Današnjom objavom završavam s objavljivanjem sažetka, (za javnost priređenog), “Izvješća Komisije Narodne Obrane RH”, koje, (iako cenzurirano i više puta pažljivo redigirano), ipak, daje dovoljno uvida u situaciju i dovoljno argumenata na temelju kojih, (oni koji razumiju, znaju i žele), mogu steći, (prilično), objektivnu sliku o stanju, (općenito i po elementima b/s), donijeti stav, mišljenje ili ocjenu o stanju, organizaciji, funkcioniranju, (postojanju), sustava zapovjedanja, sposobnostima odgovornih, kao i o drugim elementima i pojavama od utjecaja na ishod b/d na Posavskoj bojišnici, od ožujka do početka listopada 1992.godine.
Ja svoju rasčlambu/ocjenu, (vise od onoga što sam rekao u potkastu i napisao u objavama na fb i komentarima ispod njih), (za sada), neću iznositi, ali očekujem da, (bar neki), napišu svoj osvrt na argumente iznešene u “Izvješću …”.
Kao čovjek, mogu razumjeti motive i razloge onih koji bez argumenata ponavljaju tvrdnju:-“Posavina je izdana i prodana, to svi znaju i nema se tu što dokazivati”, a posljedjca su osobne tragedije, (ogorčenja, frustracija, stanja sužene svijesti u odnosu na taj dio bliže povijesti, blokadu racia za argumente u raspravi, činjenice u dokaznom postupku i istinu u konačnici, …), kao obrambeni mehanizam, opravdanje, sindrom delegacije, (u ovom slučaju obratno usmjeren), krivnje i odgovornosti, (iako u početku Stipetić delegira/prenosi krivnju prema dolje, da bi se ubrzo dogodilo “prosvjetljenje” koje za posljedicu ima “kopernikanski obrat” i delegiranje krivnje prema gore).
Razumijem i to da neki ljudi ne vide dalje od situacije u kojoj su osobno bili, neki ne razumiju, neki ne žele ni čuti ni razumjeti, neki se boje, a neki srame osobne uloge i odgovornosti.
Koliko ljudi – toliko razloga i motiva.
Ono što mene motivira je – ISTINA!
Istina koju mnogi ne žele čuti, neki je se boje, neki srame, a neki ju ne mogu razumjeti i prihvatiti.
No, napai na mene kao osobu, uvrede i ad hominem “argumentacija”, govor mi da sam u pravu.
Znakovita je i šutnja “onih koji znaju”.
Zašto sam “dirnuo u osinjak”?
Prvo zato što znam istinu.
Drugo, zato što ju mogu dokazati.
Treće, zato što se laž sve više širi i prijeti postati istnom.
Četvrto, zato što se ta laž, (poglavito od strane “službenog Sarajeva”), kao “povijesna činjenica”, rabi u nastavku kampanje protiv RH.
Peto, zato što se rabi kao “činjenica” u, (od nekoga), umjetno izazvanom, neracionalnom i neprirodnom procesu razdora unutar Hrvatskog političkog, (ali i etničkog), korpusa u BiH, te izaziva i širi animozitet prema RH.
Svjestan sam činjenice da nekim ljudima NITKO i NIČIM ne može dokazati objektivnu istinu, no, njima se i ne obraćam.
Ne napadam ni njih, ni njihove idole, niti ih želim provocirati.
Ako argumenti koje iznosim napadaju njihova okoštala, na ničemu, (osim “osobnom dojmu, ograničenom iskustvu ili izabranom uvjerenju), utemeljena mišljenja/stavove, u tome nema moje krivnje.
Nakon kraće stanke, (ovisno o mojem zdravstvenom stanju), slijedi nastavak.

Devet godina radio sam u Ministarstvu za pitanja branitelja u Vladi HNŽ-a i iz prve ruke znam kroz kakve su nepravde prolazili istinski hrvatski branitelji.

Zato me posebno boli kada vidim da se danas njihov doprinos pokušava svesti na simboličan braniteljski dodatak od 1,50 KM po mjesecu provedenom u obrani.
Na završetku rata 1995 godine, bilo je 38.000 pripadnika HVO, da bi 2008 godine taj broj narastao na 196.000.

Teško je razumjeti kako ista federalna vlast, koja je u posljednje četiri godine dodatno zadužila našu djecu i unučad, za 3,5 milijardi maraka radi financiranja sve skupljeg i glomaznijeg administrativnog sustava, danas tvrdi da za ljude koji su obranili svoj narod i svoju domovinu nema više sredstava.

Isti ti koji su digli ruke za ovaj sramotan prijedlog u Zastupničkom domu i Domu naroda FBiH imaju plaću od 6000 maraka.Uvjeren sam da će velika većina njih biti na listama za ove izbore, tražeći od vas da za njih opet glasate!

Branitelji nisu tražili privilegije. Tražili su dostojanstvo, poštovanje i pravedan odnos države za koju su bili spremni dati vlastiti život. Ovakve odluke mnogi doživljavaju kao poruku da su oni koji su branili svoj narod i stvarali temelje današnje Federacije BiH manje vrijedni od političkih elita koje danas odlučuju o njihovoj sudbini!

Branitelji nisu teret ovog društva. Oni su njegovi temelji. Zato zaslužuju poštovanje, a ne poniženje!

Tihomir Šarac – glasnogovornik HSP BiH

Komentar: U glasilu Provincije hercegovačkih franjevaca “Mir i dobro” br. 2. iz 1980. godine piše:

SPOMEN – CRKVA 13 st. KRŠĆANSTVA U HRVATA

9. kolovoza je posvećena, a 10. kolovoza svečano otvorena novosagrađena veličanstvena crkva u Kočerinu kao spomen na najveći događaj iz hrvatske kršćanske prošlosti, kada su Hrvati prihvatili poruku Evanđelja i krštenje.

Crkvu je posvetio biskup Petar Čule zajedno sa zagrebačkim nadbiskupom, predsjednikom biskupske konferencije Jugoslavije i prvakom hrvatske crkve, Franjom Kuharićem, nadbiskupom povijesnog Nina Marjanom Oblakom, pomoćnim mostarskim biskupom Pavlom Žanićem, a prisutni su bili provincijali: Bosne Srebrene, fra Alojzije Ištuk, Splitske provincije, fra Stjepan Vučemilo, Hrvatske provincije, fra Karlo Kaić i poglavar Hercegovačke provincije fra Jozo Pejić. Osim njih direktor njemačko-austrijskog Caritasa prelat Wilhelm Reitzer kao i veći broj svećenika i sestara iz raznih krajeva i redova. Velika crkva nije mogla ni blizu primiti sav vjerni puk kočerinske župe i okolnih sela, koji je zaključao kuće, djecu ponio u naručju, a starce i starice doveo pod ruku. Cijela je župa bila jedna velika obitelj na svojoj večernjoj molitvi stoljeća.

Posveta je završila kad je nastala noć. Svima je to bio dan radosti. I brda su kočerinska bila svijetla, plamena u krijesovima koje su palili mladići i djevojke.

Sutra 10. kolovoza, slavlje svečanog otvaranja spomen-crkve predvodi Franjo Kuharić u pratnji svih sinošnjih sudionika, predstavnika Splitske i Šibenske crkve, općinskih vlasti iz Lištice i još oko 100 pridošlih svećenika i velikog broja sestara, te oko 10 tisuća Hrvata iz svih krajeva zemlje i svijeta.

Značaj ove crkve prelazi granice Kočerina i Hercegovine. Ona je od danas crkva svih Hrvata u Domovini i svijetu. Za to su se vijorile zastave 21 organizirane prisutne župe iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Za to su pristigli predstavnici Hrvata iz cijele Domovine, Europe, Kanade, Sjeverne Amerike i Australije.

Temelje crkve postavio je bivši provincijal fra Rufin Šilić 29. lipnja 1976. u godini velikih jubileja Hrvatskog naroda – proslave 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata i 1000 godina od smrti plemenite kraljice Jelene, graditeljice prvog Gospina svetišta u Hrvata. Od tada pa do dana svečanog otvaranja ni fratri, ni vjernici, ni sestre nisu predahnjivali. Trebalo je napraviti takvu crkvu koja će biti dostojan spomenik najsvjetlijeg koraka hrvatskog naroda. Trebalo je sagraditi crkvu i dvorište, čija se vrijednost sada procjenjuje na oko 4 milijarde st. d. za svega 800 milijuna.

Crkva je lijepa, monumentalna. Ne zna se što je u njoj ljepše i vrijednije: ili njena arhitektura, ili monumentalni mozaik sv. Franje na pročelju, od granita iz cijeloga svijeta (visok 23 m), djelo akad. kipara Ante Starčevića i fra Petra Krasića, ili najveće iznenađenje unutarnjeg prostora – prekrasni mozaik u hercegovačkom kamenu sv. Petra i Pavla – djelo mladog širokobriješkog umjetnika Zvonimira Perke, ili kompozicija kamenog prezbiterija? Ukratko: “… crkva sv. Petra i Pavla na Kočerinu djeluje kao biser ukraden iz školjke i bačen na kamenu užarenu ploču hercegovačkih brda, izložen žarkom suncu i plavilu neba, koji ovoj ljepotici daju još privlačniji izgled.”

Datum fotografija: 10. kolovoza 1980.
Lokacija: Kočerin, Široki Brijeg
Zemlja: Bosna i Hercegovina
Autor fotografija: Nije specificirano
Arhiv: privatni arhiv, fra Ante Marić