Connect with us

KULTURA

Iz rukopisa Diane Alpeza “moje djetinjstvi”

Published

on

Moja istinita priča o mom djetinjstvu
Moje teško djetinjstvo, na kojeg sam ponosna.
Rođena sam 1974. godine u selu Ledinac, općina Grude. U maloj skromnoj kući živili smo ćaća, mater, baba, did, brat, sestra i ja. Nije bilo puno, ali bilo je naše. Više smo bili sirotinja nego što smo imali, ali čovik se tada znao radovat i komadu kruva i toploj riči.
Živili smo od sadnje duhana. To je bio naš kruv, naša muka i naš ponos. Od ranog jutra do mraka ruke bi bile crne od zemlje, a leđa slomljena od rada. Nije bilo odmora ni za stare ni za male. Svi smo radili koliko smo mogli.
Imali smo i našu kravu Ružu, našu busu. Ka da je anđeo bila. Mirna, dobra, ka da je osjećala svaku našu nevolju. Kad nije bilo ništa drugo, bilo je njeno mliko da nas održi.
Sirotinja čovika nauči šutit i trpit.
Kad sam pošla u prvi razred, dogodilo se ono šta je prominilo cili moj život. Jednog dana dolaze po mene ćaća, brat i sestra. Nismo imali auto, pa smo se tiskali kako smo znali i mogli. Mater mi govori da je mama Mila završila u bolnici u Mostaru. Kažu dobila reumatsku groznicu, pala u komu. Ja malo dite, ne znam ni šta znači koma, samo vidim po licima da nešto strašno nije dobro.
Dolazimo u . Sidimo isprid bolničke sobe, gladni, umorni, u skromnoj robi, ali niko ne misli na sebe. Samo gledamo vrata i čekamo da neko kaže da će mama živit.
I onda izlazi fratar.
Kaže da joj je dao posljednje pomazanje.
U tom trenutku svit mi se srušio. Moja majka imala je tek trideset i sedam godina. Mislili smo da umire. Plačemo svi, baba drhti, did šuti i gleda u pod, a ja samo čekam da neko kaže da ovo nije istina.
Doktori nisu davali nikakvu nadu. Govorili su: „Samo čudo je može spasiti.“
Kad sam je vidila, bila je bila ka krpa. Blida, nepomična, ka da duša više nije u njoj. Nas mala dica, stari baba i did, ostajemo tu dok doktor govori: „Ako bude kakve promjene, javit ćemo.“
Vraćamo se kući.
Tišina.
Samo molitva.
Danima smo molili Boga da nam ne uzme majku.
I onda jedno jutro, spušta se auto niz stranu. Stric izlazi sav zadihan i viče: „Probudila se! Mama se probudila!“
Nikad neću zaboravit taj trenutak. Ka da su je anđeli vratili nama. Ostala je još misec dana u bolnici, a onda je došla kući.
Ali prava muka tek počinje.
Godinama je bila sve slabija, a tek nakon skoro trideset godina, kad smo malo stali na noge i skupili novac za testiranja, doktori su otkrili da je sve izazvao ubod krpelja. Dobila je reumatoidni artritis koji joj je pojeo zdravlje i život.
Vrime prolazi, a mi rastemo uz bolest i siromaštvo.
Ja sam bila odličan učenik. Volila sam školu i knjigu. Mislila sam da će možda doć bolji dani.
Ali opet se sve srušilo.
Ćaća se odao piću.
Sve šta bi zaradio, propilo bi se. Baba i did stari, mater bolesna, nas troje dice još mali. Nije više bilo izbora.
Tada ja preuzimam puno više nego jedno dite triba nosit.
Počinjem must kravu, učim sve poslove, radim po cili dan. Kad prodamo tele, ja sakrijem pare da imamo od čega živit. Polako rasporedim za brašno, ulje, lijekove, za ono najosnovnije.
Ne stidim se svoje sirotinje.
Sirotinja me naučila da budem čovik.
Brat, sestra i did pomagali su oko duhana. Radili smo svi zajedno da preživimo i dočekamo vagu, taj jedini dan kad bi se nadali da ćemo zaradit nešto za život.
A mater…
Svaki dan sve slabija.
Punih dvadeset i sedam godina ležala je u bolesničkoj postelji. Gledati majku kako polako nestaje, a ne moći pomoći, to je rana koja nikad ne zaraste.
Otac u piću nije bio dobar čovik. Koliko smo Božića dočekali u suzama i strahu, samo Bog zna. Dok druga dica čekaju darove i radost, mi smo čekali da noć prođe bez svađe i bola.
Ali uprkos svemu, ostala sam uspravna.
Nisam se predala.
Jer Hercegovka kad padne, ona ustane još tvrđa.
I danas, kad pogledam iza sebe, ne vidim samo tugu. Vidim jednu malu curicu iz Ledinca koja je prerano odrasla, ali nikad nije izgubila srce.
Na svoje teško djetinjstvo nisam ogorčena.
Na njega sam ponosna.
Jer me naučilo da budem borac.
Dijana Alpeza


Nastavit će se… 2026.

Continue Reading

EKONOMIJA

Filipović u Washingtonu: Želimo više američkih ulaganja u energetski sektor u BiH

Published

on

S visokim dužnosnicima američkog Ministarstva energetike Filipović razgovarala o energetskoj sigurnosti, investicijama i novim radnim mjestima te provedbi projekta Južne plinske interkonekcije

 

„Bosna i Hercegovina treba više kvalitetnih investicija koje će u zemlji otvarati radna mjesta, donositi nova znanja i tehnologije i stvarati novu vrijednost za gospodarstvo. Sjedinjene Američke Države u tome mogu biti jedan od naših najvažnijih partnera. Naš je interes sigurna i konkurentna energija, snažnije gospodarstvo i bolji život ljudi u Bosni i Hercegovini“, poručila je Darijana Filipović, zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i dopredsjednica HDZ-a BiH, tijekom sastanka u Washingtonu s visokim dužnosnicima Ureda za međunarodne poslove Ministarstva energetike Sjedinjenih Američkih Država.Galerija 3

Filipović je razgovarala s Williamom Schiranom, zamjenikom pomoćnika ministra za multilateralnu suradnju i razvoj tržišta, Danielom Byersom, zamjenikom pomoćnika ministra za Europu, Euroaziju, Afriku i Bliski istok, te Peteom Gianninom, stručnjakom za međunarodne odnose u Uredu za europske i euroazijske poslove.

U središtu razgovora bile su mogućnosti novih američkih ulaganja u energetski sektor Bosne i Hercegovine, energetska sigurnost zemlje, razvoj infrastrukture i novih tehnologija, kao i Južna interkonekcija te mogućnost pristupa američkom ukapljenom prirodnom plinu preko Republike Hrvatske.

„Američka ulaganja za BiH mogu biti mnogo više od gospodarske prilike. Kada ljudi vide nova radna mjesta, gospodarski rast i stvarnu perspektivu za sebe i svoju djecu, raste povjerenje u budućnost zemlje, a prostor za političke podjele postaje manji. Želimo strateško partnerstvo Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Američkih Država podići na najvišu moguću razinu, ali uvijek polazeći od jasnog interesa Bosne i Hercegovine i ljudi koji u njoj žive“, kazala je Filipović.Galerija 2

Razgovarano je i o stvaranju boljeg poslovnog okruženja za američke kompanije zainteresirane za ulaganja u Bosnu i Hercegovinu i širu regiju jugoistočne Europe. Filipović je istaknula kako BiH ne treba promatrati samo kao malo tržište kojem su potrebne strane investicije, nego i kroz njezin geografski položaj, energetske potencijale i povezanost s europskim tržištem. Za snažnije privlačenje ulaganja potrebne su jednostavnije i brže procedure, transparentna pravila i regulatorna sigurnost.

„Ne trebamo samo čekati investitore. Za kvalitetne investicije trebamo se natjecati. Ali kriterij moraju biti ulaganja koja poštuju naše zakone, čuvaju prirodu, otvaraju kvalitetna radna mjesta, donose tehnologiju i znanje i ostavljaju novu vrijednost gospodarstvu BiH. Sjedinjene Američke Države imaju takve investitore i naša je odgovornost osigurati im jasna pravila i učinkovitu administraciju“, istaknula je Filipović.

Poseban dio sastanka posvećen je projektu Južne interkonekcije. Filipović je zahvalila američkom ministru energetike Chrisu Wrightu i Ministarstvu energetike SAD-a na angažmanu vezanom uz ovaj za BiH važan projekt te naglasila kako je postojeće političke dogovore potrebno pretvarati u konkretne rezultate.

„Kada je u pitanju Južna plinska interkonekcija, vrijeme je da prijeđemo s dogovora na provedbu. Bosna i Hercegovina ima priliku svoj europski i zapadni put i strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama pretvoriti u nešto što će ljudi konkretno osjetiti u svojim životima. Energetska sigurnost nije apstraktna tema. Ona znači sigurniju opskrbu, konkurentnije gospodarstvo, nove investicije i radna mjesta“, poručila je Filipović tijekom razgovora u Washingtonu.

Continue Reading

KULTURA

Vratio si se!

Published

on

Nekoliko tjedana nakon što me suprug napustio dok sam bila trudna, jedan bogati muškarac pokucao je na moja vrata usred kiše s dva kovčega. „Mogu li ostati?“ upitao je. Smireno sam mu odgovorila da mi ne treba milostinja, ali on je spustio pismo na stol i rekao: „Ovo je pripadalo vašem bratu.“ Kada sam ugledala datum, shvatila sam da sam sedam godina mrzila pogrešnu osobu.

1. DIO

— Nisam rođen da se brinem o trudnoj ženi niti da se zakopam na ovom ranču. Snađi se sama.

To je bilo sve što je Mauricio ostavio napisano prije nego što je nestao.

Ni oproštaja. Ni objašnjenja. Ni jedne jedine riječi za kćer koju je Emilia već pet mjeseci nosila u utrobi.

Tri tjedna poslije Emilia je još uvijek čuvala tu poruku u ladici kuhinje male kuće koju je naslijedila od majke, na periferiji Arteage u Coahuili. Ne zato što ju je željela sačuvati, nego zato što još nije pronalazila snagu da je potrga.

Imala je trideset i četiri godine, bolna leđa, ruke ispucale od obrađivanja zemlje i dovoljno dugova da zbog njih godinama ne može mirno spavati.

Njezina majka, doña Teresa, umrla je dva mjeseca prije.

Mauricio je pričekao tek nekoliko tjedana prije nego što je otišao.

A sada je Emilia bila sama.

Tog je jutra čupala korov oko majčinih ruža kada je sjena pala preko vlažne zemlje.

Podignula je pogled.

Pred ogradnim vratima stajao je muškarac u srednjim četrdesetima s dva kovčega.

Bio je visok, tamne kose prošarane sijedima, a na sebi je imao jaknu prekrivenu prašinom s ceste.

Emilia je objema rukama čvrsto držala motiku.

— Tražite nekoga?

Neznanac je progutao slinu.

— Vas.

— Tko ste vi?

— Zovem se Rafael Salgado.

Nije prepoznala to ime.

Tada je pogledao vrt, zatim Emilijin trbuh i rekao nešto zbog čega je još jače stisnula dršku motike.

— Znam da će zvučati besmisleno… ali moram vas pitati mogu li ostati.

— Ostati gdje?

— Ovdje. U blizini. Onoliko dugo koliko mi vi dopustite.

Emilia je ustuknula.

— Ne znam tko ste, ali pogriješili ste kuću.

Rafael nije pokušao ući.

— Imate pravo što ste nepovjerljivi.

Uzeo je svoje kovčege.

— Vratit ću se kada vam budem mogao objasniti zašto sam došao.

Prije nego što je otišao, primijetio je da su se vrata ograde objesila na jednoj šarki. Mauricio je mjesecima obećavao da će ih popraviti.

Rafael je spustio kovčege, izvadio kliješta iz ruksaka i namjestio oštećeni dio, a da nije zatražio dopuštenje da uđe.

Trebalo mu je manje od pet minuta.

Zatim je otišao.

To je trebao biti kraj.

Nije bio.

Dva dana poslije Emilia je pokraj ulaza pronašla vreću gnojiva.

Nakon toga pojavila su se suha drva za ogrjev.

Zatim je netko zamijenio dvije ploče na krovu koje su propuštale vodu u dječju sobu.

Emilia je odmah znala tko je to učinio.

Kada ga je jednog jutra zatekla kako popravlja ogradu susjednog zemljišta kako koze više ne bi ulazile među njezino cvijeće, planula je.

— Dosta je!

Rafael je spustio alat.

— Emilia…

Ona se ukočila.

— Kako znate moje ime?

Spustio je pogled.

— Zato što ovamo nisam stigao slučajno.

— Onda mi recite što želite.

— Ništa.

— Nitko ne čini sve ovo ni za što.

Rafael je nekoliko trenutaka šutio.

— Ne pokušavam kupiti vaše povjerenje. Otplaćujem dug.

— Kakav dug?

Muškarcu su se oči napunile suzama.

— Dug koji je nastao prije sedam godina, na jednoj cesti u planinama.

Emiliju su prošli trnci.

Sedam godina.

Upravo je toliko vremena prošlo otkako je nestao Santiago, njezin stariji brat.

Rafael je podignuo pogled.

— I ima veze s noći kada se vaš brat nikada nije vratio kući.

Emilia je ispustila motiku.

Još nije mogla ni zamisliti da će ta rečenica uništiti sve u što je njezina obitelj vjerovala tijekom proteklih sedam godina.

Želiš li saznati što se dogodilo poslije? Pročitaj cijelu priču i neočekivani završetak u prvom komentaru. 🌧️✉️

Continue Reading

KULTURA

Moja istina ih tesko pogada kaze Iva Alilovic

Published

on

Iva Alilović ponovno se oglasila nakon burnih reakcija na njezine objave o Vedrani Rudan. 👀 Supruga Mirka Alilovića tvrdi da su njezine riječi pogrešno interpretirane i izvučene iz konteksta, a sada je odgovorila i na brojne uvrede koje je, kako kaže, primila. Poručila je i da se ne namjerava povući iz javnih rasprava. 👇

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba