Connect with us

KULTURA

Jednom u sto godina se desi talenat

Published

on

Profesor mu je slomio kredu pred cijelim razredom i viknuo: „Ti si rođen samo da prosiš.” Ali ono što je dječak zatim napisao na ploči zaledilo je cijelu učionicu.
U kvartu na rubu Zagreba, tamo gdje asfalt odustaje prije nego što cesta stvarno završi, a kuće stoje više iz tvrdoglavosti nego iz građevinskog plana, živio je Sebastijan Kovač.
Imao je dvanaest godina.
U tim godinama neka djeca još vjeruju da se svijet dijeli na školske praznike, rođendane i nedjeljni ručak.
Sebastijan ga je poznavao drukčije.
Poznavao je jezik praznog želuca.
Jezik hladnoće koja se provuče kroz loše zatvoren prozor.
Jezik majčine šutnje kad prebrojava kovanice na kuhinjskom stolu i pravi se da samo razmišlja što će sutra skuhati.
Ali postojao je još jedan jezik koji je razumio bolje od svih oko sebe.
Brojevi.
Za njega kiša nije bila samo kiša. Bile su to putanje, kutovi, brzina padanja, sitni obrasci koje drugi nisu primjećivali.
Let muhe nije bio kaotičan.
Bio je krivulja.
Stari autobus koji bi škripao niz ulicu nije bio samo buka, nego ritam, omjer, ponavljanje.
Njegova majka, Mira, nije znala ništa o derivacijama ni integralima. Cijeli je život prala tuđe podove po bogatim zagrebačkim kućama, ribala stubišta i nosila vrećice iz trgovine ljudima koji bi joj se rijetko sjetili reći hvala.
Ali snove je razumjela.
A u očima svog sina vidjela je nešto što siromaštvo nije imalo pravo ugasiti.
— Ti nisi za ovo blato, sine — govorila bi mu navečer, dok bi mu krpala poderane tenisice. — Samo još ne znamo gdje su vrata.
Vrata su se pojavila kao glasina.
Jedne večeri Mira se vratila s posla umorna, s rukama crvenim od sredstva za čišćenje, ali s očima koje su prvi put nakon dugo vremena nosile iskru.
— Sebo — rekla je, skidajući kaput — onaj veliki Institut za znanost u centru… otvaraju jednu stipendiju.
Sebastijan je podigao pogled s bilježnice.
— Za koga?
— Za učenike koji polože ispit.
Institut August Šenoa bio je škola u koju nisu išla djeca iz njihova kvarta.
Tamo su išla djeca odvjetnika, liječnika, vlasnika firmi. Djeca koja su ljeti učila engleski na Malti, a zimi skijala u Austriji. Djeca čiji su ruksaci koštali više od Mirove mjesečne plaće.
Ali ispit je bio otvoren.
Jedno mjesto.
Jedna pukotina u zidu.
Sebastijan je na dan ispita krenuo pješice. Tenisice su mu bile stare, potplati tanki, a majka mu je noć prije ponovno zašila lijevu stranu, govoreći da “drži još malo”.
Hodao je gotovo dva sata.
Kad je stigao pred zgradu Instituta, zastao je.
Staklo.
Kamen.
Velika ulazna vrata.
Zaštitar ga je odmjerio od glave do pete.
— Dostava je iza zgrade.
Sebastijan je stisnuo pozivnicu u ruci.
— Došao sam na ispit.
Zaštitar je pogledao papir, pa njega.
Nije se ispričao.
Samo je otvorio vrata.
U velikoj dvorani, okružen djecom u savršenim uniformama i satovima koji su svjetlucali na zapešćima, Sebastijan se osjećao malenim kao prašina.
Ali kad je papir s testom pao na njegov stol, strah je nestao.
Brojevi su bili ondje.
Njegov jezik.
Njegov dom.
Olovka mu se pokrenula.
Nije razmišljao o poderanim tenisicama, ni o pogledima, ni o majci koja kod kuće sigurno sjedi kraj prozora i moli Boga da mu ruka ne zadrhti.
Rješavao je.
Jedan zadatak.
Drugi.
Treći.
Svijet se utišao.
Tri tjedna kasnije stiglo je pismo.
Mira ga je otvorila rukama koje su se tresle toliko jako da je Sebastijan morao pridržati papir.
Dobio je najviši rezultat u posljednjih sedamnaest godina.
Stipendija je bila njegova.
Mira nije viknula.
Nije skakala.
Samo je sjela na stolicu i zaplakala tako tiho da se činilo kao da joj se srce izlijeva kroz oči.
Ali u toj sreći bilo je i straha.
Jer znala je nešto što Sebastijan još nije.
Otvorena vrata ne znače da si dobrodošao.
Prvog dana škole ušao je u učionicu 4B u polovnoj uniformi koja mu je bila dvije veličine prevelika. U unutarnjem džepu nosio je staru fotografiju pokojnog oca, zidara koji je volio brojeve, ali nikad nije imao priliku učiti.
— Neka bude blizu srca — rekla mu je majka.
Sebastijan je mislio da će mu učenici možda biti znatiželjni.
Možda hladni.
Možda samo drukčiji.
Ali nisu bili samo drukčiji.
Bili su okrutni na način na koji znaju biti djeca koja su od odraslih naučila da vrijednost čovjeka počinje adresom.
Smijeh iza leđa.
Pogledi prema tenisicama.
Prazno mjesto oko njega u blagovaonici.
Šapat:
— To je onaj stipendist.
— Kažu da mu mama čisti kuće.
— Sigurno smrdi po deterdžentu.
Sebastijan je šutio.
Navikao je šutjeti.
Ali ništa od toga nije boljelo kao profesor Viktor Cindrić.
Cindrić nije bio običan nastavnik matematike. Bio je legenda Instituta, čovjek koji je godinama pripremao djecu za natjecanja, olimpijade i fakultete u inozemstvu. Hodao je hodnikom kao sudac koji odlučuje tko ima pravo biti pametan.
I od prvog dana nije mogao podnijeti Sebastijana.
Za njega je dječak iz siromašnog kvarta bio uvreda.
Mrlja na čistoj slici škole.
Dokaz da se talent ponekad rodi ondje gdje se, po njegovu mišljenju, ne bi smio roditi.
Zvao ga je pred ploču za najteže zadatke.
Ne da ga nauči.
Nego da ga slomi.
Ali Sebastijan bi svaki put uzeo kredu i riješio zadatak.
Tiho.
Precizno.
Bez trijumfa.
I to je profesora činilo još bijesnijim.
Jer Cindrić nije mogao oprostiti dječaku što mu ne daje razlog da ga izbaci iz vlastite predstave.
Tog utorka zrak u učionici bio je težak.
Profesor je na ploču napisao integral koji nije pripadao tom razredu. Neki su ga učenici prepoznali iz priprema za državna natjecanja. Nekima je samo izgledao kao niz znakova kojima se čovjek može poskliznuti i pasti pred svima.
Cindrić se okrenuo razredu, s kredom među prstima.
— Ima li tko dovoljno hrabrosti? Ili dovoljno mozga?
Nitko nije podigao ruku.
Onda se, iz zadnje klupe, polako podigla tanka dječja ruka.
Sebastijanova.
Razredom je prošao nervozan smijeh.
Profesor ga je pogledao kao lovac koji je upravo dobio priliku.
— Izvoli, Kovaču. Dođi nam pokazati kako se u tvojoj ulici rješavaju integrali.
Sebastijan je ustao.
Cipele su mu tiho zaškripale po ulaštenom podu.
Uzeo je kredu.
I počeo pisati.
Nije to bilo samo rješenje.
Bilo je kao da netko otvara vrata iza vrata. Skratio je postupak. Prepoznao zamjenu koju nitko nije očekivao. Spojio dva koraka u jedan, mirno, bez žurbe, kao da mu je zadatak već odavno poznat, samo ga sada prvi put zapisuje.
Za manje od dvije minute rezultat je stajao na ploči.
Točan.
Razred je zanijemio.
Nekoliko učenika nagnulo se naprijed.
Jedna djevojčica u prvom redu šapnula je:
— Kako je to napravio?
Cindrić je gledao ploču.
Zatim Sebastijana.
Ne s divljenjem.
S bijesom.
Jer pred cijelim razredom dogodilo se nešto što nije mogao podnijeti: dječak kojeg je želio poniziti upravo ga je nadmašio.
Profesor je prišao ploči, istrgnuo Sebastijanu kredu iz ruke i slomio je napola.
Zvuk je odjeknuo učionicom.
— Dosta!
Sebastijan se trgnuo.
— Ali profesore, rezultat je—
— Rezultat? — Cindrić mu se unio u lice. — Ti misliš da si pametan jer znaš nekoliko trikova?
Razred je bio tih.
Nitko se više nije smijao.
Profesorov glas postao je oštriji.
— Možda si prevario komisiju. Možda si imao sreće. Ali ovdje nećeš glumiti genija. Ti ne pripadaš ovoj učionici.
Sebastijan je stajao nepomično.
Cindrić je podigao slomljenu kredu pred njegovim licem.
— Ti si rođen samo da prosiš, Kovaču. Da stojiš ispred ovakvih zgrada i moliš ljude poput njih za sitniš.
Netko je tiho uzdahnuo.
Sebastijan je spustio pogled.
Na trenutak se činilo da će otići.
Da će, napokon, učiniti ono što su svi očekivali od prvog dana: vratiti se na svoje mjesto, manji nego prije.
Ali onda je podigao glavu.
U njegovim očima više nije bilo srama.
Samo nešto mirno.
Opasno mirno.
Sagnuo se, uzeo drugu polovicu slomljene krede s poda i okrenuo se prema ploči.
Profesor je zagrmio:
— Što misliš da radiš?
Sebastijan nije odgovorio.
Samo je počeo pisati.
Ne drugi integral.
Ne zadatak iz knjige.
Napisao je niz jednadžbi koje nitko u razredu nije odmah razumio. Granice, nizovi, funkcije, geometrijski prikaz, pa zatim jednostavan zaključak u dnu ploče.
Profesor je najprije izgledao ljutito.
Zatim zbunjeno.
Pa blijedo.
Jer ono što je dječak pisao nije bilo samo rješenje.
Bilo je dokazivanje.
Sebastijan je pred svima pokazao da je zadatak koji je profesor zadao imao pogrešku u formulaciji.
Ne malu.
Ključnu.
Pod određenim uvjetom integral nije imao rješenje koje je Cindrić očekivao.
A Sebastijanovo prvo rješenje bilo je točno upravo zato što je prepoznao grešku i ispravio je u hodu.
Kad je završio, odložio je slomljenu kredu na profesorov stol.
Onda je ispod svega napisao jednu rečenicu:
„Siromaštvo nije dokaz gluposti. Ali okrutnost često jest.”
U učionici nitko nije disao.
Profesor Cindrić otvorio je usta, ali nijedna riječ nije izašla.
Prvi put od početka godine nije znao kako poniziti dječaka pred sobom.
Učenici su gledali ploču kao da se upravo dogodilo nešto zabranjeno.
A onda je netko na vratima učionice zapljeskao.
Nije to bio učenik.
Nije bio ni ravnatelj.
Na pragu je stajala starija žena u tamnom kaputu, s dokumentima pod rukom i suzama u očima.
Sebastijan je nije poznavao.
Ali profesor jest.
I zbog nje je problijedio još više.
Kliknite i pročitajte cijelu priču, jer ta žena nije došla gledati nastavu — došla je otkriti istinu koju je profesor godinama skrivao.

Continue Reading

KULTURA

Sandra Kovacevic…dala sam ti dusu…..

Published

on

I POSLIJE TEBE OPET TI

Bio jedan cudan par.On markantan,tajnovitog pogleda koji je u njoj budio taj avanturisticki duh da se upusti da dokuci sve njegove skrivene i potisnute dijelove.Kad god bi ga pogledala imao bi onaj cudni pogled kao da joj zeli nesto reci.Ukoliko bi se kojim slucajem otvorio smatrao bi sebe slabim,jer odgoj i kuca u kojoj je rastao naucili su ga da se muskarcem samo smatra onaj koji stisne zube i kroz gura ne pitajuci kada je dosta.A ona sa druge strane zena ratnica…ratovala bi sa svakim tko bi ga pogresno pogledao.Nisu to bili glasni ratovi.Ti ratovi su se odvijali unutar nje.Nemocna da dopre do njega,a toliko jaka da osvoji cijeli svijet.Ona je imala posebnu harismu.Gdje god bi se pojavila osjetila bi se neka cudna energija.Nije bila osobito lijepa,imala je nesto neobjasnjivo u sebi sto je plijenilo paznju drugih,ali sebi je tada bila najljepsa.Zena je posebno seksipilna muskarcima kada ima svoj stav.U nju su bile mnoge oci uperene,
,a njene oci su samo trazile jedne.Te smedje okice.Kada bi se nasmijao imale bi takav sjaj.U njima se osjetio mir.Ni ona,a ni on nisu tome tada toliko pridavali paznje.Ona je bila premlada za nesto ozbiljno.Zivot ih je razdvojio svatko je morao poci svojim putem.On je imao dom,zenu i djecu.Ona fakultet…Svako je imao taj neki svoj svijet.Ostali su raja.Prihvatili su zivot kao da tako mora biti.Kontakt se izgubio bas onako kako je to i bilo napisano.Niko nikome nije smetao.Dok jedne veceri nije stigla poruka.Nesto mu je bas ona od svih zena jedina bila kojoj je mogao reci to sto ga je tada mucilo.Izasli su na kafu,ne sluteci da bi se ljubav mogla ponovno roditi.Pricao joj je o zeni sa suznim ocima.Razvod je tada bio neminovan za njih.Pogledala ga je tada i rekla mu da pokusa spasiti sve.Da nije kasno za izvinjenje.Dala mu je savijet kako da svoju zenu ponovno osvoji,ali on je tada bio ubijedjen da je kraj neminovan.Pozdravise se oni i opet otidjose svako na svoju stranu.Ona uplasena od cinjenice kada je njemu brak propao sta ce tek sa njenim sutra brakom biti.Smatrala je ona njega stamenim i cvrstim tada.Prolazili su mjeseci oni su se s vremena samo kao raja culi.Sve bi na tome ostalo.Zatim su poruke bile ucestalije cinilo se kao da je zavodi.Ona nije zeljela nista sa njim da ima sve dok se to ne rijesi izmedju njih.On sa druge strane ubijedjen da je zaljubljen krenuo je u bitku da je ponovno osvoji.Osvojio je on nju i zeleo je da njihova ljubav bude javna,ali ona nije htjela sve dok ne bude vidjela papire od razvoda.Vidjali su se kad god bi se za to ukazala prilika…Zatim je nastala tisina.Mobitel bi postao nedostupan,a njegovo prisustvo sve rjedje.Ostavio ju je.Udade se ona i objavi slike svoje stize joj poruka u kojoj je pisalo.I TI POZURILA.Suznih ociju ju je procitala i zavrsila bolno poglavlje svog zivota.On je dobio u medjuvremenu jos jednog sina.Njegova masta je bila bujna,jer je imao zamisao da jednim dupetom sjedi na dvije stolice dok je ona bila odlucna da sve to pusti.Zivot ih je uvijek iznova i iznova vracao jedno drugom.Kao da su jedno drugom imali jos dosta toga za reci,a nije im se dalo.Zivot ce vas uvijek i iznova dovoditi u situacije i pred ljude koji su vas slomili,kako bi vas uvijek i iznova podsjetio da ste jos uvijek ista budala,samo u malo starijem izdanju.Zasto vas zivot uvijek i iznova vraca da se sa jednom osobom srecete uvijek i iznova.Postoje u mozgu kodovi koji ostanu duboko u nama i ti kodovi se desifruju onog trenutka kada mozak dobije signal.To je nesto sto ostane duboko u nama urezano.Nekome to bude parfem,nekome to bude izgovorena rijec,neki sitni gest.Mozak pamti trenutke u kojima smo uzivali i sretni bili.Taj osjecaj ti ne mogu nadoknaditi druge osobe,jer se u tebi samo tada aktiviralo.Zato imate ljude koji se uvijek i iznova jedno drugom vracaju.Oni to ne mogu odmah prepoznati da su im se tada duse srele.Sudbine ljudske pisu posebne price,ali ono sto je najvaznije da neke price nikada ne zavrse…i poslije tebe opet ti…

Continue Reading

KULTURA

NATO NIJE ŠVEDSKI STOL Zoran Milanović ponovno solira, ali ceh njegove suverenističke poze na kraju će platiti Hrvatska

Published

on

 

Zoran Milanović ponovno igra svoju omiljenu igru u kojoj istovremeno želi sjediti u elitnom zapadnom klubu i glumiti neshvaćenog suverenističkog proroka. Njegova najnovija dosjetka sa sastanka s američkim generalom Grynkewichem – da je „Hrvatska solidarna, ali i štiti svoje interese“ – vrhunac je tog njegovog političkog oportunizma. Na domaćem terenu to neukom oku možda zvuči hrabro i državnički, ali u Bruxellesu i Washingtonu takva politika „malo unutra, malo vani“ ostavlja opasan trag nepouzdanosti.

Hrvatska je krvlju u Domovinskom ratu izborila pravo da bude za stolom gdje se donose odluke, a ne na meniju. Članstvo u NATO-u nije švedski stol s kojeg ćemo uzimati samo sigurnosne garancije kada nam to odgovara, a bježati od solidarnosti i preuzimanja odgovornosti kada zagusti, proglašavajući to „tuđim ratovima“. Ponašati se deklarativno saveznički, a u praksi opstruirati zajedničke obrambene napore, nije nikakva mudra zaštita nacionalnih interesa. To je izbjegavanje povijesne odgovornosti.

Milanovićevo uporno guranje glave u pijesak i teza da se mi moramo baviti isključivo svojim dvorištem i jugoistokom Europe pokazuje potpuno nerazumijevanje moderne geopolitike. Dok se lome globalne sfere utjecaja, pasivnost i soliranje malih država ne doživljavaju se kao mudrost, nego kao slabost i nedostatak kralježnice. Umjesto da Hrvatsku profilira kao čvrst i predvidljiv stup zapadne arhitekture, predsjednik nas svojom retorikom gura na marginu, u izolaciju gdje gubimo svaku pregovaračku moć.

Cijela ova predstava, naravno, nije skrojena za uši NATO-ovih generala, već isključivo za domaće biračko tijelo. Milanović beskrupulozno eksploatira prirodni strah građana od sukoba kako bi gradio vlastiti rejting i glumio jedinog „zaštitnika naroda“. No, ozbiljna država ne vodi vanjsku politiku na temelju populističkih parola i dnevnih anketa. Državnik mora imati viziju i hrabrost donositi teške odluke u sudbonosnim vremenima, a ne jeftinim populizmom ugrožavati dugoročni međunarodni položaj vlastite zemlje.

Continue Reading

KULTURA

ČIJU KRV NAMJERAVA ŽRTVOVATI MACRON? ŠTO TU RADI HRVATSKA?

Published

on

 

Emanuel Macron, francuski predsjednik u govoru pred dvadeset predsjednika vlada i predsjednika država, koji su se odazvali njegovom pozivu na proslavu francuskog nacionalnog praznika, žestoko najavljuje spremanje Francuske za “obranu svoje slobode” ističući spremnost “braniti slobodu ako treba i po cijenu krvi”.

Takav govor u situaciji kad Francuska baš ni po jednom, čak i totalno nategnutom elementu izvanjske ugroze ili neposredne prijetnje nije u opasnosti, može izgledati kao sumanuta projekcija poremećene osobe ili očajnika koji po cijenu krvi, naravno tuđe, a ne svoje, mora odraditi neke preuzete zadaće, a može izgledati i kao iznimno opasan plan pripreme nacije na nešto što se planira izazvati, samo s posljedicama za narode čiji predsjednici i premijeri stoje uz njega a da to ničim nisu izazvali ili tražili.

Je li se s tim govorom Macron predstavio novim vođom Europe, jesu li ga potvrdili predstavnici europskih država, koji su očito znali u kakav ambijdnt i planski okvor dolaze i formalno uvlače svoje nacije?

Sve izgleda tako, koliko god po svemu izgledalo karikaturalno, pa i perverzno.

Ako tu Macronovu poruku dovedemo u logičan niz prethodnih službenih najava njegove Vlade i uputa francuskim bolnicama da budu spremne zbrinuti pola milijuna ranjenika i stradalnika, zatim sve retrospektivno povežemo s bezbrojnim javno dostupnim dokazima usprkos goleme kontrole europske javnosti, o ulozi prvenstveno Velike Britanije kao sukreatora i operativnog izvođaĉa, uz potporu Obamine, zatim Bidenove Amerike, te Francuske, u pripremi rata s Rusijom izravnim utjecajem na razvoj provokativnog potencijala na ruskim granicama u Ukrajini, od događaja na Majdanu, zatim silovitoga stvaranja ratne histerije u Europi i otvorenoga huškanja Ukrajine preko postavljenog satelita Zelenskog, onda te riječi zvuče vrlo, vrlo zloćudno.

Posebnu zloćudnost tim riječima daje forma pod kojom se okupilo dvadeset država, potpuno nelegalni ratnohuškački savez koji su na antiruskoj ratnoj histeriji i licemjernoj borbi za Ukrajinu ustanovili Macron i Starmer, potpuno posrnuli političari, prvi s najnižom potporom francuskog naroda u povijesti istraživanja javnog mnijenja, drugi iz istih razloga podnio ostavku, a treći, otužni trabant Merz na čelu vlade desetljećima nakon 1945. politički ponižene i iskompleksirane Njemačke, koga više u Njemačkoj, čak i u njegovoj formalnoj vladi nitko ništa ne pita.

Macron je isključivo govorio o Savezu voljnih, isticao pripreme toga Saveza za “obranu naših interesa u Ukrajini”, najavio zajedničke vojne vježbe Saveza i naravno, snažno istaknuo da nije Francuska sama, da su tu saveznici u Savezu kojemu je Francuska utemeljitelj.

O kakvim to ratovima i o čijoj krvi govori čovjek koji predsjednikovanja Francuskom završava na sraman način, silujući elementarna demokratska načela već dvije godine s rezultatima parlamentarnih izbora, osmišljavajući inženjering, prvo sudske eliminacije Marine LePen, a nakon što je sa svojom posrnulom oligarhijom suočen sa sigurnom pobjedom Jordana Bardella, koji mjenja LePen, traže slamku spasa u otvaranju mogućnosti kandidature LePenovoj, raĉunajući na ranjivost stereotipa o LePenovima sustavno stvaranog nekoliko desetljeća.

O čijoj krvi govore potpuno nacionalno posrnuli premijeri Velike Britanije i Njemačke, s državana, društvima i ekonomijama u strmoglavom urušavanju na nizu ključnih elemenata, otkud im i na temelju čega pravo pozivati europske države i nacije da baš njih i njihovu političku viziju slijede?

Je li dovoljno baš sve katastrofalno što su ti ljudi, ali i njihovi neposredni prethodnici u Londonu i Berlinu, te u Washingtonu prije prvoga Trumpovoga mandata i između njegovoga drugoga dolaska na čelo SAD-a, nastaviti pripisivati i pokrivati Putinom i ruskim osvajačkim namjerama, usprkos tome što svatko zdravog razuma vidi da Putin ne može ni uz goleme napore ostvariti minimum imperijalnih namjera u Ukrajini, ali ni da njegovu Rusiju, ni uz silne štete svojim nacijama i ekonomijama te uz ogromne ukrajinske žrtve, ne mogu poraziti spomenuti utemeljitelji ratnohuškačkog Saveza voljnih.

Kome i zašto treba ratna atmosfera u Europi, je li to Rusija, je li to Putin ili se pod krinkom Putinove agresije na Ukrajinu, upravo Ukrajina koristi kao mamac za izazivanje kataklizme po nekoj izopačenoj viziji i namjeri skupine oko Macrona, utoliko opasnijih ljudi, ukoliko realno djeluju i pokazuju svime što jesu, da su već postali simboli najružnijega urušavanja politike i predstavljanja u europskoj suvremenoj povijesti?
Smije li netko zdrava razuma, slušajući ove Macronove riječi pristajati na sintagmu da je taj čovjek i ono što on govori i predstavlja – prava strana povijesti?

Ne bi smio nitko.

Macron i Savez voljnih su – antipovijest.

Dolazak Donalda Trumpa po drugi put na čelo SAD i težak poraz američke ljevice i ultraljevice pod krinkom Demokrata je silno utjecao na potpuno ogoljavanje spomenute europske trojke, prije svih Francuske, ali i prateće birokracije u EU. Jasno je kao dan da svjedočimo sukobu dva potpuno isključiva i neprijateljska koncepta, Trumpovog pragmatičnog, konzervativnog s tradicionalnim vrijednostima i svijetom nacionalnih suvereniteta i država, nasuprot potpuno izopačenog globalističko ultraljevičarskog koncepta svijeta koga se s razlogom smatra poretkom Davosa i potpunog reseta svih temeljnih postulata kršćanske civilizacije s nus refleksijama na cijeli svijet.

Europa nakon teških previranja s početka XX. stoljeća, rekonstrukcije i propasti carstava i geopolitičke moći, zatim prvoga rata, međuratnoga razdoblja otrovnog europskog mira i poretka koji je izrodio komunizam i nacionalsocijalizam, zatim eskalirao u drugom ratu, nikada nije bila u opasnijoj situaciji kao danas, prvenstveno zato što i dalje na sudbinu naroda Europe presudno utječu potpuno posrnule osobe i oligarhije država koje su bile nositelji i pokretači doslovno svake kataklizme i ugroze europskih naroda do sada.

Eskalacija koju zagovara Macron i njegovo društvo i koju potiču preko dezorjentiranog i beskrupuloznog satelitskog klauna Zelenskog od koga su napravili maskotu a njegovom narodu osigurali status ogledne žrtve potrebne za proizvodnju straha i golemih količina patetike za magarčenje svojih naroda, uz nužno strašilo Putina, nije fantastika ili naklapanje, to je realnost koju gledamo.

I kojoj se zbog nametnutog straha od etiketiranja rusofilstvom ili Putinistom, ljudi ne usude suprotstaviti, iako vide kompletnu perverziju, svjedoče joj godinama, svakodndvno su izloženi otvorenim lažima i ruganju u zdrav mozak.

Što predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković radi u Savezu voljnih Macrona, Starmera i Merza?

Je li Plenkovićeva histerija danima uoči skupa u Parizu o nužnosti spremanja HV pod noge vođama Saveza voljnih, nakon što je predsjednik Republike Milanović ispravno zaključio i objavio da se radi o opasnom pokušaju potpuno nelegalne redefinicije NATO saveza i kompletne političke slike Europe spriječavajući slanje vojske, morala biti signal Hrvatskoj da nas se odavno paradiranjem o Ukrajini i “pravoj strani povijesti”, uvlači u opasne planove i da je konačan trenutak za otriježnjenje i odbacivanje macronizma u Hrvatskoj?

Tko je imao ikakvih iluzija i ostao usprkos razumu u okovima stereotipa o “rusofilu” Milanoviću i “europejisti” Plenkoviću, “njihovom” i “našem” nakon Macronovih riječi i gledajući taj opasni skup morao bi progledati.

Ti ljudi s tim što rade i s tim što otvoreno zagovaraju ne nude ništa izuzev propasti.

Hrvatska na taj sotonski žrtvenik ne smije nuditi svoju krv, neka Macron i oni koji u tome vide svoj put nude krv svojih naroda.

Mi smo svoju krv prolijevali nasuprot njih do sada uvijek kroz prošlost, a zadnja se još nije ni osušila ili isprala.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba