Bruno Bušić bio je za onaj režim opasan upravo i osobito zato što je odbio ulogu koju mu je on namijenio. Mlad, suvremen, politički pismen, s rečenicom izvan emigrantske galame i partijskoga drvenog jezika, ulazio je u samu jezgru jugoslavenskog mehanizma vladanja: u moralni rašomon crvenih i crnih kao trajni obrazac hrvatske podložnosti. Ništa manje 2026.

Njegov tekst Hrvatski ustaše i komunisti predstavlja pokušaj demontaže formule po kojoj se hrvatsko pitanje smjelo pojaviti jedino kao pitanje krivnje. Ako su Hrvati trajno zarobljeni između ustaške hipoteke i komunističke presude, tada ne mogu misliti vlastitu slobodu bez tuđeg dopuštenja. Bušić je tu zamku razumio bolje od mnogih svojih suvremenika. I mnogih naših.

U tome je bila njegova krucijalna opasnost. Ekstremista u ideološkom smislu je lako izolirati. Čovjeka koji otvara mogućnost političke sinteze bitno je teže neutralizirati. Bušić razlike između ustaša i komunista ne briše, već ih podređuje višem pitanju državnosti, slobode i nacionalnog samopoštovanja. Sukus hrvatske ideje vraća iz područja unutrašnjih prijepora u područje ideološke sinteze. Time režimu oduzima najvažnije oružje: pravo da svaku hrvatsku političku misao vrati u 1941. godinu. I tako je drži kao perpetuum mobile svake nacionalne kastracije.

Zato je ubijen. A Hrvati ga slabo čitaju jer bi čitanje Bušića značilo ponovno otvoriti neugodno, bolno pitanje: koliko je naše neslobode proizvedeno izvana, a koliko smo je prihvatili kao vlastiti moralni komfor. I jer ono lišava ugode moralne supremacije temeljem pripadnosti ideološkom fetišizmu 20. stoljeća.

Od šezdesetih godina u hrvatskoj političkoj emigraciji postupno sazrijeva svijest da se hrvatsko pitanje ne može riješiti trajnim zarobljavanjem u podjeli na “crvene” i “crne”. Počinje se oblikovati spoznaja da državna ideja mora nadvisiti ideološke biografije, poraze, krivnje i naslijeđene unutarnje obračune.

Upravo se to, u velikoj povijesnoj gesti, dogodilo devedesetih: hrvatska država nastala je kao sinteza različitih struja okupljenih oko prava na slobodu i suverenost. No čim je država stvorena, ponovno je započeo rad na istoj podjeli — kao da se hrvatsku političku svijest mora stalno vraćati u moralni labirint prošloga stoljeća, ondje gdje prestaje razgovor o državi, interesu i budućnosti.

Ovaj ćemo tekst zato pažljivo, ne prekratko recenzirati s motrišta okolnosti u kojima živimo: postojanja hrvatske suverene države, njezinih međunarodnih odnosa, pripadnosti i obveza, kao i njezina položaja u cikloni posthladnoratovskih odnosa suvremenih svjetskih hegemona.
Vanja Zlatović

Rodio se u kaplji tinte,

sa srcem od helijuma

i kapitalom u krvi .

Znao je pričati

nemuštim jezikom trava.

Dogovarao se sa prorocima.

Volio je…

Lirikom sreće je hranio

Zavodjen suzama i sjajem očiju

zagrizao je jabuku greha

Poemom poljupca pisao utrnule želje…

A MUZA

………………..

Muza je plakala .

………………….

Ogledalo očiju razbila

gledajući kako zvjezde silaze u smrt

A oni nisu pomislili želju.

PJESNIK

…………………

Srce je svezao u čvor, gušeći bol

unutar svoje pastoralne duše

Predao je bitku.

Čekajući ispovijest Šeherzade

U CVJETNIM VRTOVIMA

Zdravka Babic