Svojim izostankom branitelji su pokazali visoku razinu samopoštovanja, ostali čvrsti i nisu pristali biti korisni idioti za nečije političke ciljeve. Ne kao organizirana skupina i ne po nečijoj zapovijedi, nego svatko za sebe, nakon što je razmislio i rekao: NE.
Nisu pristali da se žrtva njihovih pokojnih suboraca utopi u širokoj i neodređenoj priči u kojoj se, bez jasnog razlikovanja, zajedno trpaju ljudi različitih svjetonazora, ideologija i zastava. Njihovi suborci nisu bili dio neke neodređene povijesne skupine, nego su znali zašto su svoje živote položili na Oltar Domovine. Zato su im njihovi suborci danas sačuvali čast jer su to smatrali svojom obvezom.

Povijest se ne prekraja odjednom i velikim lažima, nego se to često čini puno tiše. Prešućivanjem ljudi, zanemarivanjem događaja i isticanjem drugih datuma, sve dok ono što je nekada bilo potpuno jasno ne postane neodređeno.
Prema svjedočenjima branitelja, 12. kolovoza bio je običan ratni dan, za razliku od 9. svibnja ili 10. travnja, datuma koji se pamte i koji su ostali u sjećanju naroda.

A onda ono što možda najviše boli i što se na ovakvoj svečanosti nikako nije smjelo dogoditi: kako je moguće organizirati svečanost u čast poginulih, a da se ne izgovore njihova imena, da im se ne oda pijetet barem Minutom tišine i da se njihovim obiteljima ne omogući da zapale svijeću za svoje najmilije?
To nije protokol koji se može preskočiti i to nije formalnost koja se smije zaboraviti. To je najmanji čin poštovanja prema ljudima koji su položili živote.
Ako se već govori da se spomenik podiže u njihovu čast, onda su upravo njihova imena, tišina, svijeća i molitva trebali biti središte cijelog događaja, a sve drugo trebalo je biti sporedno.
A kada se taj najvažniji čin izostavi, dok se istodobno njihova žrtva koristi za političke govore i promociju, onda to više nije počast mrtvima, nego duboko nepoštovanje prema njima i njihovim obiteljima i teško moralno posrnuće.

Posebna je priča kada na ovakav događaj dolaze političari i državni dužnosnici koji danas govore o Šujici, Hrvatskoj i Domovinskom ratu, a tada su bili daleko i od Šujice i od hrvatske stvarnosti. Jedni su se, kako se ljudi sjećaju, stidjeli Hrvatske himne, drugi Šujice i zato njihovi današnji govori ne mogu izbrisati ono što ljudi pamte.

Branitelji desetljećima nose ožiljke, kako na tijelu, tako i na duši, i samo dragi Bog zna kako se nose s užasima koje su proživjeli. A kako njihovi pokojni suborci više ne mogu braniti svoje ime ni žrtvu, danas su njihovi živi suborci stali su uz njih.

Njihov izostanak i njihova šutnja bili su glasniji od svih govora, jer nisu htjeli dopustiti da se njihovi pokojni još jednom pokopaju, ovaj put ne u zemlju, nego u neku novu, široku i nejasnu povijesnu priču.

Zato nije pitanje: Zašto branitelji nisu došli, nego zašto nisu imali razloga doći?

Gospodine Tomislave Martinoviću,

da nije bilo dragovoljaca 18. rujna 1991. godine, gorio bi kamen na kamenu. Danas svojim kukavičkim potpisom nudite nešto što mnogi doživljavaju kao pokušaj prekrajanja istine o Domovinskom ratu.

Jeste li poznavali čitlučke heroje – pokojnog generala Martina Bevandu, jednog od najsposobnijih i najobrazovanijih hrvatskih časnika iz vojne oblasti, i pukovnika Jerku Šarca? Jeste li svjesni njihove uloge? Ustanite kada se spominju njihova imena, kao i imena broćanskih dragovoljaca.

Hoćete li 18. rujna 2026. godine biti u Čitluku na obilježavanju 35. obljetnice dragovoljaca?

Znate li da je Jerko Šarac uspostavio crtu obrane na Kruševu? Znate li da je general Bevanda na sastanku u Mostaru, pred najvišim vojnim vrhom, rekao: „Zapadna Hercegovina brani se na Busku, a ne na Vraniću.”

Vi ste doktor prava. Dobro znate da se istina o Domovinskom ratu, stvarana u krvi, ne smije dirati. Promjenom datuma otvarate prostor za opasne pravne i političke interpretacije.

Mi smo utemeljeni kao hrvatski dragovoljci i borili smo se za stvaranje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a ne tek nakon njihova međunarodnog priznanja. Zanimljivo je da je naš status potvrđivalo Predsjedništvo BiH na čelu s Alijom Izetbegovićem.

Nudite nam kukavičje rješenje. Mi nismo bili pod zapovjedništvom Franje Tuđmana i Gojka Šuška u smislu koji pokušavate sugerirati. Još je zanimljivije što nas pokušavate odvojiti od obrane vlastite države i prostora.

Zar želite reći da južno bojište nije postojalo? Da u Ravnom nije bilo agresije? Da Kupres, Drvar, Glamoč i Posavina nisu dio istine o Domovinskom ratu?

Iskreno smatram da treba pozvati znanstvenike i povjesničare – prof. Ivu Lučića, prof. Mladena Ančića, dr. Davora Marijana, Hrvoja Mandica kao i naše povjesničare i pravne stručnjake. Svi političari, generali i ratni zapovjednici trebali bi zajedno s vama potpisati izjavu kojom će zaštititi povijesnu istinu, a ne mijenjati je.

Tko ne želi istinu, neka mu je Bog na pomoći. Za izdaju vlastite povijesti nema opravdanja.

03.06.2009.,Mostar,BiH – Obiljezena 19 obljetnica utemeljenja HDZ-a BIH u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosace.Petar Zelenika i Jadranko TopicrPhoto:Stojan Lasic/Vecernji list

I na kraju, da nije bilo dragovoljaca Mostara, predvođenih generalima Hrvatske vojske Jadranom Topićem, predsjednikom Kriznog stožera Mostara, i prvim ratnim zapovjednikom Mostara, generalom Petrom Zelenikom, pitanje je kako bi izgledala obrana juga.

Da se 18. i 19. rujna 1991. godine vojska i rezervisti nisu smjestili u vojarne, ne bi bila ugrožena samo Hercegovina nego i Dalmacija.

Gospodine Martinoviću, Alija Izetbegović izjavljivao je da „to nije naš rat”, a vi danas svojim potpisom otvarate mogućnost da se legalizira teza kako nismo imali političko i vojno vodstvo te da je sve bilo stihijsko. Razmislite kakve posljedice takvo tumačenje može imati.

Više od 330.000 branitelja ostvarilo je svoja prava temeljem datuma 18. rujna 1991. godine. Spomenice, odlikovanja i priznanja vezani su uz taj kontinuitet.

Promjena karaktera Domovinskog rata nije bezazlena stvar. Ona može imati dalekosežne posljedice

Predsjednik Udruge dragovoljaca HVO-a BiH Nikica Tomić nikada, ni po cijenu krvi, nije dao niti će dati suglasnost za promjenu istine o Domovinskom ratu.

Ne zaboravite ni prvu žrtvu Domovinskog rata – heroja i mučenika Ludviga Pavlovića, utemeljitelja Kažnjeničke bojne. Njegovo ime s ponosom nosi postrojba PPN Ludvig Pavlović.

Ovo vam govorim kao prijatelj. U Domovinski rat ušao sam s 31 godinom i izabran sam za prvog ratnog zapovjednika. Ne zaboravite ni odlikovanu postrojbu Poskoci – Poskok bojnu HVO-a Široki Brijeg, kao ni ljude koji su sudjelovali u njezinu ustrojavanju i odlikovanju.

Povijest se može istraživati, ali se ne smije prekrajati.

To dugujemo poginulima, njihovim obiteljima i svim hrvatskim dragovoljcima koji su stali u obranu svoga naroda i domovine.

AUTOR OBJAVE MLADEN LJUBIĆ Vajta