Connect with us

KULTURA

Iz rukopisa…. nepoznatog autora…..

Published

on

MILIJUNAŠ SE VRATIO U KUĆU GDJE MU JE UMRLA ŽENA… A NA VRATIMA SU GA ČEKALE DVIJE BOSONOGE DJEVOJČICE KOJE SU ZNALE NJEGOVO IME
DIO 1
Vrata stare kuće zaškrgutala su dugo… gotovo ljudski.
Moisés Ferreira stajao je nepomično na pragu.
Nije kročio tamo od Beatrizina pogreba.
Dvije godine izbjegavao je taj miris vlage, tu staru drvenu podlogu, namještaj prekriven bijelim plahtama koje su izgledale kao tijela koja čekaju u tišini.
Došao je odmoriti.
Tako mu je barem rekao terapeut.
—
Ali čim je ušao…
znao je da kuća nije prazna.
—
Na kraju hodnika, kraj stražnjih vrata…
stajale su dvije djevojčice.
Male.
Bose.
U haljinama zaprljanim zemljom.
Jedna je imala možda četiri godine.
Druga… tri.
—
Obje su u rukama držale komad tvrdog kruha.
I gledale ga bez treptanja.
—
Moisés je osjetio hladnoću niz kralježnicu.
— Tko ste vi? — upitao je, glasom koji mu je zadrhtao.
—
Starija je privukla mlađu k sebi.
Nije odgovorila.
—
Kuća je bila usred ničega.
Daleko od sela.
Okružena drvećem i prašnjavim putovima.
—
Nije bilo automobila.
Nije bilo odraslih.
Nije bilo nikoga.
—
Samo dvije djevojčice…
koje su izgledale kao da čekaju satima.
Možda danima.
—
Moisés je spustio ruksak.
— Neću vam nauditi… jeste li same?
—
Starija je klimnula.
Taj mali pokret stegnuo mu je srce.
—
Pogledao je prema kuhinji.
Pa prema otvorenim vratima.
Kao da očekuje da će se netko pojaviti i objasniti sve.
—
Nitko nije došao.
—
Mlađa je pokušala ugristi tvrdi kruh.
Teško.
Usne su joj bile ispucale.
Stopala prljava.
Oči umorne.
—
To nije bila igra.
To je bila glad.
—
— Kako se zoveš? — upitao je.
—
Starija je oklijevala.
Stisnula ruku sestri.
— Julia.
—
— A ona?
— Joana.
—
Mlađa je spustila pogled kad je čula svoje ime.
—
Moisés je osjetio nešto čudno.
Ne strah.
Ne baš.
—
Kao da se u njemu otvorila vrata koja su dugo bila zatvorena.
—
Od Beatrizine smrti, njegov život bio je samo raspored.
Sastanci.
Ugovori.
Crni automobili.
Velike kuće.
—
Ljudi koji ga zovu “gospodine Ferreira”.
Kao da novac može ispuniti prazninu kreveta.
—
Ali ništa mu nije vratilo glas njegove žene.
Nijedan liječnik je nije spasio.
Nijedna tišina nije prestala boljeti.
—
Zato se vratio.
Jer ga je doktor nagovorio.
—
— Ne vraćaj se da patiš… vrati se da prestaneš bježati.
—
Mislio je da će najteže biti ući u sobu gdje je Beatriz čitala.
Pogriješio je.
—
Najgore je bilo pronaći dvoje napuštene djece…
u kući gdje je pokopao posljednje sretne uspomene.
—
Izvadio je telefon.
Nema signala.
—
Izašao je.
Ništa.
—
Na katu, uz prozor, jedva jedna crtica.
Nazvao hitne službe.
Veza je pukla.
Pokušao opet.
Ništa.
—
Julia ga je gledala.
Mirno.
Kao da je već naučila da odrasli ne rješavaju stvari.
—
To ga je pogodilo više nego što je očekivao.
—
Vratio se u kuhinju.
Pronašao rižu, zob, nekoliko konzervi i prezrelo voće.
Skuhao što je mogao.
—
Djevojčice su sjele.
Ali nisu dirale hranu.
—
— Možete jesti — rekao je.
—
Julia je pogledala tanjur.
Pa njega.
—
— Hoćete li nas poslije izbaciti?
—
Moisés se ukočio.
Žlica mu je zadrhtala.
—
— Tko vam je to rekao?
—
Julia je šutjela.
Joana je sakrila kruh u džep.
Kao da će joj ga netko uzeti.
—
Moisés je kleknuo pred njih.
—
— Slušajte me. Večeras vas nitko neće izbaciti.
—
Julia mu nije vjerovala.
Ali Joana je počela jesti.
Polako.
Kao da bi svaki zalogaj mogao nestati.
—
Kasnije je uspio dobiti policiju.
Rekli su da će doći kad budu mogli.
—
Noć je pala brzo.
Polje je utihnulo.
Kuća je škripala pod vjetrom.
—
Namjestio im je krevete na kauču.
Dao čiste majice.
Vodu.
Deku.
—
Julia nije puštala Joanu.
Ni u snu.
—
On je sjedio nasuprot.
Nije mogao zaspati.
—
U ponoć…
čuo je šapat.
—
Joana je govorila kroz san.
Lice joj mokro od suza.
—
— Mama je rekla… ako čovjek dođe… ne smijemo se bojati.
—
Moisés je prestao disati.
—
Približio se.
—
Julia je naglo otvorila oči.
—
I prije nego što je išta pitao…
rekla je drhteći:
—
— Imala je vašu fotografiju.
—
Zašto je majka tih djevojčica imala njegovu sliku?
I kakva ih je tajna dovela baš u kuću gdje je umrla Beatriz?
👇👇 NASTAVAK U KOMENTARIMA

Continue Reading

EKONOMIJA

Izvješće CIA-e iz 1953. godine: Hercegovački duhan među najboljima na svijetu

Published

on

 

Hercegovački duhan bio je među najcjenjenijima na svijetu, a Mostar i Čapljina imali su ključnu ulogu u njegovoj obradi, navodi se u dokumentu američke Središnje obavještajne agencije (CIA) iz 1953. godine.

Izvješće oznake CIA-RDP80-00809A000700110673-1 distribuirano je 6. srpnja 1953. godine i obuhvaća razdoblje od 1938. do 1951. godine.

Temelji se na “Informativnom priručniku o Jugoslaviji”, koji je jugoslavenska Direkcija za informacije objavila u Beogradu.

Prema izvješću, u uzgoju, obradi i trgovini duhanom bilo je angažirano više od milijun ljudi, a kvaliteta duhana bila je poznata kao jedna od najboljih na svijetu, piše Bljesak.info.

Duhan se u cijeloj Jugoslaviji uzgajao na svega 32.000 hektara, od čega u Bosni i Hercegovini na oko 6.700 hektara.

Hercegovački tip duhana, sorte Ravnjak i Tanac, činio je 30 posto jugoslavenske proizvodnje, odmah iza makedonskog s 56 posto.

Naslovnica izvješća CIA-e iz 1953. godine

Čapljina, Mostar i Ljubuški

U izvješću se ističu hercegovački duhani kategorija A i B zbog velikih listova zlatnožute ili limunove boje, prepoznatljive arome, dobre gorivosti i finih vlakana za rezanje.

Glavne stanice za otkup i fermentaciju sirovog duhana nalazile su se u Mostaru i Čapljini, uz Imotski, Prilep i Skoplje.

U Čapljini je radila jedna od najvažnijih stanica za umjetnu fermentaciju duhana u zemlji, dok je nova sušionica bila u izgradnji u Ljubuškom.

Tvornica duhana Mostar bila je jedna od deset u Jugoslaviji, a svrstana je među tvornice srednjeg kapaciteta.

Drina od najboljeg hercegovačkog duhana

Kao najtraženiji duhanski proizvod u zemlji izvješće navodi cigaretu Drina, izrađenu pretežno od najboljih hercegovačkih duhana.

Od najkvalitetnijeg hercegovačkog lista radio se luksuzni rezani duhan Trebinjac, a hercegovački duhan bio je i u mješavini cigarete Istra.

Jugoslavija je 1950. godine izvezla 7.840 tona sirovog duhana, a najveći kupac bila je Francuska s više od 3.158 tona.

Slijedile su Zapadna Njemačka s 1.071 tonom, Austrija s 1.000 tona i Nizozemska s 884 tone.

>> O povijesti proizvodnje duhana u Širokom Brijegu i izazovima naših predaka

(www.jabuka.tv | Foto: arhiv / CIA)

 

Continue Reading

KULTURA

Vratio se na mjesto Istine

Published

on

Nakon dvadeset godina vratio sam se u rodni grad i ugledao ženu koju sam volio kako bosonoga hoda cestom, noseći drva za ogrjev, dok joj pomaže malena djevojčica. Poslovni čovjek koji joj je uništio život i dalje je živio u luksuzu. — Uvijek je bila prepametna za vlastito dobro — rekao je. Otkazao sam posao vrijedan 12 milijuna dolara i naredio istragu njegovih računa. A onda sam ugledao biljeg iza djevojčičina uha… Potpuno jednak mojemu.

Dio 1

Naglo sam pritisnuo kočnicu svojega luksuznog automobila kada sam prepoznao ženu koju sam volio prije dvadeset godina. Hodala je bosa planinskom cestom, noseći na leđima ogroman svežanj drva za ogrjev, dok je pokraj nje četverogodišnja djevojčica nosila nekoliko grančica.

Ali ono zbog čega sam gotovo izgubio razum nije bio prizor njezina siromaštva. Bilo je to otkriće da djevojčica ima potpuno isti urođeni biljeg kakav je imala moja pokojna majka.

Zovem se Grant Whitaker i vratio sam se u planinski kraj zapadne Sjeverne Karoline kako bih zaključio posao s nekretninama vrijedan 12.000.000 dolara.

Moja tvrtka sa sjedištem u Atlanti planirala je kupiti 400 jutara šumskog zemljišta u blizini gradića u planinama Blue Ridge.

Namjeravao sam potpisati dokumente i otići prije mraka.

Dvadeset godina izbjegavao sam to mjesto.

Ondje sam odrastao u teškim vremenima.

Ondje sam pokopao majku.

I ondje sam ostavio Shelby Marsh, jedinu ženu kojoj sam ikada obećao da ću je voljeti zauvijek.

Kada sam prošao uskim zavojem, odmah sam je prepoznao.

Shelby je nosila iznošenu majicu i staru suknju, a stopala su joj bila krvava od oštrog kamenja.

Djevojčica svijetlosmeđe kose i sjajnih očiju hodala je pokraj nje, trudeći se da joj ne ispadne nijedna grančica.

— Mama, mogu nositi još — rekla je djevojčica.

— Već nosiš dovoljno, dušo. Ti si moja najdraža pomoćnica.

Ugasio sam motor.

Htio sam je dozvati, ali nešto me zaustavilo.

Pričekao sam dok nisu nestale među drvećem, a zatim sam ih slijedio izdaleka, ostavivši automobil ondje gdje je cesta završavala.

Stigle su do male kamene kolibe s oštećenim krovom, prozorima prekrivenima plastikom i sićušnim povrtnjakom.

Nigdje se nisu vidjeli električni vodovi.

Shelby je spustila drva i iscrpljeno se naslonila na zid.

Tada ju je djevojčica upitala:

— Mama, kada će doći moj tata?

Shelby je kleknula pred nju.

— Dušo, već smo razgovarale o tome.

— Ali rekla si da će možda jednoga dana…

Ostao sam bez daha.

Djevojčica je okrenula glavu.

Iza njezina lijevog uha nalazio se sićušan biljeg u obliku polumjeseca.

Isti onakav kakav je imala moja majka.

Isti onakav kakav sam i ja imao od rođenja.

A onda sam se prisjetio nečega što sam godinama pokušavao zaboraviti.

Četiri godine ranije vratio sam se u grad kako bih pokopao oca.

Tijekom tog posjeta slučajno sam susreo Shelby.

Zajedno smo večerali, prisjećali se prošlosti i plakali.

Te smo noći završili zajedno u staroj obiteljskoj kući.

Sljedećeg jutra vratio sam se u Atlantu bez pozdrava.

Sada, gledajući tu djevojčicu, shvatio sam da sam možda napustio mnogo više od jedne stare ljubavne priče.

Nisam se usudio predstaviti, pa sam se vratio automobilu.

Te sam večeri otkazao potpisivanje kupoprodajnog ugovora i unajmio sobu u malom pansionu.

Sljedećeg jutra posjetio sam Dot Pruitt, koja je desetljećima vodila mjesnu trgovinu mješovitom robom.

— Moram saznati što se dogodilo Shelby Marsh.

Dot je prestala slagati robu na police.

Izraz lica potpuno joj se promijenio.

— Grante, neke je stvari bolje ostaviti na miru.

— Kakve stvari?

Pogledala je prema vratima i stišala glas.

— Shelby ne živi tako zato što je to sama izabrala. Prije pet godina prijavila je nešto što je moglo uništiti najmoćniju obitelj u ovom okrugu. A oni su se pobrinuli da više nitko nikada ne povjeruje ni jednoj njezinoj riječi.

Stajao sam potpuno nepomično.

A onda je Dot izgovorila prezime te obitelji.

Bilo je to prezime iste one obitelji koja mi je pokušavala prodati 400 jutara šume.

Continue Reading

KULTURA

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

Published

on

Vlada FBiH: Brotnjak Jure Beljo dobitnik nagrade za životno djelo

 

Vlada Federacije BiH dodijelila je federalne nagrade za znanost za 2026. godinu, a nagrade za životno djelo dobili su prof. dr. sc. Mirsad Kapetanović i prof. dr. sc. Jure Beljo (rođen 1942. u Velikom Ograđeniku, Čitluk).

Odluku je Vlada donijela 20. studenoga na telefonskoj sjednici, na prijedlog Federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti.

Nagradu za doprinos žena u znanosti dobila je prof. dr. Zora Pilić.

Godišnje priznanje za znanstvenike iz dijaspore dobio je prof. dr. Alojz Ivanković, a posthumno priznanje za doprinos znanosti dodijeljeno je prof. dr. Dubravku Lovrenoviću.

Dobitnici godišnjih nagrada

Godišnje nagrade za znanost dobili su

  • dr. sc. Belma Kalamujić Stroil (prirodne znanosti),
  • prof. dr. Almir Fajkić (medicinske i zdravstvene znanosti),
  • prof. dr. Emir Sokić (inženjerske i tehnološke znanosti),
  • prof. dr. Nedžad Hadžiomerović (poljoprivredne znanosti),
  • prof. dr. sc. Haris Memišević (društvene znanosti) i
  • dr. sc. Emir Demir (humanističke znanosti).

Godišnju nagradu za umjetničko-istraživački rad dobila je izv. prof. dr. art. Vesna Sušac.

Nagrade za mlade istraživače dobili su

  • dr. sc. Mujo Hasanović,
  • dr. sc. Amina Tucak-Smajić,
  • mr. Emir Dervišević,
  • doc. dr. sc. Mario Kovač,
  • doc. dr. Nasir Muftić i
  • mr. sc. Ajla Bukva Ljevo.

Godišnje priznanje za promociju znanosti dobio je Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Koliko iznose nagrade

Nagrade se sastoje od novčanog iznosa i povelje.

Dobitnicima nagrade za životno djelo isplatit će se po 10.000 KM, a nagrada za doprinos žena u znanosti iznosi 4.000 KM.

Godišnje nagrade za znanost i za umjetničko-istraživački rad iznose po 3.000 KM, a nagrade za mlade istraživače po 2.000 KM.

Nagrade se dodjeljuju za iznimno značajna dostignuća u znanstvenoistraživačkom i umjetničko-istraživačkom radu znanstvenicima, istraživačima, umjetnicima i ustanovama registriranim u Federaciji BiH.

(www.jabuka.tv | Foto: Općina Čitluk / arhiva)

 

 

 

 

Napiši komentar

Objavom komentara potvrđujete da ste upoznati s Pravilima komentiranja. Pritužbe možete poslati na komentari@jabuka.tv.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba