Ovih je dana, neopravdano zanemarena, preminula Julienne Schultz-Bušić, američka heroina borbe za suverenitet hrvatskoga naroda i demokratski poredak.
Osim mnogo izrečenih toplih riječi povodom oproštaja od Julienne, zanimljivo je podsjetiti i na povijesno-diplomatske i političke aspekte njezinog junačkog čina, kada je, zajedno sa svojom prijateljicom Melody Liveslay, 28.studenog 1970., oko 20 sati uvečer, iz diskoteke na vrhu zagrebačkog Nebodera u Ilici br. 1, prosula tisuće letaka s tekstom protiv jugoslavenskog komunističkog poretka i pozivom na borbu za neovisnu i demokratsku hrvatsku državu.
U to vrijeme bio sam glavni urednik “Tjednog lista omladine”(TLO) i aktivni pripadnik pokreta “Hrvatskog proljeća”. Stanovao sam u neposrednoj blizini Nebodera (Ilica 15) i odmah saznao da se dogodilo “nešto strašno”. Izletio sam iz kuće i vidio brojne milicionere i njihova vozila oko Nebodera. Mnoštvo građana stajalo je šutke oko ograđenog prostora, a prvo se proširila priča da je neko počinio samoubojstvo, bacivši se s Nebodera. Ubrzo zatim proširili su se glasovi o letcima, kojih su se neki građani uspjeli domoči, iako su najveći broj brzo pokupili milicioneri i spremili u vozila. Kada sam ja stigao, na asfaltu više nije bilo letaka, tako da sam o njihovom sadržaju samo čuo priče nekoliko ljudi koji su ih uspjeli pročitati i odmah bacili ili sakrili.
Julienne i njezina prijateljica bile su uhićene i sprovedene u SUP, a samo dva tjedna kasnije počelo im je i suđenje.
Za vanjsku politiku i diplomaciju Titove Jugoslavije to je bio vrlo negativan incident, do kojega je došlo samo dva mjeseca nakon što je američki predsjednik Nixon u Zagrebu, pred Banskim dvorima, instruiran od svoga savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera, digao obje ruke u zrak i uskliknuo: “Long live Yugoslavia, long live Croatia!”
Partijski dio vodstava “Hrvatskog proljeća” nastojali su ignorirati potez Julienne Schultz, a službena politika u Beogradu osudila ga je kao provokaciju “ustaške emigracije”. U to vrijeme, Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar brinuli su samo o tome kako da se sprovede Titova odluka o uvođenju kolektivnog Predsjedništva SFRJ, a niti desno krilo “prolječara”, na čelu s Markom Veselicom nije reagiralo na pothvat Julienne Bušić. Čak i dr. Šime Đodan tih dana, nije razmišljao o neovisnoj hrvatskoj državi, već je u “Studentskom listu”, objavio svoj poznati članak “Ekonomske funkcije nove federacije”.
Zamisao o vlastitoj, neovisnoj i demokratskoj državi, za tadašnju hrvatsku političku elitu, bila je nezamisliva opcija, a i u hrvatskoj emigraciji posjet Nixona bio je primljen s podvojenim osječajima: jedan dio, oko HSS-a i dr.Juraja Krnjevića, pozdravio je Nixonov posjet Zagrebu, ali drugi dio političke emigracije smatrao je njegovu podršku Titovom komunističkom režimu neprihvatljivom.
On je, naravno, podršku Titu, točnije, njegovoj politici nesvrstanosti i opiranju tada aktualnoj “Brežnjevljevoj doktrini” analizirao sa stajališta američkih globalnih interesa. Ali, drugi, radikalniji dio hrvatske političke emigracije na posjet Nixona nije htio gledati sa stajališta odnosa dvaju blokova, nego s pozicije interesa hrvatskog naroda, pa je iz njihovih redova, očigledno, i potekla zamisao o spektakularnom bacanju letaka sa zagrebačkog Nebodera. S tih polazišta, Zvonko Bušić dao je u Clevelandu otisnuti letke s potpisom “Hrvatske revolucionarne mladeži” i svoju zaručnicu Julienne Schultz zadužio da otputuje u Zagreb, te izvede navedeni idealistički politički potez.
Tijekom suđenja, poćetkom 1971., američki konzul u Zagrebu Orme Wilson redovno je izviještavao beogradsku ambasadu SAD u Beogradu i Washington o tijeku suđenja Julienne Schultz i njezinoj prijateljici. Zanimljiva su i kasnije napisana osobna sjećanja tadašnjeg službenika Generalnog konzulata SAD-a u Zagrebu Thomasa P. H. Dunlopa, koji je posvjedočio da su tih dana, njegova šefa generalnog konzula, pozvali na “ribanje” u Izvršno vijeće Sabora.
Komunističke vlasti bile su bijesne zbog ovog događaja i konzulu Wilsonu zaprijetile da će dvije mlade Amerikanke biti osuđene na doživotni zatvor, a kaznu služiti na (Golom) otoku. Američki ambasador u Beogradu William K. Leonhart (1969.–18. listopada 1971.), zadojen tumačenjima Saveznog sekretarijata za spoljne poslove i beogradske čaršije, već od “kontroverznih” usklika predsjednika Nixona u Zagrebu, pokazivao je iritaciju prema izvješćima koje mu je slao generalni konzul iz Zagreba. Wilson je, očigledno, puno bolje razumio stanje u Zagrebu, gdje se potajno sastajao s političkim vodstvom, ali i Ivanom Zvonimirom Čičkom i drugom mladim vođama “Hrvatskog proljeća”.
Nakon dužeg diplomatskog “natezanja” sa State Departmentom, ali i razmirica u vrhu SKJ i savezne Vlade u Beogradu, epilog političkog skandala i sudskog procesa bio je da su Julienne Schultz i njezina prijateljica Melody dobile samo izgon iz Jugoslavije i odmah napustile zemlju…