Connect with us

KULTURA

Marko Ljubic..KURVALI ANTIFE, ANTIFAŠISTI I NJIHOVA STRATEGIJA S VRAČOM FRKOM PETEŠIĆEM

Published

on

 

Kada čovjek malo bolje razmisli i ako će pošteno gledati, nije lako biti antifašist. Treba dosta napora uložiti da bi se bilo pošten i uspješan antifašist.

Još ako si Srbin antifašist u Hrvatskoj.

To je baš iscrpljujuće.

Evo gledam ovog Pupovca, ali ne zaostaju ni Habulin, Kraus, Mesić, bome prkose i suncu, i vjetru, i grmljavini, i bespućima, a vjerni su tradiciji, sve na nogama.

Barem što se vidi.

Po ovom zvizdanu se veru po šumama, mole se u zboru, bar mrmljaju Bog zna što, sebi u bradu uz onog svetosavskog paroha nad praznom jamom u Jadovnu, pa onda žure na Pag i veru se k’o divojarci po vrletima, sunce upeklo, a oni stoje pod nekom stijenom i nekakvom pločom.

Jama je valjda pod tim stjenama, skrivena da fašistima opet ne bi palo na pamet ubacivati antifašiste i nejač u nju.

Onda se ljudi čude što Pupovac izgleda onako napaćeno i izmučeno.

Kako ne bi!?

Hajde pokušajte vi.

Lako se zajebavati u klimatiziranim sobama i grickati kokice boreći se za fašizam ili protiv antifašizma.

Ne znam jesu li Stipu Mesića vukli na Pag, vidim da Habulina nije bilo, a i Kraus negdje zapeo čim su ga snimili i tutnuli mu mikrofon da istrese malo pameti.

Dnevnik HTV-a nije prikazivao kakvu je spasilačku operaciju poduzela ona postvilijevska Hrstić, koliko je sigurnosno provjerenih hitnih ekipa bilo skriveno u šumi u Jadovnom ili u nekoj škrapi na Pagu, da pomognu iscrpljenim antifašistima, a sumnjivo mi je da je naglo s ekrana nestalo Krausa, Habulina i Mesića.

Možda su ih evakuirali u Brezovicu ili su ih već odvukli u Srb da se oporave do nove fešte.

Država jako vodi računa o sigurnosnim provjerama, da se ne bi kakav doktor ili medicinska sestra fašističkih namjera uvalila.

Pa iscrpljenom antifašisti šupnilo u guzicu nešto fašistoidno, umjesto vitamina i minerala dugovječnosti.

Jedino se Pupovac ne prestaje neumorno verati.

I slavi antifašizam, a Habulin, Kraus, Mesić i Ranko Ostojić ga slijede izdaleka, daljinski.

Zoranu Pusiću je na antifašističkom komitetu demokratski naređeno da ne maršira, jer bi mu brkčine i uši mogle zaglaviti u grmlju, pa bi to ugrozilo komemorativni marš.

On nadgleda kako HTV poštuje revoluciju.

Eto, pa sad, gledajući Pupovca, kad netko rekne da Srbi nisu uvijek bili glavni antifašisti.

I 41. i 71. i 91.

Ništa bez njih, nikakve pobune protiv Hrvatske.

Pardon, protiv fašizma.

Gledajući te silne starinske izvorne antifašiste i njihove antifašističke napore, može se uočiti koliko su lukaviji ovi postantifašisti, ove antife oko Možemo.

Narod bi rekao, baš su kurvali ovi današnji.

Zato se oni zovu “kurvali antife”.

Neće se takvi vrući vode napiti.

Desetak godina bubnjaju ulicama, tu i tamo zalegnu na cestu ili na trg, onda ih policija nosi u marice, a nekad i baci iza živice k’o na mimohodu ako kamere na prate, i eto ti – vlasti.

Proizvod – čista antifa.

Doduše, ne zna se zašto onda Tomašević izgleda onako izmučeno, gotovo k’o Pupovac.

Kažu da je to kod njega od rođenja.

Uvijek se isticao kao žrtva.

Nema tko ga nije maltretirao, tukle ga i maltretirale curice, mangupi u školi, u kvartu, pa ga je to i usmjerilo u borbi za pravdu.

I protiv svih muških i svih ženskih.

Zato je on za one koji nisu ni jedno, ni drugo. Ono su treće.

I četvrto.

Pa sad kad je na vlasti, ne zna drugačije nego biti izmučen.

Zašlo mu u kosti.

Za svaki slučaj, da ga stalno podsjećaju na opasnosti i frustracije iz djetinjstva, drže uz njega ljutitu Benčić, kao osigurač.

Ali, bome ovi starinski antifašisti pošteno odrađuju taj antifašizam.

Ni divojarci im nisu ravni.

Usprkos godinama.

Paralelno sa slikama tih antifašističkih podviga i napora, njihovi sljedbenici u medijima na prvi pogled nepovezano objavljuju da je gotovo – Trump je poražen.

Ističe se najpoznatiji Plenkovićev komentator i tumač američkog propadanja nasuprot zvjezdanih britanskih, njemačkih i pogotovo Macronovih francuskih uspjeha i nezabilježenog napretka, Željko Trkanjec.

Čovjek je u genijalnosti gotovo nadmašio Frku Petešića.

Ljudi se pitaju, kakve veze sad ima Trumpov trkanjčevski poraz s mukama naših antifašista i ovih kurvali antifa iz Možemo?

Ima, ima, strateška je to povezanost.

Je li Trump najavio povratak Amerike “divljezapadnoj tradiciji i vrijednostima”?

Je.

Što to znači?

Da se vraćamo Indijancima i Kaubojima.

Antifašisti i antife su ugroženi, jel tako?

Je.

Znači, oni su Indijanci.

Što im slijedi?

Rezervati.

Doduše, prije toga će štogod skalpirati, zapaliti, ispeći na ražnju, podvrgnuti mukama.

K’o ustanici u Srbu.

Dakle, antifašisti su u rodu s ostacima indijanskih plemena. To će sigurno u svojoj novoj knjizi Klasić dokazati, pri čemu je očekivati da Miku državnika i revolucionara sad proglasi Geronimom, u prijevodu s indijanskog “Onaj koji zijeva”, poglavicom Apacha.

Mika je bio poznat po zjevanju.

Kad ga prežderu uz priče o revoluciji.

A Pupovac, Mesić, Habulin, Kraus, s Jadrankom Kosor, jer Indijanci su imali i svoje squaw, bi po antifašističkom i kurvali antifa timačenju bili poglavice Comancha, Cherokija Siouxa, Navaja i Cheyenna.

Zašto bi takvima Trump bio opasan čak i u Hrvatskoj?

Zato što bi se hrvatski fašisti, ovi kurvali novi fašisti, mogli ugledati na njega i njegovu “divljezapadnu tradiciju”, pa naše antifašiste i kurvali antife odlučili umjesto zabrane djelovanja, demokratski strpati u rezervate.

Recimo, ograditi im šume kod Gospića oko Jadovnog, a onim najzadrtijim predvidjeti kamenu pustinju na Pagu, oko one stijene s pločom.

Pa im proglasiti slobodu veličanja antifašizma.

Kužite?

Nisu antifašisti i kurvali antife glupi.

Oni se zalažu za prava Indijanaca, Revolucionarne garde u Iranu, Palestinaca u Gazi, ali ne bi oni djelili njihovu sudbinu.

Oni su za daljinsko zalaganje.

Zato bi oni cijelu Hrvatsku proglasili rezervatom, Hrvate fašistima, a započeli bi iz Bosne i Hercegovine u savezu s antifašiziranim Bošnjacima, kombiniranim metodama progona i prijetnjama ritualnim odsjecanjem glava, suvremenim bošnjačkim skalpiranjem.

Potom bi uz pomoć i suglasnost kurvali antife i vrača Frke Petešića i njegovog poglavice Plenkovića te Hrvate strpali u rezervate bivše srpske krajine.

Jeste li sad dragi moji fašizmom inficirani Hrvati skužili tu viziju, tu demokratsku i inkluzivnu ogrlicu bisera koja vam se nudi?

Zato, malo poštovanja prema antifašistima.

Zaslužili su.

Continue Reading

KULTURA

MILJENKO MIDA PRSKALO… ZBOGOM, DRAGI PRIJATELJU, AKADEMIČE JOSIPE PEČARIĆU! 

Published

on

 

S tugom sam primio vijest o odlasku akademika Josipa Pečarića, istaknutog hrvatskog znanstvenika, intelektualca i domoljuba, čovjeka koji je svojim znanstvenim radom, knjigama i javnim istupima ostavio dubok trag u hrvatskom društvu.

Imao sam čast poznavati ga i zvati ga svojim prijateljem. Naše poznanstvo započelo je zahvaljujući našem pokojnom prijatelju prof. dr. sc. Zvonimiru Šeparoviću, predsjedniku Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta, kojemu smo obojica pripadali. To nas je zajedništvo povezivalo kroz ljubav prema hrvatskom narodu, poštovanje prema istini i brigu za hrvatsku budućnost.

Josip Pečarić bio je čovjek koji se nije bojao javno iznositi svoja uvjerenja, braniti svoje stavove i govoriti o temama koje je smatrao važnima za hrvatski narod i državu. Svojim znanstvenim opusom i javnim djelovanjem ostavio je iza sebe djelo koje će se još dugo proučavati i o kojem će se govoriti.

Odlaskom dragog prijatelja odlazi i dio jedne generacije ljudi koji su, svatko na svoj način, nosili teret svojih uvjerenja i odgovornosti prema hrvatskom narodu.

Dragi Josipe, hvala ti za prijateljstvo, razgovore i sve trenutke koje smo dijelili. Tvoj životni put i djelo ostat će dio hrvatske povijesti, a uspomena na tebe živjet će u srcima prijatelja koji su te poznavali i poštovali.

Neka te Gospodin primi u svoje kraljevstvo, a tvojoj obitelji podari snagu i utjehu u ovim teškim trenucima.

Počivaj u miru Božjem, dragi prijatelju!

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine.

Continue Reading

KULTURA

NEKADA JE POTREBNO VIŠE VREMENA DA PRESTANEMO DA SE PLAŠIMO NEGO DA PRESTANE ONO ČEGA SMO SE PLAŠILI.

Published

on

 

A šta kada se to ne dogadja samo jednom čoveku, već velikom delu jednog društva?

Postoji nešto neobično u trenutku kada se konačno dogodi ono što smo toliko dugo čekali.

Radost je stvarna. Olakšanje takodje. A ipak, ispod svega toga može ostati napetost koju ne umemo sasvim da objasnimo.

Kao da je nešto u nama još uvek na oprezu.

Jer godine provedene u neizvesnosti nisu samo vreme koje je prošlo. One postaju deo načina na koji živimo, razmišljamo i očekujemo ono što dolazi.

Godine tokom kojih su se smenjivali strah i nada, obećanja i razočaranja. Trenuci u kojima smo verovali da je promena blizu i oni u kojima smo se pitali koliko još možemo da izdržimo.

I upravo tu postoji jedan psihološki mehanizam koji zaslužuje pažnju.

U psihologiji se govori o trauma bondingu, traumatskom vezivanju, koje može nastati u odnosima sa neravnotežom moći, kada se povredjivanje smenjuje sa povremenim olakšanjem, obećanjima ili nagradama.

Društvo, naravno, nije jedna osoba, niti svi njegovi članovi prolaze kroz isto iskustvo. Ali u dugotrajnom smenjivanju straha, nade i olakšanja možemo prepoznati obrazac koji pomaže da razumemo zašto neizvesnost ostavlja trag i kada okolnosti počnu da se menjaju.

Jer ono što takvo iskustvo može ostaviti u ljudima nije samo sećanje.

Naš organizam reaguje na ono što doživljavamo kao pretnju. Adrenalin nas priprema za reakciju, kortizol učestvuje u odgovoru na stres, dok dopamin ima važnu ulogu u iščekivanju nagrade i olakšanja, naročito kada se nada i razočaranje neprestano smenjuju.

Kada se neizvesnost ponavlja godinama, organizam može postati osetljiviji na znake opasnosti. Čovek se navikava da predvidja, da bude spreman, da čak i u trenucima olakšanja ostavi deo pažnje za ono što bi moglo da podje naopako.

Ne zato što želi da živi u strahu.

Već zato što je dugo morao da računa na njega.

A kada veliki broj ljudi živi u takvoj neizvesnosti, posledice se mogu osetiti i u društvenoj svakodnevici.

U načinu na koji razgovaramo, reagujemo, doživljavamo sigurnost i prenosimo sopstvenu napetost jedni na druge.

I onda se okolnosti konačno promene.

Promena je stvarna. Radost zbog nje takodje. Ali iskustvo prethodnih godina ne nestaje istog trenutka.

Nije to nužno sumnja u budućnost. Ponekad je samo odjek prošlosti.

U nauci postoji izraz alostatsko opterećenje, kojim se opisuje fiziološka cena dugotrajnog prilagodjavanja stresu.

A postoji i jedna šira, društvena posledica o kojoj vredi razmišljati.

Koliko nam je postalo prirodno da budemo na oprezu? Koliko smo se navikli da odlažemo radost? Koliko smo puta, pokušavajući da zaštitimo sebe od novog razočaranja, nesvesno prenosili taj oprez i na druge?

Možda je upravo zato pred nama još jedan važan proces.

Ne da ponovo učimo da verujemo u promenu. U nju smo verovali i kada je bilo najteže.

Već da kroz drugačiju svakodnevicu polako prestanemo da živimo u stanju pripravnosti koje su prethodne godine od nas zahtevale.

Da sigurnost ne bude samo nešto što razumemo, već i nešto što osećamo.

Da mir prestane da bude neobičan.

Jer kada jedno društvo dugo živi u strahu, nije dovoljno da se promene okolnosti koje su ga stvarale.

Potrebno je vreme da ljudi prestanu da nose te okolnosti u sebi.

Autor: Jasmina Jovanovski

#PsiholoskeSiveZone #KolektivnaTrauma #PsihologijaDrustva #DugotrajniStres #OsecajSlobode

Continue Reading

KULTURA

NEJASNI DRHTAJI

Published

on

 

Kada se lampe pogasiše,
na njene usnule dojke
zažaren mesec leže.

Nejasni drhtaji
nevidljive sile probudiše.
Nebo se glasa…
Visoki mlazevi
zvezdanom beskraju
dojavu dadoše.

Zaljuljani zagrljaji
jutro sačekaše.

Ljiljana Skelić Vemić
/oktobar 2026./
Posebno ocenjena pesma na sajtu.💜

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba