Connect with us

KULTURA

Široki Brijeg priredio veličanstven doček košarkašima, pogledajte atmosferu

Published

on

Široki Brijeg priredio veličanstven doček košarkašima, pogledajte atmosferu

Hrvatski košarkaški klub Široki nakon 12 sezona vratio se tamo gdje pripada, u najviši rang regionalne košarke.

U dvjema sjajnim finalnim utakmicama ABA 2 lige, košarkaši kluba s Pecare odigrali su protiv ekipe TFT-a jednom riječju – muški.

Bez pretjeranih najava, bez bilo kakvog “kukanja”, sve što su imali za reći, učinili su to na parketu kao što su činili i tijekom cijele sezone.

Tiho, ponizno, borbeno i karakterno.

No, ono što se večeras sprema u središtu Širokog Brijega neće biti ni tiho ni ponizno. Grad slavi svoje prvake zasluženo.

Doček košarkaša i stručnog stožera privukao je brojne gledatelje i navijače. Slavlje nove titule u bogatoj riznici trofeja te povratak na stare staze slave kluba koji je na Pecari “namučio” i pobjeđivao najveća imena regionalne košarke navijači su došli proslaviti u zajedništvu i veselju koje će trajati do dugo u noć.

Portal Jabuka.tv donosi vam uživo informacije i atmosferu s terena. Uskoro više fotografija.

Igrači oduševljeni dočekom: “Široki neka uživa večeras”

  • Okupljenim navijačima obratio se i MVP finala ABA 2 lige sjajni D’Mitrik Trice, a u našem videozapisu pogledajte što je kazao:
  •  

  • Dominik Vujanović kazao je da je ponosan na cijelu ekipu. Ovo je stvarno nevjerojatan doživljaj, kad se sjetim da sam nekada ja dočekivao prvake, a sada netko dočekuje mene. To je nešto što sanjaš kao dječak i ovo je ostvarenje tog sna. Stvarno sam ponosan na cijelu ekipu, hvala svim ovim ljudima koji su nas podržavali kroz cijelu sezonu i što su se i večeras okupili da nam iskažu svoje poštovanje i da zajedno proslavimo ovu titulu, izjavio je Vujanović, uz poruku “Široki neka uživa večeras”.

  • Dojmove nakon velikog klupskog uspjeha podijelio je i trener HKK Široki Marijan Bagarić: Ono što ponavljam cijelu sezonu, mi smo pokazali to zajedništvo i karakter i zbog toga smo i pobijedili. Mislim da je bilo potpuno zasluženo, ekipa TFT-a je stvarno jedna nezgodna momčad za igrati.
    Međutim, i kad smo gubili, kad bih se okrenuo prema klupi, vidio sam da nitko nije gubio vjeru ni u jednom trenutku. Uvijek smo se vraćali i stvarno sam ponosan na ove momke. Svi do jednoga – od ovih što nisu ulazili u igru do ovih koji nisu izlazili iz igre, svi su vjerovali od početka do kraja i to nam se vratilo. Ovo je timska pobjeda bila i čestitam im, kazao je Bagarić u izjavi za medije.

Ante Suton

  • Ante Suton, predsjednik HKK Široki osvrnuo se na predstojeće korake kluba nakon velikog uspjeha: Nismo puno razmišljali o idućim koracima, išli smo utakmicu po utakmicu. Tek je sada na nama pravi posao, ovih dana ćemo krenuti sa sastancima i razgovorima kako povećati budžet kluba koji se neminovno mora povećati kako bi se mogla igrati ABA liga koja je definitivno jedna stepenica više u odnosu na ono što smo igrali do sada.

  • Publici se obratio kapetan Josip Bilinovac. Zahvalio je svima na velikoj podršci, a titulu posvetio pokojnom Josipu Kožulu.
  • Igrači su izašli na pozornicu, pozdravili okupljeno mnoštvo te zajedno s navijačima zapjevali u glas. Na trgu vlada sjajna atmosfera, a dio pogledajte u videu u nastavku:

  • Košarkaši su oko 21:00 sati stigli na Trg dr. Ante Starčevića, gdje su ih oduševljeni navijači i građani dočekali uz veliki pljesak, ovacije, baklje i vatromet.

  • Trg je ispunjen brojnim navijačima i simpatizerima kluba, atmosferu pogledajte u našem videu:

 

  • Autobus s košarkašima Širokog približava se središtu grada, a više navijača izašlo je na ulice te uz baklje i pjesmu pozdravilo šampione. Pogledajte video:

  • Prema posljednjim informacijama s terena, košarkaši bi na Trg trebali stići oko 21:00 sat.
  • Brojni navijači pristižu na Trg dr. Ante Starčevića u Širokom Brijegu. Središnja proslava održat će se na platou ispred Robne kuće.
  • Dolazak košarkaša najavljen je za 20:00 sati, ali je prolongiran na 20:30 sati.

(www.jabuka.tv)

Continue Reading

KULTURA

KNINSKA KRALJICA PROTIV PRODANIH DUŠA

Published

on

Matea Jelic ponos Hrvatske‼️
Svi se sjećamo onog sramotnog medijskog linča kada su Mateu Jelić pokušali razapeti na križ mržnje samo zato što je rekla da voli svoju domovinu i svoju slobodu. Cijela se mašinerija okrenula protiv jedne djevojke, tražeći njezinu “glavu” jer se usudila biti ponosna kći pobjedničkog Knina.

Ali dok su je mediji gazili, Matea je rasla. Nije ustuknula ni milimetra. Njezina kruna nije od papira da je kiša uvreda rastopi njezina je kruna od onog tvrdog, hrvatskog kamena koji se ne lomi.

S druge strane tog istog ogledala imamo one poput Jakova Jozinovića. Ljude koji su puna usta imali “svetinja”, tradicije i naroda, dok im je to služilo za skupljanje bodova i samopromociju. Ali čim je trebalo pokazati stvarno lice, čim je trebalo stati iza nasih mučenika pod pravim pritiskom prodao se,prodao je sve,glumac koji za čuda leti,ali let mu dugo trajati neće.

Dok je Matea krvarila na tatamiju i trpjela najgore uvrede da bi obranila čast svoje obitelji i naroda, Jozinović i njemu slični su svoje navodne “svetinje” prodali za mrvice medijskog prostora ili vlastiti komoditet.
Tu leži ključna razlika
Matea Jelić je za svoje svetinje bila spremna izgubiti sve, a dobila je vječni ponos.
Jakov Jozinović je svoje svetinje iskoristio kao robu na tržnici.

Matea nije kraljica jer su je mediji mazili naprotiv, kraljica je jer ih je pobijedila svojom dosljednošću. Njezin lik i djelo ostaju kao putokaz svakom mladom čovjeku koji drži do sebe i svoje domovine.

Mladi ne budi te “prodana duša” koja mijenja stavove kako vjetar puše. Budi kao Matea.
Danas, kad se prašina slegne, Jozinović ostaje samo fusnota o izdaji vlastitog naroda, dok naša Matea stoji uzdignute glave na kninskoj tvrđavi.

Mediji su je pokušali razapeti, ali su je samo okrunili .

Možete je napadati, možete je mrziti, ali krunu joj ne možete skinuti.

Ponos Hrvatske Matea Jelić, Kninska kraljica!

Continue Reading

KULTURA

Jagoda Savic..Kad vetrovi utihnu 25

Published

on

 

Te reči nisu pale u prazno.
Pale su u nju.
„Voleo bih da si mi majka.“
Dragana je ostala nepomična, kao da je neko u njoj ugasio svaki pokret koji bi je odveo u pogrešnom pravcu.
Nije mogla da odgovori.
Ne zato što nije imala šta.
Nego zato što bi svaka reč bila izdaja — ili njega, ili istine koja ih je vezala.
Dragan je sedeo preko puta nje, i prvi put nije tražio objašnjenje.
Samo prisustvo.
Kao dete koje je umorno od svega što ne razume, ali tačno zna gde mu je mir.
,, Kad si ovde… .. rekao je tiho, gledajući u sto , meni je nekako lakše.”
Dragana je lagano podigla pogled.
U njemu je bilo sve ono što nije smelo da postoji naglas: toplina, zaštita, i nešto što je prelazilo granicu obične vezanosti.
Ona nije znala kada je počelo.
Možda onog dana kad ga je prvi put videla ispred škole.
Možda mnogo ranije, u trenutku kad se njen život raspao pa je sve što je ostalo počelo da traži svoj oblik.
Ali sada je bilo jasno:
ona nema nikoga osim njega.
I on, iako to ne zna, nema nikoga osim nje.
Ne u smislu koji se vidi.
Nego u onom dubljem, tišem, opasnijem smislu … gde se sigurnost ne bira, nego prepoznaje.
Dragan se malo pomerio bliže.
Ne kao neko ko traži granicu.
Nego kao neko ko proverava da li je još tu.
,, Ne znam zašto… nastavio je, zbunjeno , ali kad te vidim, imam osećaj kao da te znam odavno.”
To je bilo to.
Ta rečenica.
U njoj se sve spojilo.
Njena prošlost, njegovo neznanje, i ono što je krv pamtila a reči nisu smele da izgovore.
Dragani su se prsti stegli na ivici stola.
Srce joj nije lupalo kao ranije.
Sad je samo bolelo, tiho i stalno, kao nešto što se ne može izvaditi.
Sklopila je oči na sekund.
A kad ih je otvorila, glas joj je bio jedva čujan:
,, Ostani tu”.
I to nije bila molba.
To je bio jedini način da preživi.
Dragan je klimnuo glavom, kao da je to najnormalnija stvar na svetu.
A ona je shvatila najtežu istinu od svih:
dete koje traži majku ne traži objašnjenje.
Traži mir.
A ona je, bez obzira na sve, postala njegov jedini mir.
I njegov najopasniji bol.
Pricala je o svom bolu,brzo,krijuci pogled od izvora..
Pricala je o prvom podoju,o odvodjenju njene duse koja je posle lutala po bolnicama,vracarama da se vrati sebi..
Pricala je o laganom umiranju bez zala i tuge..
Gledao je u nju..
Posle prosutog bola okrenula se i ona njemu..
On je prvi pruzio ruke..
Grlila ga je svom tisinom svoje duse..
Nisu govorili nista..
On je nekako znao da je taj zagrljaj ono za cim je zudeo od rodjenja..
Ona je znala da zivot polako ozivljava sve ono propusteno i izgubljeno..

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa…. nepoznatog autora…..

Published

on

MILIJUNAŠ SE VRATIO U KUĆU GDJE MU JE UMRLA ŽENA… A NA VRATIMA SU GA ČEKALE DVIJE BOSONOGE DJEVOJČICE KOJE SU ZNALE NJEGOVO IME
DIO 1
Vrata stare kuće zaškrgutala su dugo… gotovo ljudski.
Moisés Ferreira stajao je nepomično na pragu.
Nije kročio tamo od Beatrizina pogreba.
Dvije godine izbjegavao je taj miris vlage, tu staru drvenu podlogu, namještaj prekriven bijelim plahtama koje su izgledale kao tijela koja čekaju u tišini.
Došao je odmoriti.
Tako mu je barem rekao terapeut.

Ali čim je ušao…
znao je da kuća nije prazna.

Na kraju hodnika, kraj stražnjih vrata…
stajale su dvije djevojčice.
Male.
Bose.
U haljinama zaprljanim zemljom.
Jedna je imala možda četiri godine.
Druga… tri.

Obje su u rukama držale komad tvrdog kruha.
I gledale ga bez treptanja.

Moisés je osjetio hladnoću niz kralježnicu.
— Tko ste vi? — upitao je, glasom koji mu je zadrhtao.

Starija je privukla mlađu k sebi.
Nije odgovorila.

Kuća je bila usred ničega.
Daleko od sela.
Okružena drvećem i prašnjavim putovima.

Nije bilo automobila.
Nije bilo odraslih.
Nije bilo nikoga.

Samo dvije djevojčice…
koje su izgledale kao da čekaju satima.
Možda danima.

Moisés je spustio ruksak.
— Neću vam nauditi… jeste li same?

Starija je klimnula.
Taj mali pokret stegnuo mu je srce.

Pogledao je prema kuhinji.
Pa prema otvorenim vratima.
Kao da očekuje da će se netko pojaviti i objasniti sve.

Nitko nije došao.

Mlađa je pokušala ugristi tvrdi kruh.
Teško.
Usne su joj bile ispucale.
Stopala prljava.
Oči umorne.

To nije bila igra.
To je bila glad.

— Kako se zoveš? — upitao je.

Starija je oklijevala.
Stisnula ruku sestri.
— Julia.

— A ona?
— Joana.

Mlađa je spustila pogled kad je čula svoje ime.

Moisés je osjetio nešto čudno.
Ne strah.
Ne baš.

Kao da se u njemu otvorila vrata koja su dugo bila zatvorena.

Od Beatrizine smrti, njegov život bio je samo raspored.
Sastanci.
Ugovori.
Crni automobili.
Velike kuće.

Ljudi koji ga zovu “gospodine Ferreira”.
Kao da novac može ispuniti prazninu kreveta.

Ali ništa mu nije vratilo glas njegove žene.
Nijedan liječnik je nije spasio.
Nijedna tišina nije prestala boljeti.

Zato se vratio.
Jer ga je doktor nagovorio.

— Ne vraćaj se da patiš… vrati se da prestaneš bježati.

Mislio je da će najteže biti ući u sobu gdje je Beatriz čitala.
Pogriješio je.

Najgore je bilo pronaći dvoje napuštene djece…
u kući gdje je pokopao posljednje sretne uspomene.

Izvadio je telefon.
Nema signala.

Izašao je.
Ništa.

Na katu, uz prozor, jedva jedna crtica.
Nazvao hitne službe.
Veza je pukla.
Pokušao opet.
Ništa.

Julia ga je gledala.
Mirno.
Kao da je već naučila da odrasli ne rješavaju stvari.

To ga je pogodilo više nego što je očekivao.

Vratio se u kuhinju.
Pronašao rižu, zob, nekoliko konzervi i prezrelo voće.
Skuhao što je mogao.

Djevojčice su sjele.
Ali nisu dirale hranu.

— Možete jesti — rekao je.

Julia je pogledala tanjur.
Pa njega.

— Hoćete li nas poslije izbaciti?

Moisés se ukočio.
Žlica mu je zadrhtala.

— Tko vam je to rekao?

Julia je šutjela.
Joana je sakrila kruh u džep.
Kao da će joj ga netko uzeti.

Moisés je kleknuo pred njih.

— Slušajte me. Večeras vas nitko neće izbaciti.

Julia mu nije vjerovala.
Ali Joana je počela jesti.
Polako.
Kao da bi svaki zalogaj mogao nestati.

Kasnije je uspio dobiti policiju.
Rekli su da će doći kad budu mogli.

Noć je pala brzo.
Polje je utihnulo.
Kuća je škripala pod vjetrom.

Namjestio im je krevete na kauču.
Dao čiste majice.
Vodu.
Deku.

Julia nije puštala Joanu.
Ni u snu.

On je sjedio nasuprot.
Nije mogao zaspati.

U ponoć…
čuo je šapat.

Joana je govorila kroz san.
Lice joj mokro od suza.

— Mama je rekla… ako čovjek dođe… ne smijemo se bojati.

Moisés je prestao disati.

Približio se.

Julia je naglo otvorila oči.

I prije nego što je išta pitao…
rekla je drhteći:

— Imala je vašu fotografiju.

Zašto je majka tih djevojčica imala njegovu sliku?
I kakva ih je tajna dovela baš u kuću gdje je umrla Beatriz?
👇👇 NASTAVAK U KOMENTARIMA

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba