Connect with us

Uncategorized

Iz rukopisa Miljenka Mide Prskala “moj posjet Jajcu na 31 Obljetnicu Oslobođenja

Published

on

Naše obljetnice nisu političke pozornice već braniteljsko druženje!

Kako su nam nekada komunisti otimali i prekrajali povijest, tako nam danas neki ponovno pokušavaju oteti naše obljetnice i sveta mjesta hrvatskog naroda.

Bio sam u Jajcu na 31. obljetnici oslobođenja. Nažalost, ono što je trebala biti sveta obljetnica hrvatskih branitelja i svih onih koji su oslobodili kraljevski grad Jajce pretvoreno je u predizborni skup.

Srami se, Plenkoviću! Koga ste poslali? Čovjeka bez srama i obraza!

Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske ovu je svetu obljetnicu pretvorio u političku pozornicu za promociju kandidatkinje Dragana Čovića. Za mene je to nedopustivo. Simbolično rečeno, zbog ovakvog ponašanja trebalo bi ga proglasiti persona non grata u BiH.

Sveta misa bila je na otvorenom. Svećenik, propovjednik, imao je lijepu i nadahnutu propovijed. Nadam se da su oni koji su prvi došli do oltara razumjeli poruku koju nam je uputio.

Bravo, brate u Kristu!

Domaćin, župnik, mogao nas je bez pozdravljanja političara poput Čovića i Radmana jednostavno uvesti u svetu misu i ostaviti oltar onome čemu pripada – Bogu, molitvi, poginulima i svima koji su dali svoj doprinos oslobođenju Jajca.

Posebna mi je čast bila biti s dvije hrvatske legende, svakim na svoj način – našom sportskom i ljudskom gromadom, Igorom Štimcem, izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije i izbornikom reprezentacije Indije, najmnogoljudnije zemlje na planeti, te generalom Zdenkom Lučićem, čovjekom koji je upravo na današnji dan ušao u Jajce s hrvatskim snagama.

Nakon mise u središtu grada organizirana je proslava, odnosno tribina HDZ-a BiH. Neću ovdje nabrajati sve govornike, ali nekoliko njih moram izdvojiti.

Prije svega, legendarni general Sopta imao je zapažen govor, bez politike i bez predizborne kampanje.

Svaka čast, generale!

A onda govor ministra…

Čovjeka koji je poznat po poslovima zbrinjavanja oboljelih svinja u Slavoniji, pa jadni Slavonci, kako se među njima govori, kažu: „Pobi ih, brate, i zdrave i žive, jer se to dobro naplaćuje.“

I upravo takav čovjek dolazi u Jajce, na 31. obljetnicu njegova oslobođenja, kako bi na pozornici promovirao kandidatkinju Dragana Čovića.

Govor ste vjerojatno čuli. Ja bih ga opisao jednom rečenicom:

Bez srama i bez obraza.

Na ovom svetom mjestu, u kraljevskom gradu Jajcu, na obljetnici njegova oslobođenja, popeti se na binu i politički blebetati te promovirati jednu kandidatkinju, dok čovjek koji je sudjelovao u oslobađanju toga istoga grada stoji sa svojim braniteljima i također je kandidat za člana Predsjedništva BiH – za mene je to sramno.

Srami se, Plenkoviću, koga ste poslali!

Nismo mi jadne svinje po Slavoniji. Mi smo ponosan narod i najmanje smo glupi.

Ja, koji živim gotovo 40 godina izvan domovine, ostao sam šokiran i stalno se pitam: Je li ovo moguće?

A naši branitelji u Jajcu mi kažu:

„Naučili smo mi na ovo.“

Ali drugi put treba biti drugačije. Doći će vrijeme kada ćemo ovakve političare potjerati s naših obljetnica i vratiti dostojanstvo svetim mjestima i ljudima koji su ih krvlju branili.

A Darijani Filipović, ni krivoj ni dužnoj, ne bih trošio puno riječi. Draga curo, vi ste se pretvorili u čudo neviđeno.

Vašu bih kampanju nazvao:

„OD OLTARA DO OLTARA, OD OBLJETNICE DO OBLJETNICE.“

Sveta mjesta hrvatskog naroda pretvorili ste u pozornicu za političku promociju.

Neću vas vrijeđati – moj odgoj mi to ne dopušta.

Ali vašem političkom mentoru Draganu Čoviću mogu poručiti:

Dosta te više, jugoslovenčino! Ne sramoti ovo tuđe dijete.

Trpimo te više od 25 godina. Možemo još tri tjedna.

A onda ćemo na izborima reći svoje.

I na kraju poruka mome hrvatskom narodu:

Jeste li otvorili oči? Vidite li svojim očima i čujete li svojim ušima što nam rade?

Ne pravite se slijepi i gluhi.

Birajmo ljude koji su nas branili, a ne one koji su svojim prijedlozima i postupcima, kako ih mi vidimo, podmetali vlastitom narodu, dok su u najtežim vremenima drugi pomagali agresoru.

Naše obljetnice nisu ničije privatne političke pozornice. Naša sveta mjesta nisu predizborni plakati. Naša povijest nije ničije vlasništvo.

Moj narode, 4. listopada imamo priliku reći DOSTA!

Napokon će naš glas vrijediti.

IZAĐIMO NA IZBORE.

BIRAJMO ONE KOJI SU NAS BRANILI.

NE ŠUTIMO.

NE ZABORAVIMO.

Miljenko Prskalo

Komentiraj

Continue Reading

Uncategorized

Predsjednik Mladeži HDZ BIH Dario Plavcic

Published

on

Dragi prijatelji,

kandidat sam za Sabor Županije Središnja Bosna na Općim izborima 4. listopada.

Busovača je bila moja prva škola javnog rada. Kroz lokalni medij i civilno društvo, Općinsko vijeće, rad u institucijama, a danas i vođenje Mladeži HDZ-a BiH, imao sam priliku upoznati različite razine odgovornosti. Još važnije, naučio sam koliko je u politici važno znati tko je za što stvarno nadležan – i za ono što jest tvoja odgovornost biti spreman odgovarati.

Zato ovu kandidaturu ne želim graditi na velikim riječima ni na obećanjima koja jedan zastupnik ne može ispuniti.

Županija izravno odlučuje o obrazovanju, proračunu i nizu javnih službi, a važnu ulogu ima i u zdravstvenoj, socijalnoj, prometnoj, stambenoj i gospodarskoj politici. Upravo tu vidim prostor u kojem mogu dati svoj doprinos.

Pet je područja na kojima želim posebno raditi: kvalitetnije obrazovanje i bolji uvjeti za samostalan život mladih; snažnije domaće gospodarstvo, poduzetništvo i obrtništvo; konkretnija potpora obiteljima i djeci, posebno pri rješavanju stambenog pitanja te obnovi i izgradnji doma; stvaranje boljih uvjeta za povratak ljudi i obitelji koji danas privremeno žive i rade u inozemstvu; te odgovorniji razvoj naših općina i transparentniji, mjerljiviji rad županijskih institucija.

Ako dobijem povjerenje, želim da se moj rad može provjeriti: što sam predložio, koja sam pitanja postavio, kako sam glasovao i što je od pokrenutoga ostvareno.

Neću obećati da jedan zastupnik može riješiti svaki problem. Mogu obećati da tuđu nadležnost neću predstavljati kao svoju i da ću za ono što jest posao Sabora raditi ozbiljno, javno i odgovorno.

Na izborima 2020. svoju sam poruku sažeo u tri riječi:

Odrastati. Voljeti. Doprinositi.

Šest godina poslije te mi riječi znače još više.

Odrastati znači preuzimati odgovornost.
Voljeti znači brinuti o ljudima i kraju kojem pripadaš.
Doprinositi znači raditi i ostaviti nešto dobro iza sebe.

Za našu Busovaču i Središnju Bosnu.

Na kandidacijskoj listi HDZ-a BiH i partnerskih stranaka za Sabor Županije Središnja Bosna nalazim se pod brojem 12.

Continue Reading

SCENA

“Nitko se ne zamjera Camili ako želi zadržati posao

Published

on

Tajnica mog supruga izbacila me iz dizala jer je mislila da sam pripravnica. Već sam joj htjela reći da sam nova izvršna direktorica… sve dok nisam vidjela što nosi na zapešću.

1. dio

Prvog dana na mjestu izvršne direktorice kompanije Montalvo Global, tajnica mog supruga odmjerila me od glave do pete, ispružila ruku i zapriječila ulaz u direktorsko dizalo pa podrugljivo rekla:

“Pripravnici koriste servisno dizalo.”

Nije imala pojma tko sam.

A ja sam odlučila da joj neću reći.

Jer sam baš u tom trenutku primijetila nešto puno značajnije od njezine arogancije. Na lijevom zapešću nosila je bijeli keramički sat iz limitirane kolekcije.

Bio je to potpuno isti sat koji sam osobno odabrala za skori rođendan svoje svekrve. Na svijetu je postojalo samo deset primjeraka. Mjesec dana ranije, dok sam u Chicagu privodila kraju jedan veliki posao, izričito sam zamolila svog supruga Alexandera Montalva da ga kupi umjesto mene.

“Molim te, pobrini se za to”, rekla sam mu telefonom. “Tvoja majka će biti oduševljena.”

“Prepusti to meni, dušo”, odgovorio je glatko.

A sada je taj isti sat bio na zapešću Camile Reyes, njegove izvršne tajnice.

Trebalo mi je još nekoliko minuta da shvatim mračnu istinu iza toga zašto ga ona nosi.

Tog jutra stigla sam u sjedište kompanije na Manhattanu u jednostavnoj tamnoplavoj haljini, ravnim kožnim cipelama i s torbom bez vidljivog brenda. Posljednjih šest godina vodila sam velike operativne preokrete daleko od glavnog sjedišta. Navikla sam na tvornice, noćne letove, beskrajne pripreme za upravne odbore i jeftine hotele u kojima bih jedva uhvatila četiri sata sna. Nikad me nije zanimalo odijevati se tako da svi vide koliko zarađujem.

Camila je, očito, imala sasvim drukčiju filozofiju.

“Zar me nisi čula?” Prekrižila je ruke i stala na ulaz. “Ovo dizalo je rezervirano za najviše rukovodstvo.”

“Savršeno sam te čula”, odgovorila sam mirno.

“Onda idi na drugo.”

Mlada zaposlenica koja je stajala u blizini prišla mi je bliže i užurbano mi šapnula:

“Stvarno biste trebali napraviti kako kaže. Ne želite se zamjeriti gospođi Reyes.”

Pogledala sam prema servisnom hodniku.

“Ide li teretno dizalo do 68. kata?”

Djevojka je nervozno odmahnula glavom.

“Samo do 63.”

“A što je s ljudima koji rade na najvišim katovima?”

Spustila je pogled.

“Ostatak idemo stepenicama.”

Trepnula sam, uvjerena da sam je pogrešno čula.

“Pet katova stepenicama?”

“Da.”

“Svaki dan?”

Camila se suho, podrugljivo nasmijala.

“Ako je zaposlenicima na početnim pozicijama preteško popeti se pet katova, možda ni ne zaslužuju raditi u ovoj tvrtki.”

Mlada zaposlenica odmah je utihnula.

Ta rečenica probudila je u meni hladan bijes koji je bio puno dublji od sitne uvrede zbog moje odjeće. Ja sam znala tko sam i kakvu funkciju imam, ali ova djevojka, kao i deseci drugih, toliko je dugo živjela u toj otrovnoj kulturi da ju je počela smatrati normalnom.

Tri dana ranije upravni odbor jednoglasno je potvrdio moje imenovanje za izvršnu direktoricu. Službena objava svim zaposlenicima trebala je biti poslana u 10 sati. Alexander je znao da se vraćam u sjedište, ali jednu ključnu stvar nije znao: upravni odbor dao mi je potpunu operativnu ovlast. On je ostao predsjednik kompanije, ali od tog jutra operacije, interna revizija, ljudski resursi i pravna usklađenost odgovarali su izravno meni.

Camila je ponovno zakoračila pred vrata dizala.

“Ovo ti govorim posljednji put. Nemoj prljati direktorsko dizalo.”

Ispružila sam ruku pokraj nje i pritisnula tipku.

Vrata su se otvorila.

Ušla sam.

Njezin izraz lica u sekundi se promijenio iz arogancije u potpuni šok.

Odmah je ušla za mnom.

“Upravo si napravila najgoru pogrešku u svojoj karijeri.”

Pogledala sam naš odraz u sjajnim metalnim stijenkama dizala.

“Kojoj to karijeri?”

“Pripravničkoj”, odbrusila je. “Pobrinut ću se da ti ljudski resursi ukinu pristupnu karticu prije ručka.”

Gotovo sam se nasmiješila.

“Otkad tajnica predsjednika odlučuje tko ostaje, a tko odlazi?”

“Svatko tko radi iole blizu gospodina Montalva prvo prolazi kroz mene.”

Nije to rekla kao administrativna pomoćnica.

Rekla je to kao vlasnica.

Kad je dizalo zazvonilo na izvršnom katu, zaposlenici u blizini okrenuli su se prema nama. Camila je odmah počela glasno i uvježbano prepričavati svoju verziju događaja.

U samo dvije minute, dok sam stajala u glavnom predvorju, čula sam prigušene komentare menadžera koji su prolazili pokraj mene i od kojih mi se sledila krv u žilama:

“Alexander joj vjeruje više nego ikome.”

“Ona mu je desna ruka.”

“Nitko se ne zamjera Camili ako želi zadržati posao.”

Jedan viši menadžer čak mi je prišao i tiho rekao:

“Ispričajte joj se prije nego što gospodin Montalvo završi jutarnji sastanak. Ako se Camila požali njemu, pobrinut će se da vas nijedna velika tvrtka u gradu više ne zaposli.”

A onda su se fluorescentna svjetla iznad nas odbila od bijele keramike na Camilinom zapešću.

Sat.

Bijela keramika. Sitno umetnuti dijamanti. Mali srebrni polumjesec točno iznad broja šest.

Želudac mi se okrenuo.

Camila je primijetila da gledam i podigla ruku, otvoreno se diveći satu.

“Sviđa ti se?” upitala je umiljatim glasom.

“Odakle ti?” tiho sam pitala.

Njezin osmijeh se promijenio.

Više nije bio samo arogantan.

Postao je prisan.

“Alexander mi ga je poklonio.”

Deset godina braka proletjelo mi je kroz glavu u jednoj sekundi. Kasne večere s klijentima…

Napiši “PRSTEN” ako si spreman za sljedeći dio i odmah ću ga poslati. 👇👇

Continue Reading

Uncategorized

Predsjednik HDZ-1990 Ilija Cvitanović..UZDOL: 41 ŽRTVA, 33 GODINE SJEĆANJA

Published

on

 

Danas, 14. rujna, u Uzdolu smo obilježili 33. obljetnicu stradanja Hrvata Uzdola i odali počast žrtvama stravičnog zločina iz 1993. godine.

U napadu pripadnika Armije RBiH ubijena je 41 osoba, među njima 29 hrvatskih civila i 12 pripadnika HVO-a.

Njihova žrtva ne smije biti zaboravljena. Istina i pravda moraju ostati naša trajna obveza.

Počivali u miru. Neka im je vječna slava i hvala. 🙏🇧🇦🇭🇷

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba