Nekoliko tjedana nakon što me suprug napustio dok sam bila trudna, jedan bogati muškarac pokucao je na moja vrata usred kiše s dva kovčega. „Mogu li ostati?“ upitao je. Smireno sam mu odgovorila da mi ne treba milostinja, ali on je spustio pismo na stol i rekao: „Ovo je pripadalo vašem bratu.“ Kada sam ugledala datum, shvatila sam da sam sedam godina mrzila pogrešnu osobu.

1. DIO

— Nisam rođen da se brinem o trudnoj ženi niti da se zakopam na ovom ranču. Snađi se sama.

To je bilo sve što je Mauricio ostavio napisano prije nego što je nestao.

Ni oproštaja. Ni objašnjenja. Ni jedne jedine riječi za kćer koju je Emilia već pet mjeseci nosila u utrobi.

Tri tjedna poslije Emilia je još uvijek čuvala tu poruku u ladici kuhinje male kuće koju je naslijedila od majke, na periferiji Arteage u Coahuili. Ne zato što ju je željela sačuvati, nego zato što još nije pronalazila snagu da je potrga.

Imala je trideset i četiri godine, bolna leđa, ruke ispucale od obrađivanja zemlje i dovoljno dugova da zbog njih godinama ne može mirno spavati.

Njezina majka, doña Teresa, umrla je dva mjeseca prije.

Mauricio je pričekao tek nekoliko tjedana prije nego što je otišao.

A sada je Emilia bila sama.

Tog je jutra čupala korov oko majčinih ruža kada je sjena pala preko vlažne zemlje.

Podignula je pogled.

Pred ogradnim vratima stajao je muškarac u srednjim četrdesetima s dva kovčega.

Bio je visok, tamne kose prošarane sijedima, a na sebi je imao jaknu prekrivenu prašinom s ceste.

Emilia je objema rukama čvrsto držala motiku.

— Tražite nekoga?

Neznanac je progutao slinu.

— Vas.

— Tko ste vi?

— Zovem se Rafael Salgado.

Nije prepoznala to ime.

Tada je pogledao vrt, zatim Emilijin trbuh i rekao nešto zbog čega je još jače stisnula dršku motike.

— Znam da će zvučati besmisleno… ali moram vas pitati mogu li ostati.

— Ostati gdje?

— Ovdje. U blizini. Onoliko dugo koliko mi vi dopustite.

Emilia je ustuknula.

— Ne znam tko ste, ali pogriješili ste kuću.

Rafael nije pokušao ući.

— Imate pravo što ste nepovjerljivi.

Uzeo je svoje kovčege.

— Vratit ću se kada vam budem mogao objasniti zašto sam došao.

Prije nego što je otišao, primijetio je da su se vrata ograde objesila na jednoj šarki. Mauricio je mjesecima obećavao da će ih popraviti.

Rafael je spustio kovčege, izvadio kliješta iz ruksaka i namjestio oštećeni dio, a da nije zatražio dopuštenje da uđe.

Trebalo mu je manje od pet minuta.

Zatim je otišao.

To je trebao biti kraj.

Nije bio.

Dva dana poslije Emilia je pokraj ulaza pronašla vreću gnojiva.

Nakon toga pojavila su se suha drva za ogrjev.

Zatim je netko zamijenio dvije ploče na krovu koje su propuštale vodu u dječju sobu.

Emilia je odmah znala tko je to učinio.

Kada ga je jednog jutra zatekla kako popravlja ogradu susjednog zemljišta kako koze više ne bi ulazile među njezino cvijeće, planula je.

— Dosta je!

Rafael je spustio alat.

— Emilia…

Ona se ukočila.

— Kako znate moje ime?

Spustio je pogled.

— Zato što ovamo nisam stigao slučajno.

— Onda mi recite što želite.

— Ništa.

— Nitko ne čini sve ovo ni za što.

Rafael je nekoliko trenutaka šutio.

— Ne pokušavam kupiti vaše povjerenje. Otplaćujem dug.

— Kakav dug?

Muškarcu su se oči napunile suzama.

— Dug koji je nastao prije sedam godina, na jednoj cesti u planinama.

Emiliju su prošli trnci.

Sedam godina.

Upravo je toliko vremena prošlo otkako je nestao Santiago, njezin stariji brat.

Rafael je podignuo pogled.

— I ima veze s noći kada se vaš brat nikada nije vratio kući.

Emilia je ispustila motiku.

Još nije mogla ni zamisliti da će ta rečenica uništiti sve u što je njezina obitelj vjerovala tijekom proteklih sedam godina.

Želiš li saznati što se dogodilo poslije? Pročitaj cijelu priču i neočekivani završetak u prvom komentaru. 🌧️✉️

Iva Alilović ponovno se oglasila nakon burnih reakcija na njezine objave o Vedrani Rudan. 👀 Supruga Mirka Alilovića tvrdi da su njezine riječi pogrešno interpretirane i izvučene iz konteksta, a sada je odgovorila i na brojne uvrede koje je, kako kaže, primila. Poručila je i da se ne namjerava povući iz javnih rasprava. 👇

Dan Hrvatske Republike Herceg – Bosne blagdan koji je Dragan Čović pretvorio u praznik.

U teškim ratnim danima, kada su pripadnici HVO-a svakodnevno ginuli u obrani svojih domova, u Grudama je 28. kolovoza 1993. proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Bila je to nužna odluka koja je jačala hrvatsku poziciju i osiguravala legitimitet hrvatskim pregovaračima u Ženevi. Oni su tražili pravedno rješenje za Hrvate u BiH i za BiH. Najprije je osnovan Zastupnički dom HR H-B u koji su ušli (do prvih slobodnih izbora) zastupnici u Vijeću općina Skupštine BiH i članovi Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Prisegu je položilo 58 zastupnika. Za predsjednika Zastupničkog doma izabran je Perica Jukić iz Žepča, a za dopredsjednike Ivan Bender iz Neuma i Mato Mađarević iz Posavine.
Za predsjednika Republike izabran je Mate Boban. Nakon Vošingtonskog sporazuma od Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Republike Bosne i Hercegovine formirana je Federacija
BiH. Poslije je potpisan i Dejtonski sporazum s kojim smo uglavnom mogli biti zadovoljni.
Nakon toga slijedi čitav niz nametnutih odluka i promjena Ustava Federacije BiH koji su hrvatski narod u BiH doveli u stanje obespravljenosti i poniženja. Veliki doprinos u tome je dao i sadašnji predsjednik HDZ-a Dragan Čović koji već pune 22 godine ima glavnu ulogu u
hrvatskoj politici u BiH.
Kada bismo u samo nekoliko riječi ili rečenica ocjenjivali tu politiku, onda bismo rekli: laž, prevara, pljačka, licemjerje, pozerstvo, jeftina demagogija. U petak se obilježava Dan HR H-B, prošle su 33 godine od osnutka. Kako mediji najavljuju, Događaj se održava pod visokim
pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora, Vijeća Matice hrvatske u BiH i Matice hrvatske“.
Program počinje paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca, a zatim slijedi predstavljanje fotomonografije „1860 dana“ autora Joze Pavkovića. Predstavljači fotomonografije su
akademik Dragan Čović, predsjednik HAZU u BiH akademik Mladen Bevanda, predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić i autor Pavković.
Nitko od njih nema nikakve veze s osnivanjem HR H-B. Čovića i Bevandu povezuje dugogodišnji staž u Savezu komunista Jugoslavije (Bevanda je bio i član Centralnog komiteta) te sadašnje članstvo u udruzi građana HAZU u BiH, koju koriste za autopromociju i liječenje
bolesnih taština. Čovića i ex liberala Zorića povezuju bliski im ljudi s naglašenim poslovnim interesima. Oni se uvijek vrte oko novca. Uglavnom, nigdje nikoga od osnivača HR H-B, a
desetine ih je još živih i imali bi što reći o tom povijesnom vremenu i događaju. Konačno, što li su ta slavna HAZU u BiH i Vijeće Matice hrvatske u BiH istražili i objavila o Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni? Znaju li barem imena osnivača?
Ono što povezuje Dragana Čovića i HR H-B imovina je koju je opljačkao i podijelio s ortacima koji su gotovo bez izuzetka iz istog jugokomunističkog legla.
Predsjednik Vlade HR H-B je u zatvoru, veliki broj ratnih zapovjednika nosi teret uglavnom iskonstruiranih, lažnih optužnica.
Mnogi politikanti sustavno pokušavaju hrvatski narod u BiH opteretiti hipotekom UZP-a.
Na to Čović ni njegova politika nemaju odgovor. Umjesto ozbiljnog pristupa problemima i rada, on je eto odlučio malo obilježiti dan osnivanja HR H-B. Sjetimo se da ga godinama nije ni
spominjao, plašio se, nije ga zanimao. Sada mu se valjda učinilo da bi to bilo korisno za predstojeće izbore.
Ništa taj ne radi iz uvjerenja, sve je samo trenutni interes, poza, trik, blef, ubleha – vijenci i svijeće bez iskrene sućuti, priopćenja i govori bez smisla i sadržaja. Ipak, svijeća u Čovićevim
rukama ima neku simboliku. Polako gori, topi se, kao ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH, kao hrvatska imovina, kao njegova predizborna obećanja.
U više slučajeva uvjerili smo se u Čovićev utjecaj na tužiteljstva i sudove u BiH. Njegovi spisi tajanstveno nestaju iz sudova, predmeti padaju u zastare, presude se donose na temelju
„nedostatka dokaza“. Ali, kada su u pitanju hrvatski branitelji, ratni zapovjednici, onda ništa od
tog utjecaja. Što su oni dalje i u lošijoj poziciji to se on osjeća bolje i sigurnije. Koliko je Čoviću i njegovoj družini stalo do branitelja i dostojanstva Domovinskog rata pokazuje i to da su
nedavno, po njegovu nalogu i nagovoru, hrvatski zastupnici u Zastupničkom domu i Domu naroda Federacije Bosne i Hercegovine glasovali za izmjene zakona po kojima je rat u BiH
počeo 8. travnja 1992., a ne 18. rujna 1991. kako je to do sada bilo određeno i kako je to doista i bilo. Jer, mi smo ratovali protiv JNA i u vrijeme kada je Čović kao član Kriznog štaba Vazduhoplovne industrije Soko Mostar, bio na neprijateljskoj strani. Rat u Hrvatskoj također je od prvoga dana bio i naš rat!

Screenshot

Mediji javljaju da će govor na Čovićevoj godišnjici održati i ministar obrane u Vladi Republike Hrvatske Ivan Anušić? Hrvatski branitelj, dragovoljac, ratnik. Njemu nije mjesto u tom društvu