Možda je vrijeme da prestanemo rat gledati samo kroz pitanje čiji je netko heroj, a čiji zločinac.

Svaki narod ima svoje žrtve i priče o ratu.

Sasvim je razumljivo da čovjek teško prihvata, kada je netko koga je njegov narod doživljavao kao zaštitnika bude osuđen za zločine.

Pomirenje ne znači da bi morali izbrisati sjećanje na svoje žrtve, time što ćemo priznati tuđe žrtve.

Priznati da je zločin počinjen ne znači mrziti narod, kojem je pripadao počinitelj.

Pojedinac odgovara za svoje postupke i krivica se ne može prenijeti na čitav narod.

Ali ako društvo opravdava zločine, onda i se i samo suočava s osobnom moralnom odgovornošću prema žrtvama, kao i društvenim posljedicama.

Ako mislimo imati budućnost i živjeti zajedno onda moramo naučiti dvije stvari:
1. Čuvati sjećanje na svoje žrtve i
2. Imati dovoljno ljudskosti da se prizna patnja drugih i žrtve drugih.

Ne moramo voljeti tuđe političke i ratne simbole, ali se moramo složiti oko toga da niti jedno dijete, niti jedan civil i niti jedan čovjek ne bi smio biti žrtva rata, zbog toga što pripada određenom narodu.

Ako želimo da živimo u miru i da djeca u ovoj državi žive bez mržnje koju smo naslijedili, moramo početi razlikovati narod od pojedinca, sjećanje od mržnje i pravdu od osvete.

Rat je bio užasan i učinio je da žrtava bude na svim stranama!

Ne moramo se slagati. Ne moramo zaboraviti .

Ali moramo naučiti živjeti jedni pored drugih bez mržnje.

Jer dugujemo mir generacijama koje dolaze, a ne podjele i rat.

NEĆEMO RATOVATI!!!