Čovjek je biće tijela i duše. O tijelu se uglavnom dobro brinemo. Redovito ga hranimo, odmaramo, liječimo i štitimo. Kada osjetimo glad, odmah tražimo hranu. Kada osjetimo žeđ, posežemo za vodom. Kada nam ponestane zraka, instinktivno tražimo novi dah. No često zaboravljamo da i duša ima svoje potrebe. Kao što tijelo ne može živjeti bez hrane, tako ni duša ne može živjeti bez molitve. Molitva je dah duše, njezina hrana i njezina snaga. Bez nje čovjek možda nastavlja živjeti izvana, ali iznutra polako slabi. Najveća tragedija našega vremena nije tjelesna glad, nego glad duše. Mnogi ljudi imaju gotovo sve što im je potrebno za ugodan život, a ipak osjećaju prazninu koju ne mogu objasniti. Imaju dom, posao, prijatelje, mogućnosti i sigurnost, ali u dubini srca osjećaju da nešto nedostaje. Ta praznina nije znak da im treba još novca, više uspjeha ili više zabave. To je čežnja duše za Bogom. Sveti Augustin je zapisao: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“ U tim riječima nalazi se velika istina o čovjeku. Bog nas je stvorio za sebe i zato nijedna zemaljska stvar ne može potpuno ispuniti ljudsko srce.

Bog vas blagoslovio.

DALJINOM GLEDAM

Tišina je

moje okruženje.

Tu sazreli su svi snovi.

I ne postoje granice

u telu zarobljenom,

svetlost probija se…

Otvaram i zatvaram oči.

Ljiljana Skelić Vemić

/jun 2026./