Drugi pišu o našem generalu LJubi Ćesiću Rojsu a istina jedna”nakon Fra Didaka Buntića jedan od rjetkih koji se zalaže da se rješi:”statusno rješenje branitelja”HVO-a a izgradnja Put na Dinaru je spasilo mnoge živote u Domovinskom ratu iskreno Bošnjaci negiraju sve zasluge HVO-a
Rojsova kći udaje se na zanimljiv datum: ‘Neki će se naživcirati, ali briga me’
Autor: M.C i S.V
Ljubo Ćesić Rojs definitivno je jedan od najprepoznatljivijih i najkontroverznijih aktera hrvatske ratne i poratne politike, čovjek čiji životni put simbolizira nagli uspon iz civilstva u sami vrh vojne i političke elite.
Rođen 20. veljače 1958. godine u Batinu kod Posušja, u Bosni i Hercegovini, gdje je odrastao u skromnim okolnostima. Rano je ostao bez oca, zbog čega je već s 19 godina preuzeo brigu o brojnoj obitelji. Sredinom osamdesetih seli u Zagreb, gdje započinje novi život, isprva kao vozač autobusa u Croatiabusu, vozeći međunarodne linije, najčešće prema Njemačkoj.
Prekretnica dolazi početkom devedesetih. Nakon demokratskih promjena 1990. godine priključuje se Antiterorističkoj jedinici Lučko, a u javnosti postaje poznat već 1991., kada kao vozač autobusa dovodi hrvatske redarstvenike na Plitvice, na “krvavi Uskrs”. U njegov autobus tada pogađa tromblonska mina, srećom bez eksplozije, što postaje jedna od upečatljivijih epizoda s početka rata.
Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX
Politički put
Ubrzo upoznaje ministra obrane Gojka Šuška i ulazi u Ministarstvo obrane, gdje postaje njegov bliski suradnik i pomoćnik. Rojs se profilira kao ključni operativac u logistici, osobito na Južnom bojištu, gdje njegova mehanizacija probija strateške pravce na Dinari uoči operacije Oluja. Kao zapovjednik 66. inženjerijske pukovnije, koja je brojala oko dvije tisuće ljudi, sudjeluje u izgradnji infrastrukture ključne za vojne operacije. Rat završava s činom general-bojnika i s čak 12 odlikovanja.
Nakon političkih promjena 2000. godine smijenjen je iz Ministarstva obrane. Iste godine potpisuje poznato pismo dvanaestorice generala protiv “kriminalizacije Domovinskog rata”, nakon čega ga predsjednik Stjepan Mesić umirovljuje. Ubrzo se uključuje u politiku, od 2000. do 2003. saborski je zastupnik HDZ-a, gdje se često sukobljavao s političkim protivnicima, ali i vlastitim stranačkim vrhom. Kasnije napušta HDZ, a 2005. kao nezavisni kandidat izlazi na predsjedničke izbore i osvaja 1,85 posto glasova.
Njegovu poslijeratnu karijeru pratile su i brojne kontroverze. Protiv njega su podizane optužnice, među ostalim zbog otpisa milijunskih dugova i spornih financijskih odluka u Ministarstvu obrane. U jednom slučaju osuđen je na rad za opće dobro te obvezu povrata novca državi. Suočavao se i s optužbama vezanim uz raspodjelu novca za haške optuženike, kao i s pitanjem dvostrukih mirovina iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sam Rojs sve je optužbe redovito odbacivao, tvrdeći da je riječ o politički motiviranim procesima.
Foto: Niksa Stpanicev / CROPIX
‘Obitelj je svetinja’
Unatoč burnoj javnoj karijeri, Rojs privatno naglašava važnost obitelji. Oženjen je i otac petero djece, a danas i djed, uskoro očekuje sedmo unuče. Obitelj opisuje kao “svetinju”, a ponosno je za naš portal istakao i kako mu se četvrta kćer udaje 10. travnja u Zagrebu, na datum kada je proglašeno osnivanje NDH, no kako sam kaže “ne mari za to”.
“Sad u travnju očekujem sedmo unuče, a 10. travnja u Zagrebu mi se udaje četvrta kćer”, rekao je kroz smijeh. Na pitanje, je li 10. travnja datum koji je namjerno izabran, Rojs je kroz još jači smijeh rekao: “Pa čujte, neki će se naživcirati, ali briga me. Svakako pada na petak.”
Iako već desetljećima živi u Zagrebu, Hercegovinu redovito posjećuje i smatra trajnim domom. Nedavno je od Udruge dragovoljaca i veterana u Mostaru primio zahvalnicu za doprinos braniteljima i civilima tijekom rata i poraća,.
No, posljednje godine njegov život obilježile su i teške osobne tragedije. Godine 2021. preminula mu je majka Slavica, a niz gubitaka nastavio se i kasnije. U listopadu 2023. iznenada je umro njegov brat Jerko Ćesić Ljudina, a već u veljači 2024. ostao je i bez drugog brata, Milana. U kratkom razdoblju Rojs je tako izgubio troje najbližih članova obitelji, što je ostavilo dubok trag na njegov privatni život.
Drugi pišu o našem generalu LJubi Ćesiću Rojsu a istina jedna”nakon Fra Didaka Buntića jedan od rjetkih koji se zalaže da se rješi:”statusno rješenje branitelja”HVO-a(još nemamo regulirano “Zdravstveno osiguranje u RH.) a izgradnja Put na Dinaru je spasilo mnoge živote u Domovinskom ratu iskreno Bošnjaci negiraju sve zasluge HVO-a ,također i Srbima smeta istina .počmimo pisati i raspravljati ,a ne samo osuđivati prijedloge!Rješenje je “JUŽNO BOJIŠTE”
Na slici je fra. Bogdan Ćubela sa bratom Petrom
Ćubela, fra Bogdan (Mirko) (1913.-1979.), rođen u Grabovoj Dragi (župa Mostarski Gradac). Pastoralno je djelovao kao kapelan u Grudama (1939.-1941.) i Kočerinu (1941./42.), a potom u Rakitnu kao kapelan (1942./43.) i župnik (1943.-1948.) župnik do77.u Glavatičevu. Preminuo je u Konjicu 1979. na Markovdan.
Mater mi je pričala da me je fra Bogdan dok je bio u mostarskom samostanu krstio i pritom me zvao Blago, jer je prije toga krstio dijete koje je imalo to ime. Za vrijeme mog prvog izlaska iz ratnog Mostara u Gradacu na moru mi profesor Križan Čuljak ispriča kako je sa njime pio crno vino i jeo pršut u Glavatičevu na Veliki petak. Kum mi jednom reče tešku obiteljsku priču kako je rođeni otac tražio od fra Bogdana da se skine iz franjevaca i da se oženi jer su mu braća bila pobijena na Bilima 45.. Njihova imena su bila na popisu žrtava Jasenovca iako su ubijeni kilometer iznad svoje kuće u Grabovoj Dragi.
Poduzetnica se vratila po svoju bolesnu majku i zatekla bivšeg kako se brine o njoj; kad je otvorila jednu kutiju, otkrila je tko joj je 4 godine krao 18 milijuna dok je on šutio
DIO
Blindirani terenac zaustavio se ispred izblijedjele kućice na rubu Pátzcuara, u Michoacánu, i za manje od 2 minute nekoliko susjeda već je virilo kroz prozore.
Ne vraća se svaki dan u kvart žena poput Camile Arriage.
U novinama su je zvali “najmlađom investitoricom u Meksiku”. Imala je tvrtke, stanove u Polancu, intervjue na televiziji i način hodanja zbog kojeg je izgledalo kao da je nitko ne može dotaknuti.
Ali tog jutra, kad je izašla s tamnim naočalama, bež odijelom i preskupim štiklama, nije izgledala moćno.
Izgledala je kao kći koja je stigla prekasno.
Kuća njezine majke bila je gora nego što je zamišljala. Vrata su škripala, vrt je bio suh, zidovi vlažni, a na ulazu je stajala razbijena kanta koja je skupljala kapljice vode.
Camila se namrštila.
Slala je novac svaki mjesec.
Mnogo novca.
Dovoljno da plati medicinsku sestru, lijekove, hranu, čišćenje i sve što bi gospođa Rosario mogla trebati.
Ušla je bez kucanja.
—Mama?
Kuća je mirisala na mast, podgrijanu juhu i odjeću spremljenu u ormar.
Iz stražnje sobe čula je suh, dug kašalj, onakav koji steže prsa.
Camila je brzo krenula.
Ali kad je stigla do vrata, ukočila se.
Gospođa Rosario sjedila je na krevetu, mršava, umotana u sivi rebozo, umornih očiju i blijede kože.
A pokraj nje bio je Tomás Rivas.
Njezin bivši muž.
Isti muškarac kojeg je Camila ostavila prije 4 godine jer, prema njezinim riječima, “nije imao glad za napretkom”.
Tomás je nosio iznošenu traper košulju, čizme pune zemlje i ruke grube od rada. Držao je šalicu čaja i pažljivo je prinosio usnama gospođe Rosario.
Kad je starica zakašljala, obrisao joj je usta salvetom i namjestio joj jastuk nježnošću koja se ne može odglumiti.
Camila je osjetila nešto čudno u želucu.
Nije to bila ljubav.
Ili je barem tako htjela vjerovati.
—Što radiš ovdje? —upitala je hladno.
Tomás je podigao pogled.
—Tvoja mama se sinoć pogoršala. Došao sam pomoći.
—Ti više nisi obitelj.
Gospođa Rosario pokušala je progovoriti, ali novi kašalj ju je savio.
Tomás joj je polako dao vode.
Camila je pogledala sobu: tablete odvojene po satima, bilježnica sa simptomima, čiste deke, presavijeni računi, stolica pokraj kreveta.
Sve je vrištalo da Tomás nije stigao jučer.
Bio je ondje mnogo puta.
Previše puta.
—Mama, zašto nisi nekoga zaposlila? —rekla je Camila—. Šaljem ti više nego dovoljno.
Gospođa Rosario pogledala ju je tugom koja je boljela.
—Novac ne sjedi s tobom kad te strah da ćeš umrijeti, kćeri.
Camila je stisnula čeljust.
—Kako dramatično, mama. Zato postoje njegovatelji.
Tomás je ustao.
—Idem po poslijepodnevni lijek.
—Nema potrebe —prekinula ga je Camila—. Od danas se ja brinem.
Nije se raspravljao.
Ta ju je smirenost zasmetala više nego vika.
Camila ga je slijedila do dvorišta, gdje je uz zid bio naslonjen stari bicikl.
—Isti si kao prije, zar ne? —rekla je—. Sitni poslovi, usluge i taj zahrđali bicikl.
Tomás je duboko udahnuo.
—I dalje radim ono što mogu.
—Onda prestani to raditi ovdje. Ne želim da selo misli kako koristiš moju mamu da mi se približiš.
Tomás se ukočio.
Prvi put su mu oči doista pokazale bol.
—Nikada nisam želio ništa tvoje, Camila.
—Onda se nemoj vraćati.
Gospođa Rosario pojavila se oslonjena na svoj štap.
—Kćeri, molim te…
Ali Camila je već odlučila.
—Ova kuća prestala je biti tvoja odgovornost onog dana kad smo se razveli.
Tomás je uzeo vrećicu s lijekovima, predao je gospođi Rosario i tiho rekao:
—Žuta nakon jela. Plava ako vam ponestane zraka. Ako se vrati temperatura, nazovite me.
Zatim je otišao gurajući bicikl niz zemljanu ulicu.
Gospođa Rosario plakala je bez glasa.
Camila je mislila da je vratila kontrolu.
Sve dok pokraj noćnog ormarića nije ugledala hrpu računa iz bolnice, ljekarne i trgovine.
Svi plaćeni gotovinom.
Ne od nje.
Na najnovijem računu bila je rukom napisana poruka:
“Platio Tomás.”
Camila je podigla pogled, zbunjena.
Tada je njezina majka izgovorila rečenicu koja joj je slomila svijet:
—On me spašava već 4 godine, kćeri… otkad je tvoj novac prestao stizati.
HVALA ŠTO STE ODVOJILI VRIJEME DA PROČITATE OVAJ DIO PRIČE OVO JE SAMO PRVI DIO; NASTAVAK I KRAJ VEĆ SU OBJAVLJENI U KOMENTARIMA AKO IH NE VIDITE, KLIKNITE NA “PRIKAŽI SVE KOMENTARE” I POTRAŽITE IH KAKO BISTE IH PROČITALI 💬✨
