Connect with us

KULTURA

Jagoda Savic..Kad vetrovi utihnu 25

Published

on

 

Te reči nisu pale u prazno.
Pale su u nju.
„Voleo bih da si mi majka.“
Dragana je ostala nepomična, kao da je neko u njoj ugasio svaki pokret koji bi je odveo u pogrešnom pravcu.
Nije mogla da odgovori.
Ne zato što nije imala šta.
Nego zato što bi svaka reč bila izdaja — ili njega, ili istine koja ih je vezala.
Dragan je sedeo preko puta nje, i prvi put nije tražio objašnjenje.
Samo prisustvo.
Kao dete koje je umorno od svega što ne razume, ali tačno zna gde mu je mir.
,, Kad si ovde… .. rekao je tiho, gledajući u sto , meni je nekako lakše.”
Dragana je lagano podigla pogled.
U njemu je bilo sve ono što nije smelo da postoji naglas: toplina, zaštita, i nešto što je prelazilo granicu obične vezanosti.
Ona nije znala kada je počelo.
Možda onog dana kad ga je prvi put videla ispred škole.
Možda mnogo ranije, u trenutku kad se njen život raspao pa je sve što je ostalo počelo da traži svoj oblik.
Ali sada je bilo jasno:
ona nema nikoga osim njega.
I on, iako to ne zna, nema nikoga osim nje.
Ne u smislu koji se vidi.
Nego u onom dubljem, tišem, opasnijem smislu … gde se sigurnost ne bira, nego prepoznaje.
Dragan se malo pomerio bliže.
Ne kao neko ko traži granicu.
Nego kao neko ko proverava da li je još tu.
,, Ne znam zašto… nastavio je, zbunjeno , ali kad te vidim, imam osećaj kao da te znam odavno.”
To je bilo to.
Ta rečenica.
U njoj se sve spojilo.
Njena prošlost, njegovo neznanje, i ono što je krv pamtila a reči nisu smele da izgovore.
Dragani su se prsti stegli na ivici stola.
Srce joj nije lupalo kao ranije.
Sad je samo bolelo, tiho i stalno, kao nešto što se ne može izvaditi.
Sklopila je oči na sekund.
A kad ih je otvorila, glas joj je bio jedva čujan:
,, Ostani tu”.
I to nije bila molba.
To je bio jedini način da preživi.
Dragan je klimnuo glavom, kao da je to najnormalnija stvar na svetu.
A ona je shvatila najtežu istinu od svih:
dete koje traži majku ne traži objašnjenje.
Traži mir.
A ona je, bez obzira na sve, postala njegov jedini mir.
I njegov najopasniji bol.
Pricala je o svom bolu,brzo,krijuci pogled od izvora..
Pricala je o prvom podoju,o odvodjenju njene duse koja je posle lutala po bolnicama,vracarama da se vrati sebi..
Pricala je o laganom umiranju bez zala i tuge..
Gledao je u nju..
Posle prosutog bola okrenula se i ona njemu..
On je prvi pruzio ruke..
Grlila ga je svom tisinom svoje duse..
Nisu govorili nista..
On je nekako znao da je taj zagrljaj ono za cim je zudeo od rodjenja..
Ona je znala da zivot polako ozivljava sve ono propusteno i izgubljeno..

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa…. nepoznatog autora…..

Published

on

MILIJUNAŠ SE VRATIO U KUĆU GDJE MU JE UMRLA ŽENA… A NA VRATIMA SU GA ČEKALE DVIJE BOSONOGE DJEVOJČICE KOJE SU ZNALE NJEGOVO IME
DIO 1
Vrata stare kuće zaškrgutala su dugo… gotovo ljudski.
Moisés Ferreira stajao je nepomično na pragu.
Nije kročio tamo od Beatrizina pogreba.
Dvije godine izbjegavao je taj miris vlage, tu staru drvenu podlogu, namještaj prekriven bijelim plahtama koje su izgledale kao tijela koja čekaju u tišini.
Došao je odmoriti.
Tako mu je barem rekao terapeut.

Ali čim je ušao…
znao je da kuća nije prazna.

Na kraju hodnika, kraj stražnjih vrata…
stajale su dvije djevojčice.
Male.
Bose.
U haljinama zaprljanim zemljom.
Jedna je imala možda četiri godine.
Druga… tri.

Obje su u rukama držale komad tvrdog kruha.
I gledale ga bez treptanja.

Moisés je osjetio hladnoću niz kralježnicu.
— Tko ste vi? — upitao je, glasom koji mu je zadrhtao.

Starija je privukla mlađu k sebi.
Nije odgovorila.

Kuća je bila usred ničega.
Daleko od sela.
Okružena drvećem i prašnjavim putovima.

Nije bilo automobila.
Nije bilo odraslih.
Nije bilo nikoga.

Samo dvije djevojčice…
koje su izgledale kao da čekaju satima.
Možda danima.

Moisés je spustio ruksak.
— Neću vam nauditi… jeste li same?

Starija je klimnula.
Taj mali pokret stegnuo mu je srce.

Pogledao je prema kuhinji.
Pa prema otvorenim vratima.
Kao da očekuje da će se netko pojaviti i objasniti sve.

Nitko nije došao.

Mlađa je pokušala ugristi tvrdi kruh.
Teško.
Usne su joj bile ispucale.
Stopala prljava.
Oči umorne.

To nije bila igra.
To je bila glad.

— Kako se zoveš? — upitao je.

Starija je oklijevala.
Stisnula ruku sestri.
— Julia.

— A ona?
— Joana.

Mlađa je spustila pogled kad je čula svoje ime.

Moisés je osjetio nešto čudno.
Ne strah.
Ne baš.

Kao da se u njemu otvorila vrata koja su dugo bila zatvorena.

Od Beatrizine smrti, njegov život bio je samo raspored.
Sastanci.
Ugovori.
Crni automobili.
Velike kuće.

Ljudi koji ga zovu “gospodine Ferreira”.
Kao da novac može ispuniti prazninu kreveta.

Ali ništa mu nije vratilo glas njegove žene.
Nijedan liječnik je nije spasio.
Nijedna tišina nije prestala boljeti.

Zato se vratio.
Jer ga je doktor nagovorio.

— Ne vraćaj se da patiš… vrati se da prestaneš bježati.

Mislio je da će najteže biti ući u sobu gdje je Beatriz čitala.
Pogriješio je.

Najgore je bilo pronaći dvoje napuštene djece…
u kući gdje je pokopao posljednje sretne uspomene.

Izvadio je telefon.
Nema signala.

Izašao je.
Ništa.

Na katu, uz prozor, jedva jedna crtica.
Nazvao hitne službe.
Veza je pukla.
Pokušao opet.
Ništa.

Julia ga je gledala.
Mirno.
Kao da je već naučila da odrasli ne rješavaju stvari.

To ga je pogodilo više nego što je očekivao.

Vratio se u kuhinju.
Pronašao rižu, zob, nekoliko konzervi i prezrelo voće.
Skuhao što je mogao.

Djevojčice su sjele.
Ali nisu dirale hranu.

— Možete jesti — rekao je.

Julia je pogledala tanjur.
Pa njega.

— Hoćete li nas poslije izbaciti?

Moisés se ukočio.
Žlica mu je zadrhtala.

— Tko vam je to rekao?

Julia je šutjela.
Joana je sakrila kruh u džep.
Kao da će joj ga netko uzeti.

Moisés je kleknuo pred njih.

— Slušajte me. Večeras vas nitko neće izbaciti.

Julia mu nije vjerovala.
Ali Joana je počela jesti.
Polako.
Kao da bi svaki zalogaj mogao nestati.

Kasnije je uspio dobiti policiju.
Rekli su da će doći kad budu mogli.

Noć je pala brzo.
Polje je utihnulo.
Kuća je škripala pod vjetrom.

Namjestio im je krevete na kauču.
Dao čiste majice.
Vodu.
Deku.

Julia nije puštala Joanu.
Ni u snu.

On je sjedio nasuprot.
Nije mogao zaspati.

U ponoć…
čuo je šapat.

Joana je govorila kroz san.
Lice joj mokro od suza.

— Mama je rekla… ako čovjek dođe… ne smijemo se bojati.

Moisés je prestao disati.

Približio se.

Julia je naglo otvorila oči.

I prije nego što je išta pitao…
rekla je drhteći:

— Imala je vašu fotografiju.

Zašto je majka tih djevojčica imala njegovu sliku?
I kakva ih je tajna dovela baš u kuću gdje je umrla Beatriz?
👇👇 NASTAVAK U KOMENTARIMA

Continue Reading

KULTURA

Jagoda Savic..Kad vetrovi utihnu 24..

Published

on

 

Stan u koji je ušla mirisao je na nešto što Dragana do tada nije znala da prepozna odmah — na luksuz bez truda, na red koji nije nastao iz života nego iz navike, na bogatstvo koje ne pita da li si ga zaslužio, nego samo da li mu pripadaš.
Sve je bilo tiho.
Previše tiho.
Stvari su imale svoje mesto, ali ne i toplinu. Zavese su padale savršeno ravno, kao da ni vetar nema pravo da ih dodirne. Nameštaj je bio skup, ali hladan, kao da je kupljen da impresionira, a ne da se u njemu živi.
Dragana je stajala na vratima, sa malim koferom pored nogu, i osećala kako joj se prošlost još uvek drži za leđa, iako je pokušava ostaviti iza sebe.
Otac ju je pre toga izbacio iz kuće bez mnogo reči.
Kao da se rešava nečega što mu smeta u prostoru, ne u životu.
Neko vreme je spavala kod komšinice, na tankom krevetu koji je škripao pri svakom okretu. Plaćala je to malo mesta sitnim poslovima i tišinom. Ali njen duh, iako umoran, nije naučio da se pokloni.
Nije tražio dozvolu da preživi.
Usvojitelj je primio na probni rad.
Nije joj verovao odmah.
Nije ni trebalo.
Posmatrao ju je kao neko ko je već video mnogo ljudi koji obećavaju, a malo njih koji izdrže.
Ali Dragana je radila tiho. Bez priče. Bez žaljenja. Bez viška pokreta.
I dan za danom, nešto u njegovom pogledu je počelo da popušta.
Prvo sumnja.
Onda oprez.
Pa navika.
A onda sigurnost.
— Nisam pogrešio što sam te uzeo — rekao je jednog dana, više sebi nego njoj, dok je posmatrao kako završava posao bez greške.
Dragana nije odgovorila.
Samo je spustila pogled.
Jer ona nije bila tu da bude primećena.
Bila je tu da dođe bliže.
Neda se javljala povremeno.
Uvek u trenucima kada je mogla da uhvati dah između svojih obaveza, svojih planova, svojih ambicija koje nikada nisu znale za pauzu.
— Znaš da ja ovo radim da preživim… — govorila bi preko telefona, kao da se brani unapred.
Dragana je slušala bez osuđivanja.
Jer u njoj više nije bilo snage za osudu.
Samo za čekanje.
A negde, iza zidova iste te kuće, Dragan je rastao.
Brže nego što je iko primećivao.
Učio je reči, učio je tišinu, učio je kako se u nekim kućama ljubav ne izgovara nego podrazumeva, i kako se u nekim kućama ne podrazumeva ništa.
Nije znao ime žene koja ga je rodila.
Ali u njemu je postojalo nešto što se nije moglo objasniti.
Ponekad bi zastao usred dana.
Bez razloga.
Pogledao bi u prostor, kao da je nešto čuo što drugi nisu.
I u tim trenucima, kao tihi refleks iz dubine krvi, osećao je nemir koji nije znao da imenuje.
Kao da ga neko zove.
Bez glasa.
Bez reči.
Samo prisustvom koje ne zna gde je, ali zna da postoji.
Dragana i njen sin, iako on to još nije znao, disali su istim dahom.
Samo na različitim mestima.
I svaki u svom neznanju.

Continue Reading

KULTURA

Mila Stankovic. BRODOLOM NADANJA..

Published

on

Kao dobri
dupin
Kad zaigrano
zacvrkuće na pučini
Tako i nadanja
iznenadno
Vjetar u leđa
na veliko osjete
Na javi
zadoje se dobrotom
U srcu vjeru
u sebe duboko usade
Nekada na
trenutak
Pokadkad na
vrijeme duže
Nada nadu
dobrotom umiva
Ljubavlju snažnom
oplemenjuje
K’o biser
sjajni
Blistavo dušom
ozračje zatreperi
A, onda
iznenada
Počesto
pokadkad
More
duboko
Lađu nade
na samo dno povuče
Potopi
nadanja
Duboko u zbilju
uronjena
I čekat ćemo
dobroga dupina
Vjerujući kako
će izroniti
S novim
nadanjima
Zaplesati pučinom
još razigranije
Osnažen još
glasnijim melodijama
Život nadanjima
i Ljubav još poletniju nesebično podariti….
(Mila Stankovic)

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba