Mnogi me upozoravaju da šutim i govore: „Šta te briga, Mida, ovo se ne može ispraviti.“ Iskreno, šokiran sam tim strahom, tom ravnodušnošću i tom navikom da se pred nepravdom spušta glava. Kako je moguće da se danas ljudi boje reći istinu? Kako je moguće da se narod koji je kroz povijest preživio ratove, progone i nepravde danas boji vlastite riječi, vlastitog stava i vlastite odgovornosti?
Mnogi naši sinovi dali su svoje živote za narod i domovinu, a nisu se bojali. Mnogi naši ljudi prošli su kroz teška vremena, progonstva i stradanja, a nisu se bojali. Pa zašto se mi danas bojimo? Zbog sitnih interesa, zbog položaja, zbog koristi i zbog navike da se šuti kako bi se sačuvalo ono malo što se ima. Upravo zbog tih sitnih interesa gubimo velike interese. Gubimo narod, zemlju, budućnost i dostojanstvo.
Jesmo li zaista postali toliko politički zapušten narod da više ne prepoznajemo što je važno? Jesmo li toliko navikli na obećanja, podjele i prazne riječi da više ne razlikujemo istinskog vođu od običnog trgovca narodnom sudbinom? Što bi jedan lider trebao imati da bi predstavljao svoj narod? Poštenje, odgovornost, viziju, karakter i spremnost na žrtvu za opće dobro, a ne za osobne ili stranačke interese.
U posljednje vrijeme mnogo čitam o političkim liderima i njihovom djelovanju te se pitam: ako je samo mali dio onoga što narod godinama govori i što se može pročitati istinit, nije li to dovoljan razlog da se postavljaju pitanja i traže odgovori? Nije li krajnje vrijeme da političari polažu račune narodu, a ne da narod polaže račune političarima?
Posebno me boli šutnja mnogih naših crkvenih otaca. Dragi svećenici, vi ste kroz povijest bili moralna snaga i prosvjetitelji našega naroda. U najtežim vremenima narod je gledao u vas kao u svjetionik, kao u glas savjesti i istine. Gdje je danas ta hrabrost? Gdje je danas ta riječ koja budi, opominje i okuplja?
Moram naglasiti da sam odgojen u duhu dubokog poštovanja prema svećenicima i Crkvi. U mom životu svećenici su uvijek zauzimali posebno mjesto među ljudima, a potječem iz obitelji koja je povezana s vjerom i svojim narodom. Moj predak, fra Mate Prskalo, sudjelovao je u postavljanju slavnih širokobrijeških zvona koja su bila simbol vjere, zajedništva i ponosa našega kraja.
Moje poštovanje prema svećeničkom pozivu nije samo naslijeđe iz obitelji. Prije mnogo godina upoznao sam jednog mladića koji je sa samo šesnaest godina izrazio želju da postane svećenik. U njegovoj odluci prepoznao sam iskren poziv i podržavao sam ga moralno i financijski na njegovom životnom putu. Pratio sam njegov razvoj, radovao se njegovim uspjesima i bio uz njega kada je bilo potrebno. Danas je taj mladić svećenik, na što sam iskreno ponosan, a posebna mi je čast što sam postao i njegov misni kum.
Upravo zbog svega toga osjećam pravo i obvezu reći ono što mislim kada je riječ o ulozi Crkve i svećenika u našem društvu. Ovo ne govorim iz nepoštovanja prema Crkvi, nego upravo suprotno – iz ljubavi, poštovanja i zahvalnosti prema svećeničkom pozivu i svemu što je Crkva kroz povijest učinila za naš narod.
Zato me posebno pogodio događaj na blagdan svetog Ante na Humcu. Pred mnoštvom vjernika sa svetog oltara upućivani su pozdravi političarima dok nam sela ostaju prazna, mladi odlaze, a narod se raseljava po cijelom svijetu. Pitam se, župniče, zašto? Po kojim zaslugama takvi političari zaslužuju posebno mjesto u vašim pozdravima? Kakvu poruku time šaljete raseljenom narodu koji iz tuđine promatra gašenje svojih ognjišta?
Tko je mogao zamisliti da će se s oltara pozdravljati političari dok nam narod nestaje? Oltar bi trebao biti mjesto molitve, vjere, istine i jednakosti svih vjernika pred Bogom. Zato mnoge ljude boli kada vide da se pojedini političari posebno ističu i dobivaju počasti na mjestu koje bi trebalo pripadati svima jednako.
Dok tisuće naših ljudi kruh zarađuju daleko od rodnog kraja, dok roditelji ispraćaju svoju djecu u tuđinu, a stara ognjišta ostaju pusta, narod s pravom postavlja pitanje: zar je to poruka koju želimo poslati? Smatram da nije primjereno da se bilo koji svećenik dodvorava političarima ili ih izdvaja iznad običnog naroda. To nije dostojanstvo svećeničkog poziva niti ono što narod očekuje od svojih duhovnih pastira.
Narod od svojih svećenika očekuje hrabrost, pravednost i jednak odnos prema svima. U teškim vremenima naši se svećenici nisu dali kupovati niti su tražili naklonost moćnika. Stajali su uz svoj narod. Upravo zato ostali su upisani u našu povijest i u srca ljudi.
Nitko ne traži od Crkve da se bavi politikom niti da podržava bilo koju stranku. Ali narod ima pravo očekivati moralni glas i jednak odnos prema svima. Ako narod ostane bez glasa savjesti, onda ostaju samo manipulacije, strah i šutnja.
Danas u Bosni i Hercegovini nedostaje više od pola milijuna Hrvata. To nisu samo brojke. To su prazne kuće, ugašena ognjišta, zatvorene škole, zapuštena groblja i tišina u mjestima gdje je nekada odzvanjao život. To su obitelji koje su otišle jer nisu vidjele perspektivu, mladi koji su spakirali kofere jer nisu htjeli živjeti od obećanja i starci koji su ostali sami jer je cijela jedna generacija otišla trbuhom za kruhom.
Sve lampice upozorenja odavno su upaljene. Više nije pet do dvanaest – sada je već pet minuta poslije dvanaest. Ako nešto hitno ne promijenimo, uskoro neće imati tko ostati. Neće biti dovoljno žaliti za prošlošću niti govoriti da je sve izgubljeno. Narod koji odustane od sebe, odustao je i od svoje budućnosti.
Zato pozivam narod da uzme sudbinu u svoje ruke. Izađite na izbore. Tražite odgovornost od svojih političkih predstavnika. Pitajte ih što su učinili za narod, za mlade, za obitelji, za sela i za budućnost. Ne pristajte na stanje koje nas vodi prema nestanku. Ne pristajte na laž da se ništa ne može promijeniti.
Vrijeme je za istinu, odgovornost i promjene. Vrijeme je da prestanemo čekati da netko drugi riješi naše probleme. Vrijeme je da se probudimo, okupimo i pokažemo da narod koji zna tko je i što želi ne može biti izbrisan.
Ako danas ne dignemo glas, sutra će biti kasno. Ako danas ne branimo svoje pravo na opstanak, sutra ćemo braniti samo uspomene.
Zato neka ova poruka bude jasna: narod mora uzeti sudbinu u svoje ruke.
Miljenko Prskalo – Mida
