Connect with us

KULTURA

Marko Ljubić..RAT I MIR GENERALA GOTOVINE.

Published

on

 

Jučerašnji ružan nasrtaj predsjednika Republike Milanovića na hrvatskog veleposlanika u Finskoj Josipa Buljevića, koji je prenio Jutarnji list i u kojem se Buljevića nastoji diskreditirati navodnim progonom generala Gotovine u tandemu s ridikuliziranim Karamarkom me zaintrigiralo iz više razloga.

Prvi je, otkud mu sad u javnom baražu s Plenkovićem – Josip Buljević, čovjek koga je hrvatska javnost posve zaboravila i koji se godinama nalazi daleko izvan Hrvatske ne dajući baš nikakav povod za bilo kakvo, pogotovo negativno spominjanje?

Drugo, je li Gotovina stvarno tako nisko spao da ga se kao banalan i krajnje desubjektiviziran instrument, neku vrstu čekića, koristi za političke obračune po potrebi?

I treće, je li Buljević stvarno toliko povezan s Plenkovićem i bitan Plenkoviću, je li toliko dvojben da ga Milanović koristi kao argument protiv njega?

Kao i inače, porazgovarao sam s ljudima koji znaju daleko više od mene o Buljeviću i njegovoj obavještajnoj karijeri.

Dva posve neovisna mišljenja su Josipa Buljevića okarakterizirala kao jednog od rijetkih visokorangiranih obavještajaca u hrvatskoj obavještajnoj prošlosti dugoj tridesetak godina, koji nije imao ni najmanje osobne i obiteljske dodirne točke s bivšim jugoslavenskim komunističkim službama i oba sugovornika su mi to istakla kao jedan od razloga Milanovićevog napada.

– Ne diraju oni, ni on, ni Plenković, a ni mediji, svoje, budi siguran u to!

– Pa ne “dira” ga u ovom slučaju Plenković. Milanović ga proglašava Plenkovićevim čovjekom, zato ga i napada! Ne može ih se baš u svemu svoditi na isto.

– Ne budi naivan. Nije on njega slučajno napao, niti će Plenković pustiti suzu zbog toga.

Zatim su mi oba Buljevića predstavili kao čovjeka, koji je bio izuzetno blizak s američkim i izraelskim obavještajnim sustavom, ističući da i danas usprkos tome što je iz Hrvatske uklonjen, baš izraz “uklonjen” su oba koristili, na krajnji sjever Europe i iz svakog dodira sa sigurnosnim službama u zemlji, ima vrlo visok ugled i status među sigurnosnom i obavještajnom elitom ključnih savezničkih država.

– Nemoj misliti da Plenkoviću ne odgovara to što je Milanović ovako javno nasrnuo na Buljevića!

Usprkos toga što sam siguran da Milanović i Plenković uvjetuju jedan drugoga u nizu stvari, o kojima sam toliko puta pisao, čuvajući uspostavljeni unutarnji poredak pomažući u presudnim trenucima kao što su izbori ili krizne eskalacije, jedan drugoga, ova me rečenica ipak iznenadila.

– Daj molim te, pa nije Plenković toliko naivan dopustiti da ispadne slabić, reagirao sam, uvjeren da Plenković u ovom, kao i u nizu drugih slučajeva zbog svog javnog statusa moći neće tek tako prijeći preko ovakvih ispada.

– Rekao sam ti, u ovom slučaju Milanović i za njega odrađuje prljav posao, neće ni mrdnuti prstom, jer njemu manje nego Milanoviću odgovara Buljević u diplomaciji!

– Ne govorim ti o tome što Plenki želi ili ne želi, ili o tome što mu i tko mu odgovara. Radi se o veleposlaniku daleko od unutarnjih odnosa. To je Plenkiju reputacijsko pitanje, ispast će ako ne reagira ili pristane na eliminaciju Buljevića da je slabić, a on jedino to sebi nikako ne smije dopustiti.

– Vidjet ćeš!

– A Gotovina? Jesu li naši stvarno znali gdje je tijekom bijega?

– Mi smo se pravili ludi koliko smo mogli. To ti je jedina istina o našoj ulozi u progonu Gotovine. Englezi i Francuzi su znali svaki njegov korak, a nas su pritiskali preko one babuskare iz Haaga, jer im je to politički odgovaralo, dok im je odgovaralo.

Englezi su tu vodili glavnu riječ. Nas se ništa nije pitalo, nisu blesavi. Znali su da lažemo. Kad im je trebalo uhititi ga, odmah su to napravili pred kamerama. Bilo je to veće poniženje od svega kasnije u Haagu.

To Gotovina nije smio dopustiti sebi!

E s ovim sam se lako složio.

Baš sve, a pogotovo status Gotovine od povratka iz Haaga do danas, pa i šutnja na ovo Milanovićevo omlaćivanje njime u svojim političkim bitkama na to ukazuje.

Kad se odlučio na bijeg od haškog progona i od progona Račan- Mesićeve države, zadnje što je kao legendarni vojskovođa i simbol pobjede smio dopustiti je da mu se u mondenskom ljetovalištu pred kamerama stavljaju lisice na ruke.

Ta slika je bila ubitačna za hrvatski narod, ubitačnija od kasnijeg Vrdoljakovog “Generala”, ili ranije knjige notornog Nenada Ivankovića.

Dopustio je neviđenu banalizaciju i doslovno postao karikatura profitera domoljubnim sentimentom.

S druge strane posve suprotan primjer je general Norac.

Gotovinino povremeno naslikavanje s raznim tipovima, posebno s Milanovićevim pajdašima nakon slavnog povratka iz Haaga, gdje se narod poklonio Hrvatskoj i usprkos svim tim teškim posrnućima njemu vratio pobjednički sjaj u velikoj mjeri, pretvorilo ga je u krajnje banalnu suprotnost ratnoj legendi o njemu.

Milanovićev nasrtaj na autentičnog hrvatskog obavještajca i diplomata, jednoga od rijetkih bez karijerne mrlje i koga se nikako ne može dovesti u kompromitirajući status s naslijeđem komunizma, korištenjem generala Gotovine i njegovog političkog, a ne sigurnosnog progona upravo s Milanovićeve političke pozicije detuđmanizirane Hrvatske za vrijeme Račana i Mesića, Gotovina ako drži još mrvicu do svoga simboličkog statusa u narodu ne bi smio prešutjeti.

A prešutjet će i po tko zna koji put dopustiti da mu se u javnosti figurativno stavljaju lisice kao zadnjem krimosu.

Klasičan primjer razaranja pobjedničke ratne simbolike i slave, pobjednika u ratu koji služe za poraz nacije u miru.

 

Continue Reading

KULTURA

MISIŠTE NA BILIMA 43. GODINE

Published

on

 

Na slici je fra. Bogdan Ćubela sa bratom Petrom
Ćubela, fra Bogdan (Mirko) (1913.-1979.), rođen u Grabovoj Dragi (župa Mostarski Gradac). Pastoralno je djelovao kao kapelan u Grudama (1939.-1941.) i Kočerinu (1941./42.), a potom u Rakitnu kao kapelan (1942./43.) i župnik (1943.-1948.) župnik do77.u Glavatičevu. Preminuo je u Konjicu 1979. na Markovdan.
Mater mi je pričala da me je fra Bogdan dok je bio u mostarskom samostanu krstio i pritom me zvao Blago, jer je prije toga krstio dijete koje je imalo to ime. Za vrijeme mog prvog izlaska iz ratnog Mostara u Gradacu na moru mi profesor Križan Čuljak ispriča kako je sa njime pio crno vino i jeo pršut u Glavatičevu na Veliki petak. Kum mi jednom reče tešku obiteljsku priču kako je rođeni otac tražio od fra Bogdana da se skine iz franjevaca i da se oženi jer su mu braća bila pobijena na Bilima 45.. Njihova imena su bila na popisu žrtava Jasenovca iako su ubijeni kilometer iznad svoje kuće u Grabovoj Dragi.

Continue Reading

EKONOMIJA

Andrej Plenković privatno posjetio Hercegovinu

Published

on

 

Premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković boravio je u subotu u privatnom posjetu Drinovcima kod Gruda u Hercegovini.

Kako je objavila župa Drinovci premijer Plenković je posjetio župnu crkvu sa svojom obitelji.

“U ovom lijepom susretu bio je i naš dragi biskup Željko Majić”, objavili su iz Župe Drinovci.

Drinovci su mjesto u općini Grude neposrednu uz granicu s Republikom Hrvatskom. Rodno su mjesto pjesnika Antuna Branka Šimića, povjesničara

Bazilija Pandžića, biskupa fra Paškala Buconjića i mnogih drugih.

www.abcportal.info

Facebook komentari

 Facebook

Continue Reading

KULTURA

Zasto si se vratio u pravo vrjeme

Published

on

Poduzetnica se vratila po svoju bolesnu majku i zatekla bivšeg kako se brine o njoj; kad je otvorila jednu kutiju, otkrila je tko joj je 4 godine krao 18 milijuna dok je on šutio
DIO
Blindirani terenac zaustavio se ispred izblijedjele kućice na rubu Pátzcuara, u Michoacánu, i za manje od 2 minute nekoliko susjeda već je virilo kroz prozore.
Ne vraća se svaki dan u kvart žena poput Camile Arriage.
U novinama su je zvali “najmlađom investitoricom u Meksiku”. Imala je tvrtke, stanove u Polancu, intervjue na televiziji i način hodanja zbog kojeg je izgledalo kao da je nitko ne može dotaknuti.
Ali tog jutra, kad je izašla s tamnim naočalama, bež odijelom i preskupim štiklama, nije izgledala moćno.
Izgledala je kao kći koja je stigla prekasno.
Kuća njezine majke bila je gora nego što je zamišljala. Vrata su škripala, vrt je bio suh, zidovi vlažni, a na ulazu je stajala razbijena kanta koja je skupljala kapljice vode.
Camila se namrštila.
Slala je novac svaki mjesec.
Mnogo novca.
Dovoljno da plati medicinsku sestru, lijekove, hranu, čišćenje i sve što bi gospođa Rosario mogla trebati.
Ušla je bez kucanja.
—Mama?
Kuća je mirisala na mast, podgrijanu juhu i odjeću spremljenu u ormar.
Iz stražnje sobe čula je suh, dug kašalj, onakav koji steže prsa.
Camila je brzo krenula.
Ali kad je stigla do vrata, ukočila se.
Gospođa Rosario sjedila je na krevetu, mršava, umotana u sivi rebozo, umornih očiju i blijede kože.
A pokraj nje bio je Tomás Rivas.
Njezin bivši muž.
Isti muškarac kojeg je Camila ostavila prije 4 godine jer, prema njezinim riječima, “nije imao glad za napretkom”.
Tomás je nosio iznošenu traper košulju, čizme pune zemlje i ruke grube od rada. Držao je šalicu čaja i pažljivo je prinosio usnama gospođe Rosario.
Kad je starica zakašljala, obrisao joj je usta salvetom i namjestio joj jastuk nježnošću koja se ne može odglumiti.
Camila je osjetila nešto čudno u želucu.
Nije to bila ljubav.
Ili je barem tako htjela vjerovati.
—Što radiš ovdje? —upitala je hladno.
Tomás je podigao pogled.
—Tvoja mama se sinoć pogoršala. Došao sam pomoći.
—Ti više nisi obitelj.
Gospođa Rosario pokušala je progovoriti, ali novi kašalj ju je savio.
Tomás joj je polako dao vode.
Camila je pogledala sobu: tablete odvojene po satima, bilježnica sa simptomima, čiste deke, presavijeni računi, stolica pokraj kreveta.
Sve je vrištalo da Tomás nije stigao jučer.
Bio je ondje mnogo puta.
Previše puta.
—Mama, zašto nisi nekoga zaposlila? —rekla je Camila—. Šaljem ti više nego dovoljno.
Gospođa Rosario pogledala ju je tugom koja je boljela.
—Novac ne sjedi s tobom kad te strah da ćeš umrijeti, kćeri.
Camila je stisnula čeljust.
—Kako dramatično, mama. Zato postoje njegovatelji.
Tomás je ustao.
—Idem po poslijepodnevni lijek.
—Nema potrebe —prekinula ga je Camila—. Od danas se ja brinem.
Nije se raspravljao.
Ta ju je smirenost zasmetala više nego vika.
Camila ga je slijedila do dvorišta, gdje je uz zid bio naslonjen stari bicikl.
—Isti si kao prije, zar ne? —rekla je—. Sitni poslovi, usluge i taj zahrđali bicikl.
Tomás je duboko udahnuo.
—I dalje radim ono što mogu.
—Onda prestani to raditi ovdje. Ne želim da selo misli kako koristiš moju mamu da mi se približiš.
Tomás se ukočio.
Prvi put su mu oči doista pokazale bol.
—Nikada nisam želio ništa tvoje, Camila.
—Onda se nemoj vraćati.
Gospođa Rosario pojavila se oslonjena na svoj štap.
—Kćeri, molim te…
Ali Camila je već odlučila.
—Ova kuća prestala je biti tvoja odgovornost onog dana kad smo se razveli.
Tomás je uzeo vrećicu s lijekovima, predao je gospođi Rosario i tiho rekao:
—Žuta nakon jela. Plava ako vam ponestane zraka. Ako se vrati temperatura, nazovite me.
Zatim je otišao gurajući bicikl niz zemljanu ulicu.
Gospođa Rosario plakala je bez glasa.
Camila je mislila da je vratila kontrolu.
Sve dok pokraj noćnog ormarića nije ugledala hrpu računa iz bolnice, ljekarne i trgovine.
Svi plaćeni gotovinom.
Ne od nje.
Na najnovijem računu bila je rukom napisana poruka:
“Platio Tomás.”
Camila je podigla pogled, zbunjena.
Tada je njezina majka izgovorila rečenicu koja joj je slomila svijet:
—On me spašava već 4 godine, kćeri… otkad je tvoj novac prestao stizati.
HVALA ŠTO STE ODVOJILI VRIJEME DA PROČITATE OVAJ DIO PRIČE  OVO JE SAMO PRVI DIO; NASTAVAK I KRAJ VEĆ SU OBJAVLJENI U KOMENTARIMA  AKO IH NE VIDITE, KLIKNITE NA “PRIKAŽI SVE KOMENTARE” I POTRAŽITE IH KAKO BISTE IH PROČITALI 💬✨

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba