Mimohod

spremni biti sluga, uvijek će se naći gospodara.

 piše:Prof. dr. Marko Tokić (Profesore,kad ovo čitam nedam nikom da me ometa) svaka čast!

Pokatkada čovjeka zgaze vrijeme i događaji, a katkad i sam se čovjek prepusti nekoj vrsti pasivnog očekivanja kao da će netko drugi učiniti nešto što bi mu išlo u prilog ili se tek uzaludno nada da će se sve samo od sebe riješiti. U tom očekivanju ima neke ljepote uzaludnosti, možda i nečega uzvišenoga u patnji bezrazložno poniženoga. Jer naše se nade uvijek uspinju prema idealnome i često žude dosegnuti savršeno. A ipak… Ništa ne ide bez naše aktivnosti i predispozicije i okolnosti sve se može poklopiti, ali ako nedostaje naša aktivnost, ako nedostaje naša spremnost da vlastito ponašanje podvrgnemo ostvarenju naših želja teško će se željeno dogoditi samo od sebe i samo po sebi. Volja je onaj ključni element koji je ugrađen u svaki uspjeh. Ona je uistinu očitovanje naše spremnosti da se žrtvujemo za vlastite ciljeve, no što ćete – u svijetu u kojem jesmo postoji i dijalektika posluha (Kastore, dragi!): najlakše k cilju podvita repa. I tako se ostvaruju osobni ciljevi: i za nas se tako peče, masna kobasa. Ne diraj. Ne talasaj. Dobro nam je ovako. Malo se žuga, malo kukomače, malo kmeči, malo ječi, zerku prigovara, ali ne diraj, dobro je… Može i gore.

Ako ste spremni biti sluga, uvijek će se naći gospodara. Samo slobodan čovjek koji se otima zovu lonaca misirskih može izvesti narod iz ropstva zlopatna, samo onaj koji je spreman sve staviti na kocku, možda i stoga jer nema što izgubiti, može se upustiti u avanturu hoda prema slobodi. A drugi? Drugi će čekati. Možda jednoga dana. Bože ćeri da te car uzme…

Jučer se sjetih, dana kada se slavio Bog na zemlji. Hodao je od grada do grada i mahao, mahao dok su ga oči mogle gledati. Bio je jedan i jedini, neponovljivi, voljeni, najveći sin naroda i narodnosti. Bio je to Bog ljubomoran, nije se smjelo slaviti druge bogove osim njega jednoga. Neki su, doduše, danju pjevali Njemu, a noću nosili djecu na krštenje. Nekima je bilo dobro, toliko dobro da im i danas rastu zazubice kad ga se sjete. U svibnju mjesecu svome su Bogu nosili diljem zemlje poruku obožavanja, a tu večer tisuće izabranih sretnika (mladića i djevojaka) plesalo je na stadionu JNA u Beogradu, njemu u čast. Bogu svom. A on, nježan i milostiv prema onima koji ga se boje prihvatio bi tu poruku, barem tu noć: i zahvaljio svima, dljugovima i dljugaljicama (pa ma kako to kajakavski zvučalo zanavek). A bio je pravedan prema neprijateljima svojim. Milosrdan i milostiv, budući da nisu vjerovali u njega, nego u, zamislite, Boga na nebesima: on ih je što hitnije slao Bogu na istinu: tisuće, stotine tisuća, ako treba i više… U početku mu je tih krvnih žrtava trebalo više, kasnije nešto manje, tek tu i tamo kad ih se sjeti. Neke čak on nije i tražio, ali su mu ih njegovi svejedno prinosili, makar po koju u dalekom svijetu (a može i bliže, nije problem).

I danas tog čovjeka-Boga slave (I poslije Tita Tito) i hodaju od nemila do nedraga, zazivaju ime njegovo. Čudom se, ti isti čude, onim jadnicima u Sjevernoj Koreji (i ne mogu se načuditi), kada su plakali za Kim Il (Sunogom, Ilom, Mao Ce Tungom, Staljinom, Lenjinom, Čaušeskuom, Hitlerom, Musolinijem, Pavelićem, Mihajlovićem… po nekog sam i nepravedno ubacio, kao Niko Kovač neke u reprenzetaciju). A oni i dalje revu kao Vujevići na Poljudu, i idu od Kuće cvijeća do drveća i Kumrovca i jajca i zavnoha i avnoja, i proboja i skoja – ništa ih ne smije iznenaditi. Plaču i kukumaču, ustani Joža… Zaboravili su da ni ban nije ustao makar smo ga zvali. Ni Zrinjski nije ustao makar je vikao: Za dom, za dom i k vragu smrt… I još nam djecu truju kako je tada bilo bolje, i da su i danas političari ko i on. Možda i jesu, ne kažem da ne bi bili, ali im je rok trajanja ipak donekle ograničen, pa se moraju dovijati ovako ili onako, ne bi li ih opet izabrali, a on se nije dao smesti izborima, kad su ga jednom izabrali on se svim silama potrudio stvoriti kult (nedodirljiv, nesmjenjiv, vječan – bog!!! i batina).

Uronih duboko u prošlost, a još sam rekao ta tko da se više bavi svime što je bilo, ne možeš ispratiti ni ovo što se trenutno događa: popis pučanstva (bio i prošao: još nema rezultata); izbori bili i prošli: …). Ovo je zemlja u kojoj sve bude i prođe. I opet.

Istina je da je ponavljanje majka znanja, ali jednu godinu u Å¡koli valjalo bi ne ponavljati, pa bi dobro bilo da nam se ni povijest ne ponavlja.

Ovi naši u Hrvatskoj riješili probleme i mimohodat će i u Knin će doći – a, narod će opet, čini mi se, u Čavoglave – na dan zahvalnosti.

I baš mi se sve nešto sviđa što radi ova naša predsjednica, od Jasenovca do Bleiburga (pokazuje da se može iskazati poštovanje žrtvama i ostaviti povijest povjesničarima, nadam se, onima koji to jesu). I sve ovo drugo, ide kako bi trebalo. Ali… Ne bih ja bio, da ne vidim. Nešto mi ovo sa Šeksom nije sjelo. Unatoč svim zaslugama i objavama priloga za bolju prošlost (po tiskovinama) još uvijek mi u glavi zvoni ono: locirati, identificirati, uhititi i transferirati – pa mi se sve nekako čini da bi, što se Šeksa tiče, najbolje bilo: locirati, identificirati i degažirati što dalje (od predsjednice). bpz.ba