Hrvatski Ratnik je objavio zanimljiv članak bivšeg urednika Sprtskih novosti Maria Zorka o Dalićevoj ostavci. Prenosimo izvrstan sadržaj.
Da je hrvatsko društvo pod čvrstom kontrolom protuhrvatskih moćnika u svim strukturama Republike Hrvatske svakodnevno svjedočimo svi mi. Članak je nešto dulji ali je vrijedan svake minute čitanja…
BIVŠI GLAVNI UREDNIK SPORTSKIH NOVOSTI RAZOTKRIVA POZADINU SMJENE IZBORNIKA HRVATSKE NOGOMETNE VRSTE
Mario Zorko: Dalić je Hrvatima vratio nacionalni identitet, a s Bilićem smjerno srljamo u neuspjeh prvaka po mjeri hrvatskih neprijatelja!
U središtima političke moći i javnom prostoru prevladava ista kasta i njihovi potomci koji su zaduženi za nametanje ‘regionalizma’ i ‘jugoslavenske sinteze’, sada pod zadanom paradigmom ‘BALKAN BEZ GRANICA’, bratstvo i susjedstvo.
Znakovito, pritisci na Dalića pojačali su se nakon 2023. i finala Lige nacija u Nizozemskoj, kad je kreatorima jugo-sfere postalo jasno kako Dalićevi uspjesi, drugo i treće mjesto na svijetu, nisu eksces, nego ‘prijete’ da hrvatski uspjesi postanu kontinuitet.
Dalić mi je nakon tog finala rekao: “Vidjet ćeš. Sad će nas još žešće napadati, doveli smo trideset tisuća Hrvata u Rotterdam, klicalo se Hrvatskoj, smetamo, previše značimo hrvatskom narodu…” Da ne kažem koliko im je smetao jer je vratio Hrvatsku u Split, punio Poljud, poništio orkestrirani i nametani animozitet hrvatskog sjevera i juga…
Razgovarao: VANJA VINKOVIĆ
Da je hrvatsko društvo pod čvrstom kontrolom protuhrvatskih moćnika u svim strukturama Republike Hrvatske svakodnevno svjedoče preostali svjesni hrvatski ljudi koji su zadržali nacionalnu svjesnost i domoljubnu budnost.
Politika, kultura, mediji, financije, pravosuđe, institucije, sve je to premreženo jugokomunističkim kadrovima koji iskonski mrze iznimne međunarodne hrvatske uspjehe, a najviše ih je bilo u športu koji također uništavaju hrvatskom narodu. Posebno su za športske podvige zaslužni hrvatski nogometaši koji su dosad osvojili srebrnu i dvije brončane medalje na Svjetskim prvenstvima i srebrnu u Ligi Nacija.
Upravo su pod slavodobitnim vodstvom donedavnoga hrvatskoga izbornika Zlatka Dalića hrvatski športski vitezovi predvođeni na terenu s najboljim hrvatskim nogometašem u povijesti – Lukom Modrićem, dokazali svoj talent, iskazali srčanost i predstavili jedinstveni narodni duh u natjecanju s najjačima svjetskim nogometnim vrstama.
E to je prema riječima bivšega glavnoga urednika Sportskih novosti i vrsnoga športskoga novinara MARIJA ZORKA – izgovorenima u ovom ekskluzivnom razgovoru za Hrvatski tjednik – postalo politički nepodnošljivo odnarođenim zaplotnjačkim kreatorima naše zbilje u ovoj hinjenoj hrvatskoj državi.
NEŽELJENI IZBORNIK PROMICAO HRVATSKO ZAJEDNIŠTVO
VV – Kako kao dugogodišnji športski novinar i bivši glavni urednik ‘Sportskih novosti’ komentirate smjenu na mjestu izbornika hrvatske nogometne vrste i zašto je po nekim Vašim recentnim izjavama, najuspješniji hrvatski izbornik Zlatko Dalić ustvari bio prisiljen otići, iako to on nije stvarno htio?
MZ – Izbornik Zlatko Dalić već dugo je nepoželjan kao čovjek koji je Hrvatsku dignuo do neslućenih visina u svjetskom nogometu. Točnije, nepoželjan je od prvog dana.
On je bio ‘slučajni’ izbornik, postavljen u listopadskoj, kišnoj noći 2017. u kaosu nakon debakla Hrvatske protiv Finske na Rujevici kada je Hrvatska već bila otpisana u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2018. godine. Igrači predvođeni Modrićem praktički su sami u svlačionici smijenili tadašnjeg izbornika Antu Čačića, a Hrvatsku u roku od 60-tak sati nije imao tko voditi na posljednju utakmicu u Kijev protiv Ukrajine.
Tadašnjeg predsjednika HNS-a, Davora Šukera, hladno je otpilio njegov suigrač iz Vatrenih i tada zaposlenik HNS-a kao izbornik mlade reprezentacije: “Sad kad ste sve usrali, htjeli biste mene ugovniti!” Pa su htjeli angažirati trenera Rijeke Matjaža Keka za tu jednu utakmicu, ali to nije dao Šuker jer se držao načela da Hrvatsku moraju voditi samo Hrvati.
I tek kad su propale sve opcije, Robert Markulin iz Slaven Belupa sjetio se Zlatka Dalića koji je bio slobodan nakon razdoblja u Emiratima. Šuker je, da se prisjetimo kakva je to stiska bila, nazvao Dalića koji je bio na odmoru u Splitu u cca 9:00 sati ujutro i rekao mu kako do 14.00 sati treba biti u Zračnoj luci Franjo Tuđman kad polijeću za Kijev.
Dalić je za Kijev otišao bez ičega, pojurio iz Splita za Zagreb bez prtljage, nije imao pravo ni na pomoćnike u stožeru, sjedio je u trenirci na onoj klupi u Kijevu pred 80.000 gledatelja sam ko bogec bistrički.
To navodim da bismo razumjeli koliko se slučajnosti uopće moralo poklopiti da Dalić postane izbornik, a ja ću uvijek tvrditi da se radilo o BOŽJOJ PROVIDNOSTI koja je vodila do takvog raspleta.
Epilog znamo, Dalić je pregazio Ukrajinu, pa Grčku u dodatnim kvalifikacijama i odveo Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo, a Zdravko Mamić, tada neprikosnoveni boss u HNS-u, još u Pireju pred cijelim Izvršnim odborom HNS-a držao je tiradu Davoru Šukeru: “Zahvali mu i sad imaš rok od 48 sati da ga smijeniš…”
Pa mu mjesecima uoči Svjetskog prvenstva nisu htjeli potvrditi Dražena Ladića za pomoćnika… Nisu mu davali ni ugovor na ugovor (višak za izbaciti) nego mu od prvog dana, kao neželjenom, ničijem čovjeku, bacali klipove i nagazne mine, i zbog svega toga bio je spreman odstupiti odmah nakon trijumfa na Svjetskom prvenstvu 2018., ali je postao junak nacije, pa ga se nisu smjeli riješiti.
I nitko nije očekivao da će Dalić izazvati najveću nacionalnu euforiju nakon Oluje, milijune ljudi u slavlju na ulicama, da će Hrvatima vratiti nacionalni identitet, samopouzdanje, ponos.
Sjetim se uvijek riječi vječnog Ćire Blaževića: “Mislio sam da mi Hrvatska propada, da joj nema spasa. A onda se ukazao Zlatko Dalić i izveo svu tu prekrasnu hrvatsku mladost na ulice. Bog nam je poslao Zlatka Dalića!”.
Moramo se vratiti u kakvom je okružju slučajni, neželjeni izbornik Dalić preuzeo Hrvatsku. Vješali su se transparenti ‘Dabogda sve izgubili!’, mediji su prenosili morbidne transparente ‘dekapitacije Modrića’, preko medija se forsirao pritisak kako “kapetan ‘Ne sjećam se’ Modrić mora biti izbačen iz reprezentacije”, portali su ‘ponosno’ držali parole ‘Bojkot!’, sve dok Hrvatska nije ušla u finale SP-a.
Sjećam se, večer uoči početka SP-a 2018. na HTV-u je sveučilišni profesor, lijevo nastrojeni sociolog, notorni Dražen Lalić govorio kako “Hrvatska nikoga ne zanima”, kako to ‘pošten svijet’ i ne smije zanimati, kako to NIJE ‘NAŠA REPREZENTACIJA’ i kako je se ne smije podržavati…
Godinama se nametala teza kako je Hrvatska slučajni, propali projekt, kako je mladima najpametnije otići iz Domovine, kako doma nismo sposobni ni za što, kako je Hrvatska osuđena na propast.
Upravo se hrvatska reprezentacija, kao jedan od stupova nositelja nacionalnog identiteta, udarala svim sredstvima kao “ustašku, fašističku zmiju koju treba zgaziti”, režiranim prekidima utakmica i kod nas doma i po Europi, sve do sofisticirane terorističke (izbacio bih riječ teroristički, dovoljno je soficistirane sabotaže) sabotaže iscrtavanja SVASTIKE NA POLJUDU u vrijeme vladanja Josipovića, Milanovića, Ostojića, Jovanovića i njihove klike.
U takvom narativu nametanom od moćnih struktura, pojavio se, BOŽJOM INTERVENCIJOM poslani, neželjeni Dalić i pred cijelim svijetom ponovo (izbaciti ponovo) pokazao da se Hrvatska može nositi s najmoćnijim velesilama, i to u nogometu kao jednoj od najunosnijih industrija u kojoj se vrte milijarde kapitala.
Zlatko Dalić sve ove godine uz uspjehe je jasno i glasno vezivao VJERU, DOMOLJUBLJE, ZAJEDNIŠTVO – ZAHVALNOST BRANITELJIMA koji su stvorili hrvatsku državu, poniznost i molitvu, ponos i ljubav Hrvata prema svojoj Domovini, povezivao domovinsku i iseljenu Hrvatsku.
Hrvati su osvojili srce svijeta pokazavši i talent, karakter, zalaganje, sposobnost, hrabrost, odanost svojoj Domovini, sve ono najbolje što imamo i upravo ono što okoštale jugo-strukture omalovažavaju stalno nas gurajući u balkanski glib, u tzv. jugoslavenski kulturni prostor.
Nekome tko ciljano radi kako bi zatirao hrvatski identitet i sve što je Hrvatima sveto i vrijedno, DALIĆ JE BIO CRVENA KRPA. Imao je uspjeh i utjecaj u narodu koji nisu mogli poricati, i zbog toga su ga otvoreno mrzili i samo se tražilo načina javnim manipulacijama kako ga ukloniti. Nije uopće bio cilj postaviti novog izbornika, mogao je umjesto Bilića biti bilo tko, osnovno je bilo pod svaku cijenu samo ukloniti Zlatka Dalića.
Kako je lakonski napisao jedan novinar blizak Biliću (izbacio bih blizak Biliću, nepotrebno, i ovako će se prepoznati) “nije najvažnije hoće li biti uspjeha, ne treba kopirati Dalića, bitno je da se reprezentacija vrati nogometu, jer popratnih sadržaja u Dalićevo vrijeme bilo je i previše”.
Pritom se pod ‘POPRATNE SADRŽAJE’ cilja upravo na to da je hrvatska reprezentacija bila simbol domoljublja, hrvatskog identiteta i vjere.
U vrhunskoj analizi urednik i novinar Romano Bolković napisao je: “Nestrpljivo se čekao kraj pobjedničke generacije, ne zato da bi reprezentacija bila bolja, nego da bi bila politički korektna. Da ponovno postane trivijalna sportska selekcija, lišena simboličkog naboja, nacionalne emocije i javne vidljivosti vjere – malo navijanja, malo folklora i nimalo nacionalnog identiteta.”
Tražilo se prihvatljivo rješenje, a tu je Slaven Bilić kao glavni lik ‘Neuspjeha prvaka’ (regionalni podcast i TV emisija, op. aut.), idealni recept ‘za normalizaciju’, predstavljen odmah kao ‘veći i značajniji od Dalića’.
Uspjesi se od njega i ne traže, a neuspjehe će znati smisleno opravdati. CILJ JE UPRAVO ‘NEUSPJEH PRVAKA’. Nema uspjeha, nema hrvatskih zastava i dočeka, nema punih trgova i riva, nema klicanja i pjesama Hrvatskoj, NEMA THOMPSONA… To je zato bio glavni cilj – maknuti Dalića kako god, izgurati ga kroz vrata, reći: “Hvala i sretan ti put!”
VV – Zgodna je s tim u vezi i vaša povijesna usporednica hrvatskoga nacionalnoga ponosa s klupskim trenerskim uspjehom Miroslava Ćire Blaževića kad je ‘Dinamo’ nakon 24 godine osvojio 1982. prvenstveno bivše države i Dalićevih reprezentativnih podviga na svjetskim prvenstvima 2018. i 2022. te Ligi nacija 2023., odnosno njihova političkoga progona nakon toga? S tim da sada ipak formalno živimo u Republici Hrvatskoj, koju ja, doduše, nazivam hinjenom hrvatskom državom?
MZ – Obrazac djelovanja je potpuno isti – mlađi to ne mogu znati, a stariji brzo zaboravljaju: Ćiro je napravio nezamislivu diverziju i u plavom proljeću 1982. vratio Dinamu titulu nakon 24 godine! Više od toga, pokrenuo je nacionalni bunt, pokret, svehrvatsko buđenje, pobjedničko uspravljanje naroda.
Također se kao Dalić pojavio preko noći niotkuda – kao anonimac iz Švicarske i kratko trener Rijeke. Ponosno smo podizali Dinamov grb kao hrvatski stijeg, tada početkom osamdesetih, nakon godina i desetljeća gušenja Hrvatskog proljeća.
Vodio je igrače na nedjeljne mise u Katedralu, molile su se krunice, klicalo se Ćiri, Dinamu i Hrvatskoj. Još gori neoprostivi grijeh – vodio je Dinamo na turneje u Australiju i Ameriku, među hrvatsku emigraciju.
Ondašnji partijski vlastodršci, još u šoku od smrti njihovog ‘BESMRTNOG ŠUMSKOG MARŠALA’, našli su se u panici. Dok su oni očajnički nametali doktrinu ‘i nakon Tita – Tito’, mladi i svi Hrvati slijedili su Ćiru.
Već 1983. su Ćiri i Dinamu ponovo oteli obranu titule (Partizan), ali je Dinamo osvojio Kup. Ćiro je bio osuđen za odstrijel, partijski komiteti i njihove službe stjerali su Ćiru pred zid i ultimativno ga protjerali iz Dinama i Hrvatske.
Ondašnje komunističke vlasti, razni vrhovci, baltići, jure bilići, mika špiljak i milka planinc, mladi šuvarovci i račanovci, kao glavnog egzekutora odabrali su moćnika Slavka Šajbera (onaj koji je kasnije bio i predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije, a uspio je potjerati i Mirka Novosela iz velike Cibone 1988. godine) koji je Ćiru pritisnuo ucjenama.
Ili ideš milom, ili padaš silom. Odmah su puštene ciljane glasine kroz sve moguće kanale kako bi se prigušilo nezadovoljstvo naroda: Ćiro je otišao zbog love u Švicarsku, već je potpisao veći ugovor, više voli franke od mame i Dinama, puklo je između njega i igrača, nije stručnjak nego običan populist na kratki rok, imao je sreće, a drugi treneri složili su mu momčad, Dinamo se mora resetirati, itd, itd… Poznato iz današnjeg vremena?
I što je bilo poslije? Poslije nije bilo ništa – Dinamo je od Ćirinog odlaska 1983. do 1985. godine promijenio pet trenera, i to velikih trenerskih imena, a sa svakim padao sve niže: Rudi Belin, Vlatko Marković, Branko Zebec, Tomislav Ivić, Zdenko Kobešćak…
Cilj je postignut, naboj oko Dinama je ugašen, hrvatska euforija je stavljena pod kontrolu. Ćiri je bilo dopušteno vratiti se za novu sezonu 1986., ali u kontroliranim uvjetima, drugi put je bilo samo podgrijavanje Ćirinog preporoda, vratio se purgerski defetizam ‘Oj Diname, ne buš prvi’, Dinamo je bio ciljano vraćen ‘u normalu’, na peto, šesto mjesto otkud nikome nije prijetio, ni rezultatski, a ono važnije, kao lučonoša hrvatskog preporoda.
Bio sam tada mladi novinar-početnik u Sportskim novostima, znam kako su se urednici tresli i kontrolirali svaki zarez – s jedne strane Ćiro i Dinamo nosili su nakladu i tržišni uspjeh, a partijci su pritiskali: Kome treba naklada i profit kad Ćiro potkopava bratstvo i jedinstvo, truje narod, širi nacionalizam i klerikalizam – za to vrijeme pogubne optužbe.
Svaka sličnost s današnjim obrascima nije slučajna nakon više od četiri desetljeća, tim žalosnija jer u središtima političke moći i javnom prostoru prevladava ista kasta i njihovi potomci koji su zaduženi za nametanje ‘regionalizma’ i ‘JUGOSLAVENSKE SINTEZE’, sada pod zadanom paradigmom ‘BALKAN BEZ GRANICA’, BRATSTVO I SUSJEDSTVO.
Znakovito, pritisci na Dalića pojačali su se nakon 2023. i finala Lige nacija u Nizozemskoj, kada je kreatorima jugo-sfere postalo jasno kako Dalićevi uspjesi, drugo i treće mjesto na svijetu, nisu eksces nego ‘prijete’ da hrvatski uspjesi postanu kontinuitet.
Dalić mi je nakon tog finala rekao: “Vidjet ćeš. Sad će nas još žešće napadati, doveli smo trideset tisuća Hrvata u Rotterdam, klicalo se Hrvatskoj, smetamo, previše značimo hrvatskom narodu…” Da ne kažem koliko im je Zlatko Dalić smetao jer je vratio Hrvatsku u Split, punio Poljud, poništio orkestrirani i nametani animozitet hrvatskog sjevera i juga.
HNS JE KOTAČIĆ U STRUKTURI DUBOKE DRŽAVE
VV – Tko je i kada, prema vašem mišljenju, donio konačnu odluku da Dalić više ne bude izbornik, ako to on, ostavimo ipak kao mogućnost, nije prethodno sam zatražio? Je li riječ o predsjedniku HNS-a, Izvršnom odboru, pojedincima iz političke sjene ili nekoj drugoj strukturi tzv. duboke države čije korijene nalazimo u bivšem jugokomunističkom sustavu?
MZ – Tko može i zna povezivati događaje i činjenice – Slavenu Biliću je u prvom predstavljanju izletjelo kako već dvije godine, od 2024. razgovora i dogovara se s HNS-om. Dakle, Daliću se dvije godine radi iza leđa kako bi se dočekao pogodan trenutak i gurnulo ga niz stepenice.
Zlatko Dalić je prema van uvijek sabran i miran, ne odaje koliko ga naručeni napadi i omalovažavanje pogađaju, a i te kako je svjestan da bi se pritisci i konstruirane optužbe dodatno pojačali – do prvog lošijeg poluvremena protiv Španjolske ili Engleske s kojima igramo već u rujnu.
Čim se počelo zadirati u njegov privatni život, dirati u obitelj, bilo mu je jasno da ti udarci Zloga mogu otići u krajnost – zar mu treba da ga zbog neke trivijalnosti, kao Darija Šimića, PRIVODE I NASLIKAVAJU U LISICAMA i da te slike šalju u svijet?
Ima svoju vjeru i svoj ponos, ali i zna da iza sebe nema nikoga u institucijama tko bi ga štitio. Nakon osam i pol godina neprekidne bitke za bitkom, iskreno je rekao u oproštajnom intervjuu na HTV-u: “Što to meni treba da se lažima napada moja obitelj i da nas se vrijeđa, da netko pušta tračeve i neistine u medije i da moja obitelj i bliža okolina pati zbog toga. Svjestan sam da sam izložen javnosti, ali ne prihvaćam da sam loš čovjek i neprihvatljiv zato što kažem: Hvala Bogu!”
Taj dio intervjua su mnogi, ili svi, ‘slučajno’ zanemarili, a jasno je rekao “NETKO ciljano plasira laži i tračeve i pušta ih u medije”. Kao i to da je u nastavku rekao: “Pustimo sad to, sretan sam sa svojim poslom, vidjet ćemo nakon sastanka u HNS-u…”. Očito s druge nije bilo volje za nastavkom, prije da su mu poručili: “Bolje otiđi, Slaven Bilić je jako nestrpljiv! I ne samo on!”.
Mjesecima se uoči Svjetskog prvenstva plasiralo kroz medije “Odlazi, Daliću!”, “Koliko Bilić još mora čekati?”, “Zar te nije dosta, Daliću?!” Je li HNS reagirao ikada na takve napise, stao u zaštitu svog izbornika koji im je donio rekordne desetine milijuna? Nije, to sve govori.
HNS je tu samo kotačić u strukturama – zar nije znakovito da se u nogometnom savezu neki drugi kandidat nije ni sporadično, barem reda radi razmatrao. Kao da ne postoji nijedan drugi naš trener, s puno jačim rezultatima i CV-jem ili kao da nitko nije htio preuzeti jednu od najboljih svjetskih reprezentacija?
Ne, svi su znali da su krucijalne odluke donesene davno i to izvan HNS-a: Prvo – Zlatko Dalić MORA svakako otići i Drugo – Slaven Bilić MORA preuzeti i ‘normalizirati’ Hrvatsku.
Prethodno sam pokušao objasniti što znači to ‘nova normalnost’ za Hrvatsku i tko vuče konce. Upravo ta, kako ste je nazvali, ‘DUBOKA DRŽAVA s korijenima u jugokomunističkom sustavu’.
Dakle, stalno agilni medijski protuhrvatski hijenski čopor je i prije Svjetskoga prvenstva u SAD-u, Kanadi i Meksiku započeo bezobzirnu kampanju protiv izbornika Zlatka Dalića podmetanjima ad hominem koja su imala za cilj difamaciju njega i njegove obitelji, kako bi se unutar izmanipulirane stvarnosti kod površne javnosti stvorila slika licemjera koji naglašene domoljubne, vjerske i obiteljske vrijednosti koristi isključivo za vlastitu korist.
Cinici bi zaključili zato da bi puno ranije osmišljena Dalićeva ‘egzekucija’ s mjesta hrvatskoga izbornika bila što jednostavnije provedena u korist novoga izbornika Slavena Bilića?
VV – Protudalićevska, a zapravo protuhrvatska kampanja, traje od prvog dana Dalićeva mandata. Izlišno je i nemoguće nabrajati sve naslove i tekstove od uvijek iste kamarile i moralnog taloga koji drži glavnu riječ u javnom prostoru, počev od otvorenih apela “Srušimo kult hrvatske reprezentacije”, “Kako je ljepše i iscjeljujuće kad Hrvatska izgubi…”, “Žalim zbog svake hrvatske pobjede i svaka je reprezentacija više moja od Hrvatske”, “Navijam da Hrvatska ispadne u prvoj fazi natjecanja”.
Nije mi ni problem u toj žgadiji, nedostojnoj da im se uopće spominju imena, meni je puno veći problem kako se to sladostrasno plasira i ponosno razvlači po naslovnicama, znači cijela uređivačka politika glavnine hrvatskih medija počiva na takvim stavovima.
Pa do onih, u odnosu na ove protuhrvatske fukare, blažih, ali vrlo toksičnih stavova: kako se u medije za stručne komentatore dovlače svakojaki neostvareni ‘stručnjaci’ i ‘analitičari’ koji seciraju, kritiziraju svaki Dalićev potez i dijele mu lekcije što bi trebao učiniti, a o podzemnim minama i podmetanjima da ne govorim. Ili od prvog dana “kako je imao neviđenu sreću”, da su mu “drugi ostavili gotovu momčad”, a njegove su zasluge u rezultatima minorne.
MZ – Dalić mi je nedavno rekao: “Pogledaj naslovnicu Jutarnjeg na dan kad smo putovali u Ameriku, ispratili su nas s naslovom: Dalić ima senatore na nišanu!”. To se zove svjesno unošenje razdora, da glavni igrači cijelo vrijeme leta do Amerike mozgaju: jesam li ja taj na nišanu, što Dalić namjerava sa mnom?…
Kad bi se radilo o izoliranom slučaju plasiranja neistina, ajde dobro, no kada je to strategija, onda se čini još nestvarnijim kako je Dalić usprkos svemu tome postigao uspjehe.
Zlatko Dalić bio je zapravo U ULOZI EGZORCISTA, toliko je raspametio sve te zloduhe da više nisu birali ni riječi ni način kako iskazati netrpeljivost i mržnju prema njemu i Hrvatskoj. Pogledajte taj nesklad u tretmanu njegovog odlaska u hrvatskim i stranim medijima – dok kod nas prevladava narativ “NAPOKON SMO GA MAKNULI”, europski i svjetski mediji čude se, pa i sablažnjuju kako je to Hrvatska pustila izbornika koju ju je doveo do povijesnih rezultata.
VV – Znakovita je već spomenuta izjava Slavena Bilića odmah nakon njegova kolektivnoga izborničkog ‘rukopolaganja’ kako su kontakti HNS-a s njim započeli još prije dvije godine, što jasno upućuje da je Dalić bio trn u oku duže vrijeme unatoč ogromnim športskim rezultatima hrvatske nogometne vrste za njegovih mandata?
MZ – I te kako znakovita i još je znakovitije kad kaže kako se pokazivao na ručkovima s predsjednikom HNS-a (Marijan Kustić, op. aut.), a tko zna koliko su imali telefonskih kontakata, te da se redovito čuo s Lukom Modrićem.
Ne sumnjam da im je svima, i ne samo njima, dvije godine ‘dobronamjerno’ iznosio što treba ‘popraviti’, što promijeniti, upozoravao na Dalićeve pogreške i iznosio detaljne planove što namjerava kad preuzme Hrvatsku.
Zanimljivo, tek ‘namjerava porazgovarati’ s Dalićem, dakle dvije godine pripremaš se za njegovog ‘nasljednika’, savjetuješ sa svima, šalješ spinove u medije, a s Dalićem nije progovorio ni riječ. U normalnom svijetu to zovemo ‘NOŽ U LEĐA’, a u poslovnom svijetu to je nezamislivo, dvije godine bušiš iznutra onoga na čije mjesto pikiraš.
HNS je to dopustio i od toga se neće moći oprati, da su držali do Dalića valjda bi istupili: Mi imamo svog izbornika i dok je on tu, nema razgovora. Znakovito je i kako je Bilić prvi izbornik Hrvatske koji je odmah potpisao bezuvjetni, četverogodišnji ugovor. To nije bilo ponuđeno čak ni Daliću, svi su bili do prvog sljedećeg natjecanja kada se valorizirao njihov uspjeh ili neuspjeh.
Još znakovitije je kako je Bilić u prvom naletu počistio cijeli Dalićev stožer, ne radi se o odlasku samo Dalića, nego svih iz stožera – Ćorluke, Ladića, Subašića… ne smije valjda ostati nikakav Dalićev trag oko reprezentacije.
U drugom naletu za očekivati je da bi mogli odletjeti kao smetnja izbornici U-21 i U-19 reprezentacija, Ivica Olić i Niko Kranjčar, jer Bilićevi odnosi s njima imaju duge i neugodne repove. Mogao bi ponovo instalirati i svog frienda iz benda, izvjesnog Gavrana (Davor Gavran, op. aut.) kao glasnogovornika HNS-a koji mu je to bio u prvom mandatu, a koji s nogometom ima veze kao koza s baletom. U trećem naletu, tko zna. Najbitnije je počistiti sve što je imalo poveznice s Dalićevom erom.
MAMIĆ S BILIĆEM PREUZEO HRVATSKU REPREZENTACIJU
VV – No što to govori i o osobnosti Slavena Bilića kao trenera i bivšega igrača u odnosu na svog kolegu Zlatka Dalića kojega u svojim aktualnim izjavama tobože hvali, ali, čini se, zapravo ‘trola’ jer se iz podteksta izvlači njegova subliminalna poruka kako bi on s ovom Modrićevom škvardom bio postigao rezultatski puno više? Što sad kao novi izbornik i otvoreno neskromno najavljuje?!
MZ – Postupci govore sami za sebe. U svemu što sam naveo, mogu biti samo zgrožen kako Bilić u prvim izjavama nije imao dovoljno (umjesto minimum) poštovanja i skromnosti reći kako će biti sretan ako ponovi makar djelić Dalićevih uspjeha, pogotovo s obzirom na svoje rezultate u prvom mandatu.
Dobro ste primijetili, Dalića je ‘trolao’, a jataci u medijima trolat će ga sve više. Iz izrečenog je probijala zavist što on to nije postigao s Hrvatskom. Uz pomoć medija, nametnuta je priča “kako je Dalić pobrao vrhnje s Bilić Boysima, s Bilićevom generacijom”, kako je Bilića samo katastrofa Biblijskih razmjera spriječila da bude prvak Europe u Beču 2008. godine.
Svjesno se potiskuje da je Bilić jedini izbornik s kojim se Hrvatska nije plasirala na Svjetsko prvenstvo (2010.). U tim je kvalifikacijama imala dva debakla protiv Engleske 5:1 i 4:1, kako (maknuti riječ kako) nismo nijednom u dvije utakmice pobijedili Ukrajinu, pa čak ni izborili dodatne kvalifikacije.
Kako smo se jedva kroz dodatne kvalifikacije dovukli na Euro 2012., ostali iza Grčke koja ga je pobijedila, a izgubili smo i od Gruzije, najslabije rangirane momčadi, ispod 70. mjesta na FIFA-noj ljestvici, od koje je Hrvatska ikad poražena u svojoj povijesti.
Zbog poraza od Gruzijaca, prozvali smo ga ‘IZGUBIŠVILI’. Zbog toga smo i završili u tek trećoj jakosnoj skupini na Euru i u skupini sa Španjolskom i Italijom koju nismo prošli. Činjenično, ovo je Bilićev učinak: na jednom Euru 2008. ispao je u prvoj eliminacijskoj utakmici, SP 2010. nije izborio i nije prošao skupinu na Euru 2012.
Svako uspoređivanje s Dalićem je izvan zdrave pameti, kao i to da je ‘postavio temelje Dalićevih uspjesima’, kao da poslije Bilića do dolaska Dalića nisu postojali izbornici Igor Štimac, Niko Kovač i Ante Čačić.
Umjesto guranja u Dalićevo remek-djelo, minimum (izbacio bih minimum) pristojno bi bilo poželjeti da Bilić bude uspješniji nego što je bio u prvom mandatu. Ali kako sam naveo, postavljanje Bilića nije cilj nastaviti Dalićevu eru uspjeha, nego ‘NORMALIZIRATI’ HRVATSKU u skladu s Bilićevim ‘NEUSPJEHOM PRVAKA’.
VV – Stječe se dojam da je Bilić odabran kao nekakav društveno-politički primjer srhrvatski dopuštenoga ‘urbanoga’ Hrvata kontra HERCEGOVAČKOM ‘OGNJIŠTARU’ Daliću čije je hrvatovanje ‘prevršilo svaku prihvatljivu mjeru’ protivnicima bilo kakvoga, pa i športskoga, snaženja hrvatskoga nacionalnoga identiteta?
Posebno zbog stotina tisuća razdraganih hrvatskih ljudi na zagrebačkim slavljima s Markom Perkovićem Thompsonom nakon osvajanja dragocjenih medalja?
MZ – Tako je, najbitnije je bilo pomesti Dalića, a najpogodnije je za taj čin bilo nametnuti obrazovanog, pametnog, privlačnog Slavena Bilića s karizmom velikog Vatrenog i s dugim, mada ne baš uspješnim trenerskim stažem, no rezultati se od njega neće ni tražiti. Zato je i dobio bezuvjetni ugovor.
Bilić nije recept za uspjeh, a ako ga bude, Bilić će ga znati ‘normalizirati’, možda i svirati s Milom Kekinom. Ako ne bude, cilj je ostvaren: Nema uspjeha, nema hrvatskih zastava i dočeka, nema punih trgova i riva, nema klicanja i pjesama Hrvatskoj, NEMA THOMPSONA… To je zato bio glavni cilj – maknuti Dalića kako god.
Pogledajte samo nametnutu matricu s ovoga Svjetskog prvenstva – gurala nam se reprezentacija Bosne i Hercegovine ‘kao uzor Hrvatskoj’, dovodili sugovornici koji su se divili i kao Rade Šerbedžija te izjavili kako su “uživali u igri mladih Zmajeva, a Hrvatsku mi je teško gledati, stara je i umorna”, nametalo nam se kako su “svi korektni Hrvati dužni navijati za komšije”, kako je BiH na putu da postane “ono što je dosad bila Hrvatska”.
Pa mene su javno razapeli jer sam se usudio reći da bi mi bilo drago vidjeti Italiju kao četverostruke prvake svijeta na Svjetskom prvenstvu i pogotovo karakternog Gennara Gattusa kao trenera iz HNL-a. Valjda su nam Talijani dragi kao susjedi samo kad trebaju trošiti novac na ferragostu u Hrvatskoj.
Kad kao ‘normalno’ prihvaćamo da se u glavnom gradu službeno zabrane nastupi Marka Perkovića Thompsona, a s druge strane se u zagrebačku Arenu šakom i kapom DOVODE CAJKE i ‘kafansko veče’ ili sotonističke orgije Marilyna Mansona na koje se vabe mladi, čiji su koncerti bili zabranjivani i u SAD i u Velikoj Britaniji, onda nam može biti normalno da se hrvatska reprezentacija uspoređuje i gura u ravninu s komšijama, s BiH ili Srbijom.
VV – No nije ovo Bilićevo prvo ‘krunisanje’ na izborničkom prijestolju, budući da je isto nakon medijske ‘topničke’ pripreme dekapitiran nakon Svjetskoga prvenstva 2006. u Njemačkoj dotadašnji kvalitetni izbornik i legendarni hrvatski nogometaš te iskreni domoljub Zlatko Cico Kranjčar. Kakva saznanja imate o svemu tomu jer držim da bi hrvatskom nogometnom puku to trebalo objaviti?
MZ – Nema tu tajni, bila je pripremljena i izvedena cijela operacija, a iza svega je stajao Zdravko Mamić koji je upravo s imenovanjem Bilića 2006. preuzeo kontrolu nad reprezentacijom:
Prvo. Zlatko Kranjčar bio je izbornik koji je Hrvatsku suvereno doveo na SP 2006. u Njemačkoj. Svi pamtimo otvaranje SP-a u Berlinu i utakmicu Hrvatska – Brazil, neizrecivi ponos i Cicine suze radosnice pri intonaciji Lijepe naše. Izgubili smo 1:0, ali naslovi su bili na rubu apsurda: ‘Poraz kao pobjeda’, toliko smo bili ponosni na promociju Hrvatske. Igrali smo potom neodlučeno s Japanom i Australijom te nismo prošli skupinu (tada su dvije momčadi išle dalje).
Drugo. Zlatko Kranjčar neoprostivo se zamjerio Zdravku Mamiću jer na SP nije vodio Eduarda, najboljeg strijelca Dinama u HNL-u, jer je imao napadače Pršu, Klasnića, Olića, Balabana…
Uzgred, sad se širi obmana kako je Bilić uveo u reprezentaciju Modrića i Ćorluku – nije istina, obojicu je uveo Cico Kranjčar i vodio ih na SP 2006. Mamić mu je u svom stilu i javno, u izravnom TV-prijenosu javno opsovao mater i nitko se zbog toga nije ispričao Cici i obitelji Kranjčar.
Treće. Slaven Bilić bio je tada izbornik U-21, a Cico ga je s punim povjerenjem angažirao kao skauta u Njemačkoj da prati suparnike Hrvatske da bi ga ovaj kasnije svjesno minirao.
Četvrto. Kako je Bilić skautirao i putovao po Njemačkoj, kao urednik športa u Večernjem listu, zamolio sam Slavena Bilića da piše stručne kolumne – pisao ih je briljantno, stručno i analitički, sam birao teme i sam ih pisao, bez ikakvih intervencija, uvijek točan i na vrijeme. Kasnije se govorilo kako su ga baš te stručne kolumne učvrstile kao najboljeg kandidata za preuzimanje Vatrenih.
Peto. Bilić je okupio ekipu prijatelja (Prosinečki, Asanović i Jurčević), a Mamić je pod egidom ‘Vatreni u rukama Vatrenih’ vodio kampanju samo da se smijeni Cico Kranjčar jer nije prošao skupinu na SP-u. Napadalo ga se niskim udarcima, sklonost čašici, forsiranje sina Nike, a iza svega je stajalo što nije poveo Eduarda na SP. Vlatko Marković kasnije je priznao da “nije mogao sačuvati Cicu, pritisak je bio prevelik”.
Šesto. Bilić je sve to prihvatio, znao je reći: “Znaš li koliko je jednostavnije voditi izgrađene, klasne igrače od mladih koji tek puno toga moraju naučiti…” Bilić i Mamić bili su u idiličnim odnosima sve do 2012. kad je Bilić oklijevao s pozivanjem Sammira u reprezentaciju i nije ga vodio na EP 2012.
Sedmo. Već uoči Eura 2012. Mamić je postavio Igora Štimca za izbornika i obznanio da Bilić odlazi… Kasnije je Bilić priznao: Mea culpa, trebao sam zvati Sammira za EP 2012., falio nam je takav vrhunski igrač!
MN: VEĆINA HRVATSKIH MEDIJA U SRPSKIM RUKAMA
VV – Što natjecateljski predviđate da će s hrvatskom nogometnom vrstom dogoditi u drugom Bilićevu mandatu i na koji će način biti vođeni zapravo ‘Dalić Boysi’ u stručnom, nogometnom, smislu s obzirom na izbornikove trenerske kvalitete, te hoće li se s njim ikako održati nacionalni duh reprezentacije koji su najviše potaknuli – svaki u svoje vrijeme – trofejni Ćiro i Dalić?
MZ – Ništa ne predviđam, znam samo da je došao kraj jedne prekrasne Dalićeve ere i da ćemo joj se mnogo puta vraćati i u uspomenama živjeti ‘Hrvatsku naših snova’ (aluzija na Dalićevu knjigu ‘Rusija naših snova’ objavljenu nakon osvajanja srebra, op. aut.).
Nismo je produžili, jer Hrvatska je neumitno zarobljena u raljama postjugoslavenske elite koja sad ima novu ideološku matricu – REGIONALIZAM, jugoslavenski kulturni okvir kojoj je isticanje hrvatskog identiteta prst u oko. Zar nije većina medija u rukama upravo balkanskog, da ne kažem, SRPSKOG SVIJETA?
Smiješne su tvrdnje da je “Dalić predugo izbornik”. Zar nije Didier Deschamps bio četrnaest godina na čelu Francuske, znači li to da Francuzi nemaju drugih trenera? Zar nije Joachim Low i duže bio njemački izbornik? I brojni drugi uspješni izbornici svjetskih reprezentacija.
Pogotovo što Dalić nije postavljao uvjete i što je uvijek bio iskren: Voditi Hrvatsku je najljepše i najčasnije na svijetu, ne mogu imati drugi posao koji se radi s više ljubavi. Najsretniji sam u Hrvatskoj i to nikakav novac ne može nadomjestiti.
Nije puno njih bilo najsretnije s takvom Dalićevom Hrvatskom. Za novu Bilićevu eru koja nastupa mogu samo navesti uzrečicu Alberta Einsteina koju će Bilić prvi morati poništiti: Ludost je raditi s istim ljudima iste stvari na isti način i očekivati drukčiji rezultat.
DUBOKI NAKLON ZA DALIĆEVU KARIJERU
VV – Kako biste nakon Dalićeva odlaska s mjesta izbornika ocijenili njega kao trenera? Gdje je griješio u vođenju igrača predvođenih najboljim u hrvatskoj povijesti – Lukom Modrićem, a što je bilo neupitno dobro?
MZ – Dalić je najuspješniji hrvatski trener i izbornik, drugi i treći na svijetu, plus finale i treća medalja u Ligi nacija. Točka, uskličnik, duboki naklon! Sa Zlatkom Dalićem Hrvatska je igrala redovito s najboljima na svijetu i pobjeđivala Argentinu, Španjolsku, Englesku, Francusku, sve polufinaliste SP-a i sve u važnim natjecateljskim utakmicama. I uvijek smo igrali s momčadima među deset najboljih u svijetu, to je postao kriterij Hrvatske.
Proveo je kompletnu smjenu generacija, već treću zapravo na ovom SP-u u Americi. I Hrvatska je upravo zato što je usvojila vrijednosti koje Dalić živi: vjera, zajedništvo, poniznost, domoljublje – postigla neslućene uspjehe.
Oni koji to nazivaju ‘POPRATNIM SADRŽAJEM’ od kojeg treba ‘OČISTITI’ hrvatsku reprezentaciju, očistit će je i od uspjeha. Svoje pogreške i pogrešne procjene, kojih je neumitno moralo biti u 111 utakmica na klupi Hrvatske, Dalić je i sam priznao. Držim se zapravo onoga što je rekao Carlo Ancelotti:
“Vodio sam više od 1.400 utakmica, posao mi je prihvaćati kritike, ali savjet mi može dati samo onaj tko ih je vodio više od mene – Alex Ferguson s više od 2.000 utakmica.”
GIANNI INFANTINO JE U RUKAMA BLISKOISTOČNIH ŠEIKA!
VV – Hrvatska je ispala sa Svjetskoga prvenstva nakon nekoliko sudačkih odluka koje smatramo nepravednim i u suprotnosti s naravi nogometne igre, kao uostalom i neke druge reprezentacije. Kakav je vaš stav o modernoj tehnologiji koja umjesto da ispravlja sudačke pogreške, izgleda služi kao ‘neupitni’ instrument guranja ‘odabranih’ država u vrh turnira?
MZ – Hrvatska nije ispala zbog sudačkih pogrešaka, Hrvatska je izbačena sa Svjetskog prvenstva. To dokazuje gola statistika, egzaktno najveći broj sudačkih pogrešaka i VAR intervencija bio je na štetu Hrvatske. Kako je rekao Dalić: Dvaput smo napravili čudo na SP-ima, treći put nam nisu dali.
Dodao bih, zaustavljali su nas besramno i u finalu protiv Francuske na Svjetskom prvenstvu 2018. (Pitana) i u polufinalu SP-a 2022. protiv Argentine (Orsato). Zašto? ZATO JER MOGU, kakva šteta ako otvoreno pokradu Hrvatsku, tko će se buniti ili biti pozvan na odgovornost zbog toga?
Na kurtoazni protest HNS-a, pro forma, neće se ni osvrnuti. Uzalud Dalić godinama priča o neravnopravnom, podcjenjivačkom tretmanu Hrvatske, upravo su ga naši indoktrinirani mediji i domaći ‘stručnjaci’ najviše ponižavali zbog toga.
I sad su se našli domaći ‘stručLJaci’ i ‘doktori za VAR’ kako bi nas uvjeravali “zasluženo smo ispali, sami smo si krivi”. Nema veze što su se sva najveća imena zgražali nad otvorenom FIFA-inom pljačkom Hrvatske: Thierry Henry, Jurgen Klopp, Zlatan Ibrahimović, Gary Lineker i mnogi drugi.
Zanimljivo, svi ti ‘stručLJaci’ koji prozivaju Dalića ‘sami smo si krivi’, nisu rekli “Norveška ili Egipat sami su si krivi“, kad su i oni očigledno oštećeni. Znate kako je davno pisao rezignirani A.G. Matoš: Vidjeh svakojakih čuda, ali nigdje ne nađoh toliko juda…
VV – I ma li uopće smisla govoriti o pravednom natjecanju kad se vrhuška FIFA-e na čelu s Giannijem INFANTINOM ponaša kao RASKALAŠENI FEUDALNI VLADARI koji dijele pravdu pokornim kmetovima i usmjeravaju turnir nešportskim odlukama?
Očito su čelnici nogometnih saveza, igrači i treneri, a kamoli obični navijači, toliko suspregnuti nametnutim pravilima i prijetnjama raznim sankcijama da mlako reagiraju i na takve ludosti kao što je bilo poništenje crvenog kartona igraču SAD-a nakon intervencije američkoga predsjednika Donalda Trumpa kod infantilnoga Infantina. Inače, Trump je izjavio da niti ne zna čemu služe crveni kartoni u nogometu?!
MZ – FIFA je na prvom mjestu korporacija koja upravlja milijardama i prelazi, ili je već prešla u ruke bliskoistočnih šeika – tko je bio domaćin prošlog SP-a? Katar! Među domaćinima sljedećeg SP-a je Maroko 2030., a Saudijska Arabija samostalni domaćin 2034. godine.
Ubaciti molim: glavni pokrovitelj FIFA-e je Aramco, državna naftna kompanija Saudijske Arabije, a drugi je Quatar Airways. Infantino je u njihovim rukama, preselio je u Dohu, po ženi ima i libanonsko državljanstvo.
I ovo je SP potvrdilo da Europljani imaju najkvalitetnije reprezentacije (šest od osam četvrtfinalista) i da se u Europi igra najbolji nogomet, no FIFA i Infantino vode protueuropsku politiku – u postotku Europa nikad nije bila manje zastupljena, od 48 reprezentacija samo 16 mjesta za Europu, jedna trećina. Toliko ih je bilo i kad je broj sudionika bio 32 reprezentacije, ali to je bila onda polovica svih sudionika.
Protiv najjačih europskih velesila Španjolske, Francuske ili Engleske još ne mogu, ali manje europske selekcije poput nas se ciljano zakidaju. Mislim da je opravdani strah koliko će nas i kako FIFA kazniti zbog protesta hrvatskih navijača nakon pljačke protiv Portugala, kad su bacane plastične boce i limenke u teren. Mogli bi na nama opet demonstrirati strogoću.
Pa pogledajte, Hrvatska zbog minornih incidenata opet mora igrati protiv Engleske u Ligi nacija na praznoj Rujevici bez navijača. Samo dvaput u povijesti Engleska je igrala pred praznim tribinama – oba puta protiv Hrvatske, u listopadu 2018. na Rujevici i ove jeseni moramo ponovno. Tako da to ‘discipliniranje’ Hrvatske u mega korporacijama FIFA-i i UEFA-i nije nimalo slučajno. Mi smo im smetnja.
VV – Je li nogomet kao korporativna industrija zauvijek izgubio svoj prvotni smisao i svjedočimo li ustvari kraju te igre kakva je bila poznata našim naraštajima, a koja je upravo svojom dostupnošću svima i svugdje dostigla najveću popularnost u momčadskom športu širom svijeta ili će u transhumanističkoj sutrašnjici novi naraštaji jednostavno prihvatiti nogomet kao još jedan konzumeristički proizvod lišen ikakve plemenitosti i žara, pa će navijati za neke producirane korporativne klubove, što se uostalom već događa, pa čak i za privlačno dizajnirane robotske repke umjesto ljudskih igrača?
MZ – To se događa u cijelom svjetskom športu, i Međunarodni olimpijski odbor uz sve ludosti razmišlja o uvođenju e-športova u olimpijski program. Mijenjaju se i kriteriji što je poželjno, primjerice meni je polufinale Argentina – Engleska bila jedna od najuzbudljivijih utakmica godinama unazad, podsjećala me na naše polufinale s Englezima u Moskvi 2018., borba bez milosti za svaku loptu, bespoštedna za svako dodavanje, a naši komentatori vapili su “ništa nam Argentinci i Englezi nisu pokazali, siromašna igra”. Molim?
Pa ja bih je stavio u rang antologijske utakmice Argentina – Engleska na SP-u u Meksiku 1986. godine i ona dva kultna gola Maradone, od kojih ‘Božja ruka’ danas ne bi bila moguća i ne bi postala dio povijesti.
Na kraju je sve presudio Maradona novog doba – Messi s dva genijalna poteza, dakle to je bio nogomet koji se pamti. Kao neki lokalni derbi Špansko – Prečko na x-potencija višoj razini koju u sebi nosi svu dramatiku i katarzu.
Upravo naše polufinale s Engleskom u Moskvi ostaje mi najveća, najbolja utakmica koju su Hrvati odigrali u povijesti nogometa. A kreatori novog poretka zamjerali su nam kako to i zbog čega Hrvatska nema nijednog naturaliziranog igrača.
Zato Svjetska prvenstva imaju svu draž, nose nacionalni naboj i identitet i moraju to zadržati ispred spektakala milijardera u Ligi prvaka. Eto, Real Madrid imao je jedanaest igrača na Svjetskom prvenstvu u devet različitih reprezentacija, a prvi put u povijesti nije imao nijednog u reprezentaciji Španjolske (osim Cucurelle koji je u vrijeme SP-a postao novi igrač Reala).
“Ako istinu govorim, zašto mi ne vjerujete? Tko je od Boga, riječi Božje sluša; vi zato ne slušate jer niste od Boga.” (Iv. 8 : 46,47)
izvori: Hrvatski tjednik | Hrvatski Ratnik
