Dokumenti, datumi i neoborive povijesne činjenice ne dopuštaju zaborav, ali crna statistika pravosuđa u Bosni i Hercegovini ostaje trajna mrlja na obrazu onih koji bi trebali provoditi zakon. U razdoblju nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, na području općine Travnik provođen je sustavan, organiziran i monstruozan teror s jasnim političkim ciljem: sprječavanje povratka i opstanka hrvatskog naroda na stoljetnim ognjištima.

Dok su se ubojice slobodno šetale, a tragovi namjerno zametali, povratak Hrvata plaćan je krvlju, dok su međunarodne organizacije poput UNHCR-a cinično dodjeljivale Travniku status “otvorenog grada”.
Ovo je jeziva kronologija zločina za koje do danas nitko nije odgovarao:

CRNA KRONOLOGIJA 1997. GODINE:

* 16. veljače (Šipovik): U sinovoj kući ubijen je Fabijan Babić (72). Kako bi se prikrio zločin, kuća je zapaljena, dok je njegova obiteljska kuća minirana. U trenutku miniranja unutra je bilo šest ukućana, pri čemu je lakše ozlijeđena djevojčica.

* 28. veljače (Dolac, naselje Polje): Maltretirana je i silovana 90-godišnja starica, koja je od posljedica zlostavljanja preminula u travničkoj bolnici.

* 21. ožujka (Donje Putićevo): Minirana je područna crkva Kristova Uznesenja.

* 16. travnja (Kokošari): Povratnika Vinka Jelonjića i njegovog brata Juru pretukli su Salko i Samir Hrustanović koji su uzurpirali njihovu kuću. Od zadobivenih ozljeda Vinko je preminuo 13. rujna u bolnici u Sarajevu.

* 30. kolovoza (Zaseok Nula, Turbe): Dok su tek djelimice obnovili dom i sjedili za večerom, u kući su iz vatrenog oružja mučki ubijeni povratnici Luka Jezerčić (59) i njegov sin Pero (27). Ubojstvo su preživjeli supruga i drugi sin.

* 4. listopada (Šipovik): Silovana je 71-godišnja Hrvatica.

* 26. listopada: Po identičnom scenariju kao obitelj Jezerčić, kroz prozor obiteljske kuće ubijen je Ivica Domić (30), dok su njegov brat Zoran (17) i Ante (56) teško ranjeni.

TERORIZAM USMJEREN PROTIV HRVATSKIH POLICAJACA (1998. – 1999.):
Nakon civila, na metu dolaze hrvatski policajci koji su pokušali uvesti red i zakon:

* 9. veljače 1998.: Pukom srećom policajac Vlado Stojak preživljava eksploziju naprave, ali zadobiva teške i trajne ozljede.

* 8. svibnja 1998. (Han Bila): Otvorena je rafalna paljba na policajce Josipa Perkovića i Vjekoslava Kolendu dok su se vraćali sa smjene.

* 12. lipnja 1998. (Lovrići): Od podmetnute eksplozivne naprave u dvorištu očeve kuće stradao je policajac Perica Bilić.

* 31. srpna 1998.: Daljinski aktivirana eksplozivna naprava ispred zgrade PU Travnik usmrćuje policajca Antu Valjana.

O kakvom se sustavnom cinizmu radilo govori podatak da je prilikom očevida ubojstva Ante Valjana, kriminalistički inspektor PU Travnik Adnan Adilović izjavio: “Jedan ustaša manje.” Istovremeno, u zgradi policije u Travniku ilegalno je sjedište imala tajna bošnjačka služba AID, unatoč izričitim zahtjevima međunarodnog namjesnika Hansa Schumachera da se isele.

MUDŽAHEDINSKA VEZA I ATENTAT NA JOZU LEUTARA:

Istrage su izravno vodile prema radikalnim islamskim krugovima i bivšim pripadnicima odreda El-Mudžahid stacioniranim u selima Mehurići, Orašac i Guča Gora. Glavni osumnjičeni bio je tuniški terorist Karaj Kamel bin Ali, poznatiji kao Abu Hamza.
Nakon ubojstva Ivice Domića, doministar unutarnjih poslova FBiH Jozo Leutar javno je i oštro prosvjedovao jer je skupina oko Abu Hamze otvoreno blokirala policijske istrage i zabranjivala federalnoj policiji ulazak u mudžahedinsko uporište Bočinju. Odgovor onih koji su štitili teroriste stigao je brzo – 16. ožujka 1999. godine u Sarajevu je izvršen atentat na Jozu Leutara, čime je poslana jasna poruka svima koji traže istinu.

SRAMOTA INSTITUCIJA KOJA VAPI DO NEBA:

Stotine popaljenih i devastiranih kuća, premlaćivanja, protjerivanja, miniranja katoličkih groblja i rušenja stotina nadgrobnih spomenika rezultirali su time da se od 20.000 prognanih Hrvata u Travnik tada vratilo jedva 15%.
Županijski MUP danas tvrdi da nijedan predmet nije stavljen “ad acta” (u arhivu). No, činjenica da su tragovi bili brojni i očiti, a rezultati istraga službeno neuspješni, jasno dokazuje da su institucije sustava pod političkim pritiskom namjerno zanemarivale spise.

Selektivna pravda je najgora nepravda, a šutnja institucija u Sarajevu i Travniku jednaka je suučesništvu. Hrvatski narod Središnje Bosne pamti svoje žrtve i nikada neće prestati postavljati pitanje: Tko štiti ubojice i nalogodavce?

Neka je vječni mir svim nevino ubijenim domoljubima. Naša je povijesna, moralna i ljudska dužnost ne dopustiti da njihova žrtva padne u zaborav. 🕯️

#SredišnjaBosna #Travnik #IstinaIPravda #HrvatskiPovratnici #ZločinBezKazne #PovijesnoPamćenje

@naglasak

Izvor:
1. Wikipedia
2. Terorizam bez kazne, fotomonografija, 2014 – Srećko Stipović
Vitez Vita Est