Connect with us

KULTURA

Jednom u sto godina se desi talenat

Published

4 mjeseca ago

on

Profesor mu je slomio kredu pred cijelim razredom i viknuo: „Ti si rođen samo da prosiš.” Ali ono što je dječak zatim napisao na ploči zaledilo je cijelu učionicu.
U kvartu na rubu Zagreba, tamo gdje asfalt odustaje prije nego što cesta stvarno završi, a kuće stoje više iz tvrdoglavosti nego iz građevinskog plana, živio je Sebastijan Kovač.
Imao je dvanaest godina.
U tim godinama neka djeca još vjeruju da se svijet dijeli na školske praznike, rođendane i nedjeljni ručak.
Sebastijan ga je poznavao drukčije.
Poznavao je jezik praznog želuca.
Jezik hladnoće koja se provuče kroz loše zatvoren prozor.
Jezik majčine šutnje kad prebrojava kovanice na kuhinjskom stolu i pravi se da samo razmišlja što će sutra skuhati.
Ali postojao je još jedan jezik koji je razumio bolje od svih oko sebe.
Brojevi.
Za njega kiša nije bila samo kiša. Bile su to putanje, kutovi, brzina padanja, sitni obrasci koje drugi nisu primjećivali.
Let muhe nije bio kaotičan.
Bio je krivulja.
Stari autobus koji bi škripao niz ulicu nije bio samo buka, nego ritam, omjer, ponavljanje.
Njegova majka, Mira, nije znala ništa o derivacijama ni integralima. Cijeli je život prala tuđe podove po bogatim zagrebačkim kućama, ribala stubišta i nosila vrećice iz trgovine ljudima koji bi joj se rijetko sjetili reći hvala.
Ali snove je razumjela.
A u očima svog sina vidjela je nešto što siromaštvo nije imalo pravo ugasiti.
— Ti nisi za ovo blato, sine — govorila bi mu navečer, dok bi mu krpala poderane tenisice. — Samo još ne znamo gdje su vrata.
Vrata su se pojavila kao glasina.
Jedne večeri Mira se vratila s posla umorna, s rukama crvenim od sredstva za čišćenje, ali s očima koje su prvi put nakon dugo vremena nosile iskru.
— Sebo — rekla je, skidajući kaput — onaj veliki Institut za znanost u centru… otvaraju jednu stipendiju.
Sebastijan je podigao pogled s bilježnice.
— Za koga?
— Za učenike koji polože ispit.
Institut August Šenoa bio je škola u koju nisu išla djeca iz njihova kvarta.
Tamo su išla djeca odvjetnika, liječnika, vlasnika firmi. Djeca koja su ljeti učila engleski na Malti, a zimi skijala u Austriji. Djeca čiji su ruksaci koštali više od Mirove mjesečne plaće.
Ali ispit je bio otvoren.
Jedno mjesto.
Jedna pukotina u zidu.
Sebastijan je na dan ispita krenuo pješice. Tenisice su mu bile stare, potplati tanki, a majka mu je noć prije ponovno zašila lijevu stranu, govoreći da “drži još malo”.
Hodao je gotovo dva sata.
Kad je stigao pred zgradu Instituta, zastao je.
Staklo.
Kamen.
Velika ulazna vrata.
Zaštitar ga je odmjerio od glave do pete.
— Dostava je iza zgrade.
Sebastijan je stisnuo pozivnicu u ruci.
— Došao sam na ispit.
Zaštitar je pogledao papir, pa njega.
Nije se ispričao.
Samo je otvorio vrata.
U velikoj dvorani, okružen djecom u savršenim uniformama i satovima koji su svjetlucali na zapešćima, Sebastijan se osjećao malenim kao prašina.
Ali kad je papir s testom pao na njegov stol, strah je nestao.
Brojevi su bili ondje.
Njegov jezik.
Njegov dom.
Olovka mu se pokrenula.
Nije razmišljao o poderanim tenisicama, ni o pogledima, ni o majci koja kod kuće sigurno sjedi kraj prozora i moli Boga da mu ruka ne zadrhti.
Rješavao je.
Jedan zadatak.
Drugi.
Treći.
Svijet se utišao.
Tri tjedna kasnije stiglo je pismo.
Mira ga je otvorila rukama koje su se tresle toliko jako da je Sebastijan morao pridržati papir.
Dobio je najviši rezultat u posljednjih sedamnaest godina.
Stipendija je bila njegova.
Mira nije viknula.
Nije skakala.
Samo je sjela na stolicu i zaplakala tako tiho da se činilo kao da joj se srce izlijeva kroz oči.
Ali u toj sreći bilo je i straha.
Jer znala je nešto što Sebastijan još nije.
Otvorena vrata ne znače da si dobrodošao.
Prvog dana škole ušao je u učionicu 4B u polovnoj uniformi koja mu je bila dvije veličine prevelika. U unutarnjem džepu nosio je staru fotografiju pokojnog oca, zidara koji je volio brojeve, ali nikad nije imao priliku učiti.
— Neka bude blizu srca — rekla mu je majka.
Sebastijan je mislio da će mu učenici možda biti znatiželjni.
Možda hladni.
Možda samo drukčiji.
Ali nisu bili samo drukčiji.
Bili su okrutni na način na koji znaju biti djeca koja su od odraslih naučila da vrijednost čovjeka počinje adresom.
Smijeh iza leđa.
Pogledi prema tenisicama.
Prazno mjesto oko njega u blagovaonici.
Šapat:
— To je onaj stipendist.
— Kažu da mu mama čisti kuće.
— Sigurno smrdi po deterdžentu.
Sebastijan je šutio.
Navikao je šutjeti.
Ali ništa od toga nije boljelo kao profesor Viktor Cindrić.
Cindrić nije bio običan nastavnik matematike. Bio je legenda Instituta, čovjek koji je godinama pripremao djecu za natjecanja, olimpijade i fakultete u inozemstvu. Hodao je hodnikom kao sudac koji odlučuje tko ima pravo biti pametan.
I od prvog dana nije mogao podnijeti Sebastijana.
Za njega je dječak iz siromašnog kvarta bio uvreda.
Mrlja na čistoj slici škole.
Dokaz da se talent ponekad rodi ondje gdje se, po njegovu mišljenju, ne bi smio roditi.
Zvao ga je pred ploču za najteže zadatke.
Ne da ga nauči.
Nego da ga slomi.
Ali Sebastijan bi svaki put uzeo kredu i riješio zadatak.
Tiho.
Precizno.
Bez trijumfa.
I to je profesora činilo još bijesnijim.
Jer Cindrić nije mogao oprostiti dječaku što mu ne daje razlog da ga izbaci iz vlastite predstave.
Tog utorka zrak u učionici bio je težak.
Profesor je na ploču napisao integral koji nije pripadao tom razredu. Neki su ga učenici prepoznali iz priprema za državna natjecanja. Nekima je samo izgledao kao niz znakova kojima se čovjek može poskliznuti i pasti pred svima.
Cindrić se okrenuo razredu, s kredom među prstima.
— Ima li tko dovoljno hrabrosti? Ili dovoljno mozga?
Nitko nije podigao ruku.
Onda se, iz zadnje klupe, polako podigla tanka dječja ruka.
Sebastijanova.
Razredom je prošao nervozan smijeh.
Profesor ga je pogledao kao lovac koji je upravo dobio priliku.
— Izvoli, Kovaču. Dođi nam pokazati kako se u tvojoj ulici rješavaju integrali.
Sebastijan je ustao.
Cipele su mu tiho zaškripale po ulaštenom podu.
Uzeo je kredu.
I počeo pisati.
Nije to bilo samo rješenje.
Bilo je kao da netko otvara vrata iza vrata. Skratio je postupak. Prepoznao zamjenu koju nitko nije očekivao. Spojio dva koraka u jedan, mirno, bez žurbe, kao da mu je zadatak već odavno poznat, samo ga sada prvi put zapisuje.
Za manje od dvije minute rezultat je stajao na ploči.
Točan.
Razred je zanijemio.
Nekoliko učenika nagnulo se naprijed.
Jedna djevojčica u prvom redu šapnula je:
— Kako je to napravio?
Cindrić je gledao ploču.
Zatim Sebastijana.
Ne s divljenjem.
S bijesom.
Jer pred cijelim razredom dogodilo se nešto što nije mogao podnijeti: dječak kojeg je želio poniziti upravo ga je nadmašio.
Profesor je prišao ploči, istrgnuo Sebastijanu kredu iz ruke i slomio je napola.
Zvuk je odjeknuo učionicom.
— Dosta!
Sebastijan se trgnuo.
— Ali profesore, rezultat je—
— Rezultat? — Cindrić mu se unio u lice. — Ti misliš da si pametan jer znaš nekoliko trikova?
Razred je bio tih.
Nitko se više nije smijao.
Profesorov glas postao je oštriji.
— Možda si prevario komisiju. Možda si imao sreće. Ali ovdje nećeš glumiti genija. Ti ne pripadaš ovoj učionici.
Sebastijan je stajao nepomično.
Cindrić je podigao slomljenu kredu pred njegovim licem.
— Ti si rođen samo da prosiš, Kovaču. Da stojiš ispred ovakvih zgrada i moliš ljude poput njih za sitniš.
Netko je tiho uzdahnuo.
Sebastijan je spustio pogled.
Na trenutak se činilo da će otići.
Da će, napokon, učiniti ono što su svi očekivali od prvog dana: vratiti se na svoje mjesto, manji nego prije.
Ali onda je podigao glavu.
U njegovim očima više nije bilo srama.
Samo nešto mirno.
Opasno mirno.
Sagnuo se, uzeo drugu polovicu slomljene krede s poda i okrenuo se prema ploči.
Profesor je zagrmio:
— Što misliš da radiš?
Sebastijan nije odgovorio.
Samo je počeo pisati.
Ne drugi integral.
Ne zadatak iz knjige.
Napisao je niz jednadžbi koje nitko u razredu nije odmah razumio. Granice, nizovi, funkcije, geometrijski prikaz, pa zatim jednostavan zaključak u dnu ploče.
Profesor je najprije izgledao ljutito.
Zatim zbunjeno.
Pa blijedo.
Jer ono što je dječak pisao nije bilo samo rješenje.
Bilo je dokazivanje.
Sebastijan je pred svima pokazao da je zadatak koji je profesor zadao imao pogrešku u formulaciji.
Ne malu.
Ključnu.
Pod određenim uvjetom integral nije imao rješenje koje je Cindrić očekivao.
A Sebastijanovo prvo rješenje bilo je točno upravo zato što je prepoznao grešku i ispravio je u hodu.
Kad je završio, odložio je slomljenu kredu na profesorov stol.
Onda je ispod svega napisao jednu rečenicu:
„Siromaštvo nije dokaz gluposti. Ali okrutnost često jest.”
U učionici nitko nije disao.
Profesor Cindrić otvorio je usta, ali nijedna riječ nije izašla.
Prvi put od početka godine nije znao kako poniziti dječaka pred sobom.
Učenici su gledali ploču kao da se upravo dogodilo nešto zabranjeno.
A onda je netko na vratima učionice zapljeskao.
Nije to bio učenik.
Nije bio ni ravnatelj.
Na pragu je stajala starija žena u tamnom kaputu, s dokumentima pod rukom i suzama u očima.
Sebastijan je nije poznavao.
Ali profesor jest.
I zbog nje je problijedio još više.
Kliknite i pročitajte cijelu priču, jer ta žena nije došla gledati nastavu — došla je otkriti istinu koju je profesor godinama skrivao.

Related Topics:
Continue Reading

KULTURA

Odgodjeni Sluzbeni put

Published

2 dana ago

on

7 listopada, 2026

By

Moj devetogodišnji sin usput me pitao hoće li sada, kad sam se vratio sa službenog puta, “mamin posjetitelj” prestati dolaziti. Kad sam ga pitao na što misli, slegnuo je ramenima i rekao: “Onaj čovjek koji spava u tvojoj sobi kad god si ti odsutan.” Te večeri otkazao sam let, a da to nikome nisam rekao, i parkirao automobil dvije ulice dalje od vlastite kuće. Unutra se moja žena nasmiješila, poljubila me na rastanku i bila uvjerena da sam već u avionu. Do zalaska sunca otkrit ću da je najveću laž u mom braku razotkrila jedina osoba koja je bila previše nevina da bi uopće shvatila da govori istinu.

One večeri kad me moj devetogodišnji sin pitao zašto mamin posjetitelj spava u mom krevetu samo kad putujem zbog posla, shvatio sam da dijete može uništiti laž, a da ni ne zna da ona postoji.

Nije plakao.

Nije bio uplašen.

Bio je samo znatiželjan.

“Tata?”

Podigao sam pogled s kovčega koji sam raspakiravao.

“Što je, prijatelju?”

Luka je sjedio na rubu mog kreveta u pidžami sa superjunacima i pažljivo skidao omot s čokoladice koju sam mu donio s aerodroma.

“Kad si večeras doma…”

Zastao je.

“…znači li to da mamin posjetitelj neće doći?”

Ruke su mi se ukočile na patentnom zatvaraču kovčega.

“Kakav posjetitelj?”

Trepnuo je.

“Onaj čovjek koji dolazi kad te nema.”

Na djelić sekunde iskreno sam pomislio da možda govori o majstoru.

“Kakav čovjek?”

“Onaj za kojeg mama kaže da joj je prijatelj.”

Natjerao sam se da se nasmiješim.

“Aha?”

Kimnuo je.

“Obično dođe nakon što Mia zaspi.”

Srce mi je počelo brže udarati.

Moja kći Mia upravo je napunila pet godina.

“Što on radi ovdje?”

“Ponekad večera s mamom.”

“Onda gledaju filmove.”

Teško sam progutao.

“A onda?”

Luka me pogledao kao da je odgovor očit.

“Odu u tvoju sobu.”

Zurio sam u njega.

“Kako to misliš?”

“Zatvore vrata.”

“Jedne noći probudio sam se jer sam morao na WC, a ujutro sam ga vidio kako izlazi.”

Svi zvukovi u sobi kao da su nestali.

“Ostao je cijelu noć?”

Luka je kimnuo.

“Mislim da jest.”

“Gdje je spavao?”

Pokazao je ravno na moj jastuk.

“U tvojoj sobi.”

Sigurno je nešto pogrešno shvatio.

Djeca često pobrkaju stvari.

Možda je Ana dopustila nekom starom obiteljskom prijatelju da prespava jer je bilo kasno.

Možda je spavao u gostinskoj sobi, a Luka je samo pretpostavio drukčije.

Mora postojati neko logično objašnjenje.

“Pa nemamo li još jednu spavaću sobu?”

“Imamo.”

“Pa zašto onda misliš da spava ovdje?”

Luka je slegnuo ramenima.

“Ne znam.”

“Uvijek odu u tvoju sobu.”

Usta su mi se potpuno osušila.

“Je li se to dogodilo više puta?”

Tiho je počeo brojiti na prste.

“Mislim…”

“…četiri.”

Četiri.

Ne jednom.

Ne dvaput.

Četiri puta.

“Kada?”

“Kad su ti službena putovanja baš duga.”

Zatim su mu ramena klonula.

“Mama je rekla da ti ne smijem reći.”

Osjetio sam kao da se nešto u meni slomilo.

“Što je mama točno rekla?”

“Rekla je da jako puno radiš.”

“I da bih te samo rastužio kad bih ti rekao.”

U očima mu se odjednom pojavila zabrinutost.

“Nisam smio ništa reći.”

“Nisi valjda ljut?”

Spustio sam se na koljena i čvrsto ga zagrlio.

“Ne.”

Glas mi je gotovo zadrhtao.

“Nisam ljut na tebe.”

“Napravio si točno ono što je trebalo.”

Uzvratio mi je zagrljaj.

“Ne volim čuvati tajne.”

“Znam.”

“Nikad nećeš upasti u nevolju zato što mi kažeš istinu.”

Kimnuo je uz moje rame.

“Obećavaš?”

“Obećavam.”

—

Zovem se Marko Kovač.

Imam četrdeset četiri godine.

Punih trinaest godina iskreno sam vjerovao da imam sretan brak.

Moja supruga Ana i ja izgradili smo život koji je izvana izgledao kao savršeni hrvatski obiteljski život.

Prekrasna kuća u mirnom predgrađu Zagreba.

Dvoje divne djece.

Stabilne karijere.

Ljetna putovanja automobilom.

Nedjeljni roštilji.

Izvana je izgledalo kao da živimo život o kojem drugi samo sanjaju.

Iznutra…

Nisam imao pojma da se moj brak već raspada.

Radio sam kao regionalni direktor prodaje u tvrtki za medicinsku tehnologiju.

Godinama mi je raspored putovanja bio brutalan.

Split.

Beč.

München.

Budimpešta.

Ponekad bih bio odsutan dvije noći.

Ponekad pet.

Mrzio sam što propuštam Lukine nogometne utakmice.

Školske priredbe.

Subotnje jutarnje palačinke.

Ali svako unapređenje značilo je veću financijsku sigurnost za moju obitelj.

Ili sam barem tako mislio.

Kad god bih se ispričao zbog toga što opet moram na put, Ana bi se samo nasmiješila.

“Mi smo dobro.”

“Djeca razumiju.”

“Ponosni smo na tebe.”

Nikad nisam posumnjao.

Ni jednom.

—

Te večeri, nakon što je Luka otišao spavati, tiho sam provjerio Miju.

Čvrsto je spavala, a jednom malom rukom držala je plišanog zeca.

Maknuo sam joj pramen kose s lica.

Koliko je noći neki stranac prošao tik pokraj njezine sobe?

Je li mislila da je to potpuno normalno zato što joj je majka tako rekla?

Od same pomisli fizički mi je bilo mučno.

Dolje se Ana smijala nekoj šali na televiziji.

Zvuk njezina smijeha dopirao je uz stepenice.

Opušten.

Bezizražajno bezbrižan.

Zvučala je kao žena koja nema nijednu tajnu na svijetu.

—

Nisam je odmah suočio s tim.

Ne zato što nisam vjerovao Luki.

Nego zato što mi je trebao čvrst dokaz.

Djeca mogu pogrešno protumačiti stvari.

Sjećanja se mogu pobrkati.

Da sam Anu optužio bez dokaza, sve bi porekla — a ako je stvarno postojao neki muškarac, samo bi postala opreznija u skrivanju.

Zato sam čekao.

Nakon što je Ana zaspala, tiho sam se izvukao iz kreveta.

Nisam prekopavao cijelu kuću.

Samo sam pogledao mjesta gdje bi se nešto neobično moglo prirodno stopiti s ostatkom stvari.

U našoj kupaonici, odmah pokraj mog električnog brijača, nalazila se četkica za zube zatvorena u plastičnoj putnoj kutijici.

Nije bila moja.

Ana je koristila potpuno drugu marku.

Uzeo sam je.

Gotovo nova.

Jedva korištena.

U stražnjem dijelu ormarića s lijekovima bio je muški dezodorans koji nikada nisam kupio.

Nisam prepoznavao marku.

Nije bio skup.

Samo jednostavno nije pripadao našoj kući.

Ništa od toga samo po sebi nije dokazivalo prevaru.

Ali kad se sve spoji…

Te stvari nisu pripadale tamo.

Otišao sam do ormara u gostinskoj sobi.

Iza nekoliko zimskih jakni visjela je tamnoplava majica s kratkim patentnim zatvaračem na ovratniku.

Veličina L.

Ja sam nosio M.

Na rukavu je još bila pričvršćena etiketa iz Peek & Cloppenburga.

Bez računa.

Samo majica.

Puls mi je počeo ubrzavati.

Tiho sam fotografirao sve mobitelom, a zatim sve vratio točno onako kako sam pronašao.

Sitni tragovi.

Ništa potpuno neoborivo.

Ali dovoljno da me prestravi pomisao da Luka možda nije pogrešno shvatio baš ništa.

—

Sljedećeg jutra doručak je djelovao mučno normalno.

Mia je ponosno objavila da je u vrtiću nacrtala leptira.

Luka je tiho jeo pahuljice.

Jedva da je pogledao majku.

Bilo je vrlo suptilno.

Ali kad sam to jednom primijetio…

Više nisam mogao prestati primjećivati.

“U koliko ti je let za München?” upitala je Ana dok je ulijevala kavu.

“Oko pet.”

Kimnula je.

“Javi mi kad budeš u avionu.”

“Hoću.”

Nasmiješila se.

“Ja ću zabavljati djecu dok te nema.”

Uzvratio sam osmijeh.

Na djelić sekunde izgledala je točno kao djevojka u koju sam se zaljubio na fakultetu.

Da Luka ništa nije rekao…

Povjerovao bih u cijelu predstavu.

—

Nakon što sam odveo djecu u školu i vrtić, otišao sam u ured.

Pokušao sam raditi.

Nisam mogao.

Svaka tablica na ekranu izgledala mi je zamagljeno.

Svaki poziv preko Teamsa činio se kao gubitak vremena.

Oko podneva otvorio sam svoj raspored putovanja.

Let je i dalje bio zakazan za 17:00.

Nekoliko minuta samo sam zurio u ekran.

Onda sam nazvao.

Nisam namjeravao ući u taj avion.

Nazvao sam svog nadređenog.

“Imam iznenadnu obiteljsku situaciju.”

Zastao je.

“Je li kod kuće sve u redu?”

“Iskreno, trenutno ne znam.”

Nije dalje zapitkivao.

“Uzmi koliko god ti dana treba, Marko.”

Otkazao sam let.

Ani nisam ništa javio.

Ako je stvarno postojao neki muškarac…

Večeras ću dobiti sve odgovore.

U pet sati stavio sam kovčeg u prtljažnik, točno onako kako sam to uvijek radio.

Ana me poljubila na prilazu kući.

“Sretan put.”

“Nedostajat ćeš mi.”

“I ti meni.”

Luka me čvrsto zagrlio.

“Volim te, tata.”

“I ja tebe, prijatelju.”

Izvezao sam se s prilaza i krenuo prema autocesti.

Deset minuta kasnije…

Sišao sam na prvom izlazu.

Okrenuo automobil.

I parkirao dvije ulice dalje od vlastite kuće.

Nisam tražio osvetu.

Nisam pokušavao izazvati tučnjavu.

Samo sam želio istinu.

I prvi put u trinaest godina…

Bio sam prestravljen od pomisli da ću je stvarno saznati.

Continue Reading

KULTURA

Jasmina Jovanovski..Kako da razumemo čoveka, a ne izgubimo sebe.

Published

2 dana ago

on

7 listopada, 2026

By

Godinama sam mislila da me sposobnost da razumem ljude štiti od loših odnosa.

Mnogo kasnije sam shvatila da me je upravo ta sposobnost ponekad najduže zadržavala u njima.

Više od dvadeset godina zanima me čovekov unutrašnji svet.

Moj put je počeo kroz duhovnost i proučavanje poznanja duše, mnogo pre nego što sam počela ozbiljnije da se bavim psihologijom odnosa.

I veoma rano naučio me je nečemu u šta i danas verujem:

Promena počinje od nas.

Od spremnosti da pogledamo sebe. Da vidimo i svoje svetlo i svoju tamu. Da prepoznamo ono što ponavljamo i menjamo ono što možemo.

Dugo mi je taj pogled bio prirodan.

Kada nešto zaboli, pitaj se šta ti to govori o tebi. Kada se nešto ponavlja, pogledaj svoj obrazac. Kada odnos ne funkcioniše, vidi šta ti možeš drugačije.

I mnogo toga u tome jeste dragoceno.

Ali postoji granica koju tada nisam dovoljno dobro videla…

Samopreispitivanje može da nas menja.

Ali može i da nas navikne da svaki put kada nas neko povredi prvo tražimo grešku u sebi.

Manipulativne obrasce počela sam ozbiljnije da proučavam mnogo kasnije.

Imala sam sreću da učim od nekoga ko mi je otvorio potpuno drugačiji pogled na tu stranu ljudskih odnosa.

I tada sam naišla na nešto što me je posebno zaintrigiralo:

Tamnu stranu empatije.

Ne kao dijagnozu. Ne kao etiketu za druge.

Nego kao paradoks.

Jer ista sposobnost koja nam pomaže da duboko razumemo drugog čoveka može da postane razlog zbog kojeg predugo ostajemo tamo gde nas boli.

Vidimo strah iza povlačenja. Povredu iza grubosti. Nesigurnost iza kontrole.

Tražimo razlog.

I često ga pronadjemo.

A onda se dogodi nešto što je mnogo teže primetiti…

Počnemo da mešamo razumevanje sa opravdavanjem.

A razlog nije isto što i opravdanje.

Neko može biti povredjen i može povredjivati.

Može imati svoju priču i ipak biti odgovoran za ono što radi.

Možemo razumeti zašto je neko takav i ipak odlučiti da nešto više ne prihvatamo.

Dve stvari mogu biti istinite istovremeno.

Ali to ne znači da imaju istu težinu, istu posledicu ili da jedna poništava drugu.

Ono što sam kasnije naučila nije poništilo ono u šta sam verovala godinama.

Dopunilo ga je.

Raditi na sebi ne znači preuzeti svu odgovornost na sebe.

Razumeti drugoga ne znači napustiti sebe.

Empatija ne znači beskonačno pomerati sopstvene granice da bismo napravili mesta za tudje rane.

I upravo zbog toga sam počela da pišem.

Jer je meni nečije znanje pomoglo da jasnije vidim neke stvari u svom životu.

I pomislila sam da možda nešto od onoga što sam ja kroz godine naučila može pomoći nekome da jasnije vidi nešto u svom.

Ne da bih postavljala dijagnoze.

Niti da bih čoveka svodila na njegov najgori obrazac.

Mene je oduvek više zanimalo ono što nije tako jednostavno…

Kako da razumemo čoveka, a ne izgubimo sebe.

Kako da vidimo dobro u nekome, a ne poričemo ono što nije dobro.

Kako da volimo nekoga, a ipak vidimo ono što nas boli.

I kako da postavimo granicu, a da ne moramo drugog čoveka da pretvorimo u čudovište da bismo na tu granicu imali pravo.

Jer čovek retko stane u jednu etiketu.

A još redje u jednu istinu.

Možda sam upravo zato najviše počela da pišem o onome što ostaje izmedju tih istina.

O prostoru u kojem možemo razumeti i ne opravdati. Voleti i videti. Saosećati i postaviti granicu. Videti tudju ranu, a ne dozvoliti da zbog nje zanemarimo svoju.

Jer najteže stvari u odnosima često nisu ni crne ni bele.

I mislim da su upravo iz tog prostora nastale moje #PsiholoskeSiveZone

Autor: Jasmina Jovanovski

#PsihologijaOdnosa #EmocionalnaInteligencija #radnasebi

Continue Reading

EKONOMIJA

VIDEO ČOVIĆ: Izborni zakon je prioritet svih prioriteta

Published

2 dana ago

on

7 listopada, 2026

By

Dragan Čović Screenshot RTV HB

Već sljedeći tjedan možemo očekivati preliminarne razgovore o uspostavi nove vlasti na federalnoj i državnoj razini. Od potencijalnih partnera HDZ BiH će prije svega tražiti izmjene Izbornog zakona i nastavak europskog puta BiH.

VijestiBiH

Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović zadovoljan je izbornim rezultatom svoje stranke i ne misli da će mali postotak neobrađenih biračkih mjesta te glasovi koji stižu poštom bilo što bitnoga promijeniti.

“Naravno, bilo je napeto, neki su stvarali klimu koja bi trebala na neki način vratiti nas u neku prošlost u razmišljanju o izborima. U HDZ-u BiH taj dio naše političke kulture tako je definiran da afirmativno pričamo o vremenu ispred nas. Nismo se pretjerano bavili onim što je prošlo. Pogotovo nismo konkurenciju na bilo koji način željeli eksponirati, odnosno ostavili smo im tu mogućnost. To sam čak jednom rekao; dajte ljudima mikrofon pa neka kažu tko su, jer o sebi pričaju, ne o nekom drugom”, izjavio je Čović za RTV Herceg Bosne.

Uvjerljiva potpora glasača i dominacija na terenu

Posebno je zadovoljan pobjedom Darijane Filipović u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, naročito kada je riječ o razlici u broju glasova u odnosu na njezine protukandidate.

“Govorim o hrvatskom glasačkom tijelu, ostvarila je četiri puta više glasova od prvog idućeg kandidata. Naravno, miješali su se opet glasovi. Zanimljivo je bilo da ljudi koji se žele deklarirati kao veliki Hrvati onda potežu za glasovima od Bihaća, Tuzle, Zenice, Sarajeva i tako dalje, što opet naš Izborni zakon dozvoljava. Pa, eto, njima za pravo, ali poruka našeg glasačkog tijela oko toga je vrlo jasna”, naglasio je.

Zadovoljstvo nije izostalo ni kada je u pitanju rezultat kojeg je njegova stranka ostvarila u utrci za federalni parlament te PArlamentarnu skupštinu BiH.

VijestiBiH

“Što se tiče županija, tu pravimo jednu analitiku što se događa u pojedinim općinama i gradovima, ali u osnovi Posavina je jako dobr rezultat. Zapadna Hercegovina je jako dobra, hercegovačko-neretvanski prostor je izvrstan, u Hercegbosanskoj županiji je ogroman napredak, a za zeničko-dobojski prostor znali smo da ćemo imati određeni pad, ali je relativno vrlo dobro. Središnja Bosna je nešto što nas još ovako malo opterećuje, mada i taj dio kroz druge elemente možemo do kraja zaštititi. Mislim da ćemo u konačnici imati osam mandata, iako smo računali s devet. Ali opet, kad gledate odnose unutar hrvatskih političkih stranaka, to je nešto što bi trebalo zabrinuti našu oporbu, bez obzira na to što oni danas govorili. Mislim da smo opet negdje na tragu toga da imamo četiri do četiri i pol puta više glasova od sredine do sredine nego bilo koji drugi politički subjekt među Hrvatima Bosne i Hercegovine”, kazao je Čović.

Uspostava vlasti, Izborni zakon i strateški razvojni planovi

Kada je riječ o sazivu novih domova naroda, Čović misli kako će HDZ BiH imati više izaslanika nego u sadašnjem. Kontakti s pobjednicima iz drugih naroda već su uspostavljeni.

“Logično bi bilo da oni koji su dobili najviše glasova u jednom, drugom i trećem narodu međusobno komuniciraju i zakažu te sastanke. Siguran sam da ćemo idući tjedan imati sastanke, bilo da su u Mostaru, Sarajevu ili Banjoj Luci. To je pitanje dogovora, ali partnerski su odnosi tako da ne vidim tu problema. To bi bili prvi, preliminarni razgovori da vidimo kojom dinamikom i kako raditi dalje”, pojasnio je.

Na upit o razgovorima o podjeli pozicija te gdje se i kako one vide, ističe se da će biti i želja i pozicija jer je dosta toga unaprijed definirano u odnosima. “Znamo da će ovaj put Bošnjak biti predsjedatelj Vijeća ministara, a onda to samo po sebi traži neke dogovore i oko nekih drugih resora, ali rano je još oko tih detalja pričati. Najvažnije je da imamo jedno uvjerenje da smo završili proces izbora, da ostaje iza nas i da se okrenemo budućnosti”, istaknuo je.

Čović želi razgovore što prije, ali i naglašava kako se neće srljati jer su prioriteti za njegovu stranku sasvim jasni – europski put Bosne i Hercegovine i, prije svega, Izborni zakon.

“To je prioritet svih prioriteta. Znači, radi Bosne i Hercegovine, ne samo radi hrvatskog naroda. Vidjeli ste koliko nam je bilo potrebno da na neki način održimo stabilnost u Bosni i Hercegovini samo zbog toga što se netko drznuo i grubo nasrnuo na Ustav Bosne i Hercegovine i oduzeo pravo Hrvatima da se predstavljaju u Predsjedništvu. Srećom, te politike su ovaj put faktički poražene unutar bošnjačkog političkog tijela. Međutim, ne možemo mi u neizvjesnosti čekati neki idući ciklus. To treba odmah riješiti. Pravi partneri će to odmah staviti na stol. Neke prijedloge već imamo u parlamentarnoj proceduri. Možemo ih završiti faktički odmah, a možemo drugačije razgovarati i o nekim drugim modelima. Međutim, taj posao treba ostaviti iza nas. Ustav se ne treba mijenjati za takve stvari, dovoljno je promijeniti Izborni zakon”, jasan je predsjednik HDZ-a BiH.

VijestiBiH

Osim Izbornog zakona i europskog puta BiH, Čović je najavio i razgovore o Strategiji do 2040. godine, koja bi trebala nuditi rješenja za pokretanje ključnih projekata potrebnih za ekonomsku i socijalnu stabilnost zemlje./HMS/

Preporučeno:

VIDEO ČOVIĆ: Nastavljamo raditi za dobro hrvatskog naroda i BiH

ČOVIĆ GLASOVAO U MOSTARU: Ovo je veliki dan za hrvatski narod i cijelu BiH

VIDEO ČOVIĆ: Zajedništvom gradimo budućnost hrvatskog naroda i europsku BiH

Podijeli:

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba