Smeta im naše domoljublje, bilo da se manifestira pjesnom, pokličem, simbolom, znakom, datumom, sjećanjem, uspomenom, tugom, žaljenjem, radosti, slavljem, …
Bilo koja pjesma, pozdrav, poklič, simbol, znak, datum, čin, emocija kojom se obilježava mučeništvo, tuguje za žrtvom ili pak slavi pobjeda, Hrvatu je, (u njihovim bolesnim glavama) – nedopušten čin!
Ako je Hrvat ozbiljan, zabrinut, “tajnovit”, (po njima) – zlo sprema.
Ako je snažan, odlučan, hrabar, učinkovito se bori, brani, zlu otima, pobjeđuje – zlo čini.
Ako se raduje, veseli, kliče, pjeva – zlo slavi.
Tko su ti Hrvati koji sebi to dopuštaju i tko su ti drugi, koji ih sputavaju, ograničavaju, progone, optužuju, sude, kažnjavaju, …
Hrvati su narod koji gleda svoja posla, žive mirno, na svome, ne posežu za tuđim, ne svojataju tuđe, imaju svoju povijest, vjeru, kulturu, jezik, identitet.
Ne diraju nikoga, ne prijete, ali znaju se, šutke, bez velikih riječi – žestoko oduprijeti.
Djelima.
Tada ljutu ranu liječe ljutom travom.
Bogu vjerni, za dom spremni, za obitelj žive, za Domovinu umiru, …
A ovi drugi?
To je manjina privilegirana argumentima sile, s “pravom” na tumačenje istine, dobro plaćeni interpreti službene povijesti, baštinici krvavog masovnog zločina nad hrvatskim narodom, zločina koji ih je u izobilju othranio, “skolovao”, uhljebio, kojim je osvojena polustoljetna totalitarna vlast.
Vlast koja je provela memoricid nad hrvatskim narodom, tabuizirala svoj zločin, stvorila crvenu nasljednu aristokraciju, ideološku inkviziciju, povlaštenu klasu neradnika, vucibatina, probisvjeta, pokupljenu “s koca”, (osmanski način kažnjavanja nabijanjem na kolac) i “konopca”, (s vješala), taloga koji u zamjenu za nerad, uhljebljenje, sinekuru, nagradu, …, bio, (i ostao), spreman na zločine.
To je drugi i treči naraštaj crvene aristokracije uplašen za svoje naslijeđene povlastice, “stečena prava”, ovlasti ideološke i kulturne – drustvene inkvizicije, prava na presudu bez suda na koju nema priziva ni žalbe, prava na vlast bez izbora, na javni linč, na …
Osjetili su da se narod, nakon 4/5 stoljća duboke anestezije nalik snu izazvane zločinom, nasiljem, strahom, … , polako – budi.
Svoj strah manifestiraju patološkom mržnjom prema onima koji su još sposobni pjevati, klicati, voljeti, ljubiti, radovati se, prema onima koji su spremni na žrtvu, na svjedočenje vjere, …
Napadaju služeći se lažima, krivotvorinama, objedama, pokušavaju izazvati masovni osjećaj nasljedne krivnje, izazvati, (neverbalne), konflikte, sukobiti državu i domoljubni narod, izazvati nerede, kaos, vraćaju “poprište sukoba” u prošlost “prodavajući” masama progres i perspektivnu budućanost.
I za sada im, (još uvijek), dobro ide.
Zaposjeli su medije, institucije, političke stranke, …
Imaju novac, vlast, moć, …
Pa čega se boje?
Naroda.
Proteže se.
Kao pred buđenje u zoru.
A ako se probudi, ako ustane, krene, sve prednosti koje imaju, mogle bi postati – beskorisne.
Utezi čak.
