Široki Brijeg priredio veličanstven doček košarkašima, pogledajte atmosferu

30. travnja 2026.

7 komentara

Te reči nisu pale u prazno.
Pale su u nju.
„Voleo bih da si mi majka.“
Dragana je ostala nepomična, kao da je neko u njoj ugasio svaki pokret koji bi je odveo u pogrešnom pravcu.
Nije mogla da odgovori.
Ne zato što nije imala šta.
Nego zato što bi svaka reč bila izdaja — ili njega, ili istine koja ih je vezala.
Dragan je sedeo preko puta nje, i prvi put nije tražio objašnjenje.
Samo prisustvo.
Kao dete koje je umorno od svega što ne razume, ali tačno zna gde mu je mir.
,, Kad si ovde… .. rekao je tiho, gledajući u sto , meni je nekako lakše.”
Dragana je lagano podigla pogled.
U njemu je bilo sve ono što nije smelo da postoji naglas: toplina, zaštita, i nešto što je prelazilo granicu obične vezanosti.
Ona nije znala kada je počelo.
Možda onog dana kad ga je prvi put videla ispred škole.
Možda mnogo ranije, u trenutku kad se njen život raspao pa je sve što je ostalo počelo da traži svoj oblik.
Ali sada je bilo jasno:
ona nema nikoga osim njega.
I on, iako to ne zna, nema nikoga osim nje.
Ne u smislu koji se vidi.
Nego u onom dubljem, tišem, opasnijem smislu … gde se sigurnost ne bira, nego prepoznaje.
Dragan se malo pomerio bliže.
Ne kao neko ko traži granicu.
Nego kao neko ko proverava da li je još tu.
,, Ne znam zašto… nastavio je, zbunjeno , ali kad te vidim, imam osećaj kao da te znam odavno.”
To je bilo to.
Ta rečenica.
U njoj se sve spojilo.
Njena prošlost, njegovo neznanje, i ono što je krv pamtila a reči nisu smele da izgovore.
Dragani su se prsti stegli na ivici stola.
Srce joj nije lupalo kao ranije.
Sad je samo bolelo, tiho i stalno, kao nešto što se ne može izvaditi.
Sklopila je oči na sekund.
A kad ih je otvorila, glas joj je bio jedva čujan:
,, Ostani tu”.
I to nije bila molba.
To je bio jedini način da preživi.
Dragan je klimnuo glavom, kao da je to najnormalnija stvar na svetu.
A ona je shvatila najtežu istinu od svih:
dete koje traži majku ne traži objašnjenje.
Traži mir.
A ona je, bez obzira na sve, postala njegov jedini mir.
I njegov najopasniji bol.
Pricala je o svom bolu,brzo,krijuci pogled od izvora..
Pricala je o prvom podoju,o odvodjenju njene duse koja je posle lutala po bolnicama,vracarama da se vrati sebi..
Pricala je o laganom umiranju bez zala i tuge..
Gledao je u nju..
Posle prosutog bola okrenula se i ona njemu..
On je prvi pruzio ruke..
Grlila ga je svom tisinom svoje duse..
Nisu govorili nista..
On je nekako znao da je taj zagrljaj ono za cim je zudeo od rodjenja..
Ona je znala da zivot polako ozivljava sve ono propusteno i izgubljeno..

Telegramova ideološka batina za neljevičarske znanstvenike, Dora Kršul, otkriva da je “Plenkovićev bivši kontroverzni ministar predložen za najvišu akademsku počast”, a redakcija uz fotografiju hrvatskog filozofa Pave Barišića to “otkriće” stavlja u naslov objave.

Ne treba ni čitati dalje, zar ne?

Skandal samo takav!

Tuga je na koju se žalosnu razinu spušta novinarstvo, a još veća tuga je kad ova, ako se ne varam svojedobno od aktivističke olupine nekadašnjeg novinarskog ceha HND-a nagrađivana “otkrivačica” objavljuje da je “doznala” da je znanstvenik prije svega “kontroverzni ministar”, te implicira da je to bitnije u dodjeli akademske “počasti” ili zvanja od njegovog znanstvenog ugleda i statusa.

Ta Kršul nikad ništa ne “doznaje”, niti Telegram objavljuje o nevjerojatnim etičkim posrnućima militantnih pseudoznanstvenih ljevičarskih aktivista i o njihovom javnom divljanju na razini srozavanja znanja na pučkoškolske početke, a “otkriva” sve u šesanest da je po relevantnim mišljenjima najbolji živući filozof u Hrvatskoj, prof. Pavo Barišić prije svega “kontroverzni bivši ministar” kad mu Fakultet jednoglasno dodjeljuje zvanje emeritisa poštujući njegova znanstvena postignuća.

Bit ove “kontroverznosti” je također u prljavim i lažnim optužbama protiv prof. Barišića, potaknutim iz skupine ljevičarskih pseudoakademskih militanata u savezu s istim takvim novinarima i nesretnim fachidiotom iz biomedecinskog područja koga su koristili kao toljagu dajući mu mrvice prostora za objave “otkrića liječenja raka”, pri čemu je njemačko sveučilište odbilo njihove optužbe i konstrukcije.

Naravno da tu činjenicu nikada Dora Kršul i slični objavljivači “dojava” nikada nisu uvažili.

Zar će ljevičarima i revolucionarima neko tamo njemačko sveučilište određivati što je etika a što ne, podučavati ih o etici, kad su oni avangarda, jel tako!?

Ova objava mi uopće sama po sebi ne bi bila interesantna, niti vrijedna osvrta usprkos realnoj filozofskoj veličini prof. Barišića, i baš zbog te veličine koja se samo po sebi brani od takvih komaraca, da se po tko zna koji put u istoj režiji, s istim dojavljivačima, iz istih kuhinja i na istim stranicama ne pokušava relativizirati i osporiti, pa i voditi ružne kampanje protiv hrvatskih znanstvenika, jednom zbog izmišljenog falsifikata, drugi put zbog revizionizma kao u slučaju prof. Vukelić, treći put jer je zbog ranije zasijanih laži “kontroverzan”.

Radi se o opasnoj i ružnoj pojavi koja krajnje kritično ukazuje na teške poremećaje u standardima društva, samim tim i na ozbiljne slabosti državnog poretka.

Iza prof. Barišića, usput rečeno, a ovim “otkrivačima” posve sigurno nimalo usputna crvena krpa, ostaje realna činjenica da se radi o najutjecajnijem i najboljem filozofu stračevićanske misli u zemlji, ali i u Srednjoj Europi u kojoj Ante Starčević pripada krugu vodećih filozofa i mislilaca 19. stoljeća, a iza ovih skupina ostat će kako se god stvari razvijale samo praznina i bezvrijednost.

To ne treba nitko dojavljivati, to se vidi.