Connect with us

KULTURA

Slavkovo hodočašće u Santiago de Compostelu: “Što pješačenje duže traje, to sam u sve boljoj formi”

Published

on

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Petak,  22. rujna 2006.

Saint Remy – Chavanges    (29 km;   6 sati i 30 minuta)

 

 

Domaćica se nije na vrijeme probudila pa prilično kasnim. Krenem tek u 9,15. Put vodi poljem pa uskim cestama. Prolazim kroz mnoga mala sela i vidim crkve sagrađene u istom stilu kao kuća u St. Remyu. U svakom selu i gotovo u svakoj kući ima bar jedan pas, koji najavljuje moj dolazak. A kad se jedan javi, onda se jave svi – jedan po jedan pa svi zajedno. Kakav doček. Kuće su siromašne, pa se pitam što to toliki psi čuvaju.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Sunce grije, ali nije previše vruće jer vjetar je jak. I puše u lice i na trenutke toliko jak, da imam problema s napredovanjem. A diže i prašinu, pa moram zatvarati oči. Srećom promet je slab.

Stižem u Chavanges u 16,15. Nisam uopće umoran, pa pitam domaćicu da li ima pošta u selu. Kaže da ima, ali se vjerojatno zatvara u 17,00 sati. Brzo se tuširam i trčim u postu. Šaljem kući knjige, razglednice i karte koje mi više ne trebaju. Smanjio sam time težinu u torbi za više od jednog kilograma. U pošti nemaju dovoljno malu kutiju pa treba popuniti prazan prostor nečim. Nemam ništa i gospođa mi reče da ja to ostavim kod nje pa će ona kasnije već nešto naći i popuniti prazan prostor u kutiji. Nekoliko ljudi je čekalo red iza mene pa je njih željela uslužiti. Složim se, platim i vraćam u hotel.

 

 

Odlučio sam ošišati kosu ponovno jer je u zadnjih 22 dana već prilično narasla, pa pitam domaćicu ima li frizer u selu. Kaže da ima, ali kad sam joj rekao što želim, reče da ona ima mašinu i ako želim, ona će me ošišati i tako mi uštedjeti novac. Složim se i s tim i ona me ošiša ondje u kavani. Gosti, koji su tu sjedili stalno su joj davali savjete dok je šišala. Rezultat je bio dobar, tj. kosa je bila jako kratka. Što sve neću doživjeti.

Večerao sam u hotelu i bio jedini gost. Kažu da je sezona pri kraju, pa tek vikendom poneki gost dođe u restoran.

Domaćini me zamole da im nešto napišem u knjigu gostiju. Uzimam knjigu i čitam što su sve gosti napisali. Ima ih iz cijele Europe. Najviše Flamanaca, ali nađem i tekst nekog Hrvata, koji je tu bio prošle godine. Piše da mu je hrana čudna, ali da je ipak bilo dobro. Ja napišem da su domaćini jako ljubazni i da bi domaćica trebala otvoriti frizerski salon za hodočasnike.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Idem rano u krevet. Crkveno zvono odzvoni svaki sat, i to dva puta. Stavljam čepove u uši.

Subota,  23. rujna 2006.

Chavanges – La Rothieres   (31 km;  7 sati)

Probudim se u 7 sati i krenem u 8.30. Spavao sam dobro iako me kiša probudila negdje u noći. Jutros je također oblačno i uskoro počne ponovno padati. Obučem kišnu opremu, razapnem kišobran i uživam u šumu kapi kiše na kišobranu. Idem uskim cestama i potpuno sam sâm. Tek ponekad prođe neki auto. Nakon dva sata kiša prestane i sunce se ponovno pojavi.

Kasnije prolazim kroz mala sela. Dvije mi djevojčice u jednome selu dovikuju „Bon courage“, a u jednome drugom selu  tražim vode i dobijem bocu mineralne. Nude mi i jabuka, koje rastu u vrtu.

 

 

Prolazim pored livade na kojoj pasu krave. Čim me ugledaju, trče prema meni i začuđeno me gledaju.

Opet je jako vruće, ali ipak dobro napredujem. Što pješačenje duže traje, to sam u sve boljoj formi. I sve više uživam. Moj se dan svodi na osnovne stvari: jelo, voda, spavanje i pješačenje. Novosti nisam slušao niti čitao otkad sam otišao od kuće. Stresa više nemam. Čak se više i ne brinem hoću li naći prenoćište. Dosad sam svaki dan našao, pa će tako i ubuduće biti. Osjećam se divno. Umoran jesam, ali kad dođem na cilj, tuširam se, legnem na krevet, dignem noge u zrak i nakon desetak minuta umor prođe.

Stižem u La Rothieres oko četiri sata po podne. Konobarica, Nathalie, pokazuje mi sobu. Mala jeste, ali ima sve što umornom pješaku treba. Nakon tuširanja i malo odmora silazim u bar i pijem pivo. Saznajem da selo ima 125 stanovnika. Ima i crkvu iz XII. stoljeća, ali je zatvorena, kao i u prijašnjim selima.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Večeram u hotelu, jer je to jedini restoran u selu i dogovaram se za doručak. Sutra je nedjelja, pa se doručak servira od osam sati nadalje. To mi je kasno, jer me čeka dugačka etapa. Nathalie mi obećava da će pripremiti doručak večeras, a mašinu za kavu će programirati pa ću imati svježu kavu u sedam sati. Još mi napravi dva velika sendviča. Platim sobu i večeru odmah, jer sutra neće biti nikoga na recepciji.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Idem u krevet oko deset.  Poslije dobre večere zalivene dobrim vinom zaspim brzo i spavam kao klada.

Nedjelja,  24. rujna 2006.

La Rothieres – Bar sur Seine   (33 km;  7 sati i 31 minuta)

Dižem se u šest i silazim na doručak u sedam sati. Nathalie je ispunila obećanje. Mašina za kavu upaljena i svježa kava već gotova. Na stolu osim kruha i marmelade košara puna voća. Bravo, Nathalie. Doručkujem brzo, uzmem jabuku i naranču za kasnije pa žurim krenuti. Čeka me danas dosad najduža etapa.

 

 

Izlazim iz hotela u 7,30. Cesta je prazna. Znam da moram ići širokom cestom oko dva kilometra, ali eto srećom još nema prometa.

Na sporednoj cesti, kojom sam kasnije krenuo, također nije bilo puno auta. Svježe je pa dobro napredujem. Prolazim kroza sela i primijetim da im pločnici nisu asfaltirani nego posuti šljunkom. Nezgodno je po njima hodati pa najčešće idem cestom. U svakom selu crkva.

Vrijeme se stalno mijenja, sad kiša sad sunce pa moram često mijenjati odjeću. Gubim tako prilično vremena, pa se ne zaustavljam pojesti sendvič, nego ga jedem u hodu. Popodne je promet puno gušći i auti prskaju nakupljenu vodu s ceste.

 

 

Ugledam kućicu pored ceste i učini mi se da veliko drvo raste kroz nju. Prođem s druge strane i vidim da je to optička varka.

Što od buke automobila, što od monotonije puta, prilično sam umoran. Prešao sam već 30 kilometara, a gradića u kojem trebam prenoćiti još nema. Cesta silazi krivudajući kroz šumu. Okolo čujem pucnjeve. Valjda su lovci. Nešto oni puno pucaju, pomislim. Šumi nikad kraja. Uključujem GPS želeći vidjeti koliko još ima do cilja i “Žaklina” mi kaže da se okrenem nazad. Probam malo kasnije i opet isto kaže. Kažem joj ako ne prestane pričati gluposti, da ću je baciti u jarak. Ili se uplašila, ili je bilo zato što krošnje drveća više nisu prekrivale cestu, “Žaklina” mi reče da imam još 2 kilometra do cilja. I zaista uskoro izađem iz šume i ugledam gradić. “Žaklina” me vodi do ulice gdje se nalazi hotel, ali nemam broja. Pitam prolaznika i reče mi da je na kraju ulice, udaljen oko 1,5 km. Dakle, izvan grada.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Dolazim u hotel oko četiri sata, prilično umoran, na vrijeme prije nego zatvore vrata u pet sati. Nedjelja je pa su restoran i bar zatvoreni. Brzo se tuširam i idem u bar popiti piće prije nego zatvore. Imam vremena popiti jedno pivo.

Vraćam se u sobu i perem rublje. Grijanje ne radi, a prozor se ne da otvoriti pa palim veliki ventilator i stavljam rublje ispred njega na naslon stolice. Nadam se da će se osušiti do sutra ujutro. Pokušavam rezervirati prenoćište i opet isti problemi. Berba grožđa, pa su sve sobe  zauzete. Okrećem posljednji broj telefona i kažem gospođi da imam vreću za spavanje i da mi je dovoljno imati krov nad glavom. Kaže da jedino što ima slobodno, jest hangar s betonskim podom. „Ma, odlično“, velim joj.

 

 

Malo se odmorim pa pođem u grad. Prolazim pored ogromne crkve, ali i ona je zatvorena.

Tražim neku ustanovu gdje bih dobio pečat, ali sve je zatvoreno. Primijetim dva policajca kako prave alkotest pa ih pitam imaju li pečat žandarmerije. Nemaju tu, ali ako pričekam, povest će me u ured i udariti mi pečat na putovnicu. Pričekam desetak minuta i pođem s policajcima u njihov ured. Udare mi pečat, malo popričamo i još mi objasne gdje mogu naći otvoren restoran. Srećom, jer su nedjeljom navečer gotovo svi zatvoreni.

Vraćam se u hotel i idem odmah spavati, jer sam, čini mi se, jedini gost u hotelu. Malo kasnije nestane struje, pa se moj ventilator ugasi, što znači da se rublje neće osušiti. Struja se poslije vratila, ali nisam više uključivao ventilator.

Slavko Jurčević

Nastavlja se…

Continue Reading

KULTURA

MILJENKA KOSTRO..DOBRO JUTRO UZ PJESMU I FOTKU S DOGAĐAJA ŽIVA KNJIŽNICA

Published

on

 

MENI JE OVU PJESMU POTPISATI
U prozirne pakete
misli i osjećaji ušuškani
i okuse i mirise stvarnosti čuvaju
dok čvrst kamen neumorno udiše vrijeme
tijelo sve opuštenije
više ne stane u stare Levisice
prostori duha ne bi trebali biti tijesni
kad ispred divljine zastaje dah
proturječja lunjaju umnožena
pucaju zrelih naranči prenapete grudi
a duša postaje dnevni i noćni boravak
gledam, nadmen oblak za jezerom luta
odjek djetinjstva i ptičji cvrkut
na vjetrometini razapeti
u vazi uvele crvene ruže
još mirišu
pada noć
a meni je ovu pjesmu potpisati
i ono zericu svoga ja uspavati
Miljenka Koštro

Continue Reading

KULTURA

Kad ti ponos ne dozvoli a stradas

Published

on

“Jadna konobarica odbila je da ponizi starijeg muškarca, a tada je unutra ušao njegov sin — milijarder i generalni direktor — i zatvorio ceo restoran

Noć u kojoj je Lily Carter izgubila posao počela je od činije supe od piletine, pohabanog braon kaputa i žene koja je nosila dijamantsku narukvicu vredniju nego što je Lily zaradila za tri godine.

— Izvinite — prosiktala je žena, pokazujući rukom preko sale. — Zašto taj čovek sedi tamo?

Lily je pogledala u pravcu njenog prsta ka stolu dvanaest.

Stariji muškarac sedeo je sam pod mesinganom visećom lampom i jeo polako. Seda kosa bila mu je potrebna podšišavanja. Braon vuneni kaput bio je pohaban na manžetnama, a jedna cipela je sa strane imala plitku pukotinu. Izgledao je bolno neumesno među belim stolnjacima, kristalnim čašama i uglačanim orahovim zidovima The Meridian Room, jednog od najekskluzivnijih restorana u Chicago.

Ali je ušao na glavna vrata kao i svaki drugi klijent.

Čekao je.

Ljubazno je zamolio za sto.

I platio je svoju supu.

Lily se okrenula nazad ka ženi.

— Sto dvanaest je bio slobodan kada je došao, gospođo.

Ženine usne su se stisnule.

— Moj muž prima investitore. Potrebna nam je ovaj deo sale.

— Imamo četiri slobodna stola pored prozora. Mogu da ih spojim.

— Ne želim stolove pored prozora.

Zvala se Vanessa Price.

Lily je to znala jer je svaki menadžer u zgradi paničio otkako se popodne njena rezervacija pojavila u sistemu.

Vanessin otac, Charles Price, bio je viši direktor u Calder Hospitality Group, kompaniji koja je posedovala The Meridian Room i sedamnaest luksuznih hotela širom Srednjeg zapada.

Vanessa je savršeno dobro znala šta njeno prezime može da postigne.

— Dakle, premestite ga — rekla je.

Stariji muškarac je sve čuo.

Spustio je kašiku.

— U redu, mlada damo — rekao je tiho. — Mogu da završim negde drugde.

Lily ga je pogledala.

Nešto u rezignaciji njegovog glasa dirnulo ju je više od Vanessine arogancije.

Starac nije bio postiđen što ga je neko uvredio.

Bio je postiđen jer je očigledno doživljavao to dovoljno često da bi verovao da treba da olakša život osobi koja ga vređa.

— Ne, gospodine — rekla je Lily. — Ne morate da se pomerate.

U sali je nastala čudna tišina.

Vanessa se kratko nasmejala.

— Izvinite?

— Došao je prvi. Naručio je večeru. Ima puno pravo da je dovrši.

Vanessa je pogledala Lilynu crnu uniformu i jeftine cipele.

— Valjda znate ko sam ja?

— Da, gospođo.

— I dalje se prepirete sa mnom?

— Ne prepirem se. Objašnjavam da ne mogu da uklonim drugog klijenta zato što se vama ne sviđa kako izgleda.

Kelner blizu kuhinje prestao je da polira čašu.

Drugi radnik tiho je nestao iza vrata za osoblje, nesumnjivo u potrazi za menadžerom.

Vanessa se nagnula bliže.

— Imate li pojma koliko naš sto večeras troši?

Lily je znala.

Više od dvanaest hiljada dolara ne računajući vino.

Njen menadžer je ponovio taj broj šest puta.

— Ne — rekla je Lily. — Ali znam da njegova supa košta osamnaest dolara.

Stariji muškarac je podigao pogled.

Po prvi put u njegovim očima pojavilo se veselje.

Vanessino lice se ukočilo.

— Šta to treba da znači?

— To znači da je cena u njegovom meniju ista kao u vašem.

— Imate oštar jezik za konobaricu.

— A on je i dalje klijent.

Vanessa je tiho, sa nevericom ispustila smeh.

— Ljudi kao on ne bi trebalo da mogu da se motaju po ovakvim mestima samo zato što mogu da priušte jednu činiju supe.

To je bio trenutak kada je Lily prestala da brine o svom poslu.

Provela je osamnaest meseci učeći tačno koliko posao može biti krhak.

Znala je kako izgledaju nalozi za iseljenje.

Znala je koliko konzervi supe može da se kupi za dvadeset dolara.

Znala je šta se dešava kada vaš muž izgubi poslovnu karijeru preko noći, a pola ljudi koje ste nekada zvali prijateljima prestane da vam odgovara na telefonske pozive.

Znala je strah.

Ali znala je i stid.

I odbila je da nosi tuđi.

— Gospođo — rekla je Lily tiho — moraću da vas zamolim da ne vređate drugog gosta.

Vanessa je trepnula.

— Molite mene?

— Da.

Iza Lily se začuo eksplozivan glas.

— Lily!

Menadžer Greg Holloway je dojurio kroz salu.

Izgledao je kao da mu je neko rekao da zgrada gori.

— Moram da razgovaram sa vama. Odmah.

— Gospodine Holloway…

— Odmah.

Vanessa je ukrstila ruke.

— Želim da bude otpuštena.

Stariji muškarac je odgurnuo stolicu.

— Molim vas — rekao je. — Ne kažnjavajte je zbog mene.

Greg ga je jedva pogledao.

— Gospodine, uz svo poštovanje, ovo je kadrovsko pitanje.

— Ne — rekla je Lily.

Greg se okrenuo.

— Šta?

— Postalo je pitanje klijenta kada smo zamolili gosta koji plaća da izađe jer se drugom gostu učinilo da izgleda siromašno.

Crvenilo je popelo Gregov vrat.

— Skini kecelju.

Lily se ukočila.

Oko nje su konobari zurili u pod.

Barmen je odjednom našao nešto fascinantno ispod šanka.

— Greg.

— Skini je.

— Otpuštaš me?

— Stavljam te na suspenziju. Sa trenutnim dejstvom, do revizije.

Vanessa se nasmešila.

Taj osmeh je boleo više od suspenzije.

Ne zato što je Lily bilo stalo do toga šta Vanessa misli.

Zato što će sutra ujutru stanodavac Lily i dalje očekivati kiriju.

Zato što je njen muž, Mason, poslao trideset sedam prijava za posao u toku tri meseca i dobio dva poziva na razgovor za posao.

Zato što je na njihovom tekućem računu bilo 312 dolara.

Lily je odvezala kecelju.

Ruke su joj zadrhtale jednom.

Presavila ju je pažljivo.

Stariji muškarac ju je gledao.

„Kako se zoveš?” – upitao je.

Greg je uzdahnuo.

„Gospodine.”

„Njeno ime.”

Lily je progutala pljuvačku.

„Lily Carter.”

Stariji muškarac je klimnuo glavom.

„Žao mi je, Lily.”

Pogledala ga je pravo u oči.

„To se nije dogodilo zbog vas.”

„Pa zašto je do toga došlo?””
Deo 2 i potpuni završetak: Napišite “DA”, ostavite “SVIĐA MI SE” i PODELITE, kako bismo mogli da objavimo celu priču direktno ispod ovog komentara. Hvala vam puno! ❤️

Continue Reading

KULTURA

Igor Balukcic HDZ-1990 podpresjednik Republike Srpske iz reda Hrvatskog naroda(cestitamo bpz.ba)

Published

on

NAPREDAK POČINJE SADA!
Utvrđeni su rezultati Općih izbora u Bosni i Hercegovini 2026. godine, prema kojima sam osvojio mandat za potpredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda sa 3.547 glasova, što je u konačnici 638 glasova više od drugoplasiranog kandidata.

Put do ovog trenutka nije bio lak, bilo je tu jako puno borbe, odricanja, noći provedenih za volanom i sličnih situacija koje su bile nužne kako bismo došli do ovog nevjerojatno važnog rezultata.

Hvala mojoj obitelji, prijateljima i svima onima koji su bili uz mene i vjerovali u mene, i onda kada mi je trebala podrška za mandat u Skupštini grada Teslića, a naročito sada.

Dali ste mi snagu da ustrajem, moje je sada da se svom narodu djelima odužim.

Na funkciju potpredsjednika Republike Srpske ne dolazim da ponavljam ustaljenu praksu mojih prethodnika, da podilazim bilo kome ili obećavam čuda. Odluke ću donositi samostalno i u korist svog naroda, kojemu će vrata mog ureda uvijek biti otvorena.

Dosta je politike bez učinka, sada je vrijeme za rezultate!

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba