Na današnji dan, 17. veljače, navršava se 50 godina od ubojstva Nikice Martinovića, hrvatskog političkog emigranta za čije ubojstvo nitko od Udbinih suradnika do danas nije odgovarao. Nikica Martinović je bio čovjek koji se neumorno brinuo o grobovima hrvatskih vojnika i civila ubijenih nakon predaje u svibnju 1945. godine na Bleiburškom polju. Bio je vlasnik male trgovine u Klagenfurtu. Svake nedjelje Nikica je obilazio hrvatske grobove i brinuo da se na njima nađe buket svježeg cvijeća i upaljena svijeća.
Saznavši za to, Beograd nikako nije mogao otrpjeti da obični nevažni trgovac neprestano podsjeća na kakvom zločinu je sazdana komunistička Jugoslavija i da tu državu, počevši od Tita, raznih ministara i vojnog vrha pa sve do funkcionera na nižim funkcijama, vode ratni zločinci. Bio im je smetnja i UDBA ga odlučuje likvidirati. Nikici Martinoviću ubrzo počinju stizati prijetnje Udbe, i to pismenim i usmenim putem koje su uglavnom glasile: “Prestani se angažirati oko Bleiburga, u protivnom će platiti tvoji najmiliji!” Ubrzo se prijetnje počinju i ostvarivati. 1968. godine likvidiraju mu sina Franju u dobi od 25 godina. Međutim, Martinović se ni nakon toga nije dao pokolebati, nego nastavlja neumorno raditi na uređenju grobova suboraca i organiziranju komemoracija. 1970. godine samo dvije godine nakon ubojstva sina Franje, ubijen mu je i najmlađi sin Marijan. Ubio ga je sin oficira JNA ubodom noža u srce.

Nikica Martinović neprekidno je bio okružen i pod nadzorom nekolicine udbaških doušnika. Titov komunistički režim svim je sredstvima nastojao spriječiti širenje istine o strašnom pokolju Hrvata kojeg je proveo, i Križnim putovima čija je prva postaja bila upravo na Bleiburgu. Uvidjevši da ni nakon ubojstava njegovih sinova, raznih prijetnji i pritisaka Martinović ne odustaje nego s još većim žarom odlazi održavati grobove na Bleiburgu i organizira komemoraciju, Beograd ubrzo donosi odluku: Nikica Martinović će biti “paraliziran”, što u udbaškom žargonu znači – likvidiran! Određen je i krajnji rok, svibanj 1975. godine, dakle prije komemoracije na Bleiburgu.
Tako se po običaju 17. veljače 1975. Martinović dovezao automobilom na posao i parkirao ispred svoje trgovine. Dok je izlazio iz automobila, odjeknuli su hici. Sve se odigralo munjevito, brzo i bez svjedoka. Atentatori su neopaženo pobjegli a Martinović je primivši dva metka u glavu i jedan u prsa na mjestu izdahnuo.
Nikica Martinović bio je heroj i domoljub koji je mučki ubijen od zločinačke jugoudbaške ruke samo zato što nije dopustio da Bleiburške žrtve budu zaboravljene, dok mi danas indiferentno zaboravljamo žrtvu naših branitelja i stradalih civila, živimo na njihovim kostima, gazimo po njihovim zaslugama i prodajemo svoj glas za manje od 30 srebrnjaka. Martinović se nije bojao prijetnji UDBE iako ga je to koštalo vlastitog života i života njegove djece, a mi se za razliku od njega danas ne bojimo Boga makar nas to koštalo gubitka vlastite duše i identiteta.

Željko Glasnović, general Hrvatske vojske i
Hrvatskog vijeća obrane