Nevjerojatno je tiho, lako i podmuklo sintagma “velikosrpska agresija” ili u Plenkovićevom izričaju “velikosrpska agresija Slobodana Miloševića” postala javna i službena kvalifikacija srpske agresije na Hrvatsku, a bez ozbiljnijeg propitkivanja i razmišljanja o tome što se sve može skriti pod tim sintagmama, pogotovo jer su postale državne politike, kojima se na temelju tih sintagmi određuju realni odnosi sa Srbijom i prema ostavštini rata.

Ta sintagma je epohalna podvala hrvatskom narodu, na prvi pogled prihvatljiva, bez promišljanja istinita, terminološki pojačava dojam o agresivnosti, a u biti je smišljena kako bi Srbiju oslobodila krivnje, odgovornosti za nasrtaj na Hrvatsku, izbrisala stoljetnu srpsku imperijalnu i agresivnu ideju uzročnika te agresije, koja se višestruko obnavljala u različitim fazama i pokušajima svake hrvatske emancipacije, od proglašenja Banovine, zatim NDH, pa pokušaja redefinicije nacionalnih prava 1971., te vojnim nasrtajem 1991., da bi se nakon vojnog poraza 1995. do danas ponovo preformulirala u sveopću nevojnu agresiju na svim društvenim i nacionalnim aspektima, ovaj put kroz matricu “srpskog svijeta”.

I praktično potpuno legalizira u samoj Hrvatskoj preko političkih izmišljotina o manjinskim pravima i inkluzivnoj demokratičnosti.

Sintagma “velikosrpska agresija” ili još preciznije “velikosrpska agresija Slobodana Miloševića”, tu srpsku državnu agresivnu ideju i program oslobađa odgovornosti, ali i sami vojni nasrtaj na Hrvatsku postratno materijalno potpuno amnestira adresirajući odgovornost na nepostjećeg subjekta međunarodnog poretka, svodeći odgovornost na jedan trenutak povijesti, trenutak na koji i agresor i žrtva polažu izvankontekstualno pravo tumačenja, a posebno se to odnosi na agresora, koji svoju zločinačku agresiju može lako relativizirati i opravdavati na mitovima i lažima nastalim u labosima te srpske agresivne državne namjere i takvoga državnog programa, a istu politiku koja je bila idejni temelj agresije bez posljedica nastave u nedogled.

Velika Srbija nikad nije postojala, nije bila međunarodni pravni subjekt, nije imala vojsku, pa stoga ne može biti odgovorna ni za što.

Taj naziv je kolokvijalna sintagma kojom se interpretira srpski agresivni cilj, ali – ne kažnjavaju se ili ne nagrađuju ciljevi, nego izvršitelji s imenom i prezimenom i dokazivim pravnim postojanjem.

Ni pred jednim povijesnim ili kaznenim sudom, kao ni pred ozbiljnom političkom institucijom nikada nije bilo moguće, niti će biti – racionalno raspravljati s Velikom Srbijom, o Velikoj Srbiji, niti će se netko predstaviti umjesto Srbinom, Velikim Srbinom.

Jedino ako se košarkaše, kao Jokića i slične ne pohapsi zato što su golemi Srbi, pa im se prikače srpski državni zločini i “velikorspe političke” nevaljalosti, a ne mogu reći da nisu veliki pa im u tom slučaju ne gine robija. Loše bi prošao po tom kriteriju i Šešelj, onako krupan i s trbušinom, možda i onaj Nikolić Grobar ima nešto “velikosrpskih” referenci, a stroga komisija bi Vučića koji kuka, stenje, jede parizer i zavija previjajući se, oslobodila svake odgovornosti prema tom “veliki”.

Njega bi proglasilo smotanim i metiljavim.

Tu bi izmučeni Pupovac dobro prošao, ni Ćipe usprkos istražiteljskom iskustvu u progonu ratnih zločina ne bi uspio dokazati da je Pupi Veliki Srbin.

To Srbiji omogućuje nastavak klevetničke međunarodne kampanje, ali i puno opasniju opciju – preko svojih obavještajnih mreža preostalih i obnovljenih u Hrvatskoj, stvaranje državne i političke klime zaborava, ali i obnove sveopćeg osjećaja nametnute krivnje srpskim lažima.

Na žalost, baš sve čemu u Hrvatskoj svjedočimo od 2000. godine do danas, kad je i nametnuta sintagma “velikosrpske agresije” kao državna politika, ukazuje da su hrvatske državne politike prilagođene tim srpskim političkim interesima i da u nizu detalja podmuklo uklopljenih u sustavnu politiku u biti koaliraju s njima.

Nebrojeno puta sam istaknuo kontradikciju Plenkovićevog međunarodnog ustrajavanja na međunarodnom pravnom i političkom odnosu prema ruskom agresoru u Ukrajini, uz potpuno ignoriranje, pa i konkretno djelovanje na zanemarivanju odgovornosti agresora Srbije u hrvatskom slučaju.

Za razliku od “velikosrpske Miloševićeve agresije na Hrvatsku”, nikada od Plenkovića nismo čuli za “velikorusku Putinovu agresiju na Ukrajinu”.

Zašto?

Pa s kim ćeš razgovarati o Velikoj Srbiji kad nikada nije postojala, a pogotovo kad je i ako je čak i retorički bila isključivo Miloševićeva, nakon što je on uhićen i umro?

Povijesno iskustvo nas uči da je uspostavljeni međunarodni poredak, na koga se Plenković, ali i većina antifašističkih sentimenata poziva prkoseći činjenici da je današnja Hrvatska negacija toga poretka, Njemačkoj sudio u Nuernbergu, ne kao Hitlerovoj Njemačkoj ili Reichu, sudio joj je kao državi odgovornoj za Drugi svijetski rat. Njemačka nije primljena u međunarodni poredak dok nije u svim elementima preuzela potpunu odgovornost za rat, iako su svi nacistički i državni funkcioneri Hitlerove administracije bili mrtvi, osuđeni i pogubljeni ili trajno progonjeni dok su bili živi.

U pojmovima, sintagmama i terminima koji se promeću u standarde je – sadržaj realne politike.
Hrvatsku nije napala Velika Srbija, već Srbija s ostatcima SFRJ instrumentaliziranim za svoje ciljeve.

Ta Srbija snosi odgovornost za agresiju, bez prihvaćanja te odgovornosti ne smije biti odnosa povjerenja država, niti bez toga prihvaćanja odgovornosti bilo tko u ime Republike Hrvatske smije dopustiti Srbiji pristup zajednicama država i naroda kojima pripada Hrvatska.

Ne može Plenković reći CNN-u da Hrvatska neće postavljati nikakve zahtjeve pred Srbiju na pristupnom putu u euroatlantske asocijacije, nije vjerodostojno na Dan pobjede isticati “goleme napore u otkrivanju sudbine i ostataka nestalih” u srpskoj agresiji uz takve izjave i odreknuće od međunarodnog pritiska na Srbiju, nije ni zakonito ni legitimno negirati elementarna nacionalna prava, a u Europi se predstavljati glavnim a realno nebitnim zagovarateljem istih takvih ukrajinskih prava.

To smrdi na podmuklu i skrivenu agendu.

Sreća je Plenkoviću što ima uz sebe Medveda, koji to guta bez žvakanja radeći preko satelita u brojnim “braniteljskim udrugama” budale i od ratnih veterana i od naroda, pod štitom ratne slave koja nije iscurila potpuno ni danas.

Iako mi ne ide u glavu nikako da to itko pored Medveda guta.

Za srpsku agresiju je odgovorna srpska država, za velikosrpsku agresiju nije odgovoran nitko.

Hajdemo konačno sami sebe ne lagati, a te laži koristiti za deklarativno proslavljanje Dana pobjede.

To je ruganje u oči naciji.

Ništa u tome nema pobjedničko, najmanje poštovanja prema slavnoj prošlosti i pobjednicima.

U sklopu priprema za vojno oslobađanje hrvatskog Podunavlja potkraj 1995. godine bila je predviđena i uloga Hrvatskog vijeća obrane, izjavio je umirovljeni general HVO-a Stanko Sopta Baja.

Zamjenik ministra obrane Bosne i Hercegovine Slaven Galić ovoga tjedna podsjetio je na jednu od dosad manje poznatih epizoda iz završnice Domovinskog rata.

Nakon pobjedničkih operacija hrvatskih snaga tijekom 1995. godine razmatrala se i vojna operacija oslobađanja hrvatskog Podunavlja, uključujući Vukovar, u čemu je trebao sudjelovati i HVO – Druga gardijska brigada HVO–a, kojom je zapovijedao general Stanko Sopta Baja, te Specijalna policija MUP-a Hrvatske Republike Herceg Bosne, na čelu s generalom Zlatanom Mijom Jelićem.

Određeni su im pravci djelovanja prema Vukovaru, provedeno je zapovjedno izviđanje terena, a postrojbe su se pripremale za mogući napad. Planirana operacija ipak nije pokrenuta.

Nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma otvoren je put mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. O ulozi HVO-a u završnim operacijama, pripremama za oslobađanje Vukovara i zajedništvu hrvatskih snaga Zoran Krešić razgovarao je s generalom Stankom Bajom Soptom za Vecernji.ba

Godinama se prisjećamo zbivanja iz Domovinskog rata, posebno Oluje, ali čini se da ta priča nikada nije dovoljno ispričana?!

Nakon niza veličanstvenih operacija hrvatskih snaga, iz naše perspektive, odnosno iz pozicije Hrvata u Bosni i Hercegovini, prva velika operacija oslobađanja okupiranih prostora bila je operacija Cincar. Ona je označila početak niza oslobodilačkih operacija koje su slijedile – Zima ’94, Skok 1, Skok 2 i Ljeto ’95. Svaka od njih bila je na svoj način veličanstvena, a njihova je kulminacija bila operacija Oluja.

Posebno važno za podsjetiti: zadaća gardijskih brigada HVO-a tijekom Oluje bila je djelovati u dubinu neprijateljskog rasporeda i na sebe vezati interventne snage Vojske Republike Srpske. Prva gardijska brigada djelovala je iz smjera Kupresa, Druga gardijska brigada iz smjera Glamoča prema Vitorogu, a Treća gardijska brigada iz Glamočkog polja prema Šipovu i Ribniku.

Tako su vezivale neprijateljske pričuve i omogućavale brže napredovanje Hrvatske vojske prema državnoj granici Republike Hrvatske.

Nakon veličanstvene Oluje, uslijedila je operacija Maestral, također operacija golemih razmjera. Njome je oslobođen velik prostor Bosne i Hercegovine, osigurana je Bihaćka krajina, a u sljedećoj je fazi oslobođen i kraljevski grad Jajce.

Potom je uslijedila operacija Južni potez tijekom koje su hrvatske snage napredovale prostorom između Sane i Vrbasa te stigle nadomak Banje Luke. Srpske su snage, nakon gubitka velikog dijela teritorija koji su do tada držale pod nadzorom, prisiljene za pregovarački stol. Hrvatske snage stigle su na Manjaču i do hidroelektrane Bočac, čime je stvoren snažan vojni pritisak koji je bitno utjecao na završetak rata.

Neposredno prije postizanja Daytonskog sporazuma razmatrala se i mogućnost vojnog oslobađanja Vukovara i cijelog hrvatskog Podunavlja. Što se tada događalo?

Nakon završetka operacije Južni potez Druga gardijska brigada HVO-a bila je raspoređena na području Manjače. U hrvatskom državnom i vojnom vrhu tada se planiralo oslobađanje istočne Slavonije.

U sklopu tih priprema bilo je predviđeno i sudjelovanje Druge gardijske brigade HVO-a te Specijalne policije MUP-a Hrvatske Republike Herceg Bosne.

Početkom studenoga 1995., odnosno tijekom prve polovine toga mjeseca, dio časnika Druge gardijske brigade i Specijalne policije upućen je u istočnu Slavoniju, na područje Zbornog područja Osijek.

Zapovjednik Zbornog područja Osijek bio je Đuro Dečak, a načelnik Stožera general Milivoj Petković, koji je prije toga bio načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane.

Svi smo se iz ratnog razdoblja dobro poznavali. Nama je bio dodijeljen pravac Marinci – Bogdanovci – Vukovar te Bršadin – Vukovar, uz rijeku Vuku. Proveli smo zapovjedno izviđanje terena. Vodili su nas časnici Zbornog područja Osijek, među kojima je bio i zapovjednik bojne Vojne policije Ante Gilja, s još dvojicom operativnih časnika.

Iz Nuštra smo išli prema porušenoj crkvi svete Ane i na tom području obavljali izviđanje. Dobili smo i zapovijedi koje su se odnosile na razmještaj naših postrojbi u Vinkovcima i okolici grada.

Nakon nekoliko dana provedenih u stožernom radu i izviđanju vratili smo se na položaje na Manjači, gdje se nalazila glavnina naših snaga.

Zašto operacija na kraju nije pokrenuta?

Ubrzo je postignut sporazum kojim je otvoren put mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, a nakon toga uslijedili su Daytonski sporazum i njegova potvrda u Parizu. Time je donesena odluka da se istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem vrate u hrvatski ustavnopravni poredak mirnim putem.

Naša sljedeća zadaća bila je odlazak na Južno bojište. Krajem 1995. preuzeli smo crtu duž Popova polja, prema Ivanjici i prostoru iznad Rijeke dubrovačke. Preuzeli smo položaje koje je dotad držalo pet brigada Hrvatske vojske.

Zapovjedništvo nam je jedno vrijeme bilo smješteno u Vrtovima sunca. Ondje smo dočekali službeni završetak rata, odnosno razdoblje nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Jedan od nekadašnjih pripadnika brigade kojoj ste bili na čelu prisjetio se kako su čuli da je tadašnji Srpski Radio Vukovar objavio kako je stigla “zloglasna Druga gardijska motorizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane”. Pretpostavlja da je takav opis bio posljedica bitaka koje je brigada prethodno dobila?!

U to su vrijeme Druga gardijska brigada i ostale gardijske brigade Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske nosile stijeg čestitosti svoga naroda diljem ratišta u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Bili su to čestiti, hrabri i odvažni ljudi – časnici, dočasnici i vojnici.

I danas, nakon više od 30 godina, osjećam ponos i radost što sam imao priliku i čast biti s tim ljudima. Pripadao sam stroju koji je slobodu izborio i platio na čestit način.

Tu nije bilo ničega zloglasnog. Takve su kvalifikacije bile svojstvene neprijateljskoj propagandi.

Od operacije Cincar do Oluje i završnih operacija posebno se isticalo zajedništvo Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane. Koliko je ono bilo važno za pobjedu?

Bilo je presudno. Svaki pripadnik gardijskih brigada, ali i svih drugih sastavnica Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, u sebi je nosio snažan domoljubni motiv kao dio Hrvatskih snaga.

U početnoj fazi rata ugroza je bila otvorena i potpuno jasna. Bila je riječ o vojnoj agresiji srpskih snaga i Jugoslavenske narodne armije.

Prema Vukovaru i istočnoj Slavoniji kretale su velike snage JNA, koje su se trebale povezati s drugim korpusima i izbiti na zamišljene granice Velike Srbije.

Ta početna faza rata bila je surova i brutalna. Međutim, moralna snaga i domoljubni zanos hrvatskog naroda bili su iznimni. Hrvatski narod iznjedrio je svoje najbolje sinove – časnike, dočasnike i vojnike koji su, mnogi s tek dvadesetak godina, preuzeli odgovornost i ušli u rat.

Nakon početne i prijelazne faze došla je završna, pobjednička faza rata, tijekom koje su se redale uspješne operacije Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane.

Ponovno treba naglasiti da je operacija Cincar označila početak toga pobjedničkog niza.

Za planiranje i provedbu oslobodilačkih operacija važan je bio i partnerski odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama. Ne smijemo zaboraviti da je prije postizanja Daytonskog sporazuma oko 70 posto teritorija Bosne i Hercegovine bilo pod okupacijom, da je Bihaćka enklava bila pred padom te da je velik dio hrvatskog državnog teritorija godinama bio okupiran.

U svim tim operacijama ključnu je ulogu imao hrvatski ministar obrane Gojko Šušak. Pobjede su ostvarene zahvaljujući odlučnom i mudrom vodstvu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, ministra Šuška te ratnih zapovjednika, među kojima posebno mjesto pripada generalu Anti Gotovini.

(www.jabuka.tv | Foto: arhiva/Grad Široki Brijeg)