Važna svjedočenje o ubijeni svećenicima na Širokom Brijegu u veljači 1945. ali i drugim zločinima koje su počinili partizani u Hercegovini, dao je fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva franjevaca”Fra Leo Petrović i 65 subraće”.
Tema o partizanskim zločinima u središte medijske pažnje dospjela nakon što je predsjednik Zoran Milanović na inauguraciju pozvao Vjeru Andrijić, partizanku iz Splita, koja je par mjeseci ranije govorila da je svjedočila partizanskom osvajanju Širokog Brijega nakon čeka su partizani počinili grozne zločine. Pobili su zarobljene svećenike i druge civile i zapalili ih.
Osvajanjem Širokog Brijega partizani su 7. veljače ubili 12 svećenika, ukupno su na tom području ubili 66 hercegovačkih franjevaca
U serijalu “Posljednji partizani”, u produkciji VIDA tv, Vjera Andrijić se hvalila partizanskim osvajanjem Širokog Brijega pri čemu je njena jedinica zarobila i ubila 12 svećenika te brojne civile.
“Borba je bila, nismo imali borbu ni s čim nego s crkvom i dokle god crkva nije pala, dok popovi nisu prestali iz crkve pucati, Široki Brijeg nije pao. Bila je noć, to sam ja svojim očima vidjela”, rekla je Vjera Andrijić.
“Upali su naši u crkvu, naravski zarobili, to su bili popovi koji su imali mitraljez sa zvonika, zadnje koje je, to je bilo sa zvonika. Mi smo zarobili pet-šest popova koliko je bilo, bili su svi, hvala Bogu, u haljama”, dodala je.
Godinu dana ranije, na obljetnicu partizanskog zločina, 7. veljače 2024. postal Jabuka tv objavio je svjedočenje fra Miljenka Stojića o tragičnim događajima u Širokom Brijegu kad je ubijeno je 12 franjevaca, a u razdoblju od 5. do 10. veljače 1945. i 72 civila.
Toga kobnoga 7. veljače 1945. partizani su u širokobriješkom franjevačkom samostanu pronašli 12 fratara te nekoliko učenika koji su se skrili zbog sigurnosti. Ubili su metkom u potiljak, a potom zapalili. Desetljećima se o tome nije smjelo ni pričati, a kamoli prenijeti njihove ovozemne ostatke u grobnicu. To je tek učinjeno 1970. godine.
Fra Miljenko Stojić odbacuje tvrdnje partizanke Vjere Andrijić i slične izjave koje su i ranije služile za pokušaj opravdavanja tog zločina – da su fratri pucali na partizane s crkvenog zvonika.
”Ono što je rekla jednostavno ne može odgovarati istini. A zašto ne može odgovarati istini? Posjedujemo dokumente iz njihovih izvora. jugokomunističkih ili partizanskih, kako god hoćemo.
U Beogradu postoji dnevnik osmog dalmatinskog korpusa koji je kao i svaka imalo ustrojena vojska iz minute u minutu, možemo tako reći, pratio je što se događa na bojišnici. Ja sam taj dnevnik čitao. Nigdje, baš nigdje nema nikakva spomena o bilo kakvom otporu Franjevaca ovdje samostanu na širokom brijegu. Ništa, ništa”, kazao je fra Miljenko.
Dodaje da se pucalo prilikom zauzimanja Širokog Brijega jer jer je njemačka vojska imala bunkere oko grada.
Na pitanje smatra li da je pozivanje Vjere Andrijić na inauguraciju zapravo davanje legitimiteta osobi koja sama priznaje da je sudjelovala u tom zločinu i o njemu i nakon 80 godina s ponosom priča, fra Miljenko odgovara: “Jasno, to ponavljamo stalno.”
Podsjeća na odluku Hrvatskog sabora iz 2006. o osudi komunističkih zločina, europske Deklaracijeo totalitarnim režimima, a u BiH Rezoluciju Doma naroda o zločinima komunističkog režima. Napominje da 101-godišnja partizanka u videu govori o uhićenim fratrima, no ne i o onome kako su završili.
”Mi imamo ovdje mnoštvo svjedočenja, i fratara i civila, koji su tu bili. Oni su svjedočili kada su partizani ušli u samostan, što se događalo i kada je počelo ubijanje ovih 12 franjevaca koje su oni zatekli ovdje u samostanu”, kaže fra Stojić.
Što se točno dogodilo 7. veljače 1945.?
Stojić kaže da su u kompleksu franjevačkog samostana i gimnazije, tj u podrume bili sklonjeni i civili i đaci gimnazije. U samom tzv. ratnom skloništu samostana bilo je 12 fratara. Postojala je i mlinica s hidrocentralom na rijeci. Tamo je bilo još devet fratara.
”Partizani su ovih 12 iz samostana uhitili 7. veljače 1945. u 8:45. Držali su ih zatvorene i ispitivali do 16 sati, kada jednog po jednog izvode među skupinu vojnika koji ih udaraju i tuku. Imaju, kaže fra Miljenko Stojić, i izjave tih vojnika.
Potom fratre odvode u tzv. ratno sklonište odmah do samostana i ubijaju ih metkom u potiljak. Ubijeni su i bačeni u sklonište, zatim poliveni benzinom i zapaljeni. Naknadno su uhvatili i devet fratara s mlinice na rijeci čudeći se otkud oni kad su već poubijali fratre.
No, ni ti oni nisu bolje prošli. Uhiti li su ih, potrpali na kamione i odveli prema Dalmaciji, a njihove kosti leže u nekoj od brojnih neistraženih jama.
Partizanska operacija na Širokom Brijegu i okolici trajala je dva, tri dana i rezultirala je s 330 stratišta i masovnih grobnica.
Nakon što su ih zapalili u tom ratnom skloništu, došle su žene vidjeti što se događa i moliti Boga. Vojska ih je potrpala u kamione i vratila u Široki, a oko ratnog skloništa u kojem su ležali zapaljeni zemni ostaci fratara, postavili stražu.
Potom su oba ulaza u sklonište zatrpali i nitko nije smio dolaziti. ”Ja sam i kao dijete znao tu dolaziti, no uvijek su nas ganjali da se ne približavamo tom ratnom skloništu”, prisjeća se.
Tek 1971., kada je politička klima zbog Hrvatskog proljeća malo promijenila, posmrtni ostaci fratara su izvađeni i pokopani u samostanskoj crkvi uz nazočnost više od deset tisuća vjernika.
Uz 12 ubijenih fratara iz samostana, pokopano je te 1971. i šest fratara nađenih u Mostarskom Gradcu, a potom i još šestorica čija su tijela tijekom 2000.-ih godina nađena u jamama kod Vrgorca, Ljubuškog i Zagvozda.
U svjedočenju za Jabuka tv fra Miljenko Stojić je ispričao i kako je jedan partizan htio ubiti zarobljenu trudnu ženu:
“Jedan događaj koji vrijedi ispričati je kad su fratri, đaci i civili izašli na ovaj dio (ispred skloništa, op.a.), među tim civilima bila je jedna trudna žena, Nekom partizanu je zbog nečega zapela za oko pa ju je htio ubiti. Drugi partizan je viknuo ‘pusti ženu, nije ti ona ništa kriva’.
Ta žena bila je u osmom mjesecu trudnoće i dječak koji se rodio oko mjesec dana kasnije, to je bio Gojko Šušak. Evo i to dokazuje da Bog u našem životu vodi ne samo neke, nego da vodi sve stvari”, kazao je fra Miljenko Stojić.
Posjetimo, bilo je to 7. veljače 1945. godine, a Gojko Šušak ratni ministar obrane Hrvatske, rođen je 39 dana kasnije, 16. ožujka 1945. godine. Kao ministar obrane Gojko Šušak dao je neizmjeran doprinos obrani i oslobođenju Hrvatske.
Jedan od ubijenih franjevaca je rođak povjesničara Hrvoja Mandića koji kaže da je napad na samostan i crkvu bila direktna naredba Josipa Broza Tita.
“Zato što su franjevci na Širokom Brijegu kao i stanovništvu predstavljali prijetnju njihovoj novostvorenoj vlasti. Priprema za pokolj počela je još u jesen 1944. gdje je OZNA sastavila popis od 160 političkih neistomišljenika koje treba likvidirati”, kaže Hrvoje Mandić.
Dr. sc. Hrvoje Mandić (Mostar 1987.) doktorirao je 2020. godine, a bavi se vojnom i crkvenom poviješću Drugog svjetskog rata i poraća. Autor je knjiga “Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću” i “Rat nakon rata 1945.-1951. – Kazneni progoni jataka protukomunističke gerile u Hercegovini”.
Davno, još za vrijeme faksa i srednjoškolskih praznika, znala sam sa svojim Sićom ponešto bauštelati.
A moj Sićo baš i nije bio poznat po strpljenju. Doduše, ni ja u to vrijeme nisam imala manjka samopouzdanja i „pameti“. Dapače, voljela sam misliti kako svašta znam, pa tako i o baustelskim poslovima.
I gotovo uvijek bismo se posvađali. On kaže: „Ovako ćemo raditi.“ Ja postavim sto pitanja, iznesem sto primjedbi i, naravno, krenem pametovati. A onda, na kraju, shvatim da je čovjek u pravu. Ne zato što je imao diplome poznatih fakulteta, nego zato što je imao ono što ja nisam, iskustvo. Sagledao je stvari iz svih mogućih kutova, uključujući i one za koje ja nisam ni znala da postoje.
Na tu moju mladenačku pamet danas me neodoljivo podsjećaju ova dva talijanska pajaca.
Deseci tisuća navijača koji su godinama sjedili na tribinama, kisnuli, smrzavali se i gledali utakmice, eto, nemaju pojma.
Ali zato su nam stigle učene glave objasniti da, ako kiša pada ukoso, čovjek može pokisnuti pa će staviti zastore kod jakih kiša.
Ma nemojte! Za 200.000.000€!!!!!!
Zastore na spomenik palim diktaturama! Bravo, sjajno rješenje.
Možda još malo čipke, koji šestinski kišobran na tribine, pa da Maksimir konačno dobije „zagrebačku notu“.
Naravno, Talijani znaju bolje od svih onih iz čijeg se džepa financira stadion. Baš kao što sam i ja znala bolje od svoga Siće dok sam mu pametovala.
Još uvijek imam snimke od prije nekoliko godina, kada sam s djecom bila na zapadnoj tribini, dolje. Bila je nedjelja, a u srijedu sam trebala ići u bolnicu. Toga dana kiša nije padala. Kiša je dolazila sa svih strana. I s neba i iz zemlje, što bi se reklo. Pamtim je i danas jer sam tada mislila kako nam je to možda zadnja zajednička tekma.
E, baš bih na tu utakmicu posjela ove talijanske stručnjake.
Pa neka mi tamo, usred pljuska, objasne kako smo mi zapravo glupi, kako ne razumijemo arhitekturu i kako je sve to genijalno zamišljeno.
Drage talijanske učene glave, džaba vam sva pamet ovoga svijeta ako ne razumijete ono najjednostavnije. Stadion se ne gradi za arhitekte, njihove nagrade i makete. Stadion se gradi za ljude. Za navijače. Za one koji će na njemu sjediti, navijati i kisnuti.
I zato vam, iz vlastitog iskustva, mogu reći nešto što sam ja davno naučila od svoga Siće.
Džaba vam sve knjige svijeta ako zbog njih pomislite da znate više od onih koji su nešto doista proživjeli.
Trebali biste možda, prije nego što nas krenete podučavati o kiši i našim tribinama, jednom sjesti na tu tribinu. Bez kišobrana.
I da, da ne bude zabune.
Za mene je ovaj projekt i dalje spomenik palim diktaturama. I ništa drugo.
Koliko god ga pokušavali umotati u arhitektonske fraze, skupe vizualizacije i međunarodne nagrade.
Danas u kraljevskom gradu Jajcu svečano obilježavamo 31. obljetnicu Vojno-redarstvene operacije „Maestral“ i oslobođenja Jajca.
Imao sam iznimnu čast i zadovoljstvo osobnog susreta i razgovora s generalom Zdenkom Lučićem, zajedničkim kandidatom pet hrvatskih stranaka za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda.
Njegova posvećenost, vojnički i politički integritet te stvarna briga za položaj i opstojnost hrvatskog naroda u BiH ulijevaju ogromnu snagu i povređenje.
Čast je stati rame uz rame s ljudima koji imaju viziju, stav i hrabrost voditi naš narod ka boljoj i pravednijoj budućnosti!
Da je sloboda trajna obveza, podsjećaju nas oni koji su je stvarali.
Pristižu snažne poruke i podrška s terena – poruka je jasna: Ustani iz sjene!
Tjedni komentar;Poslušajte istinu o početku domovinskog rata u BIH od članova predsjedništva iz reda hrvatskog naroda Ante Jelavića i člana predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda (rahmetli)Alije Izetbegovića
Hrvatski Zastupnici u F-BIH; onaj cl. 2 nema veze sa clanom 50b u smislu da su u koliziji, jer ovdje se radi o dodatku i parlament ima pravo propisivati uvjete i oznacavati periode od kada ce se neki dodaci primati.Medutim moze se traziti kod Ustavnog suda da se proglasi neustavnim odredba cl. 50b, jer nije dato valjano obrazlozenje zasto se ne priznaje pravo od 18.9.1991 god do 8.4.92.g., posebno ako se statisticki dokaze da su u tom periodu samo jedna grupacija koja pripada hrvatskom narodu, onda je to i posredna diskriminacija Nasi parlamentarci su krivi sto su prihvatili 8.4.92 kao pocetak tih primanja.