U Čitluku će u petak, 18. rujna 2026. godine, biti obilježen Dan branitelja općine Čitluk. U sklopu programa, bit će svečano otkriven spomenik poginulim braniteljima Brotnja ispred zgrade Kulturno-informativnog centra u Čitluku, čime se nastoji trajno sačuvati uspomena na poginule branitelje s područja općine Čitluk.

Detalji programa na linku u prvom komentaru👇

“; IVAN GARIĆ: “Volio sam da sam ostao slijep kada sam ugledao što se dogodilo“
LIDIJA ANTIČEVIĆ; “Ne treba mi nikakva naknada štete, bila bi mi velika satisfakcija kada bi naše svjedočenje dotaknulo srca odgovornih”

Pred Sudom Bosne i Hercegovine danas je u predmetu „Keleštura i drugi“ nastavljen glavni pretres protiv Mensuda Kelešture i Hazima Jašarevića, kojima se sudi za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Pred Sudskim vijećem kojim predsjedava sutkinja Minka Kreho, uz sutkinje Željku Marenić i Tanju Curović, saslušani su svjedoci Ivan Garić i Lidija Antićević.
Garićevo svjedočenje bilo je posebno važno jer je riječ o čovjeku koji je kao petnaestogodišnjak bio na mjestu događaja 10. lipnja 1993. godine, kada je u eksploziji granate poginulo više djece, a on sam teško ranjen.
Ono što je danas govorio pred Sudom bilo je njegovo osobno sjećanje na taj dan.
I upravo zato njegove riječi treba čitati u kontekstu svjedočenja čovjeka koji je događaj neposredno doživio.

Ivan Garić u svom izlaganju kazao je da je od početka rata živio u ulici Ilije Petrovića u Vitezu, gdje živi i danas. U kući je živio s ocem, majkom, bratom i sestrom.
Opisao je područje kao rubni dio Viteza, prigradsko naselje koje su stanovnici nazivali Podgradina ili Kamenjače.
Prema njegovu iskazu, stanovništvo tog područja bilo je mješovito. Spomenuo je obitelji Trako, Čengić, Mujčić i druge bošnjačke obitelji koje su ondje živjele u susjedstvu.
Posebno je govorio o Hakiji Čengiću, koji je, prema njegovim riječima, živio svega dvadesetak metara od njihove kuće.
„Bili smo prvi susjedi“, kazao je Garić.
Govoreći o ratnim okolnostima, prisjetio se razdoblja nakon 16. travnja 1993. godine i otvorenog sukoba HVO-a i Armije Bosne i Hercegovine.
Kazao je da je Vitez tada bio u blokadi i da je kretanje bilo vrlo ograničeno.
Govorio je i o Mahali, području dominantno naseljenom bošnjačkim stanovništvom, navodeći da je mjesto događaja od 10.6. udaljeno svega 600, 700 metara zračne linije.
Međutim, prema njegovu sjećanju, na samom prostoru na kojem su živjeli i gdje se dogodila tragedija nije bilo neposrednog borbenog djelovanja. Bilo je pucnjave, sporadične, rekao je, ali nije bilo borbe na samom mjestu događaja.

„Kod koša“

Garić je pred Sudom posebno opisao mjesto na kojem su se djeca okupljala.
Nazivali su ga „kod koša“.
Bio je tu koš, veliki hrast koji je pravio hlad i drveni stol ispod njega.
Prema njegovim riječima, to nije bilo samo mjesto na kojem su se igrala djeca nego i mjesto okupljanja odraslih.
Djeca su ondje sjedila, igrala se, družila, igrala karte.
Garić je kazao da je na tom mjestu često bilo 20 do 30 djece. Među njima je bilo i bošnjačke djece.
To je, prema njegovu svjedočenju, bio prostor na kojem su se djeca okupljala unatoč ratnim okolnostima.

„Toga dana ništa nije upućivalo na tragediju“

Garić je opisao 10. lipnja 1993. godine kao miran dan.
Kazao je da se govorilo kako je potpisano primirje.
Bio je blagdan Tijelova i služila se misa na otvorenom.
Prema njegovu sjećanju, ništa nije upućivalo da bi toga jutra moglo doći do tragedije.
Na igralište je stigao 15 do 20 minuta prije eksplozije.
Bilo je oko pola osam, osam poslijepodne.
Za stolom je bilo nekoliko djece.
Bio je njegov brat Milan.
Sjeća se Borisa, Sanje, Velimira i Draženka.
Sestra Sanja bila je s majkom na misi i s mise se vratila na igralište.

Ubrzo je došlo do eksplozije. Garić je pred Sudom opisao ono čega se sjeća iz prvih sekundi nakon udara.
Kazao je da je osjetio snažan udar, da je glavom udario o stol, da se sjeća jake svjetlosti, topline i mirisa paljevine.
Rekao je da mu se taj miris ponekad vrati i danas.
Nakon eksplozije bio je pri svijesti. Bio je krvav.
Na njemu su, prema njegovim riječima, bili tragovi mesa, čađe i kostiju.
Geler ga je okrznuo po glavi, a naknadno je utvrđeno da je zadobio prijelom kosti glave.
U prvom trenutku, zbog snažne svjetlosti, pomislio je da je oslijepio.
Kada je podigao glavu i ugledao što se dogodilo oko njega, kazao je:
„Volio sam da sam ostao slijep.“
Opisao je tijela poginule djece, vriskove i paniku.
Kazao je da je vidio kako mu je brat poginuo. Nije mogao ustati.
Oko njega su pristizali susjedi, otac i drugi odrasli koji su pokušavali pomoći.

Garić se prisjetio i pekara Želje Vidovića, koji je ranjene svojim Renaultom 4 odvezao u ratnu ambulantu u središtu Viteza. Prema njegovu svjedočenju, ambulanta je bila smještena u objektu u centru grada. Ondje je, kazao je, vladala panika.
Ljudi su unosili ranjene.
Vidio sam poginule. Vidio je kako su doveli Borisa i Dragana i tada je, prema vlastitom iskazu, već bio svjestan da su poginuli.
Kazao je da je od djece koja su stradala na mjestu događaja njih petero poginulo odmah, dok je šestero ranjenih prebačeno prema Novoj Biloj. Među njima je bila i njegova sestra Sanja. Garić je kazao da nije ni znao da je Sanja prebačena u Novu Bilu sve dok je tamo nije ugledao. Bila je u komi. Prisjetio se puta do Nove Bile, ratnog puta i makadama kojim su prevoženi ranjenici.
Kazao je da koridor prema bolnici nije bio uspostavljen i da je Armija Bosne i Hercegovine kontrolirala područje Grbavice tako da je prolaz bio otežan. Uz njega je bio Vinko Garić, koji će kasnije također poginuti.
U jednom trenutku čuli su informaciju da je Sanja preminula, ali se pokazalo da je riječ o drugoj osobi.
Njegova sestra još je bila živa. Prema Garićevu iskazu, Sanja je 20. lipnja 1993. godine prebačena u Split, gdje je 24. lipnja preminula. Garić je pred Sudom opisao kako je njegova obitelj, nakon gubitka brata i druge djece, još četrnaest dana živjela u nadi da će Sanja preživjeti. Nije preživjela.

Garić je naveo da je ukupno stradalo osmero djece iz šest obitelji.
Djeca koja su poginula na mjestu događaja pokopana su već 11. lipnja u ranim jutarnjim satima.
Prema njegovu iskazu, razlog je procjena opasnosti od snajperskog djelovanja.
Već tada se, kazao je, među ljudima govorilo o mogućem pravcu iz kojeg je granata mogla biti ispaljena.
Spominjale su se različite lokacije, među njima Preočica, Bukve, Grbavica, Lazine i druga mjesta.

Godine poslije tragedije

Garić je pred Sudom govorio i o onome što je radio nakon rata.
Kazao je da je koristio svaku priliku razgovarati s ljudima o događaju.
Više puta razgovarao je s djelatnicima SIPA-e.
Osobno se posvetio prikupljanju materijalne građe i dokumentiranju događaja.
Videozapise koje je imao snimio je na USB i predao istražiteljima SIPA-e.
Dio tog materijala danas je prikazan u sudnici.
Tijekom reprodukcije Garić je komentirao pojedine inserte i davao pojašnjenja.
U sudnici su prezentirani i dijelovi uviđaja i fotografija.
Prikazan je karakter naselja i njegov položaj, mjesto stradanja, mjesto pada granate, okolne kuće, tragovi eksplozije, skica lica mjesta, kao i veliki hrast i drveni stol koji se nalazio ispod njega.
Prikazan je i spomenik „Osmica“.
Garić je tijekom prikazivanja materijala pojašnjavao ono što je na fotografijama i snimkama.
Time je Sudu iznio i vlastita sjećanja na prostor na kojem se događaj dogodio.

Garić je nakon ranjavanja, prema vlastitom iskazu, bio nepokretan dva do tri mjeseca. Prvi put se kući vratio u svibnju ili lipnju 1994. godine.
Njegovo intenzivno liječenje trajalo je i narednih godina.
Danas, više od tri desetljeća poslije, kaže da mu se ponekad vrati miris paljevine koji je osjetio nakon eksplozije.

Na kraju ispitivanja tužitelj Ivan Matišić pitao je Garića potražuje li naknadu štete.
Garić je odgovorio da ga naknada ne zanima.
Kazao je da mu nikakva naknada nije potrebna.
Ono što traži od Suda jest da suđenje završi pravedno i da se postigne pravda.

Toga dana djeca su bila na mjestu na kojem su se okupljala i igrala.
Petnaestogodišnji Ivan Garić preživio je.
Njegov brat nije.
Njegova sestra Sanja preživjela je eksploziju, ali nije preživjela posljedice ranjavanja.
Još šest obitelji izgubilo je svoje najmlađe.
Zato „Osmica“ nije samo naziv spomenika.
I nije samo broj.
To je podsjetnik na osam dječjih života.
A za Ivana Garića to je i mjesto na kojem je, nakon eksplozije, otvorio oči i poželio da ih nije mogao otvoriti.

Svjedočenje Lidije Antićević:
„Želim da moje svjedočenje dotakne srca ljudi koji su odgovorni za ovaj zločin“

Lidija Antićević, majka Borisa Antićevića, svjedočila je pred Sudom Bosne i Hercegovine o okolnostima života svoje obitelji prije tragedije 10. lipnja 1993. godine, o događajima toga dana, trenutku kada je na igralištu stradala skupina djece, te o gubitku sina Borisa.

Na početku svjedočenja, odgovarajući na pitanja tužitelja, govorila je o životu svoje obitelji u Travniku.

„Na početku sukoba živjela sam s mužem te sinom Borisom i kčerkom Martinom“, kazala je Antićević.

Zbog granatiranja Travnika s područja Vlašića, obitelj je krajem 1992. godine donijela odluku preseliti se u Vitez. Došli su u roditeljsku kuću u naselju Kamenjače, prigradskom dijelu Viteza koji se, prema njezinim riječima, naziva i Podgradina, jer se nalazi ispod brda Gradine.
U Vitezu su nastavili živjeti, dok su ona i suprug, sve dok je to bilo moguće, putovali u Travnik zbog posla.
To je trajalo do početka otvorenog sukoba između Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane.
Antićević je pred sudom kazala kako u području u kojem su živjeli nakon dolaska u Vitez nije bilo aktivnog borbenog djelovanja.
„Bilo je tu i tamo nekih pojedinačnih slučajeva, čuli su se pucnjevi, bio je rat, bio je sukob, ali nije bilo aktivnog borbenog djelovanja, nije bila zona borbenog djelovanja“, kazala je.
Ipak, ratna svakodnevica bila je prisutna. Prema njezinu iskazu, bilo je i snajperskog djelovanja te sporadičnog pucanja, zbog čega su ljudi nastojali što manje izlaziti iz svojih kuća.
„Slabo se izlazilo iz kuća jer je bilo ratno stanje, nastojali smo što duže ostati u kući“, prisjetila se. U neposrednoj blizini kuće nalazilo se igralište s košem na kojem su se okupljala djeca.
Njezin prvi susjed bio je Hakija Čengić. Kazala je da su bili dobri i da su se poznavali i prije rata.
Upravo s njim razgovarala je preko ograde 10. lipnja 1993. godine.
„Bilo je ratno stanje, nije bilo nikome ugodno“, kazala je.
U razgovoru s Čengićem govorila je i o mogućnosti da njemu i njegovoj obitelji pomogne na način koji je tada smatrala najsigurnijim.
„Razgovarala sam s mužem da damo Hakiji naš stan u Travniku da se preseli gore s obitelji, radi njega i radi njegove sigurnosti. Možda bi to bilo bolje“, kazala je Antićević.

Prema njezinu sjećanju, taj dan bio je lijep i posebno miran.
Obitelj se pripremala za svetu misu. Čuli su da je potpisano primirje, a obred je trebao biti održan u 18,00 sati.
Boris je izrazio želju da ide s majkom na misu. Nakon toga želio je još ostati vani.
Dok je Lidija razgovarala s Hakijom Čengićem preko ograde, Boris joj je rekao da želi igrati košarku.
„Rekao mi je: ‘Mama, želim još biti vani, daj mi loptu.’“
Lidija je tada zamolila kćer Martinu da mu doda loptu.
Martina mu je dala loptu.
U nastavku svjedočenja Lidija je izgovorila rečenicu koja pokazuje koliko je snažno godinama nosila osjećaj majke koja se pita je li se tragedija mogla izbjeći.

„Milijun puta sam pomislila da mu nije tu loptu tako brzo dala, odnosno da nisu našli brzo loptu, možda bi danas bio živ.“

U trenutku dok je još razgovarala s Hakijom, uslijedila je eksplozija.
„Znala sam da je pala granata na igralište među djecu“
„Ubrzo je nešto puklo. Bilo je isto, zemljotres“, prisjetila se Antićević.
Odmah je potrčala prema igralištu.
„Otrčala sam tamo, tražila sam svog sina, znala sam da je pala granata na igralište među djecu.“
Opisala je prizor koji je zatekla.
Govoreći pred sudom, prisjetila se snažne temperature, vreline i mirisa nakon eksplozije.
„Bila je nevjerojatna temperatura i smrad, vrelina. Zatekla sam Borisa u nesvjesnom stanju.“
Uzela sam sina u naručje. Odmah je primijetila ozljede.
„Primijetila sam odmah povredu na oku i posjekotinu na vratu.“
Oko nje su se, prema njezinu iskazu, čuli vriskovi, panika i plač.
Čekalo se vozilo kojim će ranjeni biti prevezeni.
Vrijeme čekanja za majku koja je držala teško ozlijeđeno dijete činilo se beskrajnim.
„Dok smo čekali to vozilo, meni se to učinilo kao vječnost.“
Boris je potom prevezen u ratnu bolnicu, odnosno ambulantu u gradu.
Lidija je kazala da je već po reakcijama liječnika shvatila koliko je njegovo stanje teško.
„Po reakcijama liječnika već sam skužila da je reakcija bila zakašnjela, da Boris neće ostati živ.“
Nju su poslali kući. Ubrzo je stigla vijest da je Boris preminuo.

Obitelj, prema njezinu iskazu, nije imala mnogo vremena.
Rečeno im je da sprovod moraju organizirati u ranim jutarnjim satima zbog opasnosti od snajperskog djelovanja.
„Sjećam se da je sprovod organiziran između 5 i 6 sati, u ranu zoru“, kazala je.
Bio je to kraj života jednog dječaka, ali za majku početak više od tri desetljeća dugog života s gubitkom.
Lidija je pred sudom govorila i o tome koliko joj je teško ponovno otvarati sjećanja na događaj.
„Kada govorim o ovim stvarima, vjerujte, nekako sam tu temu nastojala zatvoriti u ladice i svaki put kada moram otvoriti ladicu i govoriti o ovim stvarima bude mi teško.“
A onda je dodala:
„I tako živim, evo trideset i više godina.“
„Ne tražim nikakvu odštetu“
Tužitelj je Lidiju Antićević pitao postavlja li imovinskopravni zahtjev i traži li naknadu štete.
Njezin odgovor bio je jasan – ne traži odštetu.
Kazala je da joj nikakva materijalna zadovoljština nije potrebna.
Ono što želi, kako je objasnila, želi da njezino svjedočenje, kao i svjedočenje Ivana Garića, dopre do ljudi koji sjede ispred suda.
„Ono što priželjkujem doista, da moje svjedočenje i svjedočenje Ivana promijeni srca optuženih i da pokušaju razumijeti bol ljudi koji su doživjeli ovo što se nama dogodilo.“
Za nju bi to bila najveća satisfakcija.
„To bi meni osobno i ljudima koji su stradali bila velika satisfakcija kada bi naše svjedočenje omekšalo srca ljudi koji su odgovorni za ovaj zločin.“
Time je završila svoj iskaz porukom koja je usmjerena prema razumijevanju boli koju obitelji stradalih nose desetljećima.

 „Ravnopravnost mora postati standard“

HDZ BiH