Connect with us

Uncategorized

MILJENKA KOŠTRO……. KRIK DUŠE……  I…..HLADNI LJUDI………

Published

on

NEKI SU ME PITALI KAD ĆU OBJAVITI NAGRAĐENU PRIČU PA EVO JE, NAVALITE ČITATI I MOLIM LIJEPO DOJAM U KOMENTAR.
     KRIK DUŠE
     Da bar nekako mogu zaboraviti taj dan kad sam kao civil došao u Knjižnicu, koja nosi časno ime jednog velikana od riječi. Želio sam podići koju knjigu da u pauzama od bojišnice skratim duge zimske večeri i odagnam misli od ružnih događaja. Da bar sve to nisam gledao svojim očima. Kamo sreće da se nije dogodilo, ali dogodilo se. Da sam bar sklopio oči i začepio uši. Bio sam mlad, neiskusan, zaveden…, blijed od straha, od tog nametnutog rata, od loše hrane. Od svega sam bio blijed ko krpa. Oni su slavili, vrištali, a ja sam živ umirao. Nisu se na mene posebno obazirali iako su mislili da sam knjižničar. Valjda sam im izgledao previše blesavo. Ali taj čin?
     Taj datum, taj zimski dan, taj ružni i tužni događaj za njih je bio praznik, bar je tako izgledalo. Udišući crni dim, nazdravljali su pobjedi. Pirovoj pobjedi. Tuga i jad davili su me u grlu, ali sam šutio. Trebao sam vikati, plakati, zapomagati, ali sam šutio, a u meni je hroptalo. Na tom crnom pepelu, u sred dana ispisivali smo svoje životopise. Zbrkali su mi misli, strahom odrezali jezik, meni, jadniku koji se nije usudio vrisnuti. Plamen je gutao riječi, stranice, korice, gutao je nečije neprospavane noći dok je stvarao. Dim je ispisivao novu, mračnu stranicu Povijesti.
     Čije li su sve ruke držale te knjige, listale ih i uživale u starim dokumentima, ispričanim pričama, stihovima ili dramskim i znanstvenim sadržajima? Stotine, tisuće knjiga na raznim jezicima tek tako odoše u nepovrat, u sred moga Grada. Ne krivim taj bezazleni plamičak iz upaljača. Dospio je u pogrešne ruke. Police su  gorjele pred mojim očima. Gorjele su u mom uplašenom srcu. Želim vjerovati da su gorjele i u srcima onih koji su ih sa mnom palili.  Vjerojatno ih je neki mrzovoljni Kapetan nadojio mržnjom, dao zapovijed, vojnicima zadatak da unište to uzvišeno duhovno blago, simbol Grada, carstvo pisane riječi. Vjerujem da ih majke nisu tako učile. Nema utjehe, ali sreća da je većina tih pisaca (autora) prešla na onaj svijet i neće saznati za ovo zlodjelo, ili pak hoće. Ovi, još živi, kada saznaju umrijet će od tuge. U svim tim pričama živio je i dio mene. Pjesničke duše ipak će oćutjeti miris dima, osluhnuti. Taj dan Dante se sigurno prevrtao u grobu, Dostojevski će znojna čela ustati iz groba, a tek pisci ovog podneblja, teško će podnijeti ovoliko poniženje. To skladište znanja, povijesti i duha, melodije što liječi i oživljava na pola uveli cvijet, više je nema, ne diše. U zidove se uvukao mrak i muk. Ooo, svi vi, velikani pisane riječi, mrzite me. O, moji poštovani: Matoš, Krleža, Šimiću, Šantiću, Ujeviću, Kafka, Dizdar, Meša, Vesna, Zagorka, Desanka… Vrag ti odnio Radovana i Slobodana, kud poslaše ove piromane. I odnio ih je, i mene s njima. Ne znam što je u tom dimu trebalo biti lijepo. Bar te knjige nikomu ništa nisu krive. Naprotiv, svima su bile od koristi.
     Boli me jer tu sam bio, i dva moja oka tu su bila, moje uši, drhtave ruke i noge. Tu sam bio cijeli ja. Šutio sam. Ili pak nisam bio? Ako si član orkestra odgovaraš za kvalitetu svirke. Na prvu činilo mi se da su dobrodušni i religiozni, da još mirišu na materino mlijeko, ali, ali… Ne razumijem. Vrata su bila otvorena. Ušao sam, popeo se uz stepenice tiho kao duh. Nikoga od zaposlenika nije bilo, ni moje omiljene knjižničarke nije bilo. Uzalud sam je zvao: Jasmina, Jasmina. Na stolu sam vidio načete slane štapiće i naočale. Volio sam knjige, često navraćao, čitao. Onda su se pojavili oni, niotkud. Krupni, kao dva vuka, u crnim hlačama i bundama. Tko zna što bi napravili i Jasmini da je bila tu? Možda je namirisala nevolju i navrijeme pobjegla, ili je dijete vodila liječniku? Možda je bolesna ili ju je stigao metak? Tko zna? Mogli su razgovarati o književnosti, ponijeti po koju knjigu i hraniti dušu, ali ovako…
     Svi smo dobili nadimke kako bi njihova imena ostala nepoznata mi. Meni su podrugljivo prišili Lane. Po govoru sam shvatio tko su. Kao da je u njega ušao Tanatos, Vuk je zapovjedio: Žeži sve po redu! Zima je, neka se čaršija ogrije. Bilo me strah tih riječi. Drhtao sam. Držeći upaljen upaljač Zverko je ponovio: Sve po redu! Hladna izraza lica, zažegao je i sve škropio psovkama. Vuk mi je pružio upaljač i naredio: Žeži! Pištolj mi je uperio u glavu. Krv mi se ledila. Sve se odvijalo brzo. Plamen je rastao i sve gutao. Ova dvojica sigurno doma nemaju policu za knjige, pomislim. Nitko nije zvao vatrogasce sa šmrkovima. Dok se crni dim dizao u zrak uzalud sam priželjkivao da se dogodi neko čudo. Možda je vjetar raznio dim po cijelom prostoru, po svim četvrtima u gradu da svi osjete miris paljevine i žal za izgubljenim knjigama. Odvrnio sam česmu, ali voda iz nje nije potekla. Izašli su, i ja za njima. Ponašali smo se kao da se ništa nije dogodilo, kao slučajni prolaznici koji hodaju ratom na pola opustošenim gradom. Nadao sam se da me nitko neće povezati s požarom.
     Nedaleko od Knjižnice žuborio je potočić. Krenuli su prema njemu. Oprali su lice i ruke, a o savjesti će razmišljati kasnije. Valjda? Sjeli su u nekog otucanog tamnog terenca i odmaglili niz cestu. I ja sam oprao ruke, glavu zabio u njedra i sav jadan krenuo do granatama izrašetanog stana. S istoka sam čuo pucnjavu pa sam pognute glave ubrzao korak. Mučila me zbrka u glavi. Da sam bar bio gluh i slijep. Nijem sam bio, šutio sam, a šutnja ponekad i nije zlato. Da sam im odbio poslušnost i po cijenu života. Vatrogasno vozilo stiglo je prekasno. Navečer, tog dana sve vijesti koje sam uspio slušao sam. Odzvonilo bi mi u ušima ono: Nepoznati počinitelji… Išao sam na misu i svećenik je u nedjelju propovijed počeo kako su nepoznati počinitelji zapalili Knjižnicu. Bilo mi je neugodno. Trebao sam vrisnuti da ja sam taj, ali nisam. Kasno sam sastrugao veo straha.
     Nedugo nakon rata, kad sam svukao uniformu razbolio sam se, zatim oćelavio, doslovno pretvorio se u ruinu. Ubili su mi starijeg brata. Iza njega je ostala žena i dijete. Trebao sam im biti od pomoći, a ne znam jesam li. Sestra za vrijeme rata otišla je u Njemačku. Sreća da geleri u mom tijelu ne zadaju mi veće muke. Ali duša pušta nečujne krikove. Ruka mi drhti, vrijeme me požderalo, no morao sam ovo ispisati na ovu bijelu kartušinu, inače bi pukao. Kamo sreće da pišem o prvom poljupcu, o ljepoti života u suživotu i sretnom djetinjstvu. Ovako, u meni ječi čemer zaključan pod sedam brava. Prolivena krv ne da spavati, dim i vatra još grizu za uvelu dušu i slabovidne oči. Danas, u dugoj zimskoj noći, na svoj rođendan, ovim rečenicama kao da podižem zidove između sebe u uniformi, onog prije i onoga poslije spaljivanja knjiga. Pobjegao bih od sebe, od ovoga grada, od sjećanja…no, i kada bih otišao u Pariz i udisao zrak koji je udisao i Bodler ama baš ništa se ne bi u meni promijenilo. Ovim priznanjem se spašavam, ali, ali ne… Nalijevam čaše, sam sa sobom u sobi punoj dima od duhana i kroz prozor gledam zvijezde. Moja se davno ugasila. U gorčini života ispijam gorčinu lošeg vina. Pred očima mi još uvijek drhte sjenke mrtvih knjiga koje su poslije na mom licu iscrtale nabore.
     Ipak su me zvali Lane, a plah i jesam, i tri sam nekako spasio od proklete vatre kako bih spasio dio sebe, bar kap svoje duše. Nekako sam ih skrio ispod otrcane crne bunde. Tu su, u mojoj sobi. Šegrta Hlapića sam čitao u djetinjstvu i želio sam ga još jednom pročitati. Ježeva kućica, a tko je nije čitao. Nisam želio odrasti. Eee, da, Na Drini ćuprija, pročitao sam je više puta. Da ih nisam skrio mislim da to ne bih prebolio. Šteta što pod bundu nije stala cijela Knjižnica. Da je, danas bih sjajem u očima palio lampe po gradu, ponosio se sobom, učlanio se i odlazio u nju i čitao, čitao. Oprostite mi poštovana Braćo Grim, Goethe, Servantes, Krleža, Zagorka…I dalje Vam se divim. Niz onih kojima se divim je dug.  Kada me okruže samoća i gusti mrak u meni se probudi kritički duh, puštam dah, hvatam misli i pišem, pišem iako ne znam je li to što napišem vrijedno neke knjige. Lutam prostorima mašte i stvaram jedan ljepši svijet, onakav kakav bih želio. Još uvijek se pomalo sramim svoga imena pa bih potencijalnu knjigu potpisao onim glupim nadimkom; Lane. Za razliku od mene lane je bezazleno, a ja… Kad sam bio klapac, uuuuu, šta sam sve dobroga mislio učiniti za svoj grad kad narastem velik. Šta sad? Kasno je…ili…? Ne znam.
     Na moje iznenađenje, Zverko i Vuk su nakon svega došli do mene i zbog svega se kajali ispred mene. Izgledali su mi kao dva prazna, ofucana, stara kofera. I sam se slično osjećam. Kad zavirim u sebe ne vidim Bog zna šta. Možda me više i nema? Imao sam dojam da oni kao i ja još uvijek vode neki rat sa samim sobom. Vjerojatno će tako biti sve do onog trena kada nam smrt pokloni cjelov na čelo. Kada se to dogodi kasno je iz nas vaditi dokaze zločina. Poštovani Dante, kasno je za tuć se šakom u prsa. U koji krug? Aaa, nećeš mi reći. Znam, nema vjetra koji bi mogao iza mene pročistiti zrak. Šta ti je život nego varka? O, milostivi Bože, čuješ li krik ove moje sićušne duše? Evo me, grešna ispred Tebe. Neka bude volja Tvoja. Ali ja moram na papir iskapati dušu, ispričati svoju priču i dovršiti knjigu. Jednostavno moram!  MILJENKA KOŠTRO
HLADNI LJUDI
Hladni ljudi
hladne duše
u rukama kosiriće nose
u hladni rat vode
pohlepom prekrivaju
tragove krvi
Fortuni po svome
halju kroje
Vlakovi prolaze
odnose sudbine
Želim okasniti
vratiti se nekom
mirisnom proljeću
i cvjetati
miljenka-kostro-1-768x580 - Grude Online
MILJENKA KOŠTRO
https://www.youtube.com/watch?v=x4HYQsfVSDI&t=2s

Continue Reading

Uncategorized

MARKO LJUBIĆ..ŠTO POKUŠAVA PENAVA PREMA PLENKOVIĆU?

Published

on

 

Ovih se dana prilično užarila priča o Penavinim postupcima i mogućem izlasku DP iz koalicije.

Na prvi pogled i dojmovno tragikomična konferencija za tisak u Splitu očito sračunata kao napad na Božinovića i MUP, pozadinski izvan svake sumnje motivirana sprječavanjem dubinske državne istražne analize o mogućim agenturnim utjecajima na kriminalizirane vođe Torcide, koliko god deklarativno Penava osuđivao ružne poruke navijača na ulicama Splita, zapravo je pokušaj preusmjeravanja fokusa javnosti s mogućeg specijalno-ratovskog utjecaja srpskih obavjeŝtajnih službi na navijačke i kriminalne skupine u Hrvatskoj.

Činjenica da su upravo zbog svoje strukturne i organizacijske naravi, te zbog svoga modela funkciniranja upravo te skupine idealna meta agenturnim probojima, uostalom kao i sve standardizirane institucije, ne diskvalificira ni navijače u ovom slučaju, ni institucije, kao ni primjerice Crkvu uslijed proboja suprotnih namjera, samo ukazuje na nužnost fokusiranosti na tu dokazanu opciju.

Penava svojim intelektualnim i političkim potencijalom nije dorastao osmisliti operaciju koju je izveo i koju očito provodi.

Njegov već odavno dokazani profil lukavog ali sitnog profitera i političkog parazita, koji instinktivno prepoznaje prilike za opstanak u politici, a nema nikakvih moralnih ograničenja za izvršavanje bilo kakvih naloga kako bi zadovoljio svoje interese, savršeno se uklapa u modele već toliko puta prokazanog i očitog iskorištavanja “desnih nacionalnih i suverenističkih” sentimenata za prikrivanje sasvim suprotnih i daleko složenijih operacija i ciljeva njihovih stvarnih autora pod desnom i domoljubnom krinkom.

Savršeno pokriće i pozicija za ovu splitsku “zaštitu Torcide”, kako bi se i ovaj ružni incident usporediv sa svastikom unazad petnaest godina, sačuvao kao navijački izgred, a spriječilo razotkrivanje vrlo izvjesnih izrazito neprijateljskih pozadinskih udara na Hrvatsku, Penavi omogućava pozicija u koaliciji i činjenica da Plenkovićeva već dugo kompromitirana i sve slabija vlast ovisi o Domovinskom pokretu.

Nije zato nimalo slučajan udar bio upravo na Božinovića, koji je desetljećima već bez ikakvog uporišta dežurni “kosovac” ili “udbaš” za desničarske falange, jer je upravo Božinović u današnjoj ukupnoj strukturi državne vlasti jedina, ili vrlo rijetka osoba s nedvojbenim znanjem i iskustvom, koja bi mogla uz policijske snage proniknuti do najdublje točke i izvora tih događaja.

Primjerice, iako je Tomo Medved potpredsjednik Vlade za Domovinsku sigurnost, dakle nadležan za pitanja koja se vrišteći nameću iz događaja u Splitu, Penavi nije palo na pamet uputiti mu bilo kakvo pitanje ili kritiku.

Zar to nije indikativno!?

Zadiranje u dubinu uzroka i nositelja nacionalne ugroze penaviziranoj kvazidesnici bujičarskog karaktera, koju godinama simbolizira kak’i Radić, nikako ne odgovara, jer detekcija podmuklih interesa skrivenih iza njenih “akcija” i eliminacija takvih žarišta takve “politike” ostavlja bez svrhe, a s druge strane ih ostavlja i bez logističke potpore mecena, koji njihovim domoljubljem prikrivaju razorne procese ispod površine tih javnih bitaka fašista i antifašista. Mecena, koje nikako nitko ne bi smio isključiti iz organskog odnosa s agenturama, pa i inozemnim interesima, koje s vremena na vrijeme potiču ili proizvode demonstracije “nacizma” u Hrvatskoj, ne samo zbog podčinjenosti tim potencijalnim službana ili agencijama, nego primarno zato što se gotovo bez rizika u Hrvatskoj može raditi sve, dok postoje zakrvljeni fašisti i antifašisti, koje je po potrebi uvijek lako potpaliti i izazvati javnu histeriju. Jednostavno, postoje golemi interesi, kojima odgovara ovo što se dogodilo u Splitu i kojima nikako ne odgovara razotkrivanje pozadine takvih događaja. Penavina egzibicija i napad na Božinovića i usputno na policiju, samo potvrđuje sumnje u nastavak korištenja odavno posijanih stereotipa, jer je upravo dijelu javnosti na koji on računa kao na svoje političke sljedbenike najlakše udariti na Božinovića tragom tih kvazidesničarskih stereotipa koje godinama ponavlja marginalna kvazidesnica.

Puno mu je isplativije udariti na Božinovića nego na “našega” Medveda pred tom strukturom.

Penava je lukavo računao na tu isplativost, jer radi pritisak na vlast i unaprijed sotonizira moguće istrage, dok s druge strane računa da mu u toj ciljanoj političkoj strukturi kojoj se obraća nitko neće cjepidlačiti zbog bilo kakvih optužbi “dokazanog kosovca”, a može mu donijeti poneki politički bod.

Gotovo pa savršeno, kad ne bi bilo toliko puta prevara i uvijek u funkciji zaštite najdubljih poremećaja državnog poretka, jer ovaj put kreatori te Penavine operacije očito nemaju nikoga manje potrošenoga ili potpuno kompromitiranoga kao Penava, kome više nitko ništa ne vjeruje.

Iz potpuno istih razloga koje svjedočimo ovom Penavinom operacijom u Splitu, nikada nije razotkrivena pozadina diverzije s kukastim križem na Poljudu.

Slijed narednih Penavinih poteza, od zahtjeva za smjenom državnog tajnika Bilandžića u MUP-u, zbog njegove prirodne i logične javne potpore postupanju policije, zatim podmukla diverzija s amandmanima na rebalans proračuna, koje je iznio u zadnji trenutak pred koaliciju, a izbjegao redovni sastanak koalicije o tom pitanju uz lažnu informaciju stranci i javnosti da ih HDZ nije uopće konzultirao o rebalansu, uz javnu poruku da ostanak DP u koaliciji ovisi o poštivanju njihovih zahtjeva za potporom nastavku otkrivanja činjenica o komunističkim zločinima i uspostavljanju famozne “javne ustanove”, više nego jasno pokazuje da Penava pokušava stvoriti klimu za napuštanje koalicije, samo je ozbiljan rizik “gazdama” unaprijed zbrajati plijen ili miraz koji bi u tom slučaju donio Penava, koji bi mogao proći lošije nego akindžija Radić u prvome udaru protiv “izdajnika”.

Oba imaju i imali su istog hajduka nasuprot takvim upadima i namjerama.

Ili do kraja iskoristiti nemoć Plenkovića za krajnje perverzne i kokošarske potrebe ne dirajući u osnove kompromitiranoga poretka i spriječavajući na taj način svaku ozbiljnu promjenu.

Koliko god izgledalo kontradiktorno uz višegodišnje javne deklarativne istupe Penave, Ćipe i nekolicine oko njih, upravo njihov opstanak u politici ovise više od ičijega od zadržavanja i nerješavanja ključnih nacionalnih problema u zemlji.

Govorim o tzv. identitetskim pitanjima i o karakteru države.

Gledajući njegove amandmane na rebalans proračuna, koje su propustili komunicirati u krugu Vlade, prije svih Penavin jedini potpuni pouzdanik među tri ministra DP, David Vlajčić, a pogotovo karikaturalni amandman o preraspodjeli državnih novaca za neku crkvu kod Sinja s čijim se “svećenikom prijateljem” Penava nedavno slikao u “posjeti Sinju”, jasno je svakom razumnom kroničaru da se radi o prilično neosmišljenom i primitivnom igrokazu posve tipičnom za već desetogodišnji model djelovanja pouzdanika Marija kak’i Radića.

U biti, Pave Vujnovca i iza njega Boga pitaj koga.

Zaoštravanje na liniji Penava- Plenković s tim krajnje banalnim i prozirnim kokošarskim kvazipolitikima, pri čemu u naknadnim javnim istupima Penava bezočno koristi naglaske i programska pitanja iz Dabrinih javnih i saborskih istupa, kao odnos prema migrantima i zločinima ilegalnih migranata pod azilantskom zaštitom, koje je, ili prešutio, ili čak osuđivao ograđujući se od Dabre, ne govori i nikako ne ukazuje na načelne političke razlike, koje bi mogle značiti otklanjanje državnih slabosti koje personificira Plenković, nego izrazito pouzdano ukazuje na namjeru zadržavanja i zaštite tih slabosti i dodatnog urušavanja državne perspektive hrvatskog naroda, pri čemu se zadržavanje opasnih utjecaja vrlo moguće ovaj put, kao i 2020. godine na parlamentarnim izborima, nastoji osigurati eliminacijom slabog Plenkovića, zamjenom manje potrošenih protagonista s istim destruktivnim zadaćama.

Upravo u tome se prepoznaje uloga kak’i Radića i promovirane ideje novoga ujedinjenja desnice.

Potpuno ista korporativna, financijska, a potpuno sigurno i međunarodna struktura stoji iza toga, kao i od 2019. godine i već legendarne “kandidature” Škore. Upravo ta struktura je preko Vrdoljaka, Brkića i niza protagonista na paraobavještajnoj, kriminalnoj, političkoj i korporativnoj sceni nakon poraza na izborima uvukla Plenkovića prema svim naknadnim događajima, u svoje šape i uz njegovu veliku nesposobnost i pomoć ga potrošila i dovela do samoga praga grublje ili mekše, ali sigurne eliminacije.

Sve je učinio da im olakša posao i namjere.

Penava se s ovim zaoštravanjem vraća svemu što personificira kak’i Radić, odnosno pod skute Vujnovca i grupacije oko njega, za koju samo naivci misle da zastaje unutar hrvatskih granica i da ne prelazi Dunav prema istoku.

Sintagma “agent s Batajnice”, koliko god bila zgodna komunikacijska igračka, uopće nije samo standardizirani način političkih obračuna u kojima se koriste slične fraze, kao izdajnici, udbaši, komunjare, već je po svim postojećim elementima opća oznaka za skrivene interese, kojima je premrežena Hrvatska i koja upravo preko kvazidomoljubne scene dirigira godinama javnim igrokazima, s nizom ultradomoljubnih protagonista, skrećući fokus javnosti s podmuklih procesa u utrobi Hrvatske.

Potpuno je imbecilno nakon desetogodišnje operacije u medijima i politikama koje javno samo izvršava Radić, a na temelju niza događaja oko toga čovjeka, pomisliti da je on osobno nekakav subjekt u tim operacijama i da ima okvir slobode za donošenje i najbanalnije političke odluke.

On je banalni izvršitelj bez ikakvog subjektiviteta, kome za okupljanje i “ujedinjenje desnice” subjektivitet omogućava kasica prasica s odobrenim novcima, kojima može zadovoljiti potrebe “domoljubnih kokošara” i još nižih izvođača od sebe samoga, kao što su Penava i Ćipe.

On samo izvršava, a kad dobije nalog – k nozi, leži bez režanja.

Najsigurniji dokaz za to je njegovo povlačenje iz politike i odreknuće od svih funkcija nakon prošlih parlamentarnih izbora, pa par mjeseci kasnije naglo “otkrivanje izdaje” i propali pokušaj preuzimanja DP, koji je spriječio Dabro i zato bio izvrgnut teškim državnim i paradržavnim progonima modelom klasičnog drukeraja iskušanog u aferi Mreža s Vlahovićem.

Radiću i njegovim nalogodavcima je bio gadan problem tada što Dabru nisu uspjeli slomiti, a cijeli odnos Penave i Ćipe prema Dabri i njegovim iznimno ozbiljnim dubinskim državotvornim inicijativama kasnije, zorno je ukazivao na podmukli obračun pozadinskih interesa upravo s Dabrom i njegovim ozbiljnim politikama, koje su u potpunosti mogle emancipirati Domovinski pokret i istrgnuti ga iz utjecaja skupina koje su napuckale Radića na prvi udar.

Uporišta za to su bili Penava i Ćipe, a žrtva niz kvalitetnih ljudi u stranci.

Usprkos javnim sukobima i polemikana s Radićem neposredno nakon Radićevog neuspjelig puča, nikada ni jedan, ni drugi nisu bili izvan kontrole Radićevog gazde i “korporacije”.

Dovoljno je o karakteru njegovoga odnosa prema ozbiljnim politikama navesti sramnu epizodu prema Dabrinom zahtjevu o kriminalizaciji totalitarnih režima, kojom je Dabro spašavao ugled DP i samog Penave nakon ponižavajućeg nasrtaja beznačajnog Hrebaka, nakon koje je Penava umjesto prihvaćanja te inicijative i postavljanja nulte crte pred Plenkovića, krenuo na eliminaciju Dabre i gašenjem toga epohalnog zahtjeva.

Nema nikakve sumnje da će i nakon aktualne Dabrine inicijative o državnom referendumu za kriminalizaciju totalitarnih režima upravo Penava, vrlo izvjesno u koordnaciji s kak’i Radićevim gazdom i njegovim medijsko političkim falangama, nastojati sve učiniti da onemogući tu inicijativu, moleći Boga da Plenković nastavi sa svojom ubilačkom politikom za HDZ i sebe samoga, pa to odbaci spašavajući Penavu od kompromitacije i odbacivanja općeprihvaćene nacionalne ideje.

Penava je totalno desubjektivizirao Domovinski pokret upravo na nizu snažnih programsko-političkih inicijativa, koje je kandidirao Dabro hrvatskoj javnosti, otvoreno se javno protiveći nekima od njih, kao prema politici o ilegalnim migrantima, zatim o pozivu na čvrsto preusmjeravanje vanjske politike prema SAD i Donaldu Trumpu, a vrhunac je bilo sramno posrnuće oko politike prema Hrvatima u BiH, gdje je Penava javno založio Domovinski pokret i čast tisuća kolegica i kolega oko stranke, pokrivajući politiku otvorene izdaje koju je na sastanku iznio Frka Petešić, nastojeći sudjelovanjem u toj izdaji utezgariti bakšiš za svoje tragikomično povjerenstvo i za svođenje cjelovite ideje i odavno postojećih ozbiljnih programa politike nacionalnog sjećanja na kokošarski nivo privremene i separatne koristi s izvlačenjem državnih novaca za stvaranje privida nekakve “domoljubne odlučnosti” posve usporedive s razinom Ćipine perverzne udruge za istraživanje srpskih zločina kojoj je dao ime dr. Šreter.

To je potpuno ista “politika” beskrajnog iscrpljivanja Vukovara i njegove simbolike, koju Penava brutalno koristi za održavanje na političkim pozicijama.

Takve politike su tipičan model lažne desnice u Hrvatskoj, koja desetljećima, a izrazito intenzivno ulaskom od Vujnovca i Radića preuzetog Peveca, kasnije Pevexa, u medije kupnjom Z1, nakon čega to poprima političku dimenziju i karakter angažiranjem Škore.

Nakon višegodišnje teške kompromitacije medijskih i političkih protagonista, danas je ponovna reafirmacija, s novim licima potpuno prepoznatljiva.

Dovoljno je samo usporediti osnovne javno dostupne karakteristike i elemente kandidature Zdenka Lučića u BiH, s načinom kampanja tijekom zadnjih sedam, osam godina u raznim izbornim ciklusima u Hrvatskoj i Zagrebu, kako čovjek ne bi imao ni minimuma dvojbi o pozadinskim naručiteljima i autorima toga što se narodu nudi kao “rješenje” i novo “desno jedinstvo”, odnosno kao “obračun” sa starim politikama. Lučiću je u BiH naglasak bio na razotkrivanje Čovićevog “srpstva” s perverznim lažima o njegovim roditeljima, a Hrvatska je istu matricu mogla vidjeti u kampanji za zagrebačke izbore, gdje je putem javno objavljenog “marketinškog ugovora” Pevexa i dvojice braće s nekakvim portalom i piar agencijom iz Slavonskog Broda “otkrivena istina” da je Davor Filipović Srbin.

Nije slučajnost da je meta takvih kampanja Davor Filipović kasnije eliminiran urotničkom konstrukcijom u tzv. aferi Mreža, u kojoj je po nizu relevantnih javnih svjedočenja ključni akter bio kak’i Radić, a da je na udaru istih krugova nedavno bio Dragan Čović, koji je hrvatsku politiku u BiH snažno usmjerio prema SAD i politici Donalda Trumpa.

Ako tome dodamo lica koja se pojavljuju u svim tim kampanjama, kao Hasanbegović, te zloćudnu činjenicu da je Filipovićevo “srpstvo” tada politički persinalizirao Radićev doktor Škoro, a danas nanovo predstavljeni slavni nogometaš, karizmatični Igor Štimac, doduše još uvijek kao ponuda, nemoguće se oteti dojmu ponavljanja istoga obrasca pripreme mješanja političkih karata u Hrvatskoj iz istoga brloga ili jazbine.

Mnogi će pomisliti da nije moguć nakon svega novi savez Penave, Ćipe i nekolicine tipova oko njih, s kak’i Radićem.

To bi bila razumna pretpostavka i polazište kad bi ljudi imali jedno jedino karakterno uporište Penave i pogotovo Ćipe, koje bi bilo realna zaprijeka tom novom savezu.

No, nema ni jednoga jedinoga.

Upravo suprotno.

Bit će zato zanimljivo vidjeti hoće li Plenković ponovo ispasti politički magarac kao i nakon pobjede na izborima 2020. koju je ostvario upravo nasuprot istih struktura i krugova, koje danas u njegovoj vlasti predstavlja Penava, a tada Vrdoljak. Nakon 2020. je dobio neograničenu vlast, koja ga je na krilima saveza s grupacijom protiv koje je dobio potporu od ljudi od kojih je u suprotnom nikada ne ni dobio, dovela šest godina poslije na sami rub ponora.

Na toj točki saveznici istrošene igrače guraju u ponor i aktiviraju opciju “B”.

Upravo to trenutno predstavlja Penava, računajući da će iza guranja u jamu Plenkovića dobiti dovoljno benefita za prikrivanje urotničkih planova i skupina iza toga.

Plenković ni sad nije bez izgleda izvući se iz te klopke, pitanje je ima li sposobnosti za to i lucidnosti prepoznati prilike koje mu je upravo Josip Dabro ponudio, makar bile suprotnost svemu što karakterističnom za Plenkovića.

Continue Reading

KULTURA

Drastičan pad broja katolika u Banjolučkoj biskupiji

Published

on

Banjolučka biskupija, koja je u  ratu u Bosni i Hercegovni vođenom od 1992. do 1995. godine najteže nastradala, pala je na tek nešto više od 22 tisuće vjernika, a demografski trendovi pokazuju kako se broj katolika u tom dijelu BiH nastavlja smanjivati.

Istraži Karte

Kako je u četvrtak prenijela Katolička tiskovna agencija BiH (KTA), banjolučki biskup mons. Željko Majić na godišnjem saboru svećenika te biskupije iznio je podatke po kojima je krajem 2025. tamo bio 22.951 vjernik. Prošle su godine krštene tek 303 osobe dok je 611 vjernika preminulo.

Do početka rata u BiH Banjolučka biskupija je imala 129 tisuća vjernika. Samo u gradu Banjoj Luci bilo ih je oko 30 tisuća, a sada je njihov broj pao na manje od tisuću, javlja RTV Hereceg Bosne.

Biskup Majić svećenike iz svoje biskupije pozvao je da ih malobrojnost ne obeshrabri, teškoće zatvore, a prošlost zarobi, nego da ostaju uz povjereni narod i svjedoče nadu u Krista.

Podsjetio je kako je svećenik pozvan biti blizu čovjeku, osobito bolesnima, starijima, osamljenima, obiteljima, djeci i mladima te onima koji su se udaljili od Crkve.

“Svećeničko poslanje ne ostvaruje se samo naviještanjem Krista riječima nego i konkretnim svjedočenjem, prisutnošću, slušanjem, razumijevanjem i djelotvornom ljubavlju”, kazao je svećenicima banjolučki biskup.

Broj katolika u cijeloj BiH dramatično je smanjen u proteklih 35 godine pri čemu je najveći egzodus uslijedio tijekom rata i progona koji su ga pratili, no iseljavanje katoličkih vjernika nastavilo se i nakon rata. Vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić ranije je iznio podatak iz kojeg proistječe kako je od 1991. do danas broj katoličkih vjernika u cijeloj zemlji smanjen za 58 posto.

Njihov je broj s predratnih 760 tisuća pao na oko 320 tisuća, prenijela je Hina.

Vrisak.info

Continue Reading

Uncategorized

Zahvala Udrugama HVO-a: Poštovanje prema braniteljima trajna je odgovornost

Published

on

Zahvala Udrugama HVO-a: Poštovanje prema braniteljima trajna je odgovornost

Galerija 1
Galerija 2
Galerija 3
Galerija 4
Galerija 5
Galerija 6
Galerija 7
Predsjednik HDZ-a BiH dr. Dragan Čović i izabrana hrvatska članica Predsjedništva BiH i dopredsjednica HDZ-a BiH Darijana Filipović održali su danas sastanak s predstavnicima braniteljskih udruga te im uručili zahvalnice za njihov doprinos očuvanju vrijednosti Domovinskog rata i skrbi o hrvatskim braniteljima.Galerija 7Zahvalnice su uručene Mladenu Begiću, predsjedniku Odbora za branitelje HDZ-a BiH, Lazaru Martinoviću,Galerija 4 predsjedniku Udruge nositelja ratnih odličja HVO-a HR HB, Nikici Tomiću,Galerija 2 predsjedniku Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HVO-a HB, Draganu Radiću,Galerija 5 predsjedniku Udruge HVIDRA HVO-a HB te Miroslavu Zeliću, predsjedniku Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH.Galerija 3

Uime HDZ-a BiH, Čović i Filipović zahvalili su predstavnicima udruga na potpori, predanom radu i skrbi koju kroz svoje djelovanje pružaju hrvatskim braniteljima.

Istaknuli su kako su poštovanje prema hrvatskim braniteljima, očuvanje istine o Domovinskom ratu i njegovanje vrijednosti Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) trajna odgovornost. Naglasili su i važnost suradnje s braniteljskim udrugama koje svojim djelovanjem pridonose zaštiti prava hrvatskih branitelja, očuvanju njihova dostojanstva i jačanju položaja hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

Galerija 6

Predsjednici braniteljskih udruga zahvalili su Čoviću i Filipović na suradnji i potpori koju pružaju udrugama HVO-a, hrvatskim braniteljima i hrvatskom narodu u BiH.

Istaknuto je kako hrvatski branitelji i njihove obitelji zaslužuju trajno poštovanje i institucionalnu skrb, dok suradnja s braniteljskim udrugama ostaje važan dio očuvanja vrijednosti Domovinskog rata, zaštite prava braniteljske populacije i njegovanja zajedništva hrvatskoga naroda.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba