Saint Remy – Chavanges (29 km; 6 sati i 30 minuta)
Domaćica se nije na vrijeme probudila pa prilično kasnim. Krenem tek u 9,15. Put vodi poljem pa uskim cestama. Prolazim kroz mnoga mala sela i vidim crkve sagrađene u istom stilu kao kuća u St. Remyu. U svakom selu i gotovo u svakoj kući ima bar jedan pas, koji najavljuje moj dolazak. A kad se jedan javi, onda se jave svi – jedan po jedan pa svi zajedno. Kakav doček. Kuće su siromašne, pa se pitam što to toliki psi čuvaju.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Sunce grije, ali nije previše vruće jer vjetar je jak. I puše u lice i na trenutke toliko jak, da imam problema s napredovanjem. A diže i prašinu, pa moram zatvarati oči. Srećom promet je slab.
Stižem u Chavanges u 16,15. Nisam uopće umoran, pa pitam domaćicu da li ima pošta u selu. Kaže da ima, ali se vjerojatno zatvara u 17,00 sati. Brzo se tuširam i trčim u postu. Šaljem kući knjige, razglednice i karte koje mi više ne trebaju. Smanjio sam time težinu u torbi za više od jednog kilograma. U pošti nemaju dovoljno malu kutiju pa treba popuniti prazan prostor nečim. Nemam ništa i gospođa mi reče da ja to ostavim kod nje pa će ona kasnije već nešto naći i popuniti prazan prostor u kutiji. Nekoliko ljudi je čekalo red iza mene pa je njih željela uslužiti. Složim se, platim i vraćam u hotel.
Odlučio sam ošišati kosu ponovno jer je u zadnjih 22 dana već prilično narasla, pa pitam domaćicu ima li frizer u selu. Kaže da ima, ali kad sam joj rekao što želim, reče da ona ima mašinu i ako želim, ona će me ošišati i tako mi uštedjeti novac. Složim se i s tim i ona me ošiša ondje u kavani. Gosti, koji su tu sjedili stalno su joj davali savjete dok je šišala. Rezultat je bio dobar, tj. kosa je bila jako kratka. Što sve neću doživjeti.
Večerao sam u hotelu i bio jedini gost. Kažu da je sezona pri kraju, pa tek vikendom poneki gost dođe u restoran.
Domaćini me zamole da im nešto napišem u knjigu gostiju. Uzimam knjigu i čitam što su sve gosti napisali. Ima ih iz cijele Europe. Najviše Flamanaca, ali nađem i tekst nekog Hrvata, koji je tu bio prošle godine. Piše da mu je hrana čudna, ali da je ipak bilo dobro. Ja napišem da su domaćini jako ljubazni i da bi domaćica trebala otvoriti frizerski salon za hodočasnike.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Idem rano u krevet. Crkveno zvono odzvoni svaki sat, i to dva puta. Stavljam čepove u uši.
Subota, 23. rujna 2006.
Chavanges – La Rothieres (31 km; 7 sati)
Probudim se u 7 sati i krenem u 8.30. Spavao sam dobro iako me kiša probudila negdje u noći. Jutros je također oblačno i uskoro počne ponovno padati. Obučem kišnu opremu, razapnem kišobran i uživam u šumu kapi kiše na kišobranu. Idem uskim cestama i potpuno sam sâm. Tek ponekad prođe neki auto. Nakon dva sata kiša prestane i sunce se ponovno pojavi.
Kasnije prolazim kroz mala sela. Dvije mi djevojčice u jednome selu dovikuju „Bon courage“, a u jednome drugom selu tražim vode i dobijem bocu mineralne. Nude mi i jabuka, koje rastu u vrtu.
Prolazim pored livade na kojoj pasu krave. Čim me ugledaju, trče prema meni i začuđeno me gledaju.
Opet je jako vruće, ali ipak dobro napredujem. Što pješačenje duže traje, to sam u sve boljoj formi. I sve više uživam. Moj se dan svodi na osnovne stvari: jelo, voda, spavanje i pješačenje. Novosti nisam slušao niti čitao otkad sam otišao od kuće. Stresa više nemam. Čak se više i ne brinem hoću li naći prenoćište. Dosad sam svaki dan našao, pa će tako i ubuduće biti. Osjećam se divno. Umoran jesam, ali kad dođem na cilj, tuširam se, legnem na krevet, dignem noge u zrak i nakon desetak minuta umor prođe.
Stižem u La Rothieres oko četiri sata po podne. Konobarica, Nathalie, pokazuje mi sobu. Mala jeste, ali ima sve što umornom pješaku treba. Nakon tuširanja i malo odmora silazim u bar i pijem pivo. Saznajem da selo ima 125 stanovnika. Ima i crkvu iz XII. stoljeća, ali je zatvorena, kao i u prijašnjim selima.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Večeram u hotelu, jer je to jedini restoran u selu i dogovaram se za doručak. Sutra je nedjelja, pa se doručak servira od osam sati nadalje. To mi je kasno, jer me čeka dugačka etapa. Nathalie mi obećava da će pripremiti doručak večeras, a mašinu za kavu će programirati pa ću imati svježu kavu u sedam sati. Još mi napravi dva velika sendviča. Platim sobu i večeru odmah, jer sutra neće biti nikoga na recepciji.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Idem u krevet oko deset. Poslije dobre večere zalivene dobrim vinom zaspim brzo i spavam kao klada.
Nedjelja, 24. rujna 2006.
La Rothieres – Bar sur Seine (33 km; 7 sati i 31 minuta)
Dižem se u šest i silazim na doručak u sedam sati. Nathalie je ispunila obećanje. Mašina za kavu upaljena i svježa kava već gotova. Na stolu osim kruha i marmelade košara puna voća. Bravo, Nathalie. Doručkujem brzo, uzmem jabuku i naranču za kasnije pa žurim krenuti. Čeka me danas dosad najduža etapa.
Izlazim iz hotela u 7,30. Cesta je prazna. Znam da moram ići širokom cestom oko dva kilometra, ali eto srećom još nema prometa.
Na sporednoj cesti, kojom sam kasnije krenuo, također nije bilo puno auta. Svježe je pa dobro napredujem. Prolazim kroza sela i primijetim da im pločnici nisu asfaltirani nego posuti šljunkom. Nezgodno je po njima hodati pa najčešće idem cestom. U svakom selu crkva.
Vrijeme se stalno mijenja, sad kiša sad sunce pa moram često mijenjati odjeću. Gubim tako prilično vremena, pa se ne zaustavljam pojesti sendvič, nego ga jedem u hodu. Popodne je promet puno gušći i auti prskaju nakupljenu vodu s ceste.
Ugledam kućicu pored ceste i učini mi se da veliko drvo raste kroz nju. Prođem s druge strane i vidim da je to optička varka.
Što od buke automobila, što od monotonije puta, prilično sam umoran. Prešao sam već 30 kilometara, a gradića u kojem trebam prenoćiti još nema. Cesta silazi krivudajući kroz šumu. Okolo čujem pucnjeve. Valjda su lovci. Nešto oni puno pucaju, pomislim. Šumi nikad kraja. Uključujem GPS želeći vidjeti koliko još ima do cilja i “Žaklina” mi kaže da se okrenem nazad. Probam malo kasnije i opet isto kaže. Kažem joj ako ne prestane pričati gluposti, da ću je baciti u jarak. Ili se uplašila, ili je bilo zato što krošnje drveća više nisu prekrivale cestu, “Žaklina” mi reče da imam još 2 kilometra do cilja. I zaista uskoro izađem iz šume i ugledam gradić. “Žaklina” me vodi do ulice gdje se nalazi hotel, ali nemam broja. Pitam prolaznika i reče mi da je na kraju ulice, udaljen oko 1,5 km. Dakle, izvan grada.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Dolazim u hotel oko četiri sata, prilično umoran, na vrijeme prije nego zatvore vrata u pet sati. Nedjelja je pa su restoran i bar zatvoreni. Brzo se tuširam i idem u bar popiti piće prije nego zatvore. Imam vremena popiti jedno pivo.
Vraćam se u sobu i perem rublje. Grijanje ne radi, a prozor se ne da otvoriti pa palim veliki ventilator i stavljam rublje ispred njega na naslon stolice. Nadam se da će se osušiti do sutra ujutro. Pokušavam rezervirati prenoćište i opet isti problemi. Berba grožđa, pa su sve sobe zauzete. Okrećem posljednji broj telefona i kažem gospođi da imam vreću za spavanje i da mi je dovoljno imati krov nad glavom. Kaže da jedino što ima slobodno, jest hangar s betonskim podom. „Ma, odlično“, velim joj.
Malo se odmorim pa pođem u grad. Prolazim pored ogromne crkve, ali i ona je zatvorena.
Tražim neku ustanovu gdje bih dobio pečat, ali sve je zatvoreno. Primijetim dva policajca kako prave alkotest pa ih pitam imaju li pečat žandarmerije. Nemaju tu, ali ako pričekam, povest će me u ured i udariti mi pečat na putovnicu. Pričekam desetak minuta i pođem s policajcima u njihov ured. Udare mi pečat, malo popričamo i još mi objasne gdje mogu naći otvoren restoran. Srećom, jer su nedjeljom navečer gotovo svi zatvoreni.
Vraćam se u hotel i idem odmah spavati, jer sam, čini mi se, jedini gost u hotelu. Malo kasnije nestane struje, pa se moj ventilator ugasi, što znači da se rublje neće osušiti. Struja se poslije vratila, ali nisam više uključivao ventilator.
U opisu videa koji je objavljen o speleološkom objektu „Vilina jama“ ispod Ljubotića kod Širokog Brijega stoji kako je autor u proteklih petnaestak godina nekoliko puta pokušavao ući, ali tek sada ima „koliko toliko dobar materijal za objaviti“.
Humanitarni događaji
Jama je rijetko dostupna jer se i nakon najveće suše nailazi na vodene prepreke, a većim dijelom godine ulaz je potpuno potopljen ili iz njega izbija jaki potok.
„Kanali su uski, sa dosta suženja a većim dijelom je tlo prekriveno skliskom glinom, tako da je teško snimati i kretati se“, navodi se u opisu.
Ovoga puta dokumentiran je prolaz do 157 metara od ulaza, uz dodatnih dvadesetak metara, a zaključeno je da se jama nastavlja dalje. Izlazak s krajnje točke do ulaza traje oko 40 minuta neprekidnog kretanja.
„Osim samog ulaza gdje se nalazi dosta oblutaka i kamena, većim dijelom na podu i zidovima je glina, imamo par ‘malo’ širih dvorana gdje se može uspraviti, tri prolaza koja su pod vodom, jedan malo veći skok od nekih 7-8m a u globalu stalno imamo lagana spuštanja i dizanja“, stoji u opisu.
Unutrašnjost krije nekoliko vrsta kukaca, lišajeve, šišmiše u blizini ulaza, ali i stalaktite i stalagmite, većinom oštećene djelovanjem jake vode.
„Oko sredine objekta se osjeća lagani dotok zraka tako da pretpostavljamo da imaju neki sitni prolazi koje nismo vidjeli“, navodi se, uz napomenu da je uočena i jedna vertikalna pukotina blizu ulaza koja će biti predmet daljnjeg istraživanja.
Tehnička oprema nije korištena, osim jednog užeta radi osiguranja na skliskom dijelu.
„Adrenalinska bomba u svakom slučaju. Raduje me što ima perspektive za dalje, pa tko zna što će se događati u nekoj budućnosti“, zaključuje opis.
Vilina jama tako ostaje izazov za nove ekspedicije i istraživače, s perspektivom daljnjih otkrića u podzemlju Ljubotića.
Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine pozvali su vjernike da na predstojećim Općim izborima u BiH pristupe glasovanju savjesno, odgovorno i u duhu kršćanske zrelosti, ističući važnost općeg dobra, zaštite ljudskog dostojanstva, jednakopravnosti naroda i građana te vladavine prava.
Vijestiiz BiH
U poruci upućenoj svećenicima, redovnicima, redovnicama i ostalim vjernicima, biskupi su podsjetili da je sudjelovanje na izborima građansko pravo, ali i dužnost, pozivajući građane da se informiraju o političkim programima te, prema vlastitoj savjesti, odluče kome će dati političko povjerenje.
Crkva ne određuje vjerniku komu će dati svoj glas, naglasili su biskupi, podsjećajući na učenje Drugoga vatikanskog koncila prema kojemu se Crkva ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav, prenosi KTA.
U poruci se navodi kako pri donošenju odluke o tome kome dati političko povjerenje treba voditi računa o odnosu kandidata i političkih opcija prema crkvenom nauku o dostojanstvu svake osobe, zaštiti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, braku i obitelji, pravu roditelja na odgoj i obrazovanje djece, socijalnoj pravdi te brizi za siromašne i najranjivije.
Biskupi su među važnim pitanjima istaknuli i slobodu vjere i savjesti, vladavinu prava te promicanje mira, pomirenja i zajedničkog dobra.
Posebno su upozorili na demografske izazove i iseljavanje te gospodarsku i socijalnu sigurnost, naglašavajući potrebu stvaranja uvjeta u kojima ljudi neće biti prisiljeni napuštati svoje domove kako bi osigurali dostojan život sebi i svojim obiteljima.
Govoreći o izbornom procesu, Biskupska konferencija BiH istaknula je da on mora biti pravedan i omogućiti svim građanima i narodima stvarno ostvarivanje njihovih političkih prava u skladu s Ustavom BiH.
– Samo Bosna i Hercegovina u kojoj se poštuju jednakopravnost konstitutivnih naroda, njihovo pravo na legitimno političko predstavljanje te jednako dostojanstvo i prava svakoga građanina i naroda može biti istinski demokratska i stabilna država – navodi se u poruci.
Biskupi su od političara i kandidata zatražili odgovorno služenje općem dobru, upozorivši da politička vlast ne smije biti podređena osobnim ili stranačkim interesima.
Kao pojave nespojive s odgovornim shvaćanjem politike naveli su preglasavanje malobrojnijih naroda, kupovanje glasova, politički klijentelizam, zloporabu javnih dobara i institucija u stranačke svrhe te svaki oblik manipuliranja slobodnom izbornom voljom građana.
Poseban poziv uputili su svećenicima, redovnicima i redovnicama da tijekom predizbornog razdoblja čuvaju svetost liturgijskih slavlja i dostojanstvo crkvenih prostora.
Crkve i drugi crkveni prostori, istaknuli su, ne smiju biti mjesta stranačke ili predizborne promidžbe, dok svećenici, redovnici i redovnice ne smiju koristiti svoju crkvenu službu ili crkveni autoritet za promicanje pojedinih političkih stranaka i kandidata.
Izborniprogrami
Biskupi su također pozvali sudionike predizborne kampanje da crkvene događaje i prostore ne koriste u promidžbene svrhe.
Na kraju poruke pozvali su vjernike da u predizbornom razdoblju sačuvaju mir i međusobno poštovanje, ističući kako različita politička mišljenja ne bi trebala dovoditi do podjela u obiteljima, među prijateljima i susjedima niti narušavati zajedništvo župnih zajednica./HMS/
Preporučeno:
U svim općinama i gradovima u BiH danas testni izbori
Vučić raspisao izbore za 25. listopada
GLASOVI IZ INOZEMSTVA: Dijaspora gubi zanimanje za izbore u BiH
Svečanom skupštinom Odvjetničke komore Federacije BiH u Mostaru je obilježeno 143 godine odvjetništva u Bosni i Hercegovini, uz naglasak na važnost neovisne i snažne odvjetničke profesije, jačanje njezina položaja te potrebu daljnje reforme pravosuđa.
Rezerviraj Gradsku Turu
Predsjednica Odvjetničke komore FBiH Ana Primorac ocijenila je kako je 2026. godina obilježena sustavnom suradnjom sa svim nositeljima vlasti i nastojanjima da se sačuva položaj i dostojanstvo odvjetničke profesije.
– Izuzetno sam ponosna i sretna što smo u proteklih godinu dana sustavno surađivali sa svim stupovima vlasti te spoznali da su konstruktivan dijalog, međusobno uvažavanje i suradnja vrijednosti na kojima trebamo ustrajati. U proteklom razdoblju, kao i u vremenu koje je pred nama, očekuju nas brojni izazovi i zahtjevi na koje ćemo odgovarati. Želimo da se glas odvjetništva čuje i da njegov doprinos bude prepoznat u procesima koji se tiču pravosuđa i vladavine prava – poručila je Primorac.
Na pitanje jesu li odvjetnici u Bosni i Hercegovini kao profesionalci dovoljno zaštićeni i slobodni u obavljanju svoje profesije, Primorac je odgovorila kako na jačanju njihova položaja treba sustavno raditi.
Istaknula je kako je pritom najvažnije očuvati temeljna načela odvjetništva – neovisnost, samostalnost i profesionalnu etiku, koji predstavljaju osnovu njihove profesije.
Potpisani sporazumi i humanitarna donacija
Primorac je istaknula i humanitarnu dimenziju djelovanja Komore, naglasivši kako žele pokazati empatiju i društvenu odgovornost odvjetničke profesije.
S tim u vezi, Komora je osigurala novčanu donaciju Udruzi „Plava vrpca“, koja se zalaže za ravnopravan položaj djece s teškoćama u razvoju, posebno djece s autizmom.
