Connect with us

KULTURA

Iz rukopisa…. nepoznatog autora…..

Published

on

MILIJUNAŠ SE VRATIO U KUĆU GDJE MU JE UMRLA ŽENA… A NA VRATIMA SU GA ČEKALE DVIJE BOSONOGE DJEVOJČICE KOJE SU ZNALE NJEGOVO IME
DIO 1
Vrata stare kuće zaškrgutala su dugo… gotovo ljudski.
Moisés Ferreira stajao je nepomično na pragu.
Nije kročio tamo od Beatrizina pogreba.
Dvije godine izbjegavao je taj miris vlage, tu staru drvenu podlogu, namještaj prekriven bijelim plahtama koje su izgledale kao tijela koja čekaju u tišini.
Došao je odmoriti.
Tako mu je barem rekao terapeut.
—
Ali čim je ušao…
znao je da kuća nije prazna.
—
Na kraju hodnika, kraj stražnjih vrata…
stajale su dvije djevojčice.
Male.
Bose.
U haljinama zaprljanim zemljom.
Jedna je imala možda četiri godine.
Druga… tri.
—
Obje su u rukama držale komad tvrdog kruha.
I gledale ga bez treptanja.
—
Moisés je osjetio hladnoću niz kralježnicu.
— Tko ste vi? — upitao je, glasom koji mu je zadrhtao.
—
Starija je privukla mlađu k sebi.
Nije odgovorila.
—
Kuća je bila usred ničega.
Daleko od sela.
Okružena drvećem i prašnjavim putovima.
—
Nije bilo automobila.
Nije bilo odraslih.
Nije bilo nikoga.
—
Samo dvije djevojčice…
koje su izgledale kao da čekaju satima.
Možda danima.
—
Moisés je spustio ruksak.
— Neću vam nauditi… jeste li same?
—
Starija je klimnula.
Taj mali pokret stegnuo mu je srce.
—
Pogledao je prema kuhinji.
Pa prema otvorenim vratima.
Kao da očekuje da će se netko pojaviti i objasniti sve.
—
Nitko nije došao.
—
Mlađa je pokušala ugristi tvrdi kruh.
Teško.
Usne su joj bile ispucale.
Stopala prljava.
Oči umorne.
—
To nije bila igra.
To je bila glad.
—
— Kako se zoveš? — upitao je.
—
Starija je oklijevala.
Stisnula ruku sestri.
— Julia.
—
— A ona?
— Joana.
—
Mlađa je spustila pogled kad je čula svoje ime.
—
Moisés je osjetio nešto čudno.
Ne strah.
Ne baš.
—
Kao da se u njemu otvorila vrata koja su dugo bila zatvorena.
—
Od Beatrizine smrti, njegov život bio je samo raspored.
Sastanci.
Ugovori.
Crni automobili.
Velike kuće.
—
Ljudi koji ga zovu “gospodine Ferreira”.
Kao da novac može ispuniti prazninu kreveta.
—
Ali ništa mu nije vratilo glas njegove žene.
Nijedan liječnik je nije spasio.
Nijedna tišina nije prestala boljeti.
—
Zato se vratio.
Jer ga je doktor nagovorio.
—
— Ne vraćaj se da patiš… vrati se da prestaneš bježati.
—
Mislio je da će najteže biti ući u sobu gdje je Beatriz čitala.
Pogriješio je.
—
Najgore je bilo pronaći dvoje napuštene djece…
u kući gdje je pokopao posljednje sretne uspomene.
—
Izvadio je telefon.
Nema signala.
—
Izašao je.
Ništa.
—
Na katu, uz prozor, jedva jedna crtica.
Nazvao hitne službe.
Veza je pukla.
Pokušao opet.
Ništa.
—
Julia ga je gledala.
Mirno.
Kao da je već naučila da odrasli ne rješavaju stvari.
—
To ga je pogodilo više nego što je očekivao.
—
Vratio se u kuhinju.
Pronašao rižu, zob, nekoliko konzervi i prezrelo voće.
Skuhao što je mogao.
—
Djevojčice su sjele.
Ali nisu dirale hranu.
—
— Možete jesti — rekao je.
—
Julia je pogledala tanjur.
Pa njega.
—
— Hoćete li nas poslije izbaciti?
—
Moisés se ukočio.
Žlica mu je zadrhtala.
—
— Tko vam je to rekao?
—
Julia je šutjela.
Joana je sakrila kruh u džep.
Kao da će joj ga netko uzeti.
—
Moisés je kleknuo pred njih.
—
— Slušajte me. Večeras vas nitko neće izbaciti.
—
Julia mu nije vjerovala.
Ali Joana je počela jesti.
Polako.
Kao da bi svaki zalogaj mogao nestati.
—
Kasnije je uspio dobiti policiju.
Rekli su da će doći kad budu mogli.
—
Noć je pala brzo.
Polje je utihnulo.
Kuća je škripala pod vjetrom.
—
Namjestio im je krevete na kauču.
Dao čiste majice.
Vodu.
Deku.
—
Julia nije puštala Joanu.
Ni u snu.
—
On je sjedio nasuprot.
Nije mogao zaspati.
—
U ponoć…
čuo je šapat.
—
Joana je govorila kroz san.
Lice joj mokro od suza.
—
— Mama je rekla… ako čovjek dođe… ne smijemo se bojati.
—
Moisés je prestao disati.
—
Približio se.
—
Julia je naglo otvorila oči.
—
I prije nego što je išta pitao…
rekla je drhteći:
—
— Imala je vašu fotografiju.
—
Zašto je majka tih djevojčica imala njegovu sliku?
I kakva ih je tajna dovela baš u kuću gdje je umrla Beatriz?
👇👇 NASTAVAK U KOMENTARIMA

Continue Reading

KULTURA

Večer zahvale HDZ-a BiH: Zajedništvom smo ostvarili izbornu pobjedu, odgovornošću gradimo budućnost

Published

on

Nakon Općih izbora u Bosni i Hercegovini, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine organizirala je u Mostaru Večer zahvale, okupivši članove, dužnosnike, suradnike i prijatelje stranke koji su svojim angažmanom pridonijeli ostvarenom izbornom rezultatu.

Uz predsjednika HDZ-a BiH dr. Dragana Čovića, večeri su nazočili i brojni predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, predstavnici gospodarskog, kulturnog i akademskog života te brojni drugi uvaženi gosti.

U ime HDZ-a BiH nazočnima se obratila izabrana hrvatska članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine i dopredsjednica HDZ-a BiH Darijana Filipović, koja je i kao voditeljica Izbornog stožera stranke posebnu zahvalnost uputila svima koji su tijekom kampanje, svatko na svoj način, dali doprinos zajedničkom uspjehu, od stranačkih organizacija i suradnika do brojnih pojedinaca koji su bili dio toga procesa.

“Iza nas su mjeseci susreta, razgovora, rada…. Znam koliko je truda, vremena i odricanja utkano u ovu pobjedu i zato večeras želim od srca zahvaliti svakome od vas. Jednako tako, veliko hvala svima koji su nam svojim glasom dali povjerenje. Različiti smo, dolazimo iz različitih sredina, ali pokazali smo koliko možemo postići kada vjerujemo u isti cilj. Naš posao nije završio izbornom pobjedom. Sada trebamo pokazati da ovo nije samo pobjeda Hrvata, nego da, kada Hrvati pobjeđuju, pobjeđuje i Bosna i Hercegovina. Pred nama su četiri godine u kojima ćemo se nastaviti boriti za jednakopravnost hrvatskoga naroda, za prilike koje naši ljudi zaslužuju i za sve ono sto vrijedi“, poručila je Filipović.

Posebno je istaknula kako ostvareni rezultat nije zasluga pojedinca, nego brojnih članova, simpatizera, suradnika i prijatelja stranke koji su svojim radom i potporom bili dio izbornog procesa.

Naglasila je važnost povezivanja novih generacija s iskustvom koje stranka baštini, kao i spremnost na otvaranje prostora novim ljudima. Zahvalila je predsjedniku Čoviću i vodstvu HDZ-a BiH na ukazanom povjerenju, a posebnu zahvalnost uputila je i sestrinskom HDZ-u Republike Hrvatske te predsjedniku Andreju Plenkoviću na snažnoj potpori tijekom izborne kampanje.

„Ova pobjeda vrijedit će, ako s njome napravimo ono što vrijedi. Ova pobjeda vrijedit će, ako budemo radili bolje. Ako budemo slušali više. Ako budemo imali hrabrosti da mijenjamo sve ono što ne valja, ali isto tako da čuvamo sve ono što nas je dovelo do ovdje“, kazala je Filipović.

U duhu ove večeri posebno je došla do izražaja snaga zajedništva, međusobne potpore i povezanosti svih sastavnica HDZ-a BiH, vrijednosti koje su obilježile dosadašnji rad stranke i ostaju temelj njezina budućeg djelovanja.

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa Ine Vukic moj nacionalni ponos

Published

on

Uskoro tu!
Memoari o borbi za nacionalni identitet i političkom djelovanju hrvatskog iseljeništva za oslobođenje od komunističke Jugoslavije

Almost here!
A Memoir of Struggles for National Identity and Croatian Diaspora Political Activism for Freedom from Communist Yugoslavia

Posveta:
Svim domoljubnim Hrvatima u iseljeništvu, njihovoj djeci i prijateljima koji su tijekom borbe za slobodu stajali uz njih —
svima koji su darovali svoje vrijeme, svoj trud, svoj novac, svoj glas i sve drugo čega su se mogli odreći kako bi san mnogih naraštaja napokon postao stvarnost.
Onima koji nikada nisu prestali vjerovati, čak ni tisućama kilometara udaljeni od domovine, da Hrvatska ima pravo na slobodu.
Onima u iseljeništvu koji su svjedočili rađanju slobodne Hrvatske u svojim kuhinjama i dnevnim boravcima, u hrvatskim klubovima i crkvama, za stolovima na kojima su se prikupljali dobrovoljni prilozi i na prosvjednim skupovima, uz telefone i telefaks uređaje, te u srcima iseljenika koji nisu dopustili da udaljenost od domovine preraste u zaborav.
Ovu knjigu posvećujem vama, sa zahvalnošću i ponosom.
Vaša odricanja i žrtve pridonijeli su rađanju slobodne i neovisne Hrvatske.

„…Postoje trenuci u životu kada povijest zakorači u najobičnija mjesta naše svakodnevice i zauvijek ih promijeni.
Za mene je jedno od tih mjesta bila moja kuhinja u Sydneyju.
Nikada nije bila zamišljena kao išta više od srca našega obiteljskog doma — mjesta za jutarnju kavu, obiteljske obroke, razgovore, rasprave, proslave i bezbrojne male rituale svakodnevnoga života. Ipak, početkom 1992. godine, dok se Hrvatska borila za opstanak i nastojala učvrstiti svoj položaj kao novostvorena neovisna država, jedan kutak te kuhinje postao je nešto iznimno.
Pretvorio se, zapravo, u neslužbeni hrvatski diplomatsko-konzularni ured u kojem su se obavljali službeni poslovi, premda bez formalnoga diplomatskog statusa.
Ondje nije bilo uglačanoga pisaćeg stola od mahagonija, diplomatskoga grba svečano istaknutog na zidu, niti osoblja sastavljenog od školovanih diplomata koji bi užurbano prolazili otmjenim hodnicima.
Moj pisaći stol bila je obična ploča od šperploče koju je moj otac, nekada domobranski časnik, pričvrstio na komodu i s ljubavlju lakirao. Pisaći stroj Canon StarWriter, telefon i telefaks postali su moja diplomatska sredstva rada.
S toga improviziranog radnog mjesta odlazila su pisma, zahtjevi, upiti i službena korespondencija. Ondje su se rješavala pitanja prijevoza posmrtnih ostataka preminulih u Hrvatsku i obavljali bezbrojni telefonski razgovori vezani uz zemlju koja je tek nedavno stekla međunarodno priznanje o kojemu su sanjali naraštaji Hrvata.
Ljudi su trebali pomoć pri ishođenju putovnica, stjecanju državljanstva, pribavljanju dokumenata, organiziranju putovanja te rješavanju imovinskih i obiteljskih pitanja.
Hrvatskoj je bilo potrebno uspostaviti veze s australskim institucijama i diplomatskim predstavništvima drugih država.
Trebalo je započeti pripreme za osnivanje službenoga veleposlanstva i mreže konzularnih predstavništava koja će naposljetku predstavljati Republiku Hrvatsku u Australiji.
Netko je morao započeti.
I tako smo započeli mi!…”

Dedication:

To all patriotic Croatians in the diaspora,
and to their children and friends who, during the struggles for freedom, stood beside them—
to those who gave their time, their labour, their money, their voices, and whatever else they could sacrifice so that the dream of generations might finally become reality.
To those who never stopped believing, even from thousands of kilometres away, that Croatia had the right to be free.
To those in the diaspora who witnessed free Croatia being born in their kitchens and living rooms, in Croatian clubs and churches, at fundraising tables and protest marches, beside telephones and fax machines, and in the hearts of emigrants who refused to allow distance to become forgetting.
This book is dedicated to you, with gratitude and pride.
Your sacrifices helped a free and independent Croatia to be born.

“…There are moments in life when history enters the most ordinary of places and changes them forever.
For me, one of those places was my kitchen in Sydney.
It was never intended to become anything more than the heart of my family home—a place for morning coffee, meals, conversations, arguments, celebrations and the countless small rituals of domestic life. Yet in the early months of 1992, as Croatia fought for survival and struggled to establish itself as a newly independent state, a corner of that kitchen became something extraordinary.
It had effectively become an unofficial Croatian diplomatic and consular office, carrying out official responsibilities despite lacking formal diplomatic status.
There was no polished mahogany desk, no diplomatic seal mounted impressively on a wall, no staff of trained officials moving purposefully through elegant corridors. My desk was a sheet of plywood fixed to a dresser and lovingly varnished by my father, a former Croaian Home Guards officer. A Canon StarWriter, telephone and facsimile machine became my tools of diplomacy. From that improvised workplace came letters, applications, enquiries, official correspondence, the repatriation of the deceased to Croatia, and countless telephone calls concerning a country that had only recently achieved the international recognition that generations of Croats had dreamed of.
People needed help with passports, citizenship, documents, travel, property and family matters. Croatia needed contacts with Australian institutions and foreign diplomatic missions. Preparations had to be made for the formal embassy and consular network that would eventually represent the Republic of Croatia in Australia.
Somebody had to begin.
And so we did…”

Continue Reading

KULTURA

Molitva za obitelj pape Ivana Pavla II.]

Published

on

 

Bože, od kojega nam dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji,
Oče, koji si ljubav i život,
učini da svaka ljudska obitelj na zemlji,
po tvome Sinu rođenom od žene
i po Duhu Svetom,
postane izvorom božanske ljubavi
za uvijek nove naraštaje.

Učini da tvoja milost vodi misli i djela roditelja,
za dobro njihove obitelji
i svih obitelji na svijetu.

Neka mladi naraštaji u obitelji nađu
snažnu potporu za čovječnost
i rast u istini i ljubavi!

Neka ljubav osnažena milošću sakramenta ženidbe,
bude jača od svake nemoći i beznađa,
koje zahvaćaju naše obitelji.

Na kraju Te molimo za zagovor
svete nazaretske obitelji,
da Crkva u svim narodima na zemlji,
može plodonosno ispuniti svoje poslanje u obitelji i po obitelji,
po Kristu našem Gospodinu,
koji je put, istina i život,
u vijeke vjekova.

Amen.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba