Na današnji dan 31.05.1972. – Umro Branko Jelić, Hrvatski domoljub.

DR. BRANIMIR JELIĆ OTROVAN 31.05.1972 NAKON ČETIRI NEUSPJEŠNA ATENTATA OD STRANE ZLOGLASNE UDBE (Ubojice su još na slobodi)

Branimir Jelić ubijen je 1972., bio je jedan od vođa hrvatskog naroda u inozemstvu u vrijeme dok je Hrvatska bila ugnjetavana pod komunističkom diktaturom. U svom radu Hrvatski narodni odbor je zadržao umjerenjačku politiku, a dr. Branko Jelić razvio je čvrste veze u međunarodnoj politici. Upravo te veze najviše su smetale jugokomunističkom režimu.

Branimir Jelić rodio se u selu Donjem Docu ispod Mosora u omiškoj Zagori 28. veljače 1905. godine. Rodio se kao četvrto dijete od osmero u obitelji Ike (Ivana) Jelića i Ive Jelić rođ., Simunić. Pučku školu pohađa u rodnom mjestu od 1911. do 1915. Godine, a u Splitu klasičnu gimnaziju na kojoj je maturirao 1923. godine. Nakon završene gimnazije odlazi u Zagrebu gdje upisuje studij medicine i ostaje sljedećih pet godina. Već od đačkih dana djeluje politički a djelovanje nastavlja i u Zagrebu tijekom studija. Jelić se aktivirao u Hrvatskoj pravaškoj revolucionarnoj omladini (HPRO), koja je djelovala u okviru Hrvatske stranke prava od 1926. godine, kada je pokrenut i njezin organ Starčević. Početkom listopada 1928. godine, osnovano je društvo Hrvatski Domobran. Ne dobivši dozvolu za legalno djelovanje društvo ipak nastavlja potajno okupljati mladež.

Aktivnost pravaške mladeži došla je do izražaja u demonstracijama 1. prosinca 1928., povodom “proslave” 10-godišnjice ujedinjenja. Naime, na toranj zagrebačke katedrale, u trenutku okupljanja viših oficira i državnih službenika, izvješene su dvije crne i jedna hrvatska zastava. Obje crne zastave su pale na okupljene uzvanike pred ulazom u katedralu. Kada je policija uhitila dva sudionika incidenta, te ih sprovodila do policijske postaje, došlo je u Petrinjskoj ulici do sukoba s grupom demonstranata. Organizatori te akcije Branimir Jelić i Gustav Perčec tada su morali ilegalno napustili zemlju jer im je prijetilo uhićenje. Zbog toga je 4. prosinca 1928., pobjegao preko Mađarske u Austriju u Graz gdje nastavlja i završava studij medicine.

Jelić se u emigraciji priključio pokretu Ante Pavelića i dobiva mogućnost političkog djelovanja među hrvatskim iseljenicima u Europi te Sjevernoj i Južnoj Americi. U jednom od svojih zapisa bilježi osobno viđenje prijelomne odluke o novom pokušaju internacionalizacije hrvatskog pitanja i odlasku u političku emigraciju: “Vodstvo hrvatskog domobranskog pokreta odlazi u inozemstvo, da od tamo vodi daljnju borbu, jer je to u domovini zakonito bilo nemoguće. Borba izmedju krvavog Aleksandar-Živkovićevog režima i domobranskog pokreta, biva sve žešća i dobiva čisto revolucionarni karakter.

Kasnije Jelić odlazi u Južnu Ameriku gdje organizira Hrvatski Domobran, zatim to isto čini i u Sjevernoj Americi. Po drugom dolasku u SAD u veljači 1939. godine biva interniran 56 dana a nakon kampanje američkih Hrvata i nekih američkih političara, otvorenog pisma predsjedniku SAD-a Franklinu D. Rooseveltu bio mu je dopušten ulazak u SAD. U listopadu 1939. godine, prilikom povratka u Europu britanske tajne službe skidaju ga s talijanskog broda Conte di Savoia u Gibraltaru i interniraju na otoku Man u Irskom moru, gdje je, uz povremena prebacivanja u druga mjesta zatočenja, boravio od lipnja 1940., godine do prosinca 1945. godine.

Branimir Jelić je još prije Drugog svjetskog rata postao oštar kritičar Paveličeve “protalijanske politike”, što se nastavilo i nakon njegova otpuštanja iz britanskog zatočeništva kada se je nastanio u Njemačkoj i obnovio političku aktivnost osnivajući 1950. godine, organizaciju “Hrvatski narodni odbor” HNO.

Nakon Drugog svjetskog rata Jelić nastavlja političku djelatnost i borbu za samostalnu Hrvatsku. Počinje izdavati novine Hrvatska Država a kao predsjednik HNO sudjeluje na Svehrvatskom Kongresu održanom u New Yorku od 29. kolovoza do 2. rujna 1962. godine, iz kojega proizlazi prvo Hrvatsko narodno vijeće pod predsjedanjem dr Ibrahimbega Džinića.

Povjesničar dr. Jere Jareb je prikupio, uredio i bilješkama popratio Jelićeve pisane uspomene i memorijalne članke te ih objavio kao Političke uspomene i rad dr Branimira Jelića, 1982. godine.

Još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Beograd je razmišljao o ubojstvu Branimira Jelića, Milan Stojadinović u svojim je memoarima napisao kako je knez Pavle Karađorđević namjeravao zatražiti od Hitlerove vlade izručenje Jelića, da bi ga, prilikom transporta za Jugoslaviju, izbacili iz zrakoplova negdje nad Karavankama u Sloveniji.

Prvi pokušaj ubojstva UDBA-e

Nakon Drugog svjetskog rata 1950., Udba je pokušala oteti tada jednog od najvažnijih hrvatskih emigrantskih vođa, dr. Branimira Jelića u Duesseldorfu. Otmičari, koji su oko pet sat ujutro upali u Jelićev stan u Friedrichstrasse 95, bili su kamuflirani u odore engleskih vojnika. Jelić je slutio da se nešto sprema protiv njega te je dan prije pokušaja otmice napustio stan i odselio se iz Düsseldorfa u Berlin.

Udba je od samog početka nastojala pratiti kretanje i djelovanje Branimira Jelića u Njemačkoj, sve s krajnjim ciljem da ga likvidira. U informaciji br.88 Centra SDS-a Rijeka od 23. svibnja 1969., o sastanku sa suradnikom “Mišom”, tj. Vinkom Sindičićem, u Rijeci među ostalim stoji:

“Miši je stavljeno u zadatak da temeljito prouči sve mogućnosti jedne ofenzivne akcije prema dr. Branimiru Jeliću u kojoj bi on osobno i jedino sudjelovao, tim prije jer “Mišo” već sada apsolutno prihvaća takvo rješenje”

Nekoliko mjeseci kasnije, kako proizilazi iz informacije 51 Centra SDS-a Rijeka od 26. ožujka 1970., “Mišo” je bio spreman za akciju:

“Mišo je priložio i fotografije Jelićeve ordinacije, stana i nekih karakterističnih dijelova puta kojim se ovaj svakodnevno kreće od stana do ordinacije.”

Nakon pokušaja otmice 1950. godine, u Düsseldorfu koja je bila neuspješna usljedio je novi pokušaj likvidacije.

Branimir Jelić je 10. rujna 1970., kao i obično, rano ujutro napustio stan i uputio se do svoje liječničke ordinacije u Uhlandstrasse 141 u Berlinu. Kada je stupio na nogostup, eksplodirala je bomba. No, eksplodirao je manji dio postavljenog eksploziva pa je Jelić bio samo lakše ranjen. Policija je utvrdila da je eksploziv postavljen dva tjedna ranije te da su atentatori proveli žicu, dugu više od 300 metara, preko ulice u jednu dvorišnu zgradu, odakle su promatrali Jelićev dolazak.

Udba nije odustajala. Novi pokušaj bombaškog atentata uslijedio je 05. svibnja 1971. Tog dana, ujutro iza osam sati, opet je eksplodirala bomba zakopana na pločniku pred ulazom u Jelićevu liječničku ordinaciju. Istraga je pokazala da je bila aktivirana automatskim paljenjem s udaljenosti s oko dvjesta metara. Jelić je zadobio teže ozljede na nogama i desnom ramenu a njegova tajnica Waltraud Gorski zadobila je lakše povrede. Prebačen je u berlinsku bolnicu gdje je dva dana kasnije, 7. svibnja 1971. godine, ponovno pokušan atentat na njega.

Dok je ležao u bolesničkom krevetu, u bolničku sobu, koja je bila danonoćno čuvana, pokušala je ući devetnaestogodišnja Dragica Jeremić udana Friedrich, policijski registrirana kao prostitutka u Berlinu. Policija je kod nje pronašla pištolj s prigušivačem, nekoliko ručnih bombi i putovnicu na lažno ime koju joj je izdala jugoslavenska Vojna misija u Berlinu. Osuđena je na dvije godine zatvora. Nakon izlaska iz bolnice Jelić se odselio na sigurnije područje, u München. Udba je i tamo ubrzo uspjela infiltrirati svoga suradnika u njegovu blizinu. To je bio agent Centra SDS Osijek pod pseudonimom “Boem”, kojeg je na vezi držao inspektor u Hrvatskoj. Umro je iznenada 31. svibnja 1972. godine, u Berlinu od posljedica trovanja.

Nalogodavci i počinitelj zločina još nisu procesuirani.

Njegov brat Ivan Jelić koji ga je naslijedio na čelu HNO-a, komentirao je:

“Poginuo je pogođen od nevidljivog počinitelja.”

Spomenik Branimiru Jeliću u Donjem Dolcu podignut je 22. rujna 2007.

Izvori: Bože Vukušić, Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva, Zagreb, 2001.

Anto Kovačević, Čovjek i njegova sjena, Zagreb, 2012.

Političke uspomene i rad dr. Branimira Jelića, Cleveland, 1982.