Početkom devedesetih godina uređivala sam tribinu Književni petak. Često sam, pripremajući se za razgovore s gostima, odlazila na posudbeni odjel Gradske knjižnice. Tamo sam, gotovo svaki put, pogotovo u poslijepodnevnim satima pred nadolazeći vikend, mogla čuti istu rečenicu. Kazivale su je umorne posuditeljice : „Preporučite mi vi nešto, samo da nije domaće““. To „domaće“ izgovarale bi glasnije, s nekim posebnim akcentom koji je trebao naglasiti kako je domaća literatura ispod njihove razine, i kako je strana koju čitaju neusporedivo bolja već i po tome što nije naša. Uvijek mi je zbog toga bilo nelagodno. Bilo je to vrijeme u kojem još nisam pisala, nisam pripadala – za čitateljice- njima nepoželjnoj domaćoj književnosti. Prema tome, možda i nije bilo opravdanih razloga za takvu sikiranciju. No, meni je, kao proučavateljici hrvatske književnosti, ta književnost bila velika i važna, dobro sam proučila Flakerove i Pranjićeve zbornike o hrvatskoj književnosti „u kontekstu“, i „prema“ europskima, a i pamtila sam onaj tetin savjet po kojem te drugi neće cijeniti ako ti sam sebe ne cijeniš. Čitateljice, koje su željele samo strane ljubiće i strane krimiće, podsjećale su me na dečke iz gimnazije koji su s podsmijehom gledali na djevojke koje su slušale „Nove fosile“, a onda su na petogodišnjici mature, uz Rubinov vinjak grlili te – tada već udane – prijateljice i suzili nad tekstom „Za ona dobra, dobra stara vremena“.
Hrvatski pisci ne mogu biti sretni kad, stojeći u redu za posudbu knjiga, čuju rečenicu: „Preporučite mi nešto, samo da nije domaće“. Njima je puno draže kad vide da u knjižnicama postoje tekice s listom čekanja za novi roman Damira Karakaša, Julijane Adamović. Nebojše Lujanovića, Luje Bauera, Josipa Mlakića, Dubravke Ugrešić, Gorana Tribusona, Zorana Žmirića, Korane Serdarević, Ivane Šojat… I oni znaju, čitajući svoje kolege, a istovremeno i stranu književnost, da je naša literatura itekako sposobna zaigrati u istoj momčadi sa svjetskom, ali da nas koči naš mali jezik. Znaju da smo u stoljeće i po napravili puno veći korak od mnogih europskih naroda, jer smo, primjerice, u vrijeme banovanja Ivana Mažuranića imali 80 posto nepismenih, dok je Češka, imala samo desetinu spomenutog broja.
I tako, dok su neki naši veliki pisci nedovoljno prisutni na široj književnoj sceni, a kod kuće ih brojni čitatelji izbjegavaju jer su domaći, zna se dogoditi da hrvatski pisac s podsmijehom govori o jednom našem radiju koji „pušta“ samo domaću glazbu i koji se naziva, ni manje ni više, nego Narodni. Možda je „narodni“, zato da ne budi pučki. Uostalom , pučki i ne može biti jer je posvećen domaćoj popularnoj glazbi. A pučko i popularno, kao što znamo, nije isto. Da bi podcijenio one koji slušaju taj tip glazbe, i da bi istaknuo „kako sam ja iznad ostalih“, hrvatski pisac najčešće poseže za sljedećom slikom. On putuje autobusom, neobrazovani vozač radio okreće na Narodni i svojim izborom maltretira većinu putnika, građana Svijeta. Naš se pisac spašava slušalicama s pomoću kojih sluša stranu glazbu.
Jučer sam u 14 sati krenula iz Zagreba prema Vodicama. Negdje iza naplatnih kućica u Lučkom, okrenula sam Narodni, kako bih ostvarila pravo na pisanje ovog komentara. Bijelo dugme pjevalo se „Ružica si bila, sada više nisi“. Nakon toga uslijedili su Oliver i Gibonni s „U ljubav vjere nemam“, odmah iza toga Goran Bare i Majke sa svojim „Teškim bojama“… Majke je prvo „naslijedio“ Parni valjak, njega Jura Stublić… Do kraja putovanja bili su, na istoj stanici, i Dino Dvornik, i Songkillersi, i Boa, i Psihomodo Pop, i Doris Dragović, i Prljavo kazalište… Jedna će glazbena scena biti dobra ako se na njoj nađu različiti glazbeni žanrovi, i ako svaka pjesma u svom žanru bude „odrađena“ najbolje što može biti. Isto je i s književnom scenom. Pisci imaju pravo, kao što sam rekla, tvrditi da su ravnopravni, mnogi i daleko bolji, od razvikanih europskih kolega, ali imaju pravo i glazbenici ponavljati važnu rečenicu Vlatka Stefanovskog u kojoj on – gotovo u formi utjehe – konstatira da je europska popularna glazba tvrđava koju nikada nećemo osvojiti. Usprkos tomu što možemo biti i bolji. Ne vjerujem da bi hrvatski pisac koji stavlja slušalice u uši, imao nešto protiv da književni kritičar od autoriteta njegovo značenje u hrvatskoj književnosti izjednači sa značanjem Olivera i Gibe, Bijelog dugmeta, Prljavaca, Psihomodo Popa… na glazbenoj sceni, sa značajem svih onih tekstopisaca i kompozitora koji stoje iza njih. Meni je osobno žao samo što suvremena književnost nema takvog poznavatelja i zaljubljenika, kao što ga, u Siniši Škarici, ima suvremena popularna glazba.
Cijelim sam putem sve do odredišta, slušajući glazbu s Narodnog, mislila i na tetinu rečenicu o odnosu prema svome i zamišljala hrvatskog pisca koji izlazi iz autobusa, žuri prema gradskoj knjižnici, skida slušalice, odlazi pred računalo, provjerava koliko mu je naslova posuđeno. Staje u red i jako se ljuti na gospođu koja knjižničarki kaže: „ Idem na godišnji, preporučite mi nešto zanimljivo, samo da nije domaće. „
#julijanamatanovićkombiniraniprašak
#umjetničkaorganizacijalađaodvode
#zdenkabrebrić