FRA VELIMIR VALJAN PROPOVIJEDAO NA “PJEŠČARI”; „Nek’ se osuši desnica moja, Paklarevo, ako tebe zaboravim! Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ikada, ako ne stavim Lašvansku dolinu vrh svake radosti svoje!“

Na spomen-obilježju Pješčara danas je obilježena 33. obljetnica Bitke za Pješčaru, jednog od najznačajnijih događaja iz Domovinskog rata na prostoru općine Travnik i Lašvanske doline.
Program obilježavanja započeo je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća za sve poginule i nestale hrvatske branitelje, nakon čega je služena sveta misa koju je predvodio fra Velimir Valjan.

U svojoj propovijedi fra Velimir Valjan govorio je o žrtvi hrvatskih branitelja, ljubavi prema zavičaju, nostalgiji i odgovornosti prema rodnom kraju, istaknuvši kako čovjek teško može zaboraviti ono što je s majčinim mlijekom usisao i što mu je ušlo u krv.

Njegovu propovijed, koja je snažno odjeknula među okupljenima, prenosimo u cijelosti:

Ne mogu se zakleti da govorim istinu, kad sudim o tim ljudima, ali sam siguran da bi mnogi, da su ostali na svom imanju, mogli biti sretni i stjecati za miran život, ali bez kukanja i plandovanja. Sada znaju da u tuđini nema plandovanja već težak rad.
Kad prolazim kroz naša sela, obuzme me osjećaj žalosti: mnoge okućnice obrasle korovom, kuće napuštene, a na nekima piše prodano ili na prodaju.
Teško mi se unijeti u osjećaje onoga koji katkada posjeti svoju kuću zaraslu u korovu, pogotovu ako je prodana i u njoj žive oni od kojih je tu kuću branio. Padne mi na pamet pisac Ivan Aralica, koji u djelu Psi u trgovišću opisuje osjećaje čovjeka koji iz tuđine piše bratu: „Kamo sreće da i ja živim u svojoj rodnoj kući i uživam mir kojeg se nikakvim zlatom ne može nadoknaditi!“
Postoje različiti nostalgičari. Najveći od njih je Odisej. On je legendarni kralj otoka Itake, jedan od najpoznatijih grčkih junaka u Trojanskom ratu.
On je godinama lutao vraćajući se svojoj kući, nakon desetogodišnjeg rata protiv Troje. Njegovo izbivanje iz doma, praćeno raznim kušnjama, sretno završava povratkom, jer je obilježeno pečatom obostrane vjernosti. Njegova žena Penelopa ostala je vjerna svome mužu za vrijeme njegove odsutnosti. Ovo je simbol koji bi trebao vrijediti za sva vremena. Nažalost, smisao ovog simbola danas je iznevjeren jer Penelopa najčešće odlazi s prvim proscem, a i Odisej se sve rjeđe vraća.
Snažan osjećaj nostalgije susrećemo u Bibliji. Prognani izraelski narod u tuđini sanja o povratku, pa pjeva: „Na obali rijeka babilonskih sjedasmo i plakamo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje povješasmo. I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo: ‘Pjevajte nam pjesmu sionsku!’ Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj! Nek’ se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!“
Braćo i sestre, valjda mi nećete zamjeriti ako posvjedočim svoju nostalgiju za rodnom grudom. Kad god sam, naime, kao prognanik u Samoboru, u molitvi recitirao taj psalam, jezikom sam izgovarao izvorne riječi Psalma, ali srcem ovako: „Nek’ se osuši desnica moja, Paklarevo, ako tebe zaboravim! Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Lašvansku dolinu vrh svake radosti svoje!“
Braćo i sestre, ne odriče se čovjek lako onoga što mu je ušlo u krv, što je s majčinim mlijekom usisao. Ne stvara sreću stupanj blagostanja nego naš odnos prema Bogu, bližnjemu, vlastitom životu i zavičaju.
Pustimo nostalgičare svih boja neka im Bog bude na pomoći! Oni i tako sjede u kutovima gostionica po europskim zemljama i u osami kukajući ispijaju svoje piće. Život im protječe u slikama o zavičaju o kojem samo sanjaju. Želio bih da budu svjesni da ih ovdje još uvijek čeka neka Penelopa odbijajući jednog po jednog prosca da im kupi djedovinu.
To su najbolje izrazili pisci u svojim pjesmama, čiji sadržaj izražava osjećaj nostalgije. Tako, poznata sevdalinka:
Tebi, majko, misli lete
preko polja i planina.
Iz daleka primi pozdrav
od jedinog svoga sina.
U tuđini ja sam sada,
sudbina nas rastavila.
Da li ću te ikad više
ja vidjeti, majko mila?
Na sličan način pjesma S onu stranu Plive upozorava: „Svaka tuđa zemlja tuga je golema!“
Antun Branko Šimić, hrvatski pjesnik i esejist, svoju pjesmu Nostalgija završava stihovima:
„I ja šutim ovdje kraj pendžera svoga:
I dok uštap s neba sije jako – jako,
U dušu mi silazi nostalgija sveta,
I ja bih bez riječi u noć dugo plako.“
A bosanski pjevač Nihad Alibegović pjeva:
„U srcu mome, majko, čežnja je golema,
bez zavičaja sreće nemam.
Sve bih sada dao da se kući vratim
i da sretan budem kao nekada.“
Braćo i sestre, život je rizik strašnih gubitaka i samo jednog dobitka – Boga i zavičaja svog. Izgubi li se to, uzalud sav urnebes i vulkani ljudskih zemaljskih doživljaja.

U Svetom pismu i tradiciji Crkve uzdizanje i širenje ruku prema nebu bila je uobičajena gesta za molitvu. Sjetimo se Mojsija, koji je držao visoko podignute ruke prema nebu dok se njegov narod borio, i imao premoć dok je on tako držao ruke.

U biblijskim psalmima i u poslanicama nalazimo poticaje da molimo podignutih otvorenih ruku.

Isus Krist naučio je svoje učenike moliti, ali nije ostavio detaljne upute je li bolje ruke sklopiti ili raširiti za vrijeme molitve. Oni su po njegovu primjeru polagali ruke na ljude kada su zazivali snagu Duha Svetoga i molili za ozdravljenje. Ono što znamo jest da je Isus svoje ruke uvijek otvarao i pružao prema drugima blagoslivljajući ih, dodirujući, tješeći, ozdravljajući.

Konačno, on je raširio ruke na križu i tako obujmio čitav svijet božanskim spasenjem. Njegove su ruke, doduše, bile prikovane, ali on je na križ pošao dragovoljno, iz ljubavi prema ljudima.

KAD MOLIŠ, RAŠIRI RUKE PREMA NEBU I ZAZOVI “OČE NAŠ…”❣️🙌👑

Tko je kontroverzni general Ljubo Ćesić Rojs?