Da li mi toliš ovu razbuktalu žeđ?
Evo satima, danima, noć’ma, pijem;
od mora pića okean žeđi krijem,
i vinom melemim naprslom krčagu gleđ.

Nekako nežno, kao najrujniji slap,
nevešto te dolivam, ti kliziš glatko;
u oči ti brodim, o, ti modra čipko,
što tankim končićem upijaš kap po kap.

Jezik mi utrne, ne da reč da sročim,
a u magnovenju i žestini transa;
nebo u crveno boji vrela masa,
pa mu prste pružam i njeg’ da natočim.

S besmislenim žarom rujno mi se kezi,
pa se pitam, da l’ je u ključanju zrelo;
al’ sve i da hoće, nema snage telo,
sladostrasno, rujno, kaže: „Idi, lezi.“

___________________
© Vesna Milošević

Ja sam samo mali pjesnik koji voli maštati
a to često nisam stigao jer sam morao ispaštati.
Ni kriv ni dužan.
Onda sam opet htio samo maštati
ali sam morao praštati.
I zato sam sada malo umoran i tužan.
Baku su mi objesili prije mog rođenja godine 1947. da joj ni groba ne znam.
Oprostio sam.
Oca su mi tada sa 16 godina izbacili iz peterosbnog stana da bi uselio neki partizan.
Oprostio sam.
Oca i majku sam slušao po noći kako brinu i plaču a razloge skrivaju da ja ne znam.
Oprostio sam.
Na početku moga rada mi je R.V. na Radio Zagrebu rekao da nikada neću napredovati ni biti zvijezda jer ustaša sam. Još danas što je time htio reći ne znam.
Oprostio sam.
Kad su me preselili u drugu redakciju najviše me maltretirao primitivni D.M. ali ne on sam.
Oprostio sam.
U vojsci mi je jedan dobar čovjek rekao da sam na brdu na Kosmaju po kazni zbog ustaškog porijekla i da se prekomandi ne nadam.
Oprostio sam.
Na poslu sam bez razloga stotinu puta suspendiran a da razloge ni danas ne znam.
Oprostio sam.
Po noći sam plakao da ne čuje sin. Tiho. Sam.
Oprostio sam.
Jer samo onaj tko je to doživio zna kako je teško kada ti zabrane raditi ono što čovjek voli.
O kako to boli. Vjerujte mi znam.
Ali oprostio sam.
Dobro sam i suze Vice Vukova jer mu pjevati nisu dali upamtio.
Ni prijatelj mi Đorđe Marijanović nije razloge shvatio.
A meni su zbog takvih druženja dosje punili svaki dan.
Oprostio sam.
Sve špijune, KOS-ovce, UDBAŠE koji su mi život zagorčavali poimence znam.
Odnedavno ih sve i blokiram.
Imena im ne spominjem jer oprostio sam.
I onima koji su 90. od mene nakon Cvjetne nedjelje okretali glavu jer sam bio na istoj pozornici kao Tuđman, oprostio sam.
Vikali su mi da ustaša sam.
Oprostio sam.
Oni su od predsjednica stranke Jugoslovena postajali face i otišli tako visoko da ja do tamo ne mogu ni da gledam.
Oprostio sam.
Gledao sam UDBAŠ-e kako postaju ustaše.
Gledao sam komuniste kako se pretvaraju u nacionaliste.
I osjećao sam se izdan. Jadan. I sam. I pjesme pisao sam.
I oprostio sam.
Svojim progoniteljima nisam se svetio nego sam im čak i pjesmu s isprikom posvetio.
Jer ja jedino tako znam.
Oprostio sam.
Pitate me danas kako sam?
Zašto nisam radostan?
Zato što se osjećam kao tata 1947., ja 72. i 92.
Pun tuge.
Sjećam se Vice kada mi opet prijatelju zabranjuju pjevati.
Pjesme koje smo pisali dok smo domovinu branili sada bi zabranili?
Dok ovo pišem iskače mi obavijest da ona jugoslovenka tvrdi kako je ovo rat.
Ma nemoj srat.
Kako možeš braniti “ustaši” na binu dok živiš u stanu koji si otela Srbinu?
Sin onoga R.V. optužuje 500.000 ljudi pa i mene da smo ustaše.
Tako piše.
Kćerka onoga D.M. u novinama isto tako diše.
Pa dokle više?
A ja bih da dišem.
I pjesme pišem.
I hoću maštati.
Jer umorio sam se praštati.
Mario Mihaljević
Rijeka, 04. 02. 2026.
@naglasak