Connect with us

Uncategorized

Kad Suze majcine progovore

Published

on

MOJA SVEKRVA JE USRED SVADBE PONIZILA MOJE RODITELJE JER “NISU DALI NI EURO”, ALI KAD JE KONOBAR DONIO PLAVU MAPU NA GLAVNI STOL, CIJELA DVORANA JE ZANIJEMILA
Govor koji je rasplakao moju majku pred dvjesto gostiju
„Prije nego što nazdravimo mladencima, mislim da je pošteno da se neke stvari kažu naglas.“
Moja svekrva Gordana ustala je od glavnog stola s čašom šampanjca u ruci i osmijehom koji je izgledao kao da ga je netko izrezao nožem. Glazba je upravo utihnula. Konobari su stajali pokraj zida s tanjurima od deserta. Dvjesto ljudi u restoranu iznad mora okrenulo se prema njoj, očekujući jednu od onih slatkih, malo dosadnih majčinskih zdravica o ljubavi, obitelji i “našem divnom sinu”.
Ja sam još držala Markovu ruku ispod stola.
Čim je Gordana izgovorila prvu rečenicu, osjetila sam kako se Marko ukočio.
„Gordana…“ promrmljao je.
Ali ona ga nije ni pogledala.
„Svi znate koliko je naša obitelj uložila u ovaj dan“, nastavila je. „Restoran, glazba, cvijeće, fotograf, torta, smještaj za rodbinu… sve je to, naravno, koštalo. I nije problem. Za djecu se daje. Za sina pogotovo.“
Ljudi su se pristojno nasmiješili. Neki su kimali. Moj otac Stjepan sjedio je preko puta mene, u svom tamnom odijelu koje je nosio samo na sprovode, krizme i danas, na vjenčanje jedine kćeri. Izgledao je umorno, ali ponosno. Moja majka Marija držala je maramicu u krilu, spremna zaplakati na svaku lijepu riječ.
Nije znala da joj lijepa riječ neće doći.
Gordana je tada okrenula glavu prema njima.
„Ali kad već govorimo o obitelji“, rekla je, „moram priznati da me malo zaboli kad vidim kako neki ljudi danas samo sjednu za stol, pojedu, popiju, prime čestitke, a nisu se pitali ni kako je sve ovo plaćeno.“
U trbuhu mi se otvorila hladna rupa.
„Gospođo Gordana“, tiho sam rekla.
Nije stala.
„Ne želim nikoga prozivati“, rekla je, dok je upravo prozivala moje roditelje pred dvjesto ljudi, „ali mislim da nije lijepo da mladenkini roditelji dođu praznih ruku. Nisu platili salu. Nisu platili ni cvijet na stolovima. Nisu platili ni tamburaše. Ništa. A ipak sjede ovdje, u prvom redu, kao da su domaćini.“
Majka je spustila pogled.
Otac je ostao nepomičan.
Nikad neću zaboraviti njegovo lice u tom trenutku. Bio je to čovjek koji je četrdeset godina radio rukama. Imao je prste zadebljale od alata, leđa savijena od hladnih jutara na tržnici i oči koje su uvijek tražile način da se našali kad nam je bilo najteže. Kad sam kao dijete plakala jer nismo mogli na more kao druga djeca, on bi rekao: „More će nas čekati, Ana. Nije ono pobjeglo u Njemačku.“
A sad je sjedio u restoranu s pogledom na to isto more i slušao kako ga žena u bisernoj ogrlici naziva teretom.
Moja majka je pritisnula maramicu na usta.
„Mama“, šapnula sam i ustala.
Marko me povukao za ruku. Ne grubo. Prestrašeno.
„Ana, čekaj.“
„Ne“, rekla sam.
Gordana se nasmijala, onako kratko, kao da je sve ovo samo neugodan, ali potreban račun.
„Draga moja Ana, nemoj se ljutiti. Ja samo govorim istinu. Ljubav je lijepa stvar, ali netko mora platiti račune.“
Nekoliko ljudi se nelagodno promeškoljilo. Moja kuma Petra zatvorila je oči kao da moli Boga da joj ne da snage da skoči preko stola. Markov stric se pravio da proučava jelovnik. Njegova sestra Iva gledala je u pod, crvena kao da joj je netko zapalio lice.
„Dosta“, rekao je Marko napokon.
Ali bilo je kasno. Jedna riječ “dosta” ne briše poniženje kad je već palo na ljude koji su cijeli život učili šutjeti.
Majka je pokušala ustati.
„Stjepane, idemo“, prošaptala je.
Otac joj je stavio ruku preko dlana. „Čekaj.“
Njegov glas bio je tih, ali nešto u njemu zaustavilo me na mjestu.
Gordana je podigla čašu još više.
„Naravno, mi smo civilizirani ljudi. Nećemo nikoga izbacivati. Samo mislim da se zna red. Ako netko ne može pridonijeti, barem može pokazati zahvalnost.“
Tada je moja majka zaplakala.
Ne glasno. Ne dramatično. Samo joj se lice slomilo, a maramica se zgužvala pod prstima. Moj otac je gledao ravno ispred sebe, u bijeli stolnjak, kao da ga svaka riječ udara, ali on neće dopustiti da se vidi gdje krvari.
Osjetila sam kako mi se u prsima diže nešto tamno.
„Moji roditelji“, rekla sam, i moj glas je zadrhtao dovoljno da svi čuju, „nikad nisu došli nigdje praznih ruku. Došli su s obrazom. To je nešto što se ne može platiti karticom.“
Dvoranom je prošao šapat.
Gordana je problijedjela, ali se još držala.
„Lijepo rečeno. Samo, restoran ne prima obraz kao avans.“
U tom trenutku vrata sale otvorila su se iza nje.
Ušao je voditelj restorana, gospodin Barišić, čovjek u sivom odijelu kojeg sam tog jutra vidjela kako tiho razgovara s mojim ocem kraj recepcije. U rukama je nosio plavu mapu i imao izraz lica čovjeka kojem je već dosta tuđeg cirkusa.
Prišao je glavnom stolu.
„Ispričavam se što prekidam“, rekao je.
Gordana ga je pogledala s olakšanjem, kao da dolazi njezin saveznik.
„Gospodine Barišiću, baš dobro. Možete potvrditi koliko je moja obitelj—“
„Ne“, prekinuo ju je. „Došao sam potvrditi nešto sasvim drugo.“
Dvorana je utihnula toliko naglo da sam čula kako netko spušta vilicu na tanjur.
Gospodin Barišić otvorio je plavu mapu.
„Račun za večerašnje vjenčanje plaćen je u cijelosti prije tri tjedna. Uplatitelji su gospodin Stjepan i gospođa Marija Babić, roditelji mladenke.“
Moja svekrva ostala je s čašom u zraku.
A karma, očito, nije voljela čekati do ponedjeljka.
(Znam da ste svi jako znatiželjni što će se dalje dogoditi, pa ako želite saznati više, ostavite komentar „DA“ ispod!)👇

Continue Reading

KULTURA

Vitez 33 godine od zlocina nad osmero viteske djece

Published

on

Osmica kao zavjet protiv zaborava: 33 godine od zločina nad osmero viteške djece

Izdvajamo

10.06.2026

HDZ BiH

Galerija 1
Galerija 2
Galerija 3
Galerija 4
Galerija 5
Galerija 6
Galerija 7
Galerija 8
Galerija 9
Galerija 10
Galerija 11
Galerija 12
Galerija 13
Galerija 14
Galerija 15
Galerija 16
Galerija 17
Galerija 18
Galerija 19
Galerija 20
Galerija 21
Galerija 22
Galerija 23
Galerija 24
Galerija 25

„Istina i pravda za osmero viteške djece, i 33 godine nakon zločina, ostaju naša moralna, ljudska i institucionalna obveza. Zato smo danas ovdje – u pijetetu prema njihovoj žrtvi, ali i s jasnom porukom da se zločin nad djecom ne smije prepustiti zaboravu”, poručila je zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Darijana Filipović.

Na spomen-mjestu „Osmica” u Vitezu danas je obilježena 33. obljetnica stradanja osmero viteške djece, čiji su životi nasilno prekinuti 10. lipnja 1993. godine, kada je granata kalibra 120 milimetara pala na dječje igralište između obiteljskih kuća u viteškom naselju Podgradina. U molitvi, pijetetu i dostojanstvu, obitelji stradalih, dužnosnici, predstavnici udruga i žitelji Viteza prisjetili su se Sanje Križanović (1978. – 1993.), Milana Garića (1981. – 1993.), Dražena Čečure (1978. – 1993.), Sanje Garić (1975. – 1993.), Dragana Ramljaka (1978. – 1993.), Borisa Antičevića (1983. – 1993.), Velimira Grebenara (1981. – 1993.) i Augustine Grebenar (1984. – 1993.), čija imena ostaju trajno upisana u povijest ovoga grada i kolektivno pamćenje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, uz poruku kako istina, pravda i kultura sjećanja ostaju trajna obveza društva i institucija.

Obljetnici je nazočilo izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora BiH predvođeno predsjednikom HNS-a BiH dr. Draganom Čovićem i zastupnicom u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Darijanom Filipović te Marinkom Čavarom, dopredsjedateljem Zastupničkog doma PS BiH, Marinom Pendeš, izaslanicom u Domu naroda PS BiH, i Lidijom Bradarom, predsjednicom Federacije BiH.

„Naša današnja nazočnost ovdje trajna je ljudska, moralna i politička obveza da inzistiramo na pravdi, jer smo i danas ovdje s neodgovorenim pitanjem zašto za ovaj zločin još uvijek nitko nije odgovarao. Stoga trebamo trajno čuvati sjećanje na njih – na Milana, Dragana, Dražena, Borisa, Velimira, Sanju, Sanju i Augustinu – te ujedno tražiti i inzistirati na otkrivanju istine i pravde. To je jedini, isključivi i pravi način da gradimo društvo utemeljeno na istini u kojem će nove generacije imati priliku za pravdu i trajni mir”, poručila je zastupnica Filipović.

Kod spomen-obilježja položeni su vijenci i upaljene svijeće za osmero stradale djece, nakon čega je služena sveta misa zadušnica. Svetu misu predvodio je dr. mons. Slađan Ćosić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije, uz sudjelovanje fra Zorana Mandića, župnika Župe svetog Juraja u Vitezu, i drugih svećenika.

„Vjerujem da ćemo na ovo mjesto nastaviti dolaziti ne samo zato što je naša obveza ne dopustiti da žrtva naših osmero djece bude zaboravljena, a od drugih krivo tumačena ili opravdana, nego nadasve zato što nas vodi želja da čuvamo ono što je temelj našega kršćanskog života i naše trajne povezanosti s njima i jednih s drugima – ljubav”, poručeno je u propovijedi.

Za obitelji stradale djece početak sudskog postupka nakon više od tri desetljeća predstavlja važan iskorak u borbi za istinu i pravdu, ali i potvrdu da se zločin nad djecom ne smije prepustiti zaboravu. Govoreći o potrebi jednakog pristupa svim žrtvama, Filipović je upozorila kako selektivno traženje istine i pravde ostaje jedan od najvećih problema u suočavanju s ratnim zločinima.

„Bez obzira na ime i prezime svake žrtve, istina i pravda moraju doći do svake obitelji, jer je to minimum i civilizacijski standard za izgradnju društva na pravdi i istini, koje jedine mogu biti jamstvo mira. Ako se to ne dogodi, bojim se da nam ovi strašni i tragični zločini neće biti opomena za budućnost koju želimo graditi”, istaknula je Filipović.

Istodobno, „Osmica” dobiva i novu memorijalnu dimenziju. Kupnjom objekta i zemljišta u neposrednoj blizini spomen-obilježja otvoren je prostor za daljnji razvoj projekta Memorijalnog centra „Osmica”, zamišljenog kao trajno mjesto sjećanja na ubijenu hrvatsku djecu u BiH, s posebnim naglaskom na osmero viteške djece. Predsjednik Udruge „Osmica” Ivan Garić naglasio je kako je cilj da se, uz priču „Osmice”, ispričaju i druge neispričane priče o stradanju hrvatske djece u Domovinskom ratu u BiH.

„Kupnjom kuće i zemljišta neposredno uz spomen-obilježje ‘Osmica’ napravili smo prvi, ali ključni korak prema izgradnji Memorijalnog centra. Naša je namjera ispričati priču djece koja su stradala i pretvoriti ovo mjesto u trajnu opomenu da se takve tragedije nikada i nikome više ne ponove. Ovo nije projekt jedne udruge, nego zajednice i ljudi koji vjeruju da se istina i sjećanje moraju čuvati”, istaknuo je Garić.

Garić, koji je toga dana izgubio brata i sestru, a i sam bio teže ranjen, zajedno s još petero djece, naglasio je kako pravda, i kada dođe nakon toliko godina, ne može izbrisati bol obitelji, ali može pomoći da činjenice ostanu trajno zapisane.

„Mi ne damo da se zaboravi. Ono što radimo kroz Udrugu jest čuvanje sjećanja na žrtvu, pogotovo dječju, i govor o svim stradanjima Središnje Bosne koja se ne smiju zaboraviti, uvijek s porukom da se nikada i nikome ne ponovi”, poručio je Garić.

Predsjednik Čović poručio je kako se u Vitezu zajednički čuva sjećanje na stradanje osmero nevine djece.

„Tražeći konačno zadovoljenje pravde, iskazujemo najdublje poštovanje prema njihovoj žrtvi te patnji njihovih obitelji”, poručio je predsjednik Čović.

Među dužnosnicima u izaslanstvu HNS-a bili su i Davor Bunoza, ministar pravde BiH, Josip Brkić, zamjenik ministra vanjskih poslova BiH, Boris Mrnjavac, izaslanik u Domu naroda Parlamenta FBiH, Marijan Marjanović, zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, Antonija Miličević, zastupnica u Saboru ŽSB, Radoje Vidović, predsjednik ŽO HDZ-a BiH ŽSB, Boris Marjanović, načelnik Općine Vitez, Stjepan Dujo, gradonačelnik Grada Novi Travnik, te Dario Plavčić, predsjednik Mladeži HDZ-a BiH, i brojni drugi.

„Osmica” ostaje više od komemorativnog mjesta. Ona je opomena da se dječja žrtva ne smije relativizirati, prešutjeti ni prepustiti zaboravu, ali i podsjetnik da istina, pravda i sjećanje moraju imati svoje mjesto u javnom, institucionalnom i društvenom prostoru.

Izvor: hnsbih.ba

Continue Reading

EKONOMIJA

LEKO: Zakoni usvojeni danas u Skupštini ŽZH otvaraju prostor za najveći rast plaća

Published

on

Plaće i naknade svih proračunskih korisnika u Županiji Zapadnohercegovačkoj ubuduće će biti na sustavan i pravičan način uređene, a zahvaljujući novim koeficijentima te osnovici i značajno uvećane.

Skupština Županije Zapadnohercegovačke na današnjoj sjednici je usvojila dva ključna zakonska rješenja Ministarstva financija ŽZH: Zakon o plaćama i naknadama korisnika proračuna i Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika. Riječ je o zakonima koji su po prvi put kreirani na razini ove županije i predstavljaju ključni pravni preduvjet za realizaciju povijesnog povećanja plaća.

Prema riječima dopredsjednice Vlade ŽZH i ministrice financija Blagice Leko, usvajanje ovih zakona donosi sustavno uređenje i dugoročnu stabilnost u oblasti radnih prava i javnih financija ŽZH.

„Donošenjem ovih zakona koji definiraju jasne i ujednačene koeficijente za obračun plaća ispunili smo obavezu koju imaju sve županije. Naime, područje plaća i naknada u federalnim tijelima uređeno je Zakonom o plaćama i naknadama u tijelima vlasti Federacije BiH kojim je utvrđena obveza županija da donesu svoje zakone o plaćama, a na što revizija kontinuirano podsjeća. Stoga su prilikom izrade Zakona o plaćama i naknadama korisnika proračuna ŽZH koeficijenti koji se odnose na državne službenike usklađeni s onima iz federalnog zakona, dok su za djelatnike škola dodijeljeni novi“, objasnila je Leko.

Vijestiiz svijeta

Dodala je kako novi zakonski propisi zadržavaju sva postojeća prava radnika, te uvode nova, istovremeno otvarajući prostor za najveći rast plaća. Sukladno tome, spomenula je kako primjerice Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika ŽZH, među ostalim, prvi put povećava dodatak na policijska ovlaštenja na 35% i 45% (umjesto ranijih 30% i 40%).

Usvajanje ovih zakona u Skupštini predstavlja završni korak nakon uspješnih pregovora koje su predstavnici Vlade ŽZH vodili sa sindikatima. Zahvaljujući, uvažavanju, kompromisu i razumijevanju s obje strane prije par dana predsjednik Vlade ŽZH Predrag Čović i dopredsjednica Blagica Leko potpisali su sporazume sa Sindikatom djelatnika MUP-a, Sindikatom državnih službenika i namještenika, Nezavisnim sindikatom zaposlenih u srednjim školama ŽZH, te Nezavisnim sindikatom zaposlenih u osnovnim školama. Dogovorena je jedinstvena proračunska osnovica koja sada iznosi 680 KM.

Ovim potezom Županija Zapadnohercegovačka trajno postavlja stabilniji i pravedniji sustav vrednovanja rada u javnom sektoru. Sredstva za primjenu novih propisa već su unaprijed planirana i osigurana u Proračunu ŽZH.

„Budući da su nacrti spomenutih zakona o plaćama bili u završnoj fazi, prilikom izrade Proračuna ŽZH za 2026. godinu smo uzeli u obzir njihovu primjenu zbog čega je u 2026. godini proračunska stavka koja se odnosi na bruto plaće i naknade proračunskih korisnika u odnosu na Izmjene i dopune proračuna za 2025. godinu podignuta za 9.478.300 konvertibilnih maraka“, zaključila je Leko. /HMS/

Preporučeno:

Podijeli:

Continue Reading

Uncategorized

Iz rukopisa “ljubotickog Poskoka “Zovu me Sjecanja”Maribore i tvoji borici

Published

on

*Maribore i tvoji borići:*

Maribore i tvoji borići, kažite nam gdje su nam mladići.

– Kažite nam brda Maribora, gdje su naša braća iz logora.

– Slovenijo, groblje si Hrvata, tu izgubih i oca i brata.

– Slovenijo, puna si bregova, od kostiju hrvatskih sinova.

– Oj slovenske livade zelene, hrvatskom ste krvlju natopljene.

– Slovenijo, jezerom se zvala, ti si našu mladost pozobala.

– Slovenijo, ne znalo se za te, dotle sam te dopratila brate.

– Slovenijo da si malo bliže, ja bi braći okitila križe.

– Slovenijo, cure će te kleti, momci ginu ‘ko će ih uzeti.

– Slovenijo ne treba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše.

– Morat ćemo Sloveniju gazit, naše braće grobove oblazit.

– Maribore, prokleto ti ime, nema dragog sve mi nesta s njime.

– Maribore do Zidanog mosta, na tisuću samo jedan osta.

– Maribore, sve do Crkve Bile, tu izgubih i drage i mile.

— Maribore, prokleta ti vrata, koliko si proguto Hrvata?

– Drava voda, ona se ne pije, to je krvca naše mlađarije.

– Dravo vodo, utišaj valove, da pokupim kosti draganove.

– Pjevala bih kolik cure dvije, da mi dragi poginuo nije.

– Je li kome teško kao meni, na mom dragom trava se zeleni.

– Moj dragane, tko mi te sahrani, crni orli i crni gavrani.

– Izniknula trava koviljana, iz kostiju mojega dragana.

– Moj dragane počivaj u grobu, a ja drugog voljeti ne mogu.

– Kažu, Tito ne bije Hrvate, a di su nam što nam se ne vrate.

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba