamo dušu pape Franje beskrajnoj milosrdnoj ljubavi Jednoga i Trojedinog Boga.“

Nedavni posjeti bolnici

Posljednjih godina njegovo papinstvo obilježilo je nekoliko posjeta bolnicama i zabrinutosti za njegovo zdravlje. Papa je 14. veljače primljen u bolnicu na liječenje bronhitisa.

U danima koji su uslijedili, Vatikan je rekao da mu je dijagnosticirana bilateralna upala pluća i da je imao transfuziju krvi nakon što su testovi otkrili da ima niske razine trombocita u krvi, što je povezano s anemijom.

Dana 22. veljače, objavljeno je da je Papa u kritičnom stanju nakon “produžene respiratorne krize” koja zahtijeva visok protok kisika, a sljedeći dan Vatikan je rekao da Franjo pokazuje “početno, blago” zatajenje bubrega.

Sljedećih dana tisuće vjernika okupilo se na Trgu svetog Petra kako bi molili za njegovo ozdravljenje, dok su drugi otišli u rimsku bolnicu gdje je boravio ostaviti cvijeće i čestitke.

Ostao je u bolnici do kraja mjeseca, a liječnici su rekli da je njegovo stanje i dalje “složeno”.

Dana 6. ožujka njegov se glas čuo prvi put otkako je primljen u bolnicu u audio poruci, u kojoj se zahvalio dobronamjernicima, prije nego što je dodao: “Odavde sam s vama”. U nedjelju je pozdravio mnoštvo na uskršnjoj nedjeljnoj službi, dan nakon sastanka s američkim potpredsjednikom JD Vanceom .

Njegov 38-dnevni boravak u bolnici završio je 23. ožujka kada se prvi put pojavio u javnosti nakon pet tjedana na balkonu u Gemelliju gdje se nasmiješio i podigao palac gomili okupljenoj vani.

Vratio se u Vatikan, iznenada se zaustavivši u svojoj omiljenoj bazilici na putu kući, prije nego što je započeo dva mjeseca propisanog odmora i oporavka.

Liječnici su rekli da će Franjo imati pristup dodatnom kisiku i 24-satnoj medicinskoj skrbi prema potrebi – dodajući da će, iako je infekcija upale pluća uspješno izliječena, papa nastaviti uzimati oralne lijekove neko vrijeme za liječenje gljivične infekcije u plućima i nastaviti s respiratornom i fizikalnom terapijom.

‘Narodni papa’

Rođen 1936. godine, Franjo je bio prvi papa iz Južne Amerike. Njegovo papinstvo obilježeno je zalaganjem za one koji bježe od rata i gladi, kao i za one u siromaštvu, zbog čega je dobio nadimak “narodni papa”.

Godine 2016. oprao je noge izbjeglicama iz različitih religija u centru za azilante izvan Rima u “gesti poniznosti i služenja”.

Također je iznio svoja stajališta o širokom spektru pitanja, od klimatskih promjena do nejednakosti u bogatstvu i uloge žena u Katoličkoj crkvi.

Njegovo prihvaćanje LGBTQ zajednice bilo je bez presedana – počevši s neočekivanom primjedbom novinarima na povratku iz Brazila o gay svećenstvu.

Rekao je: “Ako je osoba gay i traži Boga i ima dobru volju, tko sam ja da joj sudim?”

Međutim, čini se da je u travnju 2024. ponovio nepokolebljivo protivljenje Vatikana promjeni spola, surogat majčinstvu, pobačaju i eutanaziji, potpisujući tekst “Dignitas Infinita” (Beskrajno dostojanstvo).

Iste godine, njegove vlastite liberalne akreditacije dovedene su u pitanje nakon izvješća da je koristio homofobne uvrede iza zatvorenih vrata.

Papino zdravlje posljednjih godina

Franji je kao mladiću u rodnoj Argentini odstranjen dio jednog plućnog krila. U posljednjih nekoliko godina svog života, Francisu su bila potrebna invalidska kolica ili štap da bi se kretao i ograničio je javno govorenje dok se borio s bronhitisom i gripom.

Franjo je prvi put proveo u bolnici kao papa 2021. zbog operacije uklanjanja dijela debelog crijeva. U lipnju 2023. primljen je u bolnicu na operaciju crijeva. Tada je Vatikan rekao da je patio od “ponavljajućih, bolnih i pogoršavajućih” simptoma uzrokovanih trbušnom kilom.

Njegovi nedavni zdravstveni problemi značili su da je bio prisiljen propustiti značajne događaje u rimokatoličkom kalendaru, uključujući tradicionalnu procesiju Velikog petka u rimskom Koloseumu prošle godine.

Godine 2022. nagovijestio je da bi mogao odstupiti ako mu se zdravlje pogorša nakon što su ga slikali u invalidskim kolicima zbog problema s pokretljivošću uzrokovanih izbijanjem išijasa – živčanog stanja koje uzrokuje bolove u nogama.

Njegov prethodnik, pokojni Benedikt XVI., postao je prvi papa koji je podnio ostavku u više od 600 godina 2013. umjesto doživotne službe, a umro je 2022.

Papino izvorno ime bilo je Jorge Mario Bergoglio i prethodno je služio kao biskup u Buenos Airesu. Procjenjuje se da će 1,4 milijarde katolika diljem svijeta oplakivati ​​Franjin odlazak.

M.Marković /Foto: news.sky

Continue Reading

KULTURA

ČOVIĆ: Svijet siromašniji za velikog čovjeka

Published

on

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović oglasio se povodom smrti pape Franje, ustvrdivši kako je svijet izgubio velikog čovjek.

„S dubokom žalošću sam primio vijest o smrti Svetog Oca. Svijet je danas ostao siromašniji za velikog čovjeka, koji je svoj život posvetio ljubavi, solidarnosti i miru. Dok se katolici u BiH i cijelom svijetu opraštaju od pape Franje, neka njegova duša zauvijek počiva u miru“, napisao je Čović na društvenoj mreži X./HMS/

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba