Connect with us

KULTURA

Mijo Tokić dobitnik Godišnje nagrade DHK HB Antun Branko Šimić

Published

on

 

Na natječaj za dodjelu Godišnje nagrade DHK HB Antun Branko Šimić, raspisan 13. siječnja 2026., prijavilo se dvadeset autora, članova DHK HB i DHK, s isto toliko djela objavljenih prošle, 2025., godine. Prosudbeno povjerenstvo za Godišnju nagradu DHK HB A. B. Šimić, Mato Nedić, predsjednik, te članovi Ružica Soldo i Ljubo Krmek, načinilo je uži izbor djela za Nagradu, a taj izbor izgleda ovako (abecednim redom):
1. Miljenko Buljac, Povijest hrvatske književnosti – Od romantike prema moderni i suvremenom hrvatskom pjesništvu
2. Zdenka Čorkalo, Veronikin rubac, roman
3. Mirko Ćurić, Svirači čarobnih frula, roman
4. Mijo Tokić, Pred našom kućom jabuka, pjesme
5. Andrija Tunjić, Bolero za Ionesca, roman

Nakon višekratnih konzultacija, Prosudbeno povjerenstvo jednoglasno je odlučilo Godišnju nagradu DHK HB Antun Branko Šimić za 2025. g. dodijeliti Miji Tokiću za poetsku knjigu naslovljenu Pred našom kućom jabuka, koju su u sunakladništvu objavili Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne i Kulturno-informativni centar iz Tomislavgrada.

Nagrada će Miji Tokiću biti uručena 24. travnja 2026. na 63. Šimićevim susretima u Drinovcima, rodnom mjestu Antuna Branka Šimića.

MIJO TOKIĆ rođen je 14. veljače 1951. u Kongori kod Tomislavgrada. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru hrvatski i latinski jezik i književnost. Radio kao srednjoškolski profesor u Tomislavgradu. Na prvim demokratskim izborima izabran za predsjednika Skupštine općine Tomislavgrad (u vrijeme Domovinskoga rata predsjednik HVO Tomislavgrad, predsjednik Općinskoga vijeća Tomislavgrad), izabran za predsjednika Skupštine Hercegbosanske županije, više puta član Upravnoga odbora DHK HB, predsjednik Skupštine i Upravnoga odbora Hajdučke družine Mijata Tomića. Dobitnik više odlikovanja: Red kneza Branimira s ogrlicom, Red hrvatskoga trolista, Red Ante Starčevića, Spomenica domovinske zahvalnosti. Dobitnik književnih nagrada: nagrada na Duvanjskim danima kulture (dva puta), nagrada Dubravko Horvatić, nagrada HKD Svetoga Jeronima. Na natječaju Federalne fondacije za izdavaštvo otkupljen mu je rukopis knjige pjesama Siguran grm. Stvaralaštvo mu je prevođeno na makedonski i albanski jezik, zastupljen je u više antologija i zbornika, urednik je više knjiga, suorganizator je književnih manifestacija „Kraljevstvo riječi“ i „Dani Petra Miloša“, pisac više recenzija, predgovora i pogovora, promotor mnogih knjiga. Autor je teksta, podloge, dokumentarno-igranoga filma „Duvno moje Tomislavov grade“.
Objavio je djela: Knjiga nemira, pjesme, 1990.; Drago kamenje, pjesme, 2000.; Oteto sunce, pjesme, 2006.; Sjaju li zvijezde, pjesme, 2009.; Uspinjanja, pjesme, 2013.; Moj kam, pjesme, 2016.; Siguran grm, pjesme, 2018.; Konjanik, pjesme, 2022.; Od zemlje do neba i dalje, izabrane pjesme, 2022.; Breme te tvoje nosi, izabrane pjesme, Mostar – Tomislavgrad, 2023.; Pred našom kućom jabuka, pjesme, Mostar – Tomislavgrad, 2025.

Continue Reading

KULTURA

Zovu me Sjecanja …NIKAD ZBOGOM, SAMO DOVIĐENJA

Published

on

S velikom tugom smo primili vijest da nas je napustio veliki čovjek velikog srca, naš Marijo. Marijo je bio ljudska gromada koja nije susprezala niti sekunde od granata i metaka 90ih godina, a tako ni od čega i nikoga drugoga do samoga kraja. Čovjek koji se uvijek zalagao za naše selo i zajednicu i bio spreman pomoći svakome u svako doba dana. Čovjek koji je postavio temelje naše udruge davnih dana, a koju smo mi nastavili voditi s istim žarom i otvorenog srca, baš kao što je i on sam htio! Kume, predsjedniče, ratniče, brate, hvala ti na svemu i neka ti je laka hrvatska zemlja! Počivao u miru Božjem! NIKAD ZBOGOM, SAMO DOVIĐENJA

Continue Reading

KULTURA

Obraćanje predsjednika Općinskog odbora HDZ-a BiH Bugojno i predsjedatelja Općinskog vijeća Bugojno Igora Vrljića povodom medijskih napada

Published

on

.

“Odgovor na medijske napade na mene osobno od strane općinskih službi koje bi trebale biti profesionalne, ali su očito u službi zaštite općinskog načelnika i njegovih stranačkih pokrovitelja.
Pritisak koji kao predsjedatelj Općinskog vijeća općine Bugojno trpim od dana kada su završili izbori i kada smo odlučili podržati većinu u OV koju predvodi SDA nasuprot manjinskim strankama okupljenim oko SDP-a, kulminirao je i napadima na moju obitelj i našu egzistenciju.
U više navrata u zadnjih godinu dana mi je nuđeno da podržimo novu većinu i da će svi moji problemi, kako politički tako i osobni, nestati, ali pošto mene ne mogu kupiti niti natjerati da sudjelujem u malverzacijama oko upošljavanja, netransparentnog trošenja proračunskog novca, kao i ostalim kriminalnim radnjama za koje će on i njegovi jataci odgovarati pred nadležnim institucijama, pribjegli su zastrašivanju i pritisku kako mene tako i moje obitelji.
Načelnik općine već dvije godine proglašava proračun i samostalno ga troši na način da udrugama, kulturno-umjetničkim društvima, vrtiću i ostalim za Hrvate u Bugojnu zanimljivim projektima daje mrvice i pokušava nas svesti na marginu. Odbija nam potpisati građevinsku dozvolu za gradnju školske zgrade, ne želi financijski podržati infrastrukturne projekte u mjestima gdje žive Hrvati itd.
Nakon što se nismo politički povinuli, krenuli su napadi i na osobnoj razini te tako zadnjih 10 dana učestalo prijavljuju inspekciji obrt moje supruge i pokušavaju ga zatvoriti. U svim inspekcijskim nalazima nisu utvrđene nepravilnosti zbog kojih bi došlo do zatvaranja, te je načelnik tražio od građevinskog inspektora da mora postupiti po njegovoj zapovijedi i zatvoriti obrt.
Reagirao sam primjereno kako bih zaštitio svoju obitelj, ugled i čast koju gradimo ponosno u Bugojnu već stoljećima. Političkim pritiscima neću podleći i oni koji me poznaju u Bugojnu, a i šire, znaju da je za mene obitelj i dom svetinja u koju se ne dira.”

Continue Reading

KULTURA

Miljenko Mida Prskalo..Narod mora uzeti sudbinu u svoje ruke

Published

on

Mnogi me upozoravaju da šutim i govore: „Šta te briga, Mida, ovo se ne može ispraviti.“ Iskreno, šokiran sam tim strahom, tom ravnodušnošću i tom navikom da se pred nepravdom spušta glava. Kako je moguće da se danas ljudi boje reći istinu? Kako je moguće da se narod koji je kroz povijest preživio ratove, progone i nepravde danas boji vlastite riječi, vlastitog stava i vlastite odgovornosti?
Mnogi naši sinovi dali su svoje živote za narod i domovinu, a nisu se bojali. Mnogi naši ljudi prošli su kroz teška vremena, progonstva i stradanja, a nisu se bojali. Pa zašto se mi danas bojimo? Zbog sitnih interesa, zbog položaja, zbog koristi i zbog navike da se šuti kako bi se sačuvalo ono malo što se ima. Upravo zbog tih sitnih interesa gubimo velike interese. Gubimo narod, zemlju, budućnost i dostojanstvo.
Jesmo li zaista postali toliko politički zapušten narod da više ne prepoznajemo što je važno? Jesmo li toliko navikli na obećanja, podjele i prazne riječi da više ne razlikujemo istinskog vođu od običnog trgovca narodnom sudbinom? Što bi jedan lider trebao imati da bi predstavljao svoj narod? Poštenje, odgovornost, viziju, karakter i spremnost na žrtvu za opće dobro, a ne za osobne ili stranačke interese.
U posljednje vrijeme mnogo čitam o političkim liderima i njihovom djelovanju te se pitam: ako je samo mali dio onoga što narod godinama govori i što se može pročitati istinit, nije li to dovoljan razlog da se postavljaju pitanja i traže odgovori? Nije li krajnje vrijeme da političari polažu račune narodu, a ne da narod polaže račune političarima?
Posebno me boli šutnja mnogih naših crkvenih otaca. Dragi svećenici, vi ste kroz povijest bili moralna snaga i prosvjetitelji našega naroda. U najtežim vremenima narod je gledao u vas kao u svjetionik, kao u glas savjesti i istine. Gdje je danas ta hrabrost? Gdje je danas ta riječ koja budi, opominje i okuplja?
Moram naglasiti da sam odgojen u duhu dubokog poštovanja prema svećenicima i Crkvi. U mom životu svećenici su uvijek zauzimali posebno mjesto među ljudima, a potječem iz obitelji koja je povezana s vjerom i svojim narodom. Moj predak, fra Mate Prskalo, sudjelovao je u postavljanju slavnih širokobrijeških zvona koja su bila simbol vjere, zajedništva i ponosa našega kraja.
Moje poštovanje prema svećeničkom pozivu nije samo naslijeđe iz obitelji. Prije mnogo godina upoznao sam jednog mladića koji je sa samo šesnaest godina izrazio želju da postane svećenik. U njegovoj odluci prepoznao sam iskren poziv i podržavao sam ga moralno i financijski na njegovom životnom putu. Pratio sam njegov razvoj, radovao se njegovim uspjesima i bio uz njega kada je bilo potrebno. Danas je taj mladić svećenik, na što sam iskreno ponosan, a posebna mi je čast što sam postao i njegov misni kum.
Upravo zbog svega toga osjećam pravo i obvezu reći ono što mislim kada je riječ o ulozi Crkve i svećenika u našem društvu. Ovo ne govorim iz nepoštovanja prema Crkvi, nego upravo suprotno – iz ljubavi, poštovanja i zahvalnosti prema svećeničkom pozivu i svemu što je Crkva kroz povijest učinila za naš narod.
Zato me posebno pogodio događaj na blagdan svetog Ante na Humcu. Pred mnoštvom vjernika sa svetog oltara upućivani su pozdravi političarima dok nam sela ostaju prazna, mladi odlaze, a narod se raseljava po cijelom svijetu. Pitam se, župniče, zašto? Po kojim zaslugama takvi političari zaslužuju posebno mjesto u vašim pozdravima? Kakvu poruku time šaljete raseljenom narodu koji iz tuđine promatra gašenje svojih ognjišta?
Tko je mogao zamisliti da će se s oltara pozdravljati političari dok nam narod nestaje? Oltar bi trebao biti mjesto molitve, vjere, istine i jednakosti svih vjernika pred Bogom. Zato mnoge ljude boli kada vide da se pojedini političari posebno ističu i dobivaju počasti na mjestu koje bi trebalo pripadati svima jednako.
Dok tisuće naših ljudi kruh zarađuju daleko od rodnog kraja, dok roditelji ispraćaju svoju djecu u tuđinu, a stara ognjišta ostaju pusta, narod s pravom postavlja pitanje: zar je to poruka koju želimo poslati? Smatram da nije primjereno da se bilo koji svećenik dodvorava političarima ili ih izdvaja iznad običnog naroda. To nije dostojanstvo svećeničkog poziva niti ono što narod očekuje od svojih duhovnih pastira.
Narod od svojih svećenika očekuje hrabrost, pravednost i jednak odnos prema svima. U teškim vremenima naši se svećenici nisu dali kupovati niti su tražili naklonost moćnika. Stajali su uz svoj narod. Upravo zato ostali su upisani u našu povijest i u srca ljudi.
Nitko ne traži od Crkve da se bavi politikom niti da podržava bilo koju stranku. Ali narod ima pravo očekivati moralni glas i jednak odnos prema svima. Ako narod ostane bez glasa savjesti, onda ostaju samo manipulacije, strah i šutnja.
Danas u Bosni i Hercegovini nedostaje više od pola milijuna Hrvata. To nisu samo brojke. To su prazne kuće, ugašena ognjišta, zatvorene škole, zapuštena groblja i tišina u mjestima gdje je nekada odzvanjao život. To su obitelji koje su otišle jer nisu vidjele perspektivu, mladi koji su spakirali kofere jer nisu htjeli živjeti od obećanja i starci koji su ostali sami jer je cijela jedna generacija otišla trbuhom za kruhom.
Sve lampice upozorenja odavno su upaljene. Više nije pet do dvanaest – sada je već pet minuta poslije dvanaest. Ako nešto hitno ne promijenimo, uskoro neće imati tko ostati. Neće biti dovoljno žaliti za prošlošću niti govoriti da je sve izgubljeno. Narod koji odustane od sebe, odustao je i od svoje budućnosti.
Zato pozivam narod da uzme sudbinu u svoje ruke. Izađite na izbore. Tražite odgovornost od svojih političkih predstavnika. Pitajte ih što su učinili za narod, za mlade, za obitelji, za sela i za budućnost. Ne pristajte na stanje koje nas vodi prema nestanku. Ne pristajte na laž da se ništa ne može promijeniti.
Vrijeme je za istinu, odgovornost i promjene. Vrijeme je da prestanemo čekati da netko drugi riješi naše probleme. Vrijeme je da se probudimo, okupimo i pokažemo da narod koji zna tko je i što želi ne može biti izbrisan.
Ako danas ne dignemo glas, sutra će biti kasno. Ako danas ne branimo svoje pravo na opstanak, sutra ćemo braniti samo uspomene.
Zato neka ova poruka bude jasna: narod mora uzeti sudbinu u svoje ruke.
Miljenko Prskalo – Mida

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba