Većina čelnih kadrova u obavještajno – sigurnosnom sektoru, (namjerno nisam napisao Sustavu jer sustav ne postoji), došla nam je – iz ?
Dolazili su kao vrhunski obrazovani, “iskusni” kadrovi koji su svoja znanja i vještine stjecali u bivšoj državi ili u službama nama, (u tom području), superiornih zemalja.
U biti, obrazovanje većine iz bivše države je skromno, zastarjelo i ideloški indoktrinorano, a onih “iz vana” je dosezalo razinu trećerazrednog operativca u službama zemalja iz kojih su dolazili, bez doticaja sa pojmom, (a kamo li planiranjem na toj razini), strategije nacionalne sigurnosti, dok za koncepcijsku i doktrinarnu razinu nisu ni čuli.
“Školovali” su ih toliko, koliko im je bilo potrebno da bi im, nakon instaliranja u vrh obavještajno-sigurnosnog sektora RH, mogli služiti.
Mi smo, naravno, bili fascinirani njihovom “stručnošću”, CV-em (u kojemu je sve pisalo ali mi nismo mogli ili htjeli razumjeti).
Znali smo odakle su dolazili, no, znamo li kamo su odlazili?
Gdje su sada?
Što rade?
Za koga?
No, kao što uvijek biva, “prema magarcu i samar”!
Dobili smo fragmentirane dijelove različitih podsustava, poglavito zemalja iz kojih su naši “čarobnjaci” dolazili, koje je nemoguće povezati u operabilnu cjelinu.
Slikovito rečeno, puno ruku, ali – bez glave.
Sve te ruke imaju puno više od potrebitih 5 prstiju, no – nedostaje im palac.
Dijelovi tih podsustava, budući da nema (nervnog) sustava (u čijem središtu bi bio mozak) funkcioniraju kao nepovezani skup ganglija upravljanih iz različitih središta.
Nedostaje kvalitetna analiza i sinteza na svim razinama.
Sve je dodatno zakomplicirala farsa zvana Sustav Domovinske Sigurnosti.
Potemkinovo selo koje je omogućilo da na vlast, (de facto), dođe SDSS i pstali meprojatelji Hrvatske.
Raznorodna, no, vektorski određena skupina parapolitičkih pojedinaca i skupina osposobljenih za subverzivno djelovanje protiv RH, njenih institucija i vitalnih nacionalnih interesa.
Skupine i pojedinci koji su (bez dvojbe) trebali biti predmetom obrade i djelovanja obavještajno-sigurnosnog sustava (kada bi ga bilo), uvedeni su u Vladu, ministarstva, agencije, saborske odbore, pa i tajne službe.
Na izvore informacija!!
Ali to nije najbitnije.
Agenture i agenti ne moraju prikupljati informacije.
Na izvoru su.
Ne moraju se čuvati.
Imaju imunitet.
Ne moraju brinuti o financiranju.
Financira ih proračun RH.
Za susjednu “prijateljsku” Republiku Srbiju, (ali ni za druge) i njenu BIA-u Republika Hrvatska VIŠE NEMA TAJNI!!
Zašto je tomu tako?
Na samom početku rekoh, čelni ljudi obavještajno-sogurnosnog sektora, dolazili su nam iz bivše države ili iz vana.
Nedovoljno i neadekvatno obrazovani, bez iskustva, bez zadaća koje bi ih uputile u područja koncepcije i doktrine, nisu se njima ni bavili.
Nisu znali, nisu mogli i (ruku na srce) nije im bilo dopušteno.
Svi ste svjedoci da sve u RH vrvi – Strategijama!
Strategija ovoga, strategija onoga, strategija, …
Fali nam strategija …
Treba donijeti strategiju …
Ne dragi prijatelji.
Ne fali nam strategija.
Imamo ih viška.
Imamo inflaciju strategija.
Nama fali NADSTRATEGIJA!!
Fali nam Koncepcija!
Doktrina!
Discipline koje bi uključile kompletan hrvatski nacionalni potencijal u pogledu dimenzioniranja, determiniranja, interakcije, prioriteta u svim područjima nacionalnih interesa i sigurnosti.
Time se bavi znanost i to se zove doktrina.
Fali nam odgovorna politika koja će odlučiti što, kako i kojom dinamikom će se (od onoga što nam nudi znanost) primjeniti i preuzeti odgovornost za te odluke.
To se zove koncepcija.
Tek kada to budemo imali, moći će mo se baviti pitanjima strategije.
Strategija je provedbena kategorija i mora iz nečega izvirati.
Mora biti nečim definirana
Vektorski usmjerena.
S jasnim ciljem.
Dinamički tempirana i vremenski zadana.
Opsegom i dosegom limitirana.
A mi to “nešto” – nemamo.
To “NEŠTO” smo prepustili NATO-u i EU.
Mi (RH) danas ne odlučujemo o tome, ŠTO, KOLIKO, KADA I GDJE, nego KAKO?
Kako provesti ono što se od nas traži, zahtjeva, očekuje!!!
Netko će reći, to su samo pitanja nazivlja.
Konvencije.
Ne, to su (bez ikakve dvojbe) pitanja Koncepcije.
I onda se pitamo:-“Kako je moguće sve ovo što nam se događa?
U sudstvu, zdravstvu, državnoj upravi, javnim službama, području obrane, vanjskih poslova, sigurnosti, gospodarstvu, kulturi, …”?
Eto tako, moguće je.
Samo kormilo prepustiš drugima.
Samo neprijatelje pustiš u utvrdu.
Put u ludnicu je vrlo kratak i jednostavan
Samo skreneš!

Smeta im naše domoljublje, bilo da se manifestira pjesnom, pokličem, simbolom, znakom, datumom, sjećanjem, uspomenom, tugom, žaljenjem, radosti, slavljem, …
Bilo koja pjesma, pozdrav, poklič, simbol, znak, datum, čin, emocija kojom se obilježava mučeništvo, tuguje za žrtvom ili pak slavi pobjeda, Hrvatu je, (u njihovim bolesnim glavama) – nedopušten čin!
Ako je Hrvat ozbiljan, zabrinut, “tajnovit”, (po njima) – zlo sprema.
Ako je snažan, odlučan, hrabar, učinkovito se bori, brani, zlu otima, pobjeđuje – zlo čini.
Ako se raduje, veseli, kliče, pjeva – zlo slavi.
Tko su ti Hrvati koji sebi to dopuštaju i tko su ti drugi, koji ih sputavaju, ograničavaju, progone, optužuju, sude, kažnjavaju, …
Hrvati su narod koji gleda svoja posla, žive mirno, na svome, ne posežu za tuđim, ne svojataju tuđe, imaju svoju povijest, vjeru, kulturu, jezik, identitet.
Ne diraju nikoga, ne prijete, ali znaju se, šutke, bez velikih riječi – žestoko oduprijeti.
Djelima.
Tada ljutu ranu liječe ljutom travom.
Bogu vjerni, za dom spremni, za obitelj žive, za Domovinu umiru, …
A ovi drugi?
To je manjina privilegirana argumentima sile, s “pravom” na tumačenje istine, dobro plaćeni interpreti službene povijesti, baštinici krvavog masovnog zločina nad hrvatskim narodom, zločina koji ih je u izobilju othranio, “skolovao”, uhljebio, kojim je osvojena polustoljetna totalitarna vlast.
Vlast koja je provela memoricid nad hrvatskim narodom, tabuizirala svoj zločin, stvorila crvenu nasljednu aristokraciju, ideološku inkviziciju, povlaštenu klasu neradnika, vucibatina, probisvjeta, pokupljenu “s koca”, (osmanski način kažnjavanja nabijanjem na kolac) i “konopca”, (s vješala), taloga koji u zamjenu za nerad, uhljebljenje, sinekuru, nagradu, …, bio, (i ostao), spreman na zločine.
To je drugi i treči naraštaj crvene aristokracije uplašen za svoje naslijeđene povlastice, “stečena prava”, ovlasti ideološke i kulturne – drustvene inkvizicije, prava na presudu bez suda na koju nema priziva ni žalbe, prava na vlast bez izbora, na javni linč, na …
Osjetili su da se narod, nakon 4/5 stoljća duboke anestezije nalik snu izazvane zločinom, nasiljem, strahom, … , polako – budi.
Svoj strah manifestiraju patološkom mržnjom prema onima koji su još sposobni pjevati, klicati, voljeti, ljubiti, radovati se, prema onima koji su spremni na žrtvu, na svjedočenje vjere, …
Napadaju služeći se lažima, krivotvorinama, objedama, pokušavaju izazvati masovni osjećaj nasljedne krivnje, izazvati, (neverbalne), konflikte, sukobiti državu i domoljubni narod, izazvati nerede, kaos, vraćaju “poprište sukoba” u prošlost “prodavajući” masama progres i perspektivnu budućanost.
I za sada im, (još uvijek), dobro ide.
Zaposjeli su medije, institucije, političke stranke, …
Imaju novac, vlast, moć, …
Pa čega se boje?
Naroda.
Proteže se.
Kao pred buđenje u zoru.
A ako se probudi, ako ustane, krene, sve prednosti koje imaju, mogle bi postati – beskorisne.
Utezi čak.

Hrvatska je jučer obilježila Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a diljem zemlje u središtu su bili oni koji su stvarali Domovinu i kojima je cijela Hrvatska s velikim poštovanjem odala zahvalnost.

A Šuica se, u isto vrijeme, užurbano priprema za otkrivanje spomenika koje će biti upriličeno 12. kolovoza. Riječ je o spomeniku koji već prije svog otkrivanja izaziva različita tumačenja, jer ni njegov natpis ni arhitektonsko rješenje ne šalju jasnu poruku.

Ako je spomenik posvećen poginulim hrvatskim braniteljima, onda njegova poruka mora biti potpuno jasna, dostojanstvena i nedvojbena, jer je riječ o ljudima koji su znali zašto ginu. Kada se njima podiže spomenik, svaki simbol, svaka riječ i svaki detalj moraju biti pažljivo promišljeni jer takav spomenik ostaje kao svjedočanstvo našeg vremena. Upravo zato mnogi se pitaju zašto javnosti nikada nisu predstavljeni idejno rješenje i razlozi zbog kojih je odabrano baš takvo rješenje.

Nije neobično što se oko ovoga događaja okupljaju i osobe koje tijekom teških ratnih godina nisu bile uz svoj narod. Nije ih bilo nigdje osim na popisima onih koji se nisu odazvali Domovini kada je krvarila.
Bit će ondje i oni koji godinama sprečavaju minutu šutnje za pokojne branitelje, kao i drugi slični likovima iz ove prve dvije kategorije.

Čovjek se pritom mora zapitati: kako je živjeti u vremenu koje je obilježilo sudbinu jednoga naroda, a ostati izvan tih povijesnih događaja? Što danas govore svojoj djeci kada ih upitaju gdje su bili dok su drugi branili Domovinu?
Lažu im, kao što će lagati i 12. kolovoza.

Hoće li do jučer hrabri ratnici pokazati tako nisku razinu samopoštovanja i doći na ceremoniju otvaranja? Hoće li postati korisni idioti i dopustiti da ih za svoje političke ciljeve iskoriste oni koji nemaju nikakve dodirne točke s našom slavnom i krvavom prošlošću?

Jesmo li postali toliko ravnodušni da ne primjećujemo kako se nameće drukčiji pogled na događaje koje smo proživjeli?
Jesmo li toliko nepismeni i neuki da ne vidimo kako nam nude svoju verziju događaja, prešućivanjem jednih datuma i isticanjem drugih?

Nije slučajno što ove godine nije obilježen 9. svibnja, datum kada su Šuičani zaustavili tenkove, jer žele da u kolektivnom sjećanju njegovo mjesto zauzme 12. kolovoza.

Takvima, koji su vam obećali da će vaša imena biti zlatnim slovima upisana u hrvatskoj povijesti, nije dosta što su upisali svoja imena u vlasničke listove tvornica, nekretnina i trgovačkih društava, neho sada žele i na spomenike.

U danima kada Šuica živi punim plućima, kada se broj stanovnika višestruko poveća i kada se održavaju brojna događanja, svatko može izabrati gdje će biti toga dana i s kim provesti vrijeme, na kraju, neka sam odgovori na jedno pitanje:
Kome će 12. kolovoza pljeskati Šuica?

Stih jedne ratne pjesme kaže:
„Kad prođe rat i zvijeri odu, kad nam opet sloboda svane, hrvatski narod pamtit će gardu i ove crne krvave dane…”

Hoće li doista biti tako ili je već sjećanje na one koji su izborili slobodu ustupilo mjesto nekim drugim imenima i nekim drugim pričama?

Did Vidurina