Znajući koliko je Igor Štimac osobno povezan s Međugorjem, koliko mu to mjesto znači u duhovnom smislu te koliko se godinama trudi promicati vrijednosti vjere i vjerskog turizma, zamolili smo ga za kratku izjavu povodom potresnih scena koje su jutros potresle Međugorje, kao i sve vjernike diljem svijeta.

Cijeli dan razmišljam o događaju koji nas je sve duboko potresao. Što čovjek sve prolazi i čemu je izložen u trenucima slabosti, razočaranja i tuge?
Idealan je plijen za sotonu koja vreba na svakom koraku i koristi svaku prigodu za napad. Ne sudimo čovjeku kojeg je obuzelo zlo, molimo se za njega, kazao je Igor Štimac

Podsjetimo, Štimčeva povezanost s Međugorjem traje dugi niz godina – ondje često dolazi u osobnoj molitvi, pronalazi mir i duhovnu snagu, a u vrijeme dok je bio izbornik hrvatske reprezentacije, upravo je Međugorje birao i kao mjesto priprema za važne utakmice. Njegova privrženost ovom svetištu nije samo osobna, nego i javno svjedočena kroz brojne dolaske i poruke podrške.
U trenutku kada su vjernici diljem svijeta potreseni prizorima oskvrnuća svetih mjesta, njegova riječ ima dodatnu težinu, kao glas sportaša, ali i čovjeka vjere.

M.K./ Hercegovka.net

U prošloj godini govorio sam što se dogodilo 28.07.1993. u selu Doljani. Neki su me ismijavali, neki sažaljevali, neki ignorirali, pa čak i domaći mediji. No nisam bitan ja. Treba se znati što je i kako bilo, istina se treba znati. Nije bilo lako progovoriti no netko treba.
U jednom danu muslimanske snage Armije BIH ubile su 39 Hrvata u selu Doljani, općina Jablanica. Mi ostali mještani smo odvedeni i zarobljeni u logor Muzej Jablanica do 1.03.1994.
Ne može se zaboraviti jer to je ljudsko no krenuti dalje je nužnost, potreba. Zločin u Doljanima se dogodio, logor Muzej Jablanica se dogodio. Sedam mjeseci logora Muzej Jablanica je bio, mi koji smo bili tamo zarobljeni to znamo.
Treba se zločin i zločince procesiurati no mi koji smo preživjeli trebamo krenuti dalje, nastaviti živjeti, živjeti u onim mjestima gdje jesmo ili u BiH zajedno s ostalim narodima koji žele živjeti na ovim prostorima.
Provokacija i provokatora (s bilo koje strane) će uvijek biti no ne dopustimo da provokacije i provokatori prevladaju nego dopustimo da one Kristove riječi odzvanjaju u našim ušima i budu na našim usnama: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.
Govorim iz oka i pogleda djeteta koje je u tome vremenu imalo sedam godina. Možda nekima to nije pravo, možda nekima ne odgovara, no to dijete je koje je prije 33. godine bilo u ratu i u logoru je danas svećenik i govorim vam upravo zato. Život treba pobijediti a ne smrt, oprost a ne osveta. Žrtve naših poginulih hrvatskih branitelja i civila treba vrednovati. Ne zaboravimo to.
No nisam bitan ja nego svi koji su prošli rat. Svi. Svi koji smo prošli rat smo trpjeli. Toliko je djece bilo taj dan (i kroz cijeli rat) u suzama, plaču, traženjima gdje je moj tata, gdje je moja mama. Toliko je tih dana suza bilo u očima naših majki, očeva, supruga, baka i djedova…No ta trpnja treba donijeti plod. Krist nas naime poziva da idemo dalje i to ne sijati mržnju i osvetu nego oprost i obraćenje. To neka bude plod žrtava onih koji su poginuli u Doljanima i na Stipića Livadi te na drugim mjestima. Kako je rekao bl. Miroslav Bulešić: oprost je moja osveta. Upravo to.