Skinula sam lisice zatvoreniku i prepoznala tetovažu svog mrtvog oca. Poginuo je u Vijetnamu tri mjeseca prije nego što sam se rodila; nikada ga nisam upoznala. A taj 67-godišnji starac, optužen da je ukrao lijekove u ljekarni, imao je na ruci isti vojni amblem koji moja majka već četrdeset osam godina drži uokviren u dnevnoj sobi.
Okrenula sam ključ, začuo se klik, ali nisam pustila njegovo zapešće. Ruka mi se ukočila na hladnom metalu.
Ista izblijedjela krila. Isti brojevi ispod: 3/187.
Imam petnaest godina službe kao službenica u tom sudu. Lisice sam stavljala ubojicama bez da mi zadrhti ruka. A tog utorka, u 15:50, ostala sam ukopana pred sucem i cijelom sudnicom, držeći za ruku čovjeka kojeg sam po protokolu trebala samo pustiti.
Od oca imam jednu fotografiju i platneni amblem. Ništa više.
Fotografija visi u dnevnoj sobi moje majke: mladić od dvadeset i dvije godine, mršav, nasmijan s još trojicom vojnika, svi zagrljeni prije nego što su ušli u avion koji ih je odveo u pakao. Moja majka ju je svake nedjelje brisala od prašine. „Tvoj otac je bio heroj, kćeri,” govorila mi je. „Poginuo je spašavajući svoje suborce.”
Odrasla sam s tom rečenicom kao da je prezime koje nosim. U školi, dok su druga djeca dovodila očeve, ja sam nosila fotografiju i amblem. 3/187. Treći bataljun. Te sam brojeve naučila prije tablice množenja.
Čak sam i postala službenica zbog toga, mislim. Zbog te uniforme koju on nikad nije stigao skinuti.
A ispred mene je stajao taj starac. Prljav, pogrbljen, s licem umornih ljudi koji spavaju na ulici. Optužen je da je ukrao 89 dolara lijekova. 89 dolara. Krađa iz gladi — ona koja više rastužuje nego ljuti.
Stajao je pognute glave, kimajući, spreman da bude osuđen. A ja mu nisam mogla pustiti ruku.
Prekršila sam protokol i tiho ga pitala odakle mu taj tetovirani znak.
Starac je podigao glavu. A njegove umorne oči kao da su se upalile iznutra.
— Vijetnam — rekao je — od ’69 do ’71.
Usta su mi se potpuno osušila.
— Brdo 937? — pitala sam — svibanj ’69?
Starac se ukočio, kao da je čuo minobacač koji samo on može čuti.
— Bio sam tamo.
Izgovorila sam ime svog oca. Desetar Marko Kovač. Poginuo u borbi 20. svibnja 1969.
I taj čovjek, stranac kojeg su trebali osuditi zbog krađe tableta, počeo je drhtati jače od mene. Pogledao me drugačije. Više ne kao zatvorenik u službenicu.
— Bože… — rekao je — ti si ona beba? Ti si kći Marka?
Nikada mu nisam rekla svoje ime.
Nije znao ni kako se zovem.
Kako je znao da sam ja ta beba?
Sudac je udario čekićem. Pitao je što se događa sa službenicom Kovač. Nisam ga ni čula.
— Bio sam s njim kad je poginuo — rekao je starac — tvoj otac mi je bio najbolji prijatelj tamo.
Počela sam drhtati. Petnaest godina uniforme, a drhtala sam pred svima.
— Molim vas… recite mi što se dogodilo.
Starac je duboko udahnuo, kao da se ponovno vraća u blato tog brda.
— Tvoj otac nije poginuo kako su ti rekli, kćeri.
Cijela sudnica je utihnula. Čak je i tužitelj spustio olovku.
— Rekli su mi da je poginuo spašavajući svoje ljude.
— Spasio je dvojicu tog dana. Jedan sam bio ja.
Dve su mu suze skliznule niz prljavo lice.
— Ali postoji dio koji u pedeset i pet godina nisam rekao nikome. A najmanje tebi.
Stavila sam obje ruke na ogradu. Bilo je zabranjeno. Nije me bilo briga.
— Koji dio?
Pogledao me ravno.
— Tog jutra tvoj otac je morao izabrati koga će spasiti. A onaj kojeg nije izabrao… također je bio gore s nama. Zato sam završio ovako.
Sudac me pitao imam li što reći prije presude.
Petnaest godina šutnje u toj sudnici, a odjednom su svi čekali moj glas. Znala sam da od mojih riječi ovisi hoće li taj starac te noći spavati na ulici ili ne.
Okrenula sam se prema njemu. Pitala sam za koga je ukrao lijekove.
Starac je spustio glavu i izgovorio jedno ime.
Ime jednog od mladića koji se smiju na fotografiji u dnevnoj sobi moje majke — onog pored mog oca:
NAPIŠI “DA” AKO ŽELIŠ PROČITATI SLJEDEĆI DIO, A JA ĆU GA ODMAH POSLATI