Connect with us

KULTURA

Slavkovo hodočašće u Santiago de Compostelu: “Što pješačenje duže traje, to sam u sve boljoj formi”

Published

on

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Petak,  22. rujna 2006.

Saint Remy – Chavanges    (29 km;   6 sati i 30 minuta)

 

 

Domaćica se nije na vrijeme probudila pa prilično kasnim. Krenem tek u 9,15. Put vodi poljem pa uskim cestama. Prolazim kroz mnoga mala sela i vidim crkve sagrađene u istom stilu kao kuća u St. Remyu. U svakom selu i gotovo u svakoj kući ima bar jedan pas, koji najavljuje moj dolazak. A kad se jedan javi, onda se jave svi – jedan po jedan pa svi zajedno. Kakav doček. Kuće su siromašne, pa se pitam što to toliki psi čuvaju.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Sunce grije, ali nije previše vruće jer vjetar je jak. I puše u lice i na trenutke toliko jak, da imam problema s napredovanjem. A diže i prašinu, pa moram zatvarati oči. Srećom promet je slab.

Stižem u Chavanges u 16,15. Nisam uopće umoran, pa pitam domaćicu da li ima pošta u selu. Kaže da ima, ali se vjerojatno zatvara u 17,00 sati. Brzo se tuširam i trčim u postu. Šaljem kući knjige, razglednice i karte koje mi više ne trebaju. Smanjio sam time težinu u torbi za više od jednog kilograma. U pošti nemaju dovoljno malu kutiju pa treba popuniti prazan prostor nečim. Nemam ništa i gospođa mi reče da ja to ostavim kod nje pa će ona kasnije već nešto naći i popuniti prazan prostor u kutiji. Nekoliko ljudi je čekalo red iza mene pa je njih željela uslužiti. Složim se, platim i vraćam u hotel.

 

 

Odlučio sam ošišati kosu ponovno jer je u zadnjih 22 dana već prilično narasla, pa pitam domaćicu ima li frizer u selu. Kaže da ima, ali kad sam joj rekao što želim, reče da ona ima mašinu i ako želim, ona će me ošišati i tako mi uštedjeti novac. Složim se i s tim i ona me ošiša ondje u kavani. Gosti, koji su tu sjedili stalno su joj davali savjete dok je šišala. Rezultat je bio dobar, tj. kosa je bila jako kratka. Što sve neću doživjeti.

Večerao sam u hotelu i bio jedini gost. Kažu da je sezona pri kraju, pa tek vikendom poneki gost dođe u restoran.

Domaćini me zamole da im nešto napišem u knjigu gostiju. Uzimam knjigu i čitam što su sve gosti napisali. Ima ih iz cijele Europe. Najviše Flamanaca, ali nađem i tekst nekog Hrvata, koji je tu bio prošle godine. Piše da mu je hrana čudna, ali da je ipak bilo dobro. Ja napišem da su domaćini jako ljubazni i da bi domaćica trebala otvoriti frizerski salon za hodočasnike.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Idem rano u krevet. Crkveno zvono odzvoni svaki sat, i to dva puta. Stavljam čepove u uši.

Subota,  23. rujna 2006.

Chavanges – La Rothieres   (31 km;  7 sati)

Probudim se u 7 sati i krenem u 8.30. Spavao sam dobro iako me kiša probudila negdje u noći. Jutros je također oblačno i uskoro počne ponovno padati. Obučem kišnu opremu, razapnem kišobran i uživam u šumu kapi kiše na kišobranu. Idem uskim cestama i potpuno sam sâm. Tek ponekad prođe neki auto. Nakon dva sata kiša prestane i sunce se ponovno pojavi.

Kasnije prolazim kroz mala sela. Dvije mi djevojčice u jednome selu dovikuju „Bon courage“, a u jednome drugom selu  tražim vode i dobijem bocu mineralne. Nude mi i jabuka, koje rastu u vrtu.

 

 

Prolazim pored livade na kojoj pasu krave. Čim me ugledaju, trče prema meni i začuđeno me gledaju.

Opet je jako vruće, ali ipak dobro napredujem. Što pješačenje duže traje, to sam u sve boljoj formi. I sve više uživam. Moj se dan svodi na osnovne stvari: jelo, voda, spavanje i pješačenje. Novosti nisam slušao niti čitao otkad sam otišao od kuće. Stresa više nemam. Čak se više i ne brinem hoću li naći prenoćište. Dosad sam svaki dan našao, pa će tako i ubuduće biti. Osjećam se divno. Umoran jesam, ali kad dođem na cilj, tuširam se, legnem na krevet, dignem noge u zrak i nakon desetak minuta umor prođe.

Stižem u La Rothieres oko četiri sata po podne. Konobarica, Nathalie, pokazuje mi sobu. Mala jeste, ali ima sve što umornom pješaku treba. Nakon tuširanja i malo odmora silazim u bar i pijem pivo. Saznajem da selo ima 125 stanovnika. Ima i crkvu iz XII. stoljeća, ali je zatvorena, kao i u prijašnjim selima.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Večeram u hotelu, jer je to jedini restoran u selu i dogovaram se za doručak. Sutra je nedjelja, pa se doručak servira od osam sati nadalje. To mi je kasno, jer me čeka dugačka etapa. Nathalie mi obećava da će pripremiti doručak večeras, a mašinu za kavu će programirati pa ću imati svježu kavu u sedam sati. Još mi napravi dva velika sendviča. Platim sobu i večeru odmah, jer sutra neće biti nikoga na recepciji.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Idem u krevet oko deset.  Poslije dobre večere zalivene dobrim vinom zaspim brzo i spavam kao klada.

Nedjelja,  24. rujna 2006.

La Rothieres – Bar sur Seine   (33 km;  7 sati i 31 minuta)

Dižem se u šest i silazim na doručak u sedam sati. Nathalie je ispunila obećanje. Mašina za kavu upaljena i svježa kava već gotova. Na stolu osim kruha i marmelade košara puna voća. Bravo, Nathalie. Doručkujem brzo, uzmem jabuku i naranču za kasnije pa žurim krenuti. Čeka me danas dosad najduža etapa.

 

 

Izlazim iz hotela u 7,30. Cesta je prazna. Znam da moram ići širokom cestom oko dva kilometra, ali eto srećom još nema prometa.

Na sporednoj cesti, kojom sam kasnije krenuo, također nije bilo puno auta. Svježe je pa dobro napredujem. Prolazim kroza sela i primijetim da im pločnici nisu asfaltirani nego posuti šljunkom. Nezgodno je po njima hodati pa najčešće idem cestom. U svakom selu crkva.

Vrijeme se stalno mijenja, sad kiša sad sunce pa moram često mijenjati odjeću. Gubim tako prilično vremena, pa se ne zaustavljam pojesti sendvič, nego ga jedem u hodu. Popodne je promet puno gušći i auti prskaju nakupljenu vodu s ceste.

 

 

Ugledam kućicu pored ceste i učini mi se da veliko drvo raste kroz nju. Prođem s druge strane i vidim da je to optička varka.

Što od buke automobila, što od monotonije puta, prilično sam umoran. Prešao sam već 30 kilometara, a gradića u kojem trebam prenoćiti još nema. Cesta silazi krivudajući kroz šumu. Okolo čujem pucnjeve. Valjda su lovci. Nešto oni puno pucaju, pomislim. Šumi nikad kraja. Uključujem GPS želeći vidjeti koliko još ima do cilja i “Žaklina” mi kaže da se okrenem nazad. Probam malo kasnije i opet isto kaže. Kažem joj ako ne prestane pričati gluposti, da ću je baciti u jarak. Ili se uplašila, ili je bilo zato što krošnje drveća više nisu prekrivale cestu, “Žaklina” mi reče da imam još 2 kilometra do cilja. I zaista uskoro izađem iz šume i ugledam gradić. “Žaklina” me vodi do ulice gdje se nalazi hotel, ali nemam broja. Pitam prolaznika i reče mi da je na kraju ulice, udaljen oko 1,5 km. Dakle, izvan grada.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Dolazim u hotel oko četiri sata, prilično umoran, na vrijeme prije nego zatvore vrata u pet sati. Nedjelja je pa su restoran i bar zatvoreni. Brzo se tuširam i idem u bar popiti piće prije nego zatvore. Imam vremena popiti jedno pivo.

Vraćam se u sobu i perem rublje. Grijanje ne radi, a prozor se ne da otvoriti pa palim veliki ventilator i stavljam rublje ispred njega na naslon stolice. Nadam se da će se osušiti do sutra ujutro. Pokušavam rezervirati prenoćište i opet isti problemi. Berba grožđa, pa su sve sobe  zauzete. Okrećem posljednji broj telefona i kažem gospođi da imam vreću za spavanje i da mi je dovoljno imati krov nad glavom. Kaže da jedino što ima slobodno, jest hangar s betonskim podom. „Ma, odlično“, velim joj.

 

 

Malo se odmorim pa pođem u grad. Prolazim pored ogromne crkve, ali i ona je zatvorena.

Tražim neku ustanovu gdje bih dobio pečat, ali sve je zatvoreno. Primijetim dva policajca kako prave alkotest pa ih pitam imaju li pečat žandarmerije. Nemaju tu, ali ako pričekam, povest će me u ured i udariti mi pečat na putovnicu. Pričekam desetak minuta i pođem s policajcima u njihov ured. Udare mi pečat, malo popričamo i još mi objasne gdje mogu naći otvoren restoran. Srećom, jer su nedjeljom navečer gotovo svi zatvoreni.

Vraćam se u hotel i idem odmah spavati, jer sam, čini mi se, jedini gost u hotelu. Malo kasnije nestane struje, pa se moj ventilator ugasi, što znači da se rublje neće osušiti. Struja se poslije vratila, ali nisam više uključivao ventilator.

Slavko Jurčević

Nastavlja se…

Continue Reading

KULTURA

TJEDNI BRANITELJSKI KOMENTAR: O VAŽEĆEM ZAKONU O BRANITELJIMA(JAVNA POTPORA STANI BURIĆ IZ OPĆINE RAVNO)

Published

on

Po aktualnom zakonu, branitelj si od 8. travnja 1992. godine, a svi koji su organizirali obranu i podnijeli žrtvu prije (kao jug BiH) se dovode u pitanje. Svi koji su pravovremeno prepoznali prijetnji, organizirali straže i punktove, te sudjelovali u najtežim danima početka Domovinskog rata.
Istodobno se zanemaruje činjenica da ako nije proglašen datum napada, Ravno nije ni stradalo u Domovinskom ratu, nego je “jedno od prvih mjesta napada i stradanja” hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Uvažena predsjednice Općinskog odbora HDZ-a BiH Ravno,  Stana Burić, razumijem Vaše priopćenje i javno ga podržavam. Sve što ste napisali temelji se na činjenicama. Međutim, moram biti iskren i realan te se prisjetiti riječi jednog mog dobrog prijatelja: „Moje vam suze ne pomažu.“

Zato bih Vam iskreno preporučio da kao Općinska organizacija HDZ-a BiH Ravno podnesete zahtjev Županijskom odboru HDZ-a BiH i Središnjici HDZ-a BiH, uz sve argumente koje ste iznijeli, ali i uz pozivanje na ranije donesene zakone i odluke vezane za Domovinski rat, od Sabora HZHB
Samo se postavlja pitanje kako su takav zakon dopustili zastpnici HDZa kao stožerne političke opcije u Hrvata BiH
Ovim zakonom je narušeno pravo hrvatskih branitelja i zatajena je povijesna istina. Zašto nije korišten mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa?Sve je bilo spremno, ali klupe su ostale prazne: Zašto je otkazana sjednica Predstavničkog doma?
Većina hrvatskih zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH i Domu naroda Federacije BiH dolazi iz redova HDZ-a BiH. Upravo zato hrvatski narod ima pravo tražiti jasno obrazloženje zašto je ovakav zakon prihvaćen.
Znano svima da se status branitelja ostvaruje od 18.9.1991. god.
Tjedni komentar…. Generalski Potez Generala ROJSA “Dolazi Predsjednik Zoran Milanović Na 30 Obljetnicu HVO-a u Mostar | MM Portal
Novi zakon negira organizatore otpora HVO-a BiH i Prve dragovoljce HVO-a a posebno negira HZHB i Predsjednika Matu Bobana… Ravno nije napadnuto, srbo crnogorska četnička vojska nije izvršila agresiju….
Šutnja o tim činjenicama može dovesti do opasnog povijesnog izjednačavanja žrtve i agresora.
Stana Buric(opcinski Odbor HDZ BIH RAVNO) Trazi ocitovanje svih Federalnih Zastupnika koji su glasovali za “Laznu Domovinsku povjest i ocitovanje – BPZ.BA
Zato uvažena Predsjednice Stana Burić utemeljite organizacijski braniteljski odbor i uputite Zahtjev Predsjedništvu HNS-a i svim političkim strankama hrvatskog predznaka jer ovakvim Zakonom legaliziramo Armiju BiH i ljiljane kao temelj obrane B i H
Postoje zakonski okviri i norme, okupite eminentne pravnike (ne ove koji su podržali ovakav Zakon)
Dajte rok do kojeg se ovaj Zakon mora povući… Npr 1.10 2026 kada obilježavamo 35 god. agresije na  Ravno.
Potrebno je zatražiti službeno izvješće, zbog čega nije pokrenut mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa kad su prijedlogom Zakona ugrožena prava hrvatskih branitelja i povijesne činjenice o stvaranju obrane.
Ako se ne poduzmu potrebni koraci, neka razmisle i o moralnoj odgovornosti /ostavci prema onima koji su stvarali obranu hrvatskog naroda.
Mladen Ljubić - Vajta nadmašio pok fra Ivana Ševu u ...

Uz braniteljski pozdrav: čestitamo

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja

Domovini vjerni!
Satnik: Mladen LJubić-Vajta

Continue Reading

KULTURA

Priopcenje predsjednika HDZ-1990 Ilije Cvitanovića “OLUJA-95″je Kraljica Svih bitaka

Published

on

Osuđujem izjavu članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željke Cvijanović kojom pokušava prekrojiti povijesne činjenice i kriminalizirati vojno-redarstvenu operaciju Oluju
Oluja je bila legitimna oslobodilačka operacija Republike Hrvatske, a njezin uspjeh, uz značajan doprinos Hrvatskog vijeća obrane (HVO), bio je presudan za završetak rata u Bosni i Hercegovini i uspostavu mira.


Pozivam nadležne institucije Bosne i Hercegovine da se jasno ograde od ovakvih izjava koje narušavaju međunacionalne odnose, vrijeđaju hrvatske branitelje i pokušavaju iskriviti povijesne činjenice.
Na istini o Domovinskom ratu, ulozi hrvatskih branitelja i Hrvatskog vijeća obrane te dostojanstvu svih koji su branili slobodu nema kompromisa.

Continue Reading

KULTURA

General Zdenko Lucic..VRO Oluja – Dan hrvatskih branitelja.

Published

on

 

Svjedoci vremena pobjede,na kninskoj tvrđavi 05.08.1995. god. Zdenko i Zdravko.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba