I POSLIJE TEBE OPET TI

Bio jedan cudan par.On markantan,tajnovitog pogleda koji je u njoj budio taj avanturisticki duh da se upusti da dokuci sve njegove skrivene i potisnute dijelove.Kad god bi ga pogledala imao bi onaj cudni pogled kao da joj zeli nesto reci.Ukoliko bi se kojim slucajem otvorio smatrao bi sebe slabim,jer odgoj i kuca u kojoj je rastao naucili su ga da se muskarcem samo smatra onaj koji stisne zube i kroz gura ne pitajuci kada je dosta.A ona sa druge strane zena ratnica…ratovala bi sa svakim tko bi ga pogresno pogledao.Nisu to bili glasni ratovi.Ti ratovi su se odvijali unutar nje.Nemocna da dopre do njega,a toliko jaka da osvoji cijeli svijet.Ona je imala posebnu harismu.Gdje god bi se pojavila osjetila bi se neka cudna energija.Nije bila osobito lijepa,imala je nesto neobjasnjivo u sebi sto je plijenilo paznju drugih,ali sebi je tada bila najljepsa.Zena je posebno seksipilna muskarcima kada ima svoj stav.U nju su bile mnoge oci uperene,
,a njene oci su samo trazile jedne.Te smedje okice.Kada bi se nasmijao imale bi takav sjaj.U njima se osjetio mir.Ni ona,a ni on nisu tome tada toliko pridavali paznje.Ona je bila premlada za nesto ozbiljno.Zivot ih je razdvojio svatko je morao poci svojim putem.On je imao dom,zenu i djecu.Ona fakultet…Svako je imao taj neki svoj svijet.Ostali su raja.Prihvatili su zivot kao da tako mora biti.Kontakt se izgubio bas onako kako je to i bilo napisano.Niko nikome nije smetao.Dok jedne veceri nije stigla poruka.Nesto mu je bas ona od svih zena jedina bila kojoj je mogao reci to sto ga je tada mucilo.Izasli su na kafu,ne sluteci da bi se ljubav mogla ponovno roditi.Pricao joj je o zeni sa suznim ocima.Razvod je tada bio neminovan za njih.Pogledala ga je tada i rekla mu da pokusa spasiti sve.Da nije kasno za izvinjenje.Dala mu je savijet kako da svoju zenu ponovno osvoji,ali on je tada bio ubijedjen da je kraj neminovan.Pozdravise se oni i opet otidjose svako na svoju stranu.Ona uplasena od cinjenice kada je njemu brak propao sta ce tek sa njenim sutra brakom biti.Smatrala je ona njega stamenim i cvrstim tada.Prolazili su mjeseci oni su se s vremena samo kao raja culi.Sve bi na tome ostalo.Zatim su poruke bile ucestalije cinilo se kao da je zavodi.Ona nije zeljela nista sa njim da ima sve dok se to ne rijesi izmedju njih.On sa druge strane ubijedjen da je zaljubljen krenuo je u bitku da je ponovno osvoji.Osvojio je on nju i zeleo je da njihova ljubav bude javna,ali ona nije htjela sve dok ne bude vidjela papire od razvoda.Vidjali su se kad god bi se za to ukazala prilika…Zatim je nastala tisina.Mobitel bi postao nedostupan,a njegovo prisustvo sve rjedje.Ostavio ju je.Udade se ona i objavi slike svoje stize joj poruka u kojoj je pisalo.I TI POZURILA.Suznih ociju ju je procitala i zavrsila bolno poglavlje svog zivota.On je dobio u medjuvremenu jos jednog sina.Njegova masta je bila bujna,jer je imao zamisao da jednim dupetom sjedi na dvije stolice dok je ona bila odlucna da sve to pusti.Zivot ih je uvijek iznova i iznova vracao jedno drugom.Kao da su jedno drugom imali jos dosta toga za reci,a nije im se dalo.Zivot ce vas uvijek i iznova dovoditi u situacije i pred ljude koji su vas slomili,kako bi vas uvijek i iznova podsjetio da ste jos uvijek ista budala,samo u malo starijem izdanju.Zasto vas zivot uvijek i iznova vraca da se sa jednom osobom srecete uvijek i iznova.Postoje u mozgu kodovi koji ostanu duboko u nama i ti kodovi se desifruju onog trenutka kada mozak dobije signal.To je nesto sto ostane duboko u nama urezano.Nekome to bude parfem,nekome to bude izgovorena rijec,neki sitni gest.Mozak pamti trenutke u kojima smo uzivali i sretni bili.Taj osjecaj ti ne mogu nadoknaditi druge osobe,jer se u tebi samo tada aktiviralo.Zato imate ljude koji se uvijek i iznova jedno drugom vracaju.Oni to ne mogu odmah prepoznati da su im se tada duse srele.Sudbine ljudske pisu posebne price,ali ono sto je najvaznije da neke price nikada ne zavrse…i poslije tebe opet ti…

Zoran Milanović ponovno igra svoju omiljenu igru u kojoj istovremeno želi sjediti u elitnom zapadnom klubu i glumiti neshvaćenog suverenističkog proroka. Njegova najnovija dosjetka sa sastanka s američkim generalom Grynkewichem – da je „Hrvatska solidarna, ali i štiti svoje interese“ – vrhunac je tog njegovog političkog oportunizma. Na domaćem terenu to neukom oku možda zvuči hrabro i državnički, ali u Bruxellesu i Washingtonu takva politika „malo unutra, malo vani“ ostavlja opasan trag nepouzdanosti.

Hrvatska je krvlju u Domovinskom ratu izborila pravo da bude za stolom gdje se donose odluke, a ne na meniju. Članstvo u NATO-u nije švedski stol s kojeg ćemo uzimati samo sigurnosne garancije kada nam to odgovara, a bježati od solidarnosti i preuzimanja odgovornosti kada zagusti, proglašavajući to „tuđim ratovima“. Ponašati se deklarativno saveznički, a u praksi opstruirati zajedničke obrambene napore, nije nikakva mudra zaštita nacionalnih interesa. To je izbjegavanje povijesne odgovornosti.

Milanovićevo uporno guranje glave u pijesak i teza da se mi moramo baviti isključivo svojim dvorištem i jugoistokom Europe pokazuje potpuno nerazumijevanje moderne geopolitike. Dok se lome globalne sfere utjecaja, pasivnost i soliranje malih država ne doživljavaju se kao mudrost, nego kao slabost i nedostatak kralježnice. Umjesto da Hrvatsku profilira kao čvrst i predvidljiv stup zapadne arhitekture, predsjednik nas svojom retorikom gura na marginu, u izolaciju gdje gubimo svaku pregovaračku moć.

Cijela ova predstava, naravno, nije skrojena za uši NATO-ovih generala, već isključivo za domaće biračko tijelo. Milanović beskrupulozno eksploatira prirodni strah građana od sukoba kako bi gradio vlastiti rejting i glumio jedinog „zaštitnika naroda“. No, ozbiljna država ne vodi vanjsku politiku na temelju populističkih parola i dnevnih anketa. Državnik mora imati viziju i hrabrost donositi teške odluke u sudbonosnim vremenima, a ne jeftinim populizmom ugrožavati dugoročni međunarodni položaj vlastite zemlje.

Emanuel Macron, francuski predsjednik u govoru pred dvadeset predsjednika vlada i predsjednika država, koji su se odazvali njegovom pozivu na proslavu francuskog nacionalnog praznika, žestoko najavljuje spremanje Francuske za “obranu svoje slobode” ističući spremnost “braniti slobodu ako treba i po cijenu krvi”.

Takav govor u situaciji kad Francuska baš ni po jednom, čak i totalno nategnutom elementu izvanjske ugroze ili neposredne prijetnje nije u opasnosti, može izgledati kao sumanuta projekcija poremećene osobe ili očajnika koji po cijenu krvi, naravno tuđe, a ne svoje, mora odraditi neke preuzete zadaće, a može izgledati i kao iznimno opasan plan pripreme nacije na nešto što se planira izazvati, samo s posljedicama za narode čiji predsjednici i premijeri stoje uz njega a da to ničim nisu izazvali ili tražili.

Je li se s tim govorom Macron predstavio novim vođom Europe, jesu li ga potvrdili predstavnici europskih država, koji su očito znali u kakav ambijdnt i planski okvor dolaze i formalno uvlače svoje nacije?

Sve izgleda tako, koliko god po svemu izgledalo karikaturalno, pa i perverzno.

Ako tu Macronovu poruku dovedemo u logičan niz prethodnih službenih najava njegove Vlade i uputa francuskim bolnicama da budu spremne zbrinuti pola milijuna ranjenika i stradalnika, zatim sve retrospektivno povežemo s bezbrojnim javno dostupnim dokazima usprkos goleme kontrole europske javnosti, o ulozi prvenstveno Velike Britanije kao sukreatora i operativnog izvođaĉa, uz potporu Obamine, zatim Bidenove Amerike, te Francuske, u pripremi rata s Rusijom izravnim utjecajem na razvoj provokativnog potencijala na ruskim granicama u Ukrajini, od događaja na Majdanu, zatim silovitoga stvaranja ratne histerije u Europi i otvorenoga huškanja Ukrajine preko postavljenog satelita Zelenskog, onda te riječi zvuče vrlo, vrlo zloćudno.

Posebnu zloćudnost tim riječima daje forma pod kojom se okupilo dvadeset država, potpuno nelegalni ratnohuškački savez koji su na antiruskoj ratnoj histeriji i licemjernoj borbi za Ukrajinu ustanovili Macron i Starmer, potpuno posrnuli političari, prvi s najnižom potporom francuskog naroda u povijesti istraživanja javnog mnijenja, drugi iz istih razloga podnio ostavku, a treći, otužni trabant Merz na čelu vlade desetljećima nakon 1945. politički ponižene i iskompleksirane Njemačke, koga više u Njemačkoj, čak i u njegovoj formalnoj vladi nitko ništa ne pita.

Macron je isključivo govorio o Savezu voljnih, isticao pripreme toga Saveza za “obranu naših interesa u Ukrajini”, najavio zajedničke vojne vježbe Saveza i naravno, snažno istaknuo da nije Francuska sama, da su tu saveznici u Savezu kojemu je Francuska utemeljitelj.

O kakvim to ratovima i o čijoj krvi govori čovjek koji predsjednikovanja Francuskom završava na sraman način, silujući elementarna demokratska načela već dvije godine s rezultatima parlamentarnih izbora, osmišljavajući inženjering, prvo sudske eliminacije Marine LePen, a nakon što je sa svojom posrnulom oligarhijom suočen sa sigurnom pobjedom Jordana Bardella, koji mjenja LePen, traže slamku spasa u otvaranju mogućnosti kandidature LePenovoj, raĉunajući na ranjivost stereotipa o LePenovima sustavno stvaranog nekoliko desetljeća.

O čijoj krvi govore potpuno nacionalno posrnuli premijeri Velike Britanije i Njemačke, s državana, društvima i ekonomijama u strmoglavom urušavanju na nizu ključnih elemenata, otkud im i na temelju čega pravo pozivati europske države i nacije da baš njih i njihovu političku viziju slijede?

Je li dovoljno baš sve katastrofalno što su ti ljudi, ali i njihovi neposredni prethodnici u Londonu i Berlinu, te u Washingtonu prije prvoga Trumpovoga mandata i između njegovoga drugoga dolaska na čelo SAD-a, nastaviti pripisivati i pokrivati Putinom i ruskim osvajačkim namjerama, usprkos tome što svatko zdravog razuma vidi da Putin ne može ni uz goleme napore ostvariti minimum imperijalnih namjera u Ukrajini, ali ni da njegovu Rusiju, ni uz silne štete svojim nacijama i ekonomijama te uz ogromne ukrajinske žrtve, ne mogu poraziti spomenuti utemeljitelji ratnohuškačkog Saveza voljnih.

Kome i zašto treba ratna atmosfera u Europi, je li to Rusija, je li to Putin ili se pod krinkom Putinove agresije na Ukrajinu, upravo Ukrajina koristi kao mamac za izazivanje kataklizme po nekoj izopačenoj viziji i namjeri skupine oko Macrona, utoliko opasnijih ljudi, ukoliko realno djeluju i pokazuju svime što jesu, da su već postali simboli najružnijega urušavanja politike i predstavljanja u europskoj suvremenoj povijesti?
Smije li netko zdrava razuma, slušajući ove Macronove riječi pristajati na sintagmu da je taj čovjek i ono što on govori i predstavlja – prava strana povijesti?

Ne bi smio nitko.

Macron i Savez voljnih su – antipovijest.

Dolazak Donalda Trumpa po drugi put na čelo SAD i težak poraz američke ljevice i ultraljevice pod krinkom Demokrata je silno utjecao na potpuno ogoljavanje spomenute europske trojke, prije svih Francuske, ali i prateće birokracije u EU. Jasno je kao dan da svjedočimo sukobu dva potpuno isključiva i neprijateljska koncepta, Trumpovog pragmatičnog, konzervativnog s tradicionalnim vrijednostima i svijetom nacionalnih suvereniteta i država, nasuprot potpuno izopačenog globalističko ultraljevičarskog koncepta svijeta koga se s razlogom smatra poretkom Davosa i potpunog reseta svih temeljnih postulata kršćanske civilizacije s nus refleksijama na cijeli svijet.

Europa nakon teških previranja s početka XX. stoljeća, rekonstrukcije i propasti carstava i geopolitičke moći, zatim prvoga rata, međuratnoga razdoblja otrovnog europskog mira i poretka koji je izrodio komunizam i nacionalsocijalizam, zatim eskalirao u drugom ratu, nikada nije bila u opasnijoj situaciji kao danas, prvenstveno zato što i dalje na sudbinu naroda Europe presudno utječu potpuno posrnule osobe i oligarhije država koje su bile nositelji i pokretači doslovno svake kataklizme i ugroze europskih naroda do sada.

Eskalacija koju zagovara Macron i njegovo društvo i koju potiču preko dezorjentiranog i beskrupuloznog satelitskog klauna Zelenskog od koga su napravili maskotu a njegovom narodu osigurali status ogledne žrtve potrebne za proizvodnju straha i golemih količina patetike za magarčenje svojih naroda, uz nužno strašilo Putina, nije fantastika ili naklapanje, to je realnost koju gledamo.

I kojoj se zbog nametnutog straha od etiketiranja rusofilstvom ili Putinistom, ljudi ne usude suprotstaviti, iako vide kompletnu perverziju, svjedoče joj godinama, svakodndvno su izloženi otvorenim lažima i ruganju u zdrav mozak.

Što predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković radi u Savezu voljnih Macrona, Starmera i Merza?

Je li Plenkovićeva histerija danima uoči skupa u Parizu o nužnosti spremanja HV pod noge vođama Saveza voljnih, nakon što je predsjednik Republike Milanović ispravno zaključio i objavio da se radi o opasnom pokušaju potpuno nelegalne redefinicije NATO saveza i kompletne političke slike Europe spriječavajući slanje vojske, morala biti signal Hrvatskoj da nas se odavno paradiranjem o Ukrajini i “pravoj strani povijesti”, uvlači u opasne planove i da je konačan trenutak za otriježnjenje i odbacivanje macronizma u Hrvatskoj?

Tko je imao ikakvih iluzija i ostao usprkos razumu u okovima stereotipa o “rusofilu” Milanoviću i “europejisti” Plenkoviću, “njihovom” i “našem” nakon Macronovih riječi i gledajući taj opasni skup morao bi progledati.

Ti ljudi s tim što rade i s tim što otvoreno zagovaraju ne nude ništa izuzev propasti.

Hrvatska na taj sotonski žrtvenik ne smije nuditi svoju krv, neka Macron i oni koji u tome vide svoj put nude krv svojih naroda.

Mi smo svoju krv prolijevali nasuprot njih do sada uvijek kroz prošlost, a zadnja se još nije ni osušila ili isprala.